Dnevnik sa putovanja

Prikazani su postovi s oznakom Vatikan. Prikaži sve postove

Rodno mjesto najvećih tajni u povijesti čovječanstva.
Nepresušni izvor teorija zavjera.
Država kojoj pripada najviše prefiksa ”naj”.
Država kojoj pripada najviše odrednica ”jedina” i ”samo”.

Najmanja je na svijetu.
Njena željeznica je najmanja.
Ima najmanje stanovika, ali najveću stopu pismenosti.
Njena dijaspora je najmanja.
Stopa kriminaliteta najveća.
Ima najveću katoličku crkvu.
Jedina je kompletna pod zaštitom UNESCO-a.
Jedina nema vladu.
Samo ovdje državljanstvo nije zajamčeno rođenjem.
Samo ovdje nema obaveznog poreza.
Jedina je sa 100 posto urbanim područjem.
Samo ovdje nijedan jezik po zakonu nije službeni.
Samo su ovdje bankomati na latinskom jeziku (isprobano).
Jedina ova država nema organiziranu diplomatsku službu.
Samo ovdje nema predizbornih kampanja.
Jedina država bez ikakvih prirodnih resursa.
Samo ovdje nema nikakvih agrikulturnih aktivnosti.
Jedina je ovo država u koju se stiže jednom ulicom.
Samo ovu državu u potpunosti opasava jedan grad.
Ovo je jedina država koja navečer zaključava svoja vrata.

Da,da,da. Baš tako pišem o Vatikanu.

Dakako riječ je o 85 godina starom Vatikanu, nazvanom po rimskom brdu Monte Vaticano.

Iako nema ni tisuću stanovnika, Vatikan ima više od 2.000 zaposlenih. Ima svoju zastavu, grb, sudstvo, telefonski i telekomunikacijski sustav, astronomski opservatorij(i to kakav), ima i radio( prvi radijski prijenos je pokrenuo sam Guglielmo Marconi tj. papa Pio XI ( Qui arcano Dei) 12.veljače 1931. godine).
Ima i TV stanicu, novine(čuvene L’Osservatore Romano, utemeljene 1861.godine).
Ima i poštu, željeznicu, zatvor, bolnicu i bankovni sustav,mada nema valutu.
Vojsku nema, a čuvana je najbolje. Ništa ne proizvodi niti izvozi, ali novca joj ne nedostaje.
Iako nema ni kvadratni kilometar ukupne površine, ova je država epicentar svjetskih zbivanja već kroz stoljeća.

On line ulaznice za Baziliku :

10 godina za vječnu slavu!

U ovu se državu stigli smo Ulicom pomirenja (Via della Conciliazione), koju je u čast pomirenja Italije i Vatikana dao sagraditi Benito Mussolini.
Pruža se od rijeke Tiber i Anđeoske tvrđave od koje smo mi dolazili prema Vatikanu do Trga sv. Petra (Piazza San Pietro), koji je priča za sebe i o njemu ću poslije.
Prostranstvo umjetnosti arhitekture projektirao je slavni Lorenzo Bernini. Impozantni projekt uspješno je dovršen u svega 10 godina.

Trg sv. Petra okružuju kolonade sastavljene od 284 dorska stupa poredana u četiri reda. Na stupovima je 140 statua svetaca. Centralni dio trga zauzima 25 metara visok egipatski obelisk, koji potječe iz 13 stoljeća prije Krista. Dvije su točke posebno označene kod obeliska – one sa kojih četiri reda stupova izgledaju kao jedan. Te su točke označene bijelim mramornim pločama na kojima piše Centro del Collonato. Obelisk je okružen fontanama. Prvo je napravljena Madernova fontana, da bi se na drugoj strani izgradila njezina kopija kako ne bi bila narušena simetrija trga.

Habemus Papam!

Sa Trga sv. Petra ulazi se u najistaknutije mjesto Vatikana, ujedno i najsvetije za katolike –Baziliku sv. Petra. U njoj je grobnica sv. Petra, prvog pape i velikog katoličkog mučenika. Građena je različitim intenzitetom doslovno stotinama godina. Iako započeta u četvrtom, konačno je dovršena u 16. stoljeću. S obzirom na to da je umro ubrzo nakon započinjanja radova na bazilici, Bramantea se cijeni kao autora idejnog rješenja. Nakon njegove smrti rad su nastavili mnogi veliki umjetnici: Rafael koji je završio prekrasne freske, Michelangelo koji projektirao je impresivnu kupolu, dok je Maderno svoj pečat stavio na pročelje.

Ulaz u baziliku čini pet vrata: Vrata smrti, Bronzana vrata, Sveta vrata, Vrata dobra i zla i Vrata svetih sakramenata. Najvažnija su Sveta vrata koja su zazidana, a papa ih otvara samo za vrijeme Svete godine. Iznad glavnog ulaza je svima poznata Loža blagoslova, po mjestu odakle se proglašava izbor novog pape riječima Habemus Papam i odakle papa daje svoj Urbi et orbi.

Na podu koji spaja ulaz u crkvu s oltarom po veličini su popisane sve crkve svijeta. Naravno, ova – koja može primiti istovremeno 60.000 ljudi, na čelu je popisa. Njena unutrašnjost je impozantna, koja vam odmah objašnjava i zašto se na njoj radilo stotinama godina. Oko 450 statua, 500 stubova i 50 oltara krasi baziliku, te 39 niša u kojima su statue svetaca i svetica – osnivača vjerskih redova.

Brončani baldahin

Dominantan je Brončani baldahin. Za ovo 29 metara visoko zdanje, ujedno najveće brončano umjetničko djelo na svijetu, zaslužan je Bernini. Ispod baldahina je papinski Glavni oltar i grobnica sv. Petra. U ovoj bazilici je i slavna Michelangelova Pietà, završena 1499. kada je umjetnik imao svega 25 godina. Ime Pietà se odnosi na zajednički tip vjerske kompozicije. Ovo je svakako najčuveniji primjer. Predstavlja Bogorodicu kako sjedi s mrtvim sinom u krilu, izvučena iz narativnih scena oplakivanja nakon Isusove smrti. Zamišljena je da izazove promatračeve pokajničke molitve za grijehe koji su zahtjevale Isusovu žrtvu. Stoga, ovdje su trnci kroz cijelo tijelo apsolutno neizbježni i istovremeno potpuno očekivani, jer u neopisivo akustičnom prostoru osjećate uzdah svakog posjetioca. Nerijetko i plač.

Pietà

Tu je i brončana statua sv. Petra iz 13. stoljeća koju nazivaju i Crni papa. Predmet je velikog poštovanja hodočasnika, koji dolaze poljubiti stopalo sv. Petra i time iskazati svoju poniznost, oduživši mu se za poniznost koju je on pokazao za Isusa.

Do kupole, sa koje se pruža jedan od najljepših pogleda na svijetu, vode čak 323 stepenice. Nju je Bramante osmislio po uzoru na Pantenon. Međutim, najznačajniji trag je ostavio Michelangelo, koji je podigao i proširio. Na dijelu svoda između lukova su četiri medaljona prečnika 8 metara, gdje su u mozaiku prikazani evangelisti.

Iznad je svima nama čuveni natpis na latinskom kojim Isus osniva crkvu: Ti si Stijena i na toj stijenu sagradit ću crkvu svoju. Dajem ti ključeve Kraljevstva nebeskog.

Uspon na ovu magičnu kupolu je moguć svaki dan, izuzev Božića i Uskrsa.

Zanimljivo je da Bazilika sv. Petra nije papina katedrala. S obzirom da je papa ujedno i biskup Rima, njegova je katedrala bazilika sv. Ivana Lateranskog.

O posjeti njoj sam pisao na https://dnevniksaputovanja.blogspot.hr/2017/03/bazilika-sv-ivana-lateranskogrim.html

Riznica blaga svijeta

Nakon bazilike, put vas neizostavno mora odvesti u najvrednije muzeje svijeta, pomno uređene vrtove i neprocjenjive kripte. Smješteni u Apostolskoj palači, Vatikanski muzeji više na:

https://dnevniksaputovanja.blogspot.hr/2017/05/kako-uci-u-vatikanski-muzeji.html

https://dnevniksaputovanja.blogspot.hr/2017/05/egipatski-muzej-vatikanskih-muzeja.html

https://dnevniksaputovanja.blogspot.hr/2017/05/sikstinska-kapela.html

https://dnevniksaputovanja.blogspot.hr/2017/05/vatikanska-pinakoteka.html

Oni su čuvari najvrednije zbirke umjetnina na svijetu. Sastoje se od šest cjelina: Egipatskog i Etrušćanskog muzeja, Sikstinske kapele, Rafaelovih stanci, Pinakoteke i Etnološkog muzeja.

Čak ubrzano razgledavanje 1.400 soba Vatikanskog muzeja bi vam moglo oduzeti dva do tri dana. Ukupna dužina hodnika je 14,5 kilometara. Kad bi pred svakom umjetninom stali samo jednu minutu, trebale bi nam ukupno 4 godine da pogledamo ama baš svaku.

Mislim da je samo Louvre bogatiji sa umjetninama.
https://dnevniksaputovanja.blogspot.hr/2016/07/posijet-lovreu.html

Tako primjerice kad dođete do dijela Vatikanske biblioteke, potpuno besvjesno usporavate disanje, kao da osjetite nadnaravni strah da dahom ne oštetite neko od najvrednijih blaga svijeta.
Ova biblioteka sadrži i baštini impresivnih 75.000 bibliografskih i rukopisnih rariteta.
Među njima je rukom pisana Biblija iz 4. stoljeća, Procopiusova Tajna povijest, originalna Vergilijeva djela, Evanđelje po Mateju iz 6. stoljeća, jedan dio Cicerenovog djela De Repubblica, kao i zbirka drevnih freski u kojoj se ističe Aldobrandinsko vjenčanje, koje opisuje pripreme za vjenčanje Roksane i Aleksandra Velikog.

Treba napomenuti da su nedjeljom Vatikanski muzeji zatvoreni, osim zadnje nedjelje u mjesecu.

Veličanstveno, neponovljivo i maestralno

Kad prođete sve pobrojane dvorane muzeja, stižete do veličanstvene Sikstinske kapele.
https://dnevniksaputovanja.blogspot.hr/2017/05/sikstinska-kapela.html

Sagrađena je krajem 15. stoljeća po nalogu pape Siksta IV, a djelo je arhitekte Giovani de’ Dolcija. Papa je oslikavanje kapele povjerio najboljim slikarima svoga doba, kao što su Perugino, Botticelli, Ghirlandaio i Cosimo Roselli. Sikstina kapela je najbolji odraz simbioze božanske snage i ljudske kreativnosti, čiji se vrhunac ogleda u impresivnom svodu Sikstinske kapele. Oslikao ga je Michelangelo.

Iako je s nezadovoljstvom prihvatio nagodbu,čak prije prisilu, s papom Pavlom III. da naslika freske, posao je završio u samo 5 godina. Ni više od 500 godina kasnije nije sasvim jasno kako je to učinio. Svaki lik je prvo slikao na papiru, pa onda na svodu. Većinu posla završio je ležeći na skeli. Dan i noć. Slikarskim umijećem pobijedio je zakone fizike. Dvadesetak godina kasnije na zidu iza oltara naslikao je Posljednji sud – ujedno naslikavši i svoj lik u vječnosti. Do danas je to nedvojbeno najveličanstvenije, neponovljivo, maestralno i nepobijeđeno umjetničko djelo.

Iako povijesni dokumenti sadrže tvrdnje da je genijalac Michelangelo jedva pristao raditi na Siktinskoj kapeli, rad na njenom svodu svijetu je pokazao da je Michelangelo i revolucionarni arhitekt. Kao niko prije njega, a teško i poslije, Michelangelo je spojio slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu.

Ova se riznica svijeta za oči javnosti zatvara samo u vrijeme održavanja konklava. Možda najveći razlog što je baš ona izabrana za mjesto održavanja najtajnijeg izbora na svijetu, jeste njena kompaktna i utvrđena arhitektura. Tradicija je da se rezultat svakog glasanja kardinala objavljuje vanjskom svijetu dimom nastalim spaljivanjem listića kojima se biralo. Ako papa nije izabran iz kapele se pušta crni dim, dok se sretna vijest o izboru novog pape svijetu objavljuje simboličnim bijelim dimom.

Udio impresivne svjetske povijesti, odnedavno je utkano i ime susjedne Bosne i Hercegovine – zahvaljujući maestralnom Safetu Zecu. Naime, 27. rujan 2014. ostat će upisan kao datum kada je nakon četiri stoljeća upražnjeno mjesto u centralnoj rimskoj isusovačkoj crkvi, kapeli Della Passione, na 200 godina isusovačkog reda, popunjeno djelom Skidanje Isusa s križa velikog Bosanskohercegovačkog umjetnika Safeta Zeca.
Impresivno djelo visine 3 i širine 2 metra predstavio je sam papa Franjo. Zec je ovaj komadić povijesti stvarao u svom počiteljskom i venecijanskom ateljeu. Do 17. stoljeća u centralnoj isusovačkoj crkvi stajala je slika La Pieta italijanskog renesansnog slikara Scipione Pulzone de Gaeta, koja je trenutno u Metropolitan muzeju u New Yorku.

Tajnije od tajnijeg

Nakon što je u 17. stoljeću Vatikanski arhiv odvojen od Vatikanske biblioteke, nedvojbeno je postao najtajnije mjesto na svijetu. Ljubitelji svjetskih tajni skloni su reći da ne postoji iole značajnija osoba od postanka svijeta, a da Vatinski arhiv nema bar jedan tajni spis o njoj. Ljubomorno čuvani epicentar moći svijeta ima 85 kilometara polica i smatra se jednim od najvažnijih svjetskih središta za povijesna istraživanja, jer sadrži desetke miliona raznih dokumenata.

Papa Lav XIII, arhiv je otvorio za javnost. Naravno, ne u potpunosti. Odlučeno je da se kroz slijedeća desetljeća pomjeraju granice skidanja tajnosti s dokumenata iz određenih perioda. Svaki papa određuje period iz kojeg se može pristupati dokumentima. Sada se, prema odluci pape u miru Benedikta XVI ne može do pisanih svjedočanstava svježijih od 1939. godine. A na to se nadovezao i papa Franjo.

Naravno, uz izuzetke se može.

Takav jedan izuzetak se dogodio prije pet godina, kada je više od 100 originalnih dokumenata neprocjenjive vrijednosti, četiri stoljeća čuvanih u najvećoj tajnosti, učinjeno dostupnim javnosti. Nakratko – tokom revolucionarne izložbe Svjetlo u tajnama – razotkrivanje tajnog vatikanskog arhiva, upriličenom povodom 400. godišnjiice osnivanja arhiva u sadašnjem obliku.

Dokumenti koji su izazvali svjetsku pomutnju jesu oni o nevjerovatnim zbivanjima i procesima Galileo Galileju i vitezima templarima.Koji su i meni osobno jako zanimljivi.

Podsjetimo se 22.6.1663. Galilio Galilei je pod pritiskom crkvenih vlasti potpisao da poriče svoja uvjerenja da je Sunce centar svemira, zbog kojih je i osuđen. Dokument otkriva da je vremešni Galileo, kako bi izbjegao lomaču, prihvatio arbituru. Stoji da je kleknuo pred suce, u lijevoj ruci držao upaljenu svijeću, a desna ruka mu je bila na Svetom pismu. Tri stotine pedeset devet godina kasnije, svijet i crkva ispravljaju nepravdu odlukom pape Ivana Pavla II, koji je zatražio oprost i ukinuo ondašnju inkvizicijsku presudu.

Gotovo još nevjerojetnijim izgleda 60 metara dug spis sa suđenja vitezovima templarima iz 1308. godine, koji iznosi svjedočenja templara koji su preživjeli svekolika mučenja.

Jedan od zanimljivijih eksponata je i pismo koje je Marija Stuart, vladarica Škotske napisala na francuskom jeziku papi Sikstu V. samo nekoliko tjedana prije smaknuća.1587. godine Marija je optužena za sudjelovanje u Babingtonskoj zavjeri koja je imala za cilj ubiti Elizabetu. Osuđena je na smrt i pogubljena odrubljivanjem glave nakon što je sama Elizabeta potpisala nalog za smaknuće.

Tu je i glasovita peticija koju su potpisala 83 engleska lorda i uglednika kojom mole papu da poništi brak Henrika VIII i Katarine Aragonske.

Ovo je vjerovatno i posljednji put da su baš ovi dokumenti napustili sigurnost vatikanske Apostolske palače i strogo čuvanog podzemnog spremišta. Svi dokumenti nose oznaku Archivio Segreto Vaticano (Tajni vatikanski arhiv). Zvanični Vatikan tvrdi da se riječ secretum odnosi na izvorno latinsko značenje koje je točnije prevesti kao privatni, jer je riječ, kako kažu, o privatnom papinskom arhivu.

Danas prema samoj jačini uticaja koji ima u svijetu, Vatikan je sve samo ne mala država.

Isto je sigurno da dok je svijeta, bit će i njegovih tajni. I dalje će nam se na kap otkrivati da se u ovoj točki svemira krojila povijest, odlučivalo o malima i velikima, crtale karte svijeta, zaključavale najveće tajne.

Na Planeti koja se ipak okreće oko Sunca, samo je jedna Država koja se noću zaključava.

Ne očito bez razloga.

S obzirom na raskoš bazilike svetog Petra,koju smo posjetili dan prije, nenametljiva Sikstinska kapela doima se samo kao njezin skromni pratilac. Dio je programa posjete Vatikanskim Muzejima.
U odnosu na dotjeranu sedru bazilike, jednolično ruho kapele nadoknađuje eksterijer od opeke, a što se tiče veličine, cijela kapela mogla bi biti progutana u samo jednom krilu poprečne lađe bazilike sv. Petra.

Službeni ulaz je s druge strane od ulaza u dvoranu zvanu Regia,u kojoj papa,između ostalih,održava javne konzistorije veleposlanika i državnih poglavara pa smo tako i mi ušli u poprilično velikom i zbijenom redu ljudima. Na samom ulasku je označeno da je strogo zabranjeno snimanje i fotografiranje i to se na žalost i strogo sankcionira, a u današnje doba tehnike formatira se kartica fotoaparata ili mobitela. To je nešto što svakao treba imati na umu prilikom ulaska u Sisktinsku kapelu. Meni nisu dozvolili ni sa akreditacijom Svete stolice za papine audijencij.
Pa nema puno fotografija a i dakako iz razumljivih razloga.Jednom kada uđete u Sistinu sve će vam i biti jasno zašto ako ne prije.

Građevinar Sistine se prema Vassarijevim zapisima zvao Giovannino del Dolci,a radio je slijedeći nacrte Firentinca pod imenom Baccio Pontelli. Prostor je najpoznatiji po znatnom doprinosu pape Julija II., koji je, protiv svoje volje, zaposlio Michelangela da oslika strop i Paula III. Farnesea, koji je nagovorio Michelangela, koji se još uvijek opirao, da naslika Posljednji sud. Ipak, Sikstinska kapela pruža i druge, suptilnije poruke kardinalima tijekom kritičnih trenutaka u povijesti Crkve.

Za gradnju kapele koja se može pohvaliti debelim zidovima, visokim prozorima i obrambenim dodacima, papa Siksto IV. unajmio je arhitekta s vojnim iskustvom. Građevina, koja je dovršena 1477. i dobila ime kako rekoh po papi Sikstu, imala je samo jedan ulaz, zbog čega je bila dobro zatvorena poput utvrde. Prostor je bio namijenjen za molitvu i propovijedanje, a od 1492. i za izbor novoga pape. U tome se krije i tajna kapele: eksterijer može biti robustan i jednostavan, no interijer, kroz slavnu umjetnost i inspirativnu glazbu, prenosi duh prisutan samo u renesansi

Sandro Botticelli “Suđenje Mojsiju”, Foto: Wikimedia commons

Kako bi uljepšao kapelu, Siksto je okupio „tim iz snova“ koji su činili umjetnici iz Firence – Botticelli, Perugino i Ghirlandaio (koji je postao Michelangelov učitelj). Ovi slikarski velikani bočne su zidove srednje lađe crkve ukrasili paralelnim pričama o Mojsiju i Isusu Kristu. Kada Mojsije pobjegne u pustinju, Isus se povuče na 40 dana; kada Mojsije daje 10 Božjih zapovjedi, Krist održi govor na gori. Baš poput polifonih harmonija zbora Sikstinske kapele, ove freske mogu se pohvaliti zapanjujuće šarolikom paletom boja; svjetlucaju zlatnim lišćem i hipnotiziraju dragocjenim plavim kamenjem. Prostrani pejzaži odvode misli u daleke zemlje, a novosagrađena bolnica Svetoga Duha vraća promatrača u Sikstov Rim. Ukrašene portretima, slike su istinski dokaz o identitetima slavnih renesansnih osoba.

Dva najznačajnija umjetnička djela obraćaju se direktno kardinalima na konklavama; Peruginova Predaja ključeva i Botticellijeva Kažnjavanje Koraha. Na tim dvama panelima ova dva renesansna suparnika, koristeći potpuno različite stilove, poslali su konklavama jednu od najmoćnijih poruka: potrebu za jedinstvom. Perugino prikazuje ogroman trg popločen veličanstvenim kamenom.
U prvom planu je Krist koji daje ključeve sv. Petru, a tri monumentalne građevine smještene iza Krista uokviruju vidokrug. S druge strane, Botticelli pripovijeda tragediju Korahove obitelji koja je osporila Mojsijevu odluku da preda vlast svojem bratu Aronu. Dok Peruginovi apostoli mirno poziraju, Botticellijevi likovi izgledaju kao da su nošeni vjetrom, uhvaćeni su u metežu rasprava.
Oba slikara oslanjaju se na drevnu umjetnost, ali Peruginovi pobjedonosni lukovi ostaju čisti i netaknuti u njegovoj Predaji ključeva, dok se Botticellijev Konstantinov luk, simbol vjerske slobode teško stečene 313. godine, urušava. Samo Perugino uključuje kršćansku strukturu, građevinu koja se sastoji od osam strana, a simbolizira obnovu i novi početak.
Budući da su smještene na zidovima koji okružuju ulaz u dvoranu u kojoj se odvija glasovanje, ove dvije slike koje su naslikali suparnici naučeni surađivati za potrebe Crkve, opominju kardinale da stoje iza odluke donesene u toj sobi.

Zamislite Michelangelovu veliku žalost i razočaranje kada je dobio zadatak slikati preko djela ovih dvaju majstora. Ipak, neustrašiv, kakav je bio, zasjenio ih je svojom revolucionarnom umjetnošću.

U četiri godine Michelangelo je oslikao 111,5 metara kvadratnih stropa pričama o Postanku koje su predstavljale savršen ikonografski dodatak radovima podno njih. Kada ih je otkrio, 31. listopada 1512., njegovi suvremenici bili su zapanjeni i oduševljeni njegovim postignućem i mogućnošću „čitanja“ priče s 20,7 metara.

Izbjegavajući paletu različitih boja i raskošnu dekoraciju svojih učitelja, Michelangelo se oslanjao na vježbe kiparstva kako bi izradio figure koje se čine isklesanim od kamena kako bi dao poticaj svojoj priči. Bog Otac prikazan je kao dinamična sila energije koja, u konačnici, prilikom stvaranja čovjeka, predaje svoju božansku iskru Adamu, uzdižući ga iznad svih stvorenja. Iako nakon najviše točke stvaranja slijedi iskušenje Adama i Eve, Prvi čovjekov grijeh, priča o poplavi i na kraju priča o Noi koja prelazi u tragičnu parodiju Adamova buđenja, prikaz pripovijesti ne završava u tami.

Počevši od tog mračnog prizora, Michelangelova paleta se mijenja u blistave nijanse kojima su oslikani proroci, proročice i Kristovi preci koji usmjeravaju gledateljeve oči natrag na oltar. Ondje je Jona, smješten u najzahtjevnijem položaju od svih figura na stropu – izgleda kao da s neba pada na oltar. Najčišći simbol Kristove smrti i uskrsnuća, donosi Stari zavjet u stvarnost liturgije. Nevidljivi početci i završetci ocrtavaju kapelu i predstavljaju početak i kraj Biblije.

Dvadeset i dvije godine kasnije, u žaru razdoblja reformacije, 1533.godine Michelangelo se vratio na poziv pape Klementa VII. u kapelu kako bi naslikao Posljednji sud i oslikao kapelu do kraja.Michelangelo se latio posla slikanja Poslijednjeg suda,čiji je sadržaj možda bio odjek na događaj vezan uz pustošanje Rima(Sacco di roma,1527.godine).
Ipak umjetnik nije stavio ruke na svoj rad do 1535.godine,kada ga je prisilio sam papa Pavao III.Sam slikarski rad trajao je od 1536.godine do 1541.godine.To impozantno djelo pokriva cijeli svod a radi se o 2000 četvornih metra oslikana zida i to treba stvarno vidjeti i doživjeti,a pri čemu je na freski naslikana 391figura. Ona opominje kardinale prilikom glasovanja za novoga papu. Kovitlanje tijela usmjerava pažnju s nedavno uskrslog, preko duša kojima pomažu sveci, anđeli ili krunica, sve do herojskog postrojavanja izabranih. Veličanstveni Krist sjedi u srcu ovoga djela, okrenute glave, dok se Marija priljubila uz Njegovu ranu na boku i nastavlja privlačiti duše svojem Sinu.

Ikonografski plan na bočnim zidovima izradio je sam papa Siksto IV. ili neki od njegovih teologa ne zna se zapravo sa sigurnošću točno podatak. Ali zna se točno određena ideja:Krist zakonodavac i svećenik,sa središnjom freskom Isusove predaje ključeva sv.Petru.tako i danas možemo zastati i promatrati paralele przora Staroga zavijeta s jedne i Novoga zavijeta sa druge strane.

1.Mojsijev put - Isusovo krštenje;
2.Iz Mojsijeva života(ubojstvo Egipćanina;bijeg iz Egipta;odabrana Jitrovih kćeri;gorući grom;povratak s narodom iz Egipta)-Kušnja u pustinji;
3.Prijelaz preko Crvenog mora -Poziv prvih apostola;
4.Davanje ploča Zakona-Govor na gori;
5.Kažnjavanje Kora,Datana i Abirona-Predaja ključeva;
6.Mojsijeva oporuka-Posljednja večera;
7.Rasprava o Mojsijevu grobu-Uskrsnuće.

Što se samoga svoda tiče,poslije napuštanja prve zamisli o dvanest apostola,Michelangelo je odlučio prikazati povijest spasenja prije Mojsija,vežući se na idejnu cijelinu.Iz toga je niknula zaokruženost:stvaranje svijeta i Noina povijest do Mojsija,Mojsije i konačno Krist.
Tu su ključne i Sibile kao glasnice milosti poganima te proroci kao Božji glas Izraelu. Prikazi su postavljeni slijedećim redom:razdvajanje tame i svijetla;stvaranje zvijezda;dioba vode i kopna;stvaranje Adama;stvaranje Eve;istočni grijeh;opći potop;pijanstvo Noe;Judita i Holoferno.
Poslijednji sud je životno djelo umjetnika u njegovoj zreloj dobi.Freska je ostvarena u 450 dana,kada je Michelangelo imao šezdeset godina. Izvori za nadaknuće kreću se od Sveog pisma(Ezekijevo viđenje) preko poslijedice Dies irae,do Danteove Božanstvene komedije.

Podsjetimo se bilo je to vrijeme reformacije u Crkvi i sigurno je da je prepoznatljivo obilježena tim pečatom. U dvije lunete nalaze se simbolli Kristove muke koje nose anđeli.U sredini je Krist sudac(prikaz nije baš tradicionalan a nadahnut je glavom Apolona s Brlvedera i tijelom Herkulova torza,o kojemu sam pričao u tekstu o dvorani Muza. Blažena Djevica Marija okreće glavu u znak pobožnosti i smilovanja. U njihovu podnožju nalazimo neke zaštitnike grada Rima ili svece koje su Rimljani osobito štovali.svLovro,sv.Bartol,navodno u liku toga sveca neki vide autoportret samoga slikara,sv.Petar,Adam i Eva,zagrljaj pomirenja Ezava i Jakoba.

U središtu su anđeli sa trubom,a svakako na najzanimljiviji način protuprotestantski duh pokazuje spašavanje pomoću krunice. Premda je nadahnut Danteovim djelom pokazuje i nekakve razlike.
Minos je primjerice jednako tako iz Danteovog djela,ovdje prikazan u liku Papina ceremonijara Blaž iz Cesne,koji je kritizirao Michelangelovo djelo.Karont,za razliku od Božanske komedije,gura ljude sa barke,umjesto da iz vozi preko rijeke Stiks.
Najnovija obnova freske iznijela je na vidjelo izvorne Michelangelove boje koje djeluju veoma živo,tako da su se mnogi iznenadili snažno izraženim plavetnilom.

Zanimljivost je i to što su Moćna gola tijela koja godinama izazivaju toliku pomutnju da su neka od njih bila pokrivena oslikanim zastorima. A tu su kako bi nas podsjetila da je kruna raja nagrada koju dobivaju rajski sportaši, a čovjek kojeg su izabrali kardinali, njihov je duhovni trener.

Sveti papa Ivan Pavao II. koji je nadgledao čišćenje kapele i naredio micanje mnogih zastora, za stalan dom konklava izabrao je baš Sikstinsku kapelu. U toj su sobi kardinali shvatili da nisu samo ogoljeni ispred Božjih očiju, već, zahvaljujući Michelangelu, suočeni s pravom ulogom pape: spašavanjem duša.

Nakon završetka obilaska Sikstinske kapele htijeli smo skratiti put i izaći na Trg sv.Petra prema bazilici no taj put je bio iz sigurnosnih razloga zatvoren pa smo se uputili prema drugome izlazu i prema zbirci umjetnina zvanoj Biblioteka Apostolica. A o tome u slijedećem tekstu.

Kako sam već napisao,najbolja početna pozicija za odlazak u Vatikanske muzeje je od poznatog obeliska na Tgu s.Petra te se kreće desno pokraj fontane i kroz kolonade,te se dođe na ulicu.

Prođe se kroz lukove zida koji povezuje Vatikan s Anđeoskom tvrđavom i nakon nekih tridesetak metara s lijeve strane, u ulici Via di Porta Angelica,ugleda se kolni ulaz u Vatikan.

Tu se može vidjeti Švicarska garda odjevene u plave,suvremenije odore,od onih koje znamo,koja čuva ulaz. Mi nastavljamo slijediti zidine. Najprije se dođe do trga Risorgimento, no tu se ne zaustavlja,već se nastavlja a skrenuvši lijevo uz ciglaste zidine. Ako malo podigne se pogled može se vidjeti preko bedema zgrade koje su dio Vatikanskih muzeja.

Treba prijeći još nekih stotinjak metara,pa mali uspon i dodatnih pedesetak metara ulicom koja se zove Viale del Vaticano. Dakle,od obeliska do ulaska u Muzeje ima oko tristotinjak metara.

Svakako je za napomenuti da se nerijetko pred Muzejima nalazi poduži(ponekad i preko 100 m dug) red ljudi koji čekaju ulazak(i to bilo ljeto ili zima, kiša ili sunce),mada je ipak lakše kartu kupiti on line te tako uću u određeno vijeme bez gužve.

Današnji ulaz u Vatikanske Muzeje obilježen je portalom sa bastionima iz XVII.stoljeća.Kipovi su to koje je izradio Pietro Melndri a predstavljaju Michelangela i Raffaella .Oni drže grb pape Pia XI.

Povjerivši zadaću arhitektu Giuseppeu Momu 1932.godine ostvarena je podjela na dva kata koja omogućuje ulaz iz grada. S prizemnog dijela u razgledavanje se muzeja može krenuti ili dizalom ili zanimljivim zmijolikim,dvosmjernim dvorazinskim stubištem8izveo ga je Momo i kipar Antonio Maraini). No, valja napomenuti da se i na ulazu i u muzejima važno pridržavati naputaka te slijediti smjerokaze,jer se ponekad,zbog čestih obnavljanja prostora ili posebnih radova vezanih uz izloške,neke zbirke zatvaraju ili se put na nekimdionicama, a zbog čestih obnavljanja premješta ili zbog sigurnosnih mjera kao kada smo mi posjetili nije moblo iz Sikstinske kapele u baziliku.

Primjerice prije stubišta na gornjoj razini možete vidjeti mozaike iz rimskog doba iz I-II.stoljeća.

Ako se u Muzejima ostavljaju stvari,tada je potrebno i planirati povratak na ulaz u Muzeje.

To je potrebno spomenuti ,budući da se kako rekoh iz Muzeja može izaći na Trg.svPetra izravno iz Sikstinske kapelice koja je na kraju obilaska. A time se skraćuje put povratka na glavni ulaz,no taj ulaz je bio zatvoren za našeg posjeta iz sigurnosnih razloga.

Slova na karti muzeja a označena različitim bojama A,B,C,D označuju četiri različita ruta kretanja kroz muzeje.

Put A najkraći je,nismo ga prošli a put D najduži,nismo ni njega.

Također je važno napomenuti ukoliko se netko u toj silnoj gužvi nekako izgubi ili izgubi grupu treba slijediti samo jedno od tih slova, a po mogućnosti onaj najkraći, put A, te se tako dođe do izlaza i tamo čeka grupu ili pojedince. To je nešto što treba svakako dogovoriti prije ulaska.

Sam posjet je moguće kombinirati naaznačene putove, kako bih se vidjelo što je moguće više,no za to treba biti unaprijed pripremljen ili imati vodića, koji nisu baš ni jeftini. Valja napomenuti da i ovdje napomenuti plan obilaska ne vrijedi uvijek jer kako rekoh česta unutrašnja preuređenja mogu poremetiti tijek hoda posjetitelja,ali podaci će sigurno umnogome koristiti.

Na tome međuprostoru,na kojemu se posjetitelju pruža užitak pogleda na kupolu bazilike sv.Petra,treba odlučiti na koji put treba ići. Gledajući prema kupoli,desno se nalazi Pinakoteka, prije ulaza u nju mala je terasa na kojoj se nalazi mala fontana s pitkom vodom i s koje se silazi u restauraciju Muzeja. Lijevo je "Atrij četiriju ulaza" i "Dvorište češera"

Kroz staklena vrata i zid može se promtrati ili pak ući u dvorište Cortile delle Corazze na kojemu se nalazi postolje Antoninova stupa. Na tome se postolju nalazio stup iz egipatskog granita visok 14,75 metara, podignut oko 161.godine na Montecitoriju u čast cara Antonina Pija. Podignuli su ga sinovi Marko Aurelije i Lucije Vero. Godine 1703.je prebačen ovamo, ali danas je vidljiva samo baza.
Natpisi posvećuju pozornost apoteozi Antonina i Faustine, a vidljive su i pogrebne scene.

U zadnjem predvorju,prije ulaska u muzeje u strogome smislu, stoje poprsje, mozaici i četiri božanstva koje označuju vjetar, a potječu iz II.III.stoljeća poslije Krista.
Ranije je sve to bilo smješteno u Lateranu i u Raffaellovim stanzma.

Desno se može odmah ući u Pinakoteku ,ali mi se činilo da je lakše nju ostaviti za kraj obilaska kao što smo i mi.

Slijedi Atrio dei Quattro cancelli(Atrij četiriju ulaza) u neoklasičnom stilu.

To je djelo Giuseppea Camprosea iz 1792.-1793.godine, a taj je atrij bio izvorni ulaz u Muzeje na koji se ulazilo od strane Vatikanskih vrtova. Osam statua koje se tu nalaze je iz vremena Carstva (I.-II.stoljeće.)

U produžetku se nalazi Cortile della pigna(Dvorište češera) koje je dobilo ime po brončanu češeru(plodu pinije)koji se nekada nalazio pred starom bazilikom sv.Petra.
Sada je smješten u nišu koju je projektirao donato Bramante a doradio Michelangelo.
Konačno je ostvaranje izradio Pirro Lifori( u vrijeme pontifikata Pija IV.).

Među zanimljivostima se pripovijeda i to da Dante spominje taj češer i svome svima poznatom književnom djelu, kada opisuje kiklope i njihovo izduženo lice, a prema veličini toga češera neki su matematičari željeli izračunati visinu i veličinu kiklopa.

Dvorište je okruženo zgradama,ali to je samo polovina prostora Muzeja,jer se u dijelu dvorišne pregrade nalazi u prednjem dijelu Novo krilo(Braccio nuovo), a malo dalje i druga pregrada u kojoj se,kao i ispod nje,nalazi Vatikanska biblioteka, dok se iza nje nalazi još jedno dvorište jednake veličine.

Vratiti se valja zatim prema atriju četiriju ulaza i desno se popeti stubištem (Scala Simonetti).

To stubište, zajedno s dvoranom(Sala a Croce Greca),nadahnuto je graditeljskim dostignućima kakva se vide u rimskim termama poput Karakalinih o kojima sam pisao.

Stubište je s kraja XVIII.stoljeća,a dobilo je ime po arhitektu Simonettiju.

Vatikanski muzeji

Svaki posjet muzeju više je od hodanja od izložaka do izložaka te je stoga potrebno sa sobom ponijeti određeno predznanje,upoznati se sa nastankom i razvojem muzeja, a Vatikanski su muzeji nešto posebno,ne samo zbog virijednosti koja je u njima pohranjena,već i zbog smještaja u Vatikanu i zbog stjecišta kršćanske i neokršćanske kulture osobito vezanoga uz papinstvo.Kao polazišna točka može poslužiti Trg sv.Petra.

Od praktičnih uputa dobro je svakako znati da posjet ukupno traje bar tri sata(hodanja) te se u skladu sa time valja i pripremiti za posjet.

Također je poželjno provjeriti kojima danima je Muzej otvoren a sve prije posjeta,a u zadnje vrijeme je svakako preporuka kupiti ulaznicu on line za točno određen datum i vrijeme.

Recimo ako kupite ulaznicu za 10.00 h neće vas prije nikako pustiti.

Također nije preporučljivo u jednome danu planirati posjet bazilici sv.Petra i Muzejima,jer je to svakako prezahtjevno i teško ostvarivo,osim ako se radi o posjetu na brzinu, no tada to nema svoju čar.

Povijesni razvoj Vatikana

Prvotni razvoj grada Rima povezan je uz lijevu obalu Tibera,dok je desna obala svojim bočnim odvodnim rukavcima služila samo za riječni prijevoz i promet. Tko bih gledao desnu obalu ili preko nje prema zapadu,vidio bi poljane na kojima se pokazivala tek pokoja peć na glinu.
Ostatak je bio neobrađen teren pod nazivom ager vaticanus.Ime vatikanskog brežuljka je etrurskog porijekla i podrazumjevalo je puno puta i bražuljke Gianicolo i Monte Mario.
Samo bih ime prema Veronu,označavalo ime božanstava koje je čuvalo prve povike i glasove novorođenčadi(Vagitanus),ali je vjerojatnije da se etrušćansko mjesto zvalo Vaticum, a od toga je nastao pridjev vaticanus.

Od XIV.stoljeća nadalje,ovo se mjesto označuje jednostavno kao trans Tiberium (s druge strane Tibera). Na kraju republikanske epohe, te u vrijeme Carstva, u ovome su se području nalazile tek vile za zabavu i odmor pojedinih povlaštenih građana rimske države.
Tako je primjerice majka cara Kaligule,Agripina(do 41.godine) izgradila sebi vrtove.

Slične samo još veće, posjedovala je obitelj Domicije, a u Neronovo vrijeme(54.-68.godine) izgrađeni su poznati Neronovi vrtovi. U njima je dovršen i stadion(latinski circus) koji je započeo graditi Kaligula a koji je tamo doveo i postavio obelisk dovučen iz Egipt, a sada se nalazi na Trgu sv.Petra.

Već je August ovdje uredio poseban stadion koji je služio za borbe brodova(naumahija).

Sam je Kaligula dao izgraditi i jedan hipodrom.

Među svim tim zabavama najokrutnije su bile Neronove koji je, među ostalima, ovdje razapinjao i spaljivao žive kršćane, kako to prikazuje i sam rimski pisac Tacit u svojim Analima( u XV.poglavlju,44). Među mučenicima je bio i sv.Petar, pokopan izvan kruga stadiona, čija je memoria, pogrebni spomenik, posvećena 324.godine u golemoj bazilici, u vrijeme pape Silvestera I.

Ipak, sam je car Konstantin važnost grada stavljao u sve veći zaborav, prebacujući glavni grad u Konstantinopol(Carigrad).
Nakon toga slijede invazije nerimskih naroda, a Rimljani su ih zvali "barbarima":Alarih i Goti (410 godine), Vandali(445 godine), Totila(545.-546.godine).

Grad se sve više sužavao dok se upravo oko vatikanske bazilike stvara nova četvrt,koje je bila mnogo puta pošteđena barbarske ruke. No ,i IX.stoljeću Saraceni su napali upravobazilike sv.Petra i sv.Pavla (846.pod papom Sergejem II.).
Tako je papa Lav IV. odlučio zatvoriti u jake zidine podrulje oko bazilike prema Anđeoskoj tvrđavi.

Tada je Vatikan dobio zidine i grad bi nazvan Leonovim gradom.

Prvo sjedište papa nije se, kako sam pisao nalazilo u Vatikanu, već na području rimske obitelji Laterani, a darovano crkvi.Crkva sv.Petra bila je zapravo grobljanska crkva,slična onoj sv.Pavla.

Papinski je problem bio više liturgijske naravi tj.pronaći smještaj pokraj bazilike, kada se sam papa ovdje nalazio radi liturgijskog slavlja.

Papa Simah I. gradi biskupsku rezidenciju jer je bio prisiljen napustiti Lateran zbog laurencijskog raskola(šizme) (501.-506.godine).

Godine 781. Karlo Veliki stvara za sebe razidenciju sjeverno od bazilike.Eugenije III. ovdje gradi nov palaču koju papa Inocent III. proširuje i osigurava.

Nikola III. pretvara Vatikan u stabilnu rezidenciju,stvarajući četverokutnu zgradu s tornjevima na uglovima oko dvorišta koje je nosilo ime (čudo!)-po papigi(Cortile del Papagallo).

Tako je sam Vatikan zadobio vojno obilježje skloništa papa u vrijeme izvanjskih napada.

Žalosno doba avignonskoga sužanjstva(1309.-1377.godine) i zapadni raskol(1378.-1417.godine) označavali su jednako tako i nesretno razdoblje za papinske zgrade.

Ponovno buđenje uslijedilo je u vrijeme papinstva Nikole V..Vatikan se tada vratio izvorištu i novoj interpretaciji tj.imenu Sjedište pape pri sv.Petru (apud sanctum Petrum).
Tako palača zadobiva obilježja graditeljstva rane renesanse.

U tome posvijesnome slijedu dolazi vrijeme kada se ovdje smještaju Vatikanski muzeji i Vatikanska biblioteka,dvije najpoznatije "profane" institucije Svete Stolice, koje nikada nisu zbiljski shvaćane kao profane, svjetovne.
One su plod poimanja starogrčke i starorimske umjetnosti kao dosegnuta savršenstva, kao nešto izvan vremensko i kao takvo prilagodljivo svim vremenima.

Ti su modeli postali uzorom za ljudsko stvaralaštvo najviše razine - misaonu i umjetnost.

Taj se nepovijesni pristup može promatrati i kao prostor pripremljen za novo poimanje kršćanstva na Zapadu.

Pravi početak Vatikanskih muzeja treba tražiti u palači Belvedere koju je podigao papa Inocent VIII., a uredio Julije II., gdje su bila smještena djela umjetnosti antike, kao što je Apolon, Venera Felix, Laokoontova skupina, Nil, Tiber, Zaspala Ariana.
Druge skulpture su bile smještene u samoj papinskoj palači.

Duh protureformacije(spomenimo papu Pia V.) sa zakašnjenjem prihvaća nepovijesnu viziju antike i umjetnosti, te s vremenom i Katolička crkva primjenjuje temelje umjetnosti i arheologije u apologetske svrhe protiv protestanata.
Prvi pravi odgovor na nove zahtijeve dolazi u XVIII.stoljeću Benedikt XIV.godine 1756.utemeljuje Sv.muzej biblioteke, a samo deset godina kasnije Clement XIII. utemeljuje profani muzej.
Između 1771. i 1793.godine osnovani su muzeji: Pio-clementini( po papi Klementu XIV,te Piju VI. i Piju VII.), Chiarimonti i Galeria Lapidaria (1807.-1810.godine), Braccio Nuovo 1822.godine.

Kada je dozrijevalo iskustvo iskapanja i zakonodavstvo po francuskome primjeru,tomu znanstvenom području raste popularnost,ali i pravo na iskapanje iskopine u XIX.stoljeću, posobno kada je riječ o etrušćanskim i egipatskim starinama. Godine 1837. utemeljen je Etrurski muzej, a 1839.godine i Egipatski muzej. A sve se to svakako dogodilo nakon uspijeha čitanja hijeroglifa, što je učinio Jean-Francois Champolion 1822.godine.

Nakon ukinuća Papinske države a po ujedinjenju Italije 1870. godine samim muzejima se predlaže dvostruk put razvija:konstantna razrada tradicionalne baštine i povećanje usmjerenosti prema naravi postojanja Crkve u svijetu. Tako je 1932.godine nastala Pinakoteka, a zahvaljujući vrećanju dijela umjetnina koje je ukrao Napoleon.
Podsjetimo se samo, povratak umjetnina je omogućen poslije Bečkog kongresa 1815.godine.

Trideset godina nakon otvaranja Pinakoteke, točnije 1960.godine, otvara se Dvorana grčkih originala, 1970.godine Gregoriano Profano i Pio Cristiano, da bi 1973.godine bili ovamo smješteni Misijsko-etnološki muzej i Zbirka suvremene umjetnosti.

Najnovija promjena je iz 1985.godne, kada se Povijesni muzej dijeli u dva dijela: Povijesni u starome smislu, koji se nalazi u Lateranu i Muzej papinskih kočija i automobila.

U kasnome srednjem vijeku papa hrvatskog porijekla Siksto V. daje Dominiku Fontani izgraditi sadašnju papinsku palaču(1589.-1590.). Tu palaču barok nije dirao iz jednostavnog razloga što su Siksto V. i Grgur XIII. izgradili palaču na Kvirinalu(zbog navodno svježag zraka), a koje su voljeli i koristili i pape poslije njih,počevši od Klementa VIII. nadalje.

Papa Urban VIII.pojačao je zidine i povećao im opseg koji i danas vidimo.

Konačni povratak u Vatikan dogodio se nakon ujedinjenja Italije 1870.godine u doba pape Pija IX.

Tako se Papinska država, od nekadašnjeg prostora koji je zauzimao ne samo pokrajnu Lazio, već i Umbriju, Marche i Romagnu,smanjila na današnji jedan četvorni kilometar.

U veljači 1929.godine, Lateranskim ugovorom utvrđuje se samostalnost i papinski suverenitet na području koje okružuje bazilika i zidine, tj.današnju Vatikansku državu.
Ta je država danas neutralna a sva njena su dobra međunarodno zaštićena.
Papa je tako ujedno i poglavar države i Crkve, imajući pod svoju i "vladu" države Vatikan zvanu imenom Rimska kurija. Na tom državnom polju najznačajnije je Državno tajništvo.
Vatikan ima oko 900 stanovnika, od čega 200 žena.
Država je duga 1045 metara i široka 850 metara.
Švicarska garda u svojim redovima rijetko prelazi brojku od 150.
U Vatikanskom gradu radi oko 1300 zaposlenika koji ne stanuju u Vatikanu, već u njega dolaze raditi iz Rima i okoline.

Vatikanski muzeji se nalaze u Vatikanskoj palači koje s 1400 soba tvore izvanredno važan muzejski sklop, kako zbog množine i vrijednosti remekdjela koje su razni pape skupljali stoljećima, tako i zbog raskošnih prostorija u kojima su smještena. Vatikanske palače su veličanstveni zbir zgrada s mnogobrojnim sobama, dvoranama, muzejima, galerijama, bibliotekama, kapelama, hodnicima, dvorištima i vrtovima, bogati svakojakim umjetničkim blagom.

U Vatikanske muzeje ulazi se iz Vatikanske aleje.

Jedna od najvećih kolekcija neprocjenjivih antikviteta i umjetnina na svijetu nalazi se u djelu muzeja "Pio Clementino" i muzeju "Chiaramonti".

A, najveća kolekcija talijanskih i europskih slika se čuva u 18 soba vatikanske pinakoteke.

S Vatikanskim muzejima su povezane Rafaelove sobe i Sikstinska kapela.

Muzeje smo posjetili po rasporedu koji smo imali a predhodno kupljene karte zbog bržeg ulaska u Muzeje jer je na ulasku velika gužva.Za redovno stajanje i čekanje u redu potroši se i preko 2h samo čekanja što je i previše za posjet Rimu do 3 dana.I posjetite a kao i sve poznate muzeje kada nije Nova godina,Uskrs,ili neki bitan blagdan je r su stvarno gužve poprilične a i sam posjet tada postaje lagano noćna mora...Od žele za gledanjem umjetnina i umjetnosti brzo dođete do "živčanog sloma"...

No da počnemo, prvo je na redu.

Muzej moderne umjetnosti

Jedan od sigurno zanimljivijih djelova Muzeja je muzej moderne umjetnosti koji je Papa Pavao VI. otvorio kao muzej suvremene sakralne umjetnosti 1973. Od 1973. godine do danas Mario Ferrazza je odgovoran za prikupljanje umjetnina.
Pozamašna zbirka umjetnina danas se sastoji od gotovo 800 radova od toga 250 međunarodnih poznatih umjetnika a posjeduje u kolekciji slike umjetnika kao što su(prepisah iz kataloga): Auguste Rodin, Vincent van Gogh, Paul Gauguin, Maurice Denis, Odilon Redon, Vasilij Kandinski, Marc Chagall, Paul Klee, Ernst Barlach, Max Beckmann, Otto Dix, Maurice Utrillo, Giorgio de Chirico, Giorgio Morandi, Georges Rouault, Oskar Kokoschka, Bernard Buffet, Renato Guttuso, Giacomo Balla, Francis Bacon, Giacomo Manzù, Eduardo Chillida, Salvador Dalí i Pablo Picasso.

Zatim.

Skulpturalni muzej

Jedan od zanimljivih djelova muzeja je skulpturalni muzej nazvan po dvojici papa iz 17.stoljeća Klementa XIV i Pija VI.koji su ostavili poprilično veličanstvenu i bogatu ostavštinu
Muzej skulpturalnih umjetnosti se sastoji od (opet prepisujem):

Dvorana grčkog križa (Sala Croce Greca): ima dva porfirna sarkofaga U jednom je navodno pronađeno tijelo svete Jelene, a u drugom svete Konstancije, kćeri cara Konstantina.
Okrugla dvorana (Sala Croce Greca): sadrži podni mozaik pronađen u Otricoliju, kolosalni "Antonijev kip" iz Palestrine, ali i veličanstvena porfirna posuda, promjera gotovo 4 metra - jamačno najbogatiji i najraskošniji izložak ove galerije.
Galerija kipova (Galleria delle Statue): sadrži Praksitelova "Apolona Sauroktona", te elenistički reljef "Uspavana Arijadna" na kojemu Arijadna, napuštena od Tezeja, spava u nemirnoj pozi.
Galerija poprsja (Galleria dei Busti): izloženi su portreti uglavnom iz rimskog doba(Poprsje mladog Augusta).
Kabinet maski (Gabinetto delle Maschere): sadrži grčke kipove Afrodite i Knidske Venere.
Dvorana Muza (Sala delle Muse): ukrašena je korintskim stupovima, kipovima i poprsjima mitskih likova. U sredini dvorane je čuveni "Belvederski torzo" iz 1. stoljeća, koji je izradio Atenjanin Apolonije.
Dvorana životinja (Sala degli animali): sadrži reprodukcije velikog broja životinja u mramoru i alabastru (Meleagar).

Nakon toga poprilično polako na redu je, jer kako rekoh gužve su bile jakooo velike.Zapravo me fascinira broj Kineza i Koreanaca u zadnje vrijeme od Rima do Pariza preko Beča i Budimpešte,dakako nisu ni ovdje izostavljeni pa uz stanke sa njihovim vodičem stvori se poprilični "čep" i gužva.

Muzej Chiaramonti

Kojega je osnovao papa Pio VII. Chiaramonti (1800.-1823.), a u čijem sastavu su Hodnik (Corridoio), Lappidarij (Galleria Lapidaria) i Novi krak (Braccio Nuovo) u kojima se i danas odražava tipičan neoklasičan duh.

Duž Hodnika su kipovi, poprsja, sarkofazi, reljefi itd., sve u svemu – gotovo 800 raznovrsnih antičkih djela.

U Lapidariju je više od 5000 poganskih i kršćanskih natpisa.

U Novom kraku ističe se Augustov kip ( August prima porta ) pronađen 1863. na Flaminijevoj cesti u Rimu, a tu ga je postavio sam papa Pio IX.

Tu se nalazi i skulptura Kolosalna grupa "Nil",egipatska skulptura koju je, između brojnih umjetnina, August ponio kao trofej u Rim, nakon poznate bitke kod Akcija.

Muzej Gregoriano Etrusco

Muzej je osnovao papa Grgur XVI. 1836. godine. U ovom muzeju ima osam galerija a posjeduje važne komade iz etrurskih domova, koji su pronađeni za vrijeme arheoloških istraživanja iz okoline Rima i ostalih mjesta Etruščanske kulture.

Nakon male pauze došli smo puževim korakom do Muzeja Gregoriano Egiziano ili Egipatski muzej u žargonu.

Muzej Gregoriano Egiziano

Osnovao ga je papa Grgur XVI. 1839. godine.

Tu nam je svakako najviše bilo zanimljivo,jer je i jedan od razloga posjeta Vatikanskim muzejima.Pošto ovaj muzej čuva veliku zbirku staroegipatskih predmeta. Izloženi su papirusi, mumije, hijeroglifski natpisi kao i možda pored mumija najatraktivniji eksponat replika slavne Knjige mrtvih. Muzej je podijeljen u 9 soba koje su daleko najzanimljivije u cijelom nizu soba i muzeja.

Vatikanska pinakoteka

Na kraju nas je čekala već pomalo umorne od gužve i hodanja ali nikako nešto što se propušta poznata Vatikanska pinakoteka čiju je zbirku započeo skupljati još papa Pio VI., a obogatili su je njegovi nasljednici papa Pio VII. i papa Pio X. Treba još napomenuti da je godine 1936 papa Pio XI. dao izgraditi današnju zgradu u kojoj se muzej nalazi (Luca Beltrami).

Od ulaska u Muzej tj. vatikansku "Galeriji slika", po kronološkom redu se može pratiti razvoj slikarstva kroz stoljeća što je zasigurna jako zanimljivo vrsnom poznavatelju umjetnosti i to redom :
-Bizantski stil i predrenesansne slike.

-Gitto i Giottovci. Tu je moguće pratiti redom postupan nastanak i razvoj talijanske renesanse: u Sieni djelima Duccia i Simone Martina, te u Firenzi djelima Cimabuea i Giottoa (poznati Giottov Poliptih Stefaneschi je iz 1300.).

-Nakon toga slijede slike slikara iz 15. stoljeća među kojima je poznata Djevica s anđelima (Beato Angelico), tu su i Krunidba Djevice (Fra Filippo Lippi) iz 1460. naslikana za Carla Marzuppinija koji je prikazan na slici. Anđeli glazbenici (freska iz 1472.) i Portret pape Siksta IV. s Palatinom (Melozzo da Forli), kao i Sveti Jeronim (Leonardo) i Pietà (Giovanni Bellini) su iz 15. stoljeća.

-U slijedećoj izložbenoj dvorani nalaze se slike stranih slikara iz 15. stoljeća, a u drugoj poliptisi (Carlo Crivelli) kao i Tizianova djela iz 16. stoljeća.

-Perugino i Umbrijska škole su u posebnoj galeriji u slijedećoj prostoriji i to Gospa s Djetetom (Pinturicchio) i Sv.Benedikt (Perugino) su iz 1495. Perugino je na svojoj slici Uskrsnuće iz 1502. prikazao svoj autoportret na vojniku koji bježi, dok je vojniku koji spava dao lice svog učenika Rafaela, za kojega se vjeruje kako je sudjelovao u izradi ovog djela. Sveti Jerolim je rad Giovannija Santija, Rafaelova oca.(prepisao iz kataloga).

-Još jedan zanimljiv dio muzeja je svakako Rafaelova soba koja sadrži više Rafaelovih slika. Primjerice Krunidbu Djevice ,Rafael je naslikao za Maddalenu Oddi 1503. još kao devetnaestogodišnjak. Basnoslovne kreposti je naslikao 1507. kao prethodnicu Skidanja s Križa koja je u Rimskoj Galeriji Borghese. Bogorodicu od Folignoa je naslikao za Sigismonda Contija, kao njegov zavjetni dar Djevici. Tu je dakako i njegovo Uznesenje Kristovo, koje je Rafael uradio 1512., spada u najpoznatije slike na svijetu.

Galerija sadrži također i barokna djela umjetnika kao što su Anthonis Van Dyck, Pietro da Cortona, Nicolas Poussin i izvrsno Skidanje s Križa (1604.) od Caravaggia.

Nakon pinakoteke i poprilične gužve slijedio je izlaz u vt Muzeja i poslije razgleda izlazak iz Muzeja pošto smo se žurili do Vatikanskog trga i crkve Sv.Petra i Sikstinske kapele,gdje je isto bila poprilična gužva.No lakše se diše sa novinarskom akreditacijom.O sv.Petru u nastavku.

Pretplati se na: Postovi ( Atom )

Follow

Pages

Support donation