Dnevnik sa putovanja

Pariz je grad koji se najbolje čita kroz njegove spomenike, a malo koji kutak nudi tako snažan spoj vojne povijesti, religijskog žara i čiste estetske fascinacije kao Place des Pyramides. Smješten na samom rubu ulice Rivoli, ovaj trg nije samo prometna točka; on je pozornica na kojoj se stoljećima isprepliću sudbine francuskih kraljeva, revolucionara i jedne mlade djevojke iz Domrémyja koja je promijenila tijek povijesti.

Ovaj trg smatram obaveznim stajalištem za svakoga tko želi osjetiti pravi duh Pariza izvan uobičajenih turističkih klišea.

Povijest i misticizam: Djevica u zlatu

U središtu trga dominira veličanstveni pozlaćeni brončani kip Ivane Orleanske (Jeanne d'Arc), djelo kiparice Emmanuela Frémieta iz 1874. godine. Iako je Pariz prepun spomenika, ovaj ima posebnu težinu.

Mjesto stradanja: Lokacija kipa nije odabrana slučajno. Upravo se na ovom mjestu, 8. rujna 1429. godine, Ivana Orleanska borila pokušavajući osloboditi Pariz od Engleza. Tu je bila ranjena strijelom u bedro dok je pregledavala dubinu obrambenog jarka ispred gradskih zidina (tadašnjih vrata Saint-Honoré).

Mistična privlačnost: Ivana je za Francuze simbol božanske providnosti. Priča o djevojci koja čuje glasove svetaca i vodi vojsku u pobjedu i danas intrigira posjetitelje. Njezin kip na Place des Pyramides postao je mjesto svojevrsnog hodočašća, ali i političkih previranja, jer su ga kroz povijest prisvajale različite struje – od monarhista do modernih političkih pokreta.

Intriga kiparove tajne: Zanimljivo je da je kipar Frémiet, nezadovoljan proporcijama konja u prvoj verziji, tajno zamijenio kip 1899. godine novom verzijom, što je u to vrijeme izazvalo pravu malu senzaciju u umjetničkim krugovima.

Zanimljivosti koje turisti često previde

Napoleonova veza: Trg je dobio ime "des Pyramides" u čast Napoleonove pobjede u Egiptu 1798. godine. Ironično, dok se trg zove po piramidama, vizualno njime dominira srednjovjekovna heroina.

Zlatni premaz: Kip se redovito obnavlja pravim zlatnim listićima kako bi zadržao svoj prepoznatljiv sjaj koji oduzima dah, posebno u suton kada se ulične svjetiljke upale, a Louvre u pozadini počne blistati.

Prosvjedi i slavlja: Svakog svibnja (oko 8. svibnja, dana oslobođenja Orleansa), trg postaje središte proslava u čast Ivane Orleanske, uz cvijeće i procesije.

Korisne informacije za posjetitelje

Ako planirate posjetu iz svog ureda u optici ili dok pripremate novi putopisni članak, evo tehničkih detalja koji će vam olakšati boravak.

Kako doći?

Metro: Najbliža stanica je Tuileries (Linija 1) ili Palais Royal-Musée du Louvre (Linije 1 i 7).

Pješice: Trg se nalazi na sjecištu ulice Rivoli i ulice des Pyramides, odmah nasuprot vrtova Tuileries i u neposrednoj blizini muzeja Louvre.

Troškovi i savjeti

Cijena: Razgledavanje kipa i trga je potpuno besplatno.

Dnevni trošak (Pariz): Za kvalitetan obilazak ovog dijela grada (uključujući kavu na Rue de Rivoli, ulaznicu za obližnji muzej i lagani ručak), računajte na trošak od oko 80 € do 120 € po osobi.

Najbolje vrijeme za posjet: Rano ujutro (oko 8:00) prije nego što navale turistički autobusi, ili kasno navečer kada kip svijetli pod reflektorima.

Što posjetiti u blizini?

Budući da se nalazite u samom srcu 1. arondismana, iskoristite priliku za:

Muzej Louvre: Ulaz je udaljen svega 5 minuta hoda.

Vrtovi Tuileries: Idealni za šetnju i fotografiranje nakon posjeta spomeniku.

Angelina Paris: Poznata čokoladarnica na ulici Rivoli, savršena za predah uz njihovu čuvenu gustu toplu čokoladu.

Ovaj trg nije samo povijesna lekcija; to je mjesto gdje se osjeća snaga pojedinca protiv sustava, što je tema koja uvijek privlači čitatelje.

Pariz je grad koji se neprestano otkriva. I dok će većina turista svoje putovanje završiti ispred bazilike Sacré-Cœur, oni istinski tragači za pričama, poput onih koji vole dubinu povijesti i miris prošlih vremena, skrenut će u labirint strmih ulica Montmartrea. Tamo, u sjeni bujnog zelenila, skriva se jedan od najmirnijih i najmističnijih kutaka grada: Fontaine des Bois unutar sustava parkova i vrtova Montmartrea.

Srce Montmartrea: Parkovi i vrtovi (Parcs et Jardins)

Montmartre nije samo brdo; to je simbol boemštine. Njegovi vrtovi, poput onih koji okružuju muzej Montmartre ili Square Suzanne Buisson, čuvaju duh umjetnika poput Picassa i Dalíja. Ovi prostori nisu dizajnirani samo za šetnju, već kao utočišta od gradske buke.

Zanimljivosti i eksponati:

Vinograd Clos Montmartre: Jedini preostali aktivni vinograd u Parizu. Nalazi se u neposrednoj blizini parkova i podsjeća na doba kada je Montmartre bio prekriven poljima i mlinovima.

Kip Svetog Denisa: U blizini fontane možete pronaći kip prvog pariškog biskupa koji drži vlastitu glavu – jeziv, ali fascinantan podsjetnik na kršćanske korijene i legende ovog brda.

Misterij Fontaine des Bois

Fontaine des Bois (Fontana u šumi) predstavlja esenciju "skrivenog Pariza". Iako Pariz obiluje monumentalnim fontanama, ova je posebna po svom smještaju u prirodnom okruženju koje simulira divljinu usred urbanog tkiva.

Povijest i intrige

Povijest Montmartrea neraskidivo je povezana s vodom i podzemnim kamenolomima gipsa. Postoje legende da su izvori koji napajaju ove fontane bili mjesta tajnih sastanaka tijekom Pariške komune, ali i utočišta za zaljubljene parove iz doba Belle Époque koji su bježali od strogih pogleda građanskog Pariza.

Mističnost fontane leži u njezinoj tišini. Dok se ostatak grada bori s prometom, ovdje se čuje samo žubor vode i šum lišća. Lokalni stanovnici šapuću priče o duhovima umjetnika koji se noću vraćaju tražiti inspiraciju upravo pored ovih vodenih izvora.

Praktične informacije za posjetitelje

Kako doći?

Montmartre je labirint, pa je najbolje koristiti javni prijevoz:

Metro: Linija 12 (postaja Lamarck - Caulaincourt) – ovo je "stražnja" strana brda, mnogo autentičnija i bliža vrtovima nego razvikani Pigalle.

Montmartrobus: Mali električni autobus koji kruži uskim ulicama i staje u blizini svih ključnih parkova.

Funiculaire (Uspinjača): Ako želite izbjeći stotine stepenica, uspinjača vas vodi od podnožja do vrha za cijenu jedne metro karte.

Troškovi i savjeti (Travel Budget)

Planiranje budžeta je ključno za ugodno putovanje:

Prosječni trošak po danu: Za kvalitetan doživljaj Pariza (uključujući obroke u bistroima, ulaznice za muzeje i transport), računajte na oko 150 € do 200 € po osobi.

Ulaz u vrtove: Većina parkova i vrtova na Montmartreu je besplatna za javnost.

Preporuka: Posjetite obližnji Musée de Montmartre (ulaznica cca 15 €) kako biste vidjeli vrtove koji su inspirirali Renoira.

Kada zakoračite u Coustellet, srce regionalnog parka prirode Luberon, zrak postaje gušći, ispunjen cvjetnim notama koje su stoljećima definirale ovaj kraj. Musée de la Lavande (Muzej lavande), koji je 1991. godine osnovala obitelj Lincelé, nije samo turistička atrakcija; to je živi spomenik "pravoj" lavandi (Lavandula officinalis), biljci koja je izgradila identitet Provanse.

Mistika i intrige: Više od običnog cvijeta

Lavanda u Luberonu oduvijek je bila obavijena velom mistike. Stari narodi su je koristili za tjeranje zlih duhova, ali prava "intriga" leži u vječnoj borbi između prave lavande i lavandina.

Dok je lavandin industrijski hibrid koji raste na nižim nadmorskim visinama, "prava" lavanda je plemkinja koja uspijeva samo iznad 800 metara. U prošlosti su berači, tzv. coupeurs, riskirali ugrize poskoka i radili pod nemilosrdnim suncem kako bi sakupili dragocjene cvjetove. Postoji legenda o "modroj groznici" – onima koji su postali opsjednuti mirisom do te mjere da su tvrdili kako čuju šapat polja dok vjetar puše kroz Luberon.

Proces proizvodnje: Od polja do dragocjene kapi

Srce muzeja je proces destilacije. Ovdje možete naučiti kako se tradicionalna vještina transformirala kroz stoljeća.

Berba: Prava lavanda se bere u punom cvatu, obično u srpnju.

Sušenje: Cvijet se mora kratko "odmoriti" kako bi izgubio dio vlage, ali zadržao esencijalna ulja.

Destilacija vodenom parom: Ovo je ključni trenutak. Vodena para prolazi kroz zbijene cvjetove lavande, oslobađajući mirisne molekule.

Hlađenje i separacija: Para se hladi u zavojnici i pretvara u tekućinu. Na vrhu se izdvaja čisto eterično ulje, dok ispod ostaje hidrolat (cvjetna vodica).

Eksponati koji pričaju priču

Muzej čuva impresivnu zbirku koja obuhvaća razdoblje od 16. stoljeća do danas:

Bakreni kotlovi (Alambici): Kolekcija bakrenih uređaja za destilaciju iz različitih epoha, od onih koji su se nosili na leđima do masivnih strojeva.

Povijesni dokumenti: Zapisi o ljekovitim svojstvima lavande koje su koristili srednjovjekovni ljekarnici.

Eterična ulja Le Château du Bois: Muzej je usko povezan s obiteljskim imanjem koje proizvodi najcjenjenije AOP (Appellation d'Origine Protégée) ulje lavande.

Što ponijeti kući? Proizvodi i suveniri

U muzejskoj trgovini fokus je na kvaliteti, a ne na masovnoj proizvodnji. Proizvodi brenda Le Château du Bois su vrhunac ponude:

AOP Eterično ulje: Jedino ulje s certifikatom podrijetla, poznato po umirujućem i zacjeljujućem djelovanju.

Prirodna kozmetika: Kreme za lice, serumi i losioni za tijelo bez parabena i umjetnih mirisa.

Mirisne vrećice i sapuni: Tradicionalni suveniri koji će vaš dom ispuniti mirisom Luberona mjesecima nakon povratka.
Turističke informacije: Kako doći i što znati

Lokacija: Muzej se nalazi u mjestu Coustellet (općina Cabrières-d'Avignon).

Adresa: 276 Route de Gordes, 84220 Cabrières-d'Avignon, Francuska.

Kako doći:

Automobilom: Najbolji način za istraživanje Provanse. Od Avignona je udaljen oko 30 minuta vožnje cestom D900 u smjeru Apt-a.

Autobusom: Linije iz Avignona voze do Coustelleta, ali provjerite vozni red jer su polasci rjeđi vikendom.

Biciklom: Idealno za one koji uživaju u STEM-u i aktivnom odmoru, kroz Luberon vode prekrasne biciklističke staze.

Bitne činjenice za posjetitelje:

Radno vrijeme: Otvoren je od veljače do prosinca (provjeriti točne datume na službenim stranicama).

Cijena ulaznice: Odrasli oko 8 €, djeca do 10 godina besplatno.

Audio-vodiči: Dostupni na više jezika, što olakšava razumijevanje tehničkih procesa.

Najbolje vrijeme za posjet: Srpanj, kada su demonstracije destilacije najživopisnije.

Savjet za putnike: Planirajte trošak od oko 50-70 € po danu za posjet ovom dijelu Provanse, uključujući ulaznicu, lagani ručak u lokalnom bistrou i pokoji autentični suvenir.

Vjerujemo u važnost brendiranja i kroz naš posao,svakako vam možemo potvrditi da je Musée de la Lavande savršen spoj tradicije i modernog marketinga. To je mjesto gdje se priroda ne samo promatra, već i duboko razumije.

Dok sunce polako izranja iznad Temze, bacajući dugačke sjene na bijele stupove Kraljevskog opservatorija, posjetitelj Greenwicha ne stoji samo na nultom meridijanu. On stoji na mjestu gdje je čovječanstvo, potaknuto očajem pomoraca i genijalnošću pojedinaca, napokon uspjelo ukrotiti vrijeme. Danas je ovaj dio Londona turistička meka pod zaštitom UNESCO-a, no stoljećima je Greenwich bio „kucajuće srce” globalne navigacije i trgovine.

Pitanje života i smrti: Problem longitude

U 18. stoljeću, točno vrijeme nije bilo stvar luksuza, već opstanka. Pomorci su lako određivali latitutu (sjever-jug) prema zvijezdama, ali bez sata koji bi izdržao ljuljanje broda, vlagu i promjene temperature, određivanje longitude (istok-zapad) bilo je nemoguće. Britanski parlament je 1714. godine donio čuveni Zakon o zemljopisnoj dužini, nudeći golemu nagradu od 20.000 funti onome tko riješi taj problem.

Rješenje nije ponudio školovani astronom, već samouki stolar i urar John Harrison. Njegovi strojevi, izloženi u muzeju pod nazivima H1, H2, H3 i revolucionarni H4, središnji su izlošci današnjeg postava. H4, koji izgledom podsjeća na predimenzionirani džepni sat, dokazao je da mehanika može nadmudriti prirodu.

Harrison je proveo desetljeća usavršavajući bimetalne trake i opruge kako bi sat kucao jednako precizno i na tropskom suncu i u arktičkom ledu, čime je zauvijek promijenio kartu svijeta.

Arhitektura ukradena od neba: Flamsteed House

Kraljevski opservatorij nije samo znanstveno postrojenje; on je arhitektonski dragulj. Srce kompleksa je Flamsteed House, prva namjenski izgrađena zgrada za znanstvena istraživanja u Britaniji, podignuta 1675. godine. Projektirao ju je Sir Christopher Wren, slavni arhitekt katedrale Sv. Pavla, koji je i sam bio vrstan poznavatelj astronomije.

Zgrada je prepoznatljiva po svojim oštrim linijama i jarkocrvenoj vremenskoj lopti (Time Ball) na vrhu kule. Ta lopta, postavljena 1833. godine, spuštala se svakoga dana točno u 13 sati, dopuštajući kapetanima brodova na Temzi da vizualno sinkroniziraju svoje kronometre prije isplovljavanja. Taj se ritual, kao podsjetnik na prohujala vremena, održava i danas.

Obitelj koja je prodavala sekunde

Možda najbizarnija priča Greenwicha jest ona o obitelji Belville. Prije nego što su radio signali i internet sinkronizirali svijet, vrijeme se moralo fizički prenositi. Od 1836. godine, James Belville, a kasnije njegova kći Ruth Belville, poznata kao „The Greenwich Time Lady”, radili su neobičan posao.

Ruth bi svakog jutra namjestila svoj precizni kronometar prema satu u opservatoriju, a zatim bi putovala Londonom i klijentima — draguljarima, urarima i tvornicama — prodavala točno vrijeme uz pretplatu. Bio je to posao koji je obitelj obavljala više od stotinu godina, sve do osvita Drugog svjetskog rata.

Vodič za putnike: Kako stići na „nulu”?

Posjet Greenwichu zahtijeva malo planiranja, budući da se Opservatorij nalazi na vrhu strmog brda u središtu prostranog zelenog parka.

Dolazak (Metro i DLR): Najbrži način je korištenje lake željeznice DLR (Docklands Light Railway) do stanice Cutty Sark. Alternativno, linija metroa Jubilee vodi do stanice North Greenwich, odakle vas kratka vožnja autobusom dijeli od parka.

Brodski prijevoz (Uber Boat / Thames Clippers): Za najljepši doživljaj, preporučuje se dolazak brodom s pristaništa Westminster ili Tower Bridge. Vožnja Temzom nudi jedinstvenu perspektivu na arhitekturu Starog kraljevskog pomorskog koledža i broda Cutty Sark.

Taxi i Uber: London Black Cabs su uvijek opcija, no zbog gustog prometa u jugoistočnom Londonu, željeznica je često pouzdanija. Taxi će vas ostaviti na ulazu u park, odakle slijedi ugodna, ali uzlazna šetnja.

Ulaznice: Dok je šetnja parkom besplatna, za ulazak u povijesni kompleks Opservatorija i stajanje na liniji nultog meridijana potrebna je ulaznica (cca £20). Savjetujemo online kupnju kako biste izbjegli duge redove.

Ne propustite: U podnožju brda nalazi se besplatni Nacionalni pomorski muzej, koji čuva ostatke Nelsonove zastave i nevjerojatne priče o britanskoj pomorskoj moći.

Kada prvi put stanete na početak avenije Champs-Élysées i pogledate prema zapadu, on ne djeluje samo kao spomenik. Djeluje kao sidro koje drži na okupu dvanaest kaotičnih pariških avenija. Arc de Triomphe (Slavoluk pobjede) nije samo pozadina za savršenu Instagram fotografiju; on je nijemi svjedok carske megalomanije, nacionalnih tragedija i jedne od najljepših panorama koju "Grad svjetlosti" nudi.

Za putnika koji želi zagrebati ispod površine, ovo je priča o luku koji je zamalo bio — slon.

Povijest: Napoleonov nedosanjani san

Priča počinje 1806. godine, nakon bitke kod Austerlitza. Napoleon Bonaparte, u vrhuncu svoje moći, obećao je svojim vojnicima: "Kući ćete se vratiti prolazeći kroz slavoluke pobjede". Naredio je izgradnju kolosalnog spomenika koji bi slavio francusku vojnu silu.

Arhitekt Jean-François Chalgrin nadahnuće je pronašao u rimskom Titovom slavoluku, ali s jednom bitnom razlikom — dimenzijama. Pariški slavoluk je divovski, visok 50 metara i širok 45 metara, čime je zasjenio sve antičke uzore.

Ironija sudbine htjela je da Napoleon nikada nije vidio završen slavoluk. Umro je 1821., a gradnja, usporena padom Carstva i političkim previranjima, završena je tek 1836. godine pod kraljem Lujem Filipom. Napoleon je kroz njega prošao tek posmrtno — kada su njegovi ostaci 1840. prevezeni ispod luka na putu do konačnog počivališta u Domu invalida.

Mistika, intrige i "Fantomski Slon"

Slavoluk pobjede krije priče koje turistički vodiči često preskaču.

Slavoluk koji je zamalo bio Slon

Pedesetak godina prije Napoleona, arhitekt Charles Ribart predložio je kralju Luju XV. da na tom istom mjestu sagradi divovskog slona na tri kata. Unutar slona nalazile bi se plesne dvorane i raskošni saloni, a voda bi izlazila iz surle. Projekt je odbijen kao bizaran, ali zamislite kako bi Pariz danas izgledao da na vrhu Champs-Élyséesa stoji kameni surlaš!

Let kroz ušicu igle

Tri tjedna nakon parade pobjede u Prvom svjetskom ratu, pilot Charles Godefroy izveo je ludo hrabar čin. Kako bi prosvjedovao protiv tretmana pilota, 7. kolovoza 1919. svojim je dvokrilcem Nieuport proletio kroz sam Slavoluk. Raspon krila aviona bio je 9 metara, a širina otvora 14,5 metara — margina za pogrešku bila je minimalna.

Atentati i metci

Slavoluk je bio poprište mnogih mračnih trenutaka. Godine 2002., tijekom parade za Dan pada Bastille, jedan je neonacist izvadio pušku iz futrole za gitaru i pokušao ubiti predsjednika Jacquesa Chiraca upravo kod Slavoluka. Srećom, promašio je.
Što ćete vidjeti: Arhitektura i Vječni plamen

Fasada i skulpture

Slavoluk je ukrašen s četiri masivne skulpturalne grupe na svojim stupovima. Najpoznatija je "Marseljeza" (službeno Polazak dobrovoljaca 1792.) autora Françoisa Rudea, koja prikazuje krilatu figuru Slobode koja vrišti i poziva narod u borbu.
Na zidovima su uklesana imena 660 generala i 128 bitaka. Ako vidite ime koje je podcrtano, to znači da je general poginuo u borbi.

Grob neznanog junaka

Ispod luka, u razini tla, nalazi se Grob neznanog junaka iz Prvog svjetskog rata, postavljen 1921. godine. Iznad njega gori Vječni plamen, koji se pali svake večeri točno u 18:30 sati. To je jedna od najsvečanijih ceremonija u Parizu i odvija se bez prekida od 1923. godine, čak i tijekom nacističke okupacije.

Muzej u potkrovlju

Mnogi posjetitelji ne znaju da se unutar samog luka nalazi dvorana – muzej. Tu su izloženi modeli arhitekture, interaktivni ekrani koji objašnjavaju povijest gradnje te, zanimljivo, kamera koja uživo prikazuje pogled na ljude koji hodaju točno ispod vas (ispod luka).

Turistički vodič: Kako doći i preživjeti posjet

Ovo su ključne informacije za planiranje posjeta u 2026. godini.

Lokacija i dolazak

Slavoluk se nalazi na trgu Place Charles de Gaulle (nekada Place de l'Étoile).

Metro: Linije 1, 2 i 6 (stanica Charles de Gaulle – Étoile)

RER: Linija A (stanica Charles de Gaulle – Étoile)

Zlatno pravilo: Ne pretrčavajte cestu!

Rotor oko Slavoluka je prometni pakao bez prometnih traka gdje vrijedi pravilo "tko je jači". Nikada ne pokušavajte pretrčati cestu do Slavoluka. Postoji podzemni prolaz (Passage du Souvenir) koji vodi sigurno od vrha Champs-Élyséesa do samog spomenika.

Ulaznice i radno vrijeme (2025/2026)

Cijena: Ulaznica za penjanje na vrh stoji oko 16 € za odrasle.

Popusti: Besplatno je za mlađe od 18 godina, kao i za građane EU stare između 18 i 25 godina.

Radno vrijeme:

Ljeti (travanj–rujan): 10:00 – 23:00

Zimi (listopad–ožujak): 10:00 – 22:30

Posljednji ulaz je 45 minuta prije zatvaranja.

Uspon

Da biste došli do panoramske terase, morate svladati 284 stepenice spiralnim stubištem. Postoji dizalo, ali ono je rezervirano primarno za osobe s invaliditetom i vozi samo do razine muzeja (potkrovlja), odakle vas još uvijek čeka 40-ak stepenica do terase.

Najbolji pogled u Parizu?

Mnogi Parižani tvrde da je pogled s vrha Slavoluka bolji od onog s Eiffelovog tornja. Zašto? Zato što s vrha Slavoluka vidite Eiffelov toranj u svoj njegovoj veličini, kao i savršenu geometriju dvanaest avenija koje se zvjezdasto šire od vas. Najbolje vrijeme za posjet je sumrak, kada se pale svjetla grada.

Savjet za kraj: Ako želite osjetiti pravi duh mjesta, dođite oko 18:00 sati i pričekajte ceremoniju paljenja vječnog plamena u 18:30. To je trenutak kada turistička atrakcija postaje živi spomenik povijesti.

The curtain has risen on Ultimate Supercar Garage and, until the 1st of February, the event shines a spotlight on the most beautiful modern supercars in the world, drawing the attention of enthusiasts, collectors, and car addicts at Paris Expo Porte de Versailles, alongside the 50th edition of Rétromobile.

Photo:Stellantis

BOTTEGAFUORISERIE takes centre stage at the exhibition, underlining its role as a creative hub dedicated to customisation, aesthetic research and performance, combining both the excellence of Alfa Romeo and Maserati to shape the future of the personalised driving experience.

This marks the first time the two Italian brands, brought together under the new project, appear side by side at a motor show (Hall 4), displaying four extremely significant models: Alfa Romeo New 33 Stradale, Alfa Romeo Giulia Quadrifoglio Luna Rossa, Maserati MCXtrema, and Maserati GT2 Stradale. True works of art in motion, all these cars perfectly embody the BOTTEGAFUORISERIE universe, a roster of thrilling vehicles capable of pushing beyond conventional limits.

Photo:Stellantis

Visitors of Ultimate Supercar Garage can admire the Alfa Romeo New 33 Stradale and the Maserati MCXtrema, both featuring exclusive liveries that honour the heritage of the two Brands. These bespoke finishes highlight the concept of uniqueness and personalisation at the heart of BOTTEGAFUORISERIE: a holistic approach that brings to life tailor-made, one-of-a-kind creations aligned with each client’s dreams.

The importance of customisation is also reflected in the high demand for bespoke solutions for the Maserati GT2 Stradale, with as many as 80% of the Trident’s super sports car family benefiting from the Maserati Fuoriserie personalisation program.
Finally, the stand also showcases the ultra-limited Alfa Romeo Giulia Quadrifoglio Luna Rossa – just 10 units worldwide – developed within the BOTTEGAFUORISERIE.

Cristiano Fiorio, General Manager at BOTTEGAFUORISERIE and Chief Marketing Officer, Maserati: “BOTTEGAFUORISERIE serves as a clear testament to the Stellantis Group's commitment to enhancing its most iconic brands, offering them the freedom to develop distinctive entrepreneurial projects. We are particularly proud of it: an extraordinary example of creativity, of synergy between the excellence of Alfa Romeo and Maserati, and of the Italian vision taken all over the world.

In this sense, Ultimate Supercar Garage is the ideal stage: an international context that shares our values and fully reflects the four fundamental tenets of BOTTEGAFUORISERIE. The exclusive world of Bottega's few-offs, Fuoriserie’s universe of customisation, ‘History’ as an expression of an extraordinary Heritage and, last but not least, ‘Corse’, our racing know-how devoted to innovation. A dialogue between tradition and future that inspires each of our creations and epitomises a highly strategic vision”.

Santo Ficili, CEO of Alfa Romeo and COO of Maserati: “We are proud to take part in the first edition of Ultimate Supercar Garage with an absolute exclusive for our brands: Alfa Romeo and Maserati come together for the first time in a shared space, where they can showcase their excellence through a project that fills both of us with pride, and we are confident will become a key strategic asset within our vision. The mission of BOTTEGAFUORISERIE is crystal clear: to honour the historic heritage of Alfa Romeo and Maserati and to write the next chapter of our story, defined by audacity, authenticity, customisation, performance and unique vehicles”.

Photo:Stellantis

Alfa Romeo Giulia Quadrifoglio Luna Rossa

Developed within the BOTTEGAFUORISERIE universe, it perfectly embodies its philosophy: creating unique, technologically advanced objects that are deeply rooted in Italian excellence. Produced in just ten units worldwide – all already sold – this new limited series is the first product of the partnership between Alfa Romeo and Luna Rossa, as they prepare to take on the challenge of the 38th America’s Cup together. For the first time, the competition will be held in Italy, in the iconic Gulf of Naples. It is the most aerodynamically efficient Quadrifoglio ever, thanks to a new low-drag carbon fibre kit comprising front bumper appendages, a pair of underbody profiles, dedicated side skirts, and a spectacular rear wing. This package generates up to five times more downforce than the standard version, ensuring exceptional stability at all speeds. At 300 km/h, it achieves a peak of 140 kg of downforce with outstanding aerodynamic efficiency. The exterior is further enhanced by an iridescent paint that recalls the hues of Luna Rossa’s hull, while the two-tone contrast – with bonnet, roof, and rear in black paired with gray – enhances its sculpted lines, giving it an unprecedented sporty elegance. Alfa Romeo logos are finished in red, a symbol of passion and competitive spirit. Inside, Sparco seats stand out, upholstered with textures and graphics inspired by the Personal Flotation Devices (PFDs) used by the boat’s crew. The dashboard is embellished with original material sourced from the sails, a detail that conveys the deep synergy with the racing world on water.

Alfa Romeo New 33 Stradale

The BOTTEGAFUORISERIE stand features a New 33 Stradale finished with a green livery, which draws inspiration from legendary models such as the GTA, GTAm, and the 33 Bertone Carabo. For Alfa Romeo, colour has always been far more than an aesthetic choice: it is an emotional language, a distinctive trait conveying passion, innovation, and Italian character, making each model instantly recognisable even before its design or performance.
With its sculptural design, breathtaking performance, and obsessive attention to craftsmanship, the New 33 Stradale perfectly sums up the spirit of Alfa Romeo: to believe boldly in one’s own ideas, to the point of transforming a legend of the past into a tangible vision of the future. Its goal is to provide the most exciting driving experience and the immortal charm of an icon to a very strict circle of enthusiasts. Produced in just 33 exclusive units – all already sold – the new two-seat coupé marks the return of the legendary 1960s 33 Stradale, widely regarded as one of the most beautiful cars ever made and directly derived from the Tipo 33 that starred in global motorsport. Each 33 Stradale is a unique, unrepeatable work of art, created through an extremely high-level artisanal process, exceptional quality standards and meticulous attention to detail, fully aligned with the BOTTEGAFUORISERIE spirit. Under the bonnet roars a 630 hp twin-turbo V6 offering outstanding performance: with 0–100 km/h in under three seconds and a top speed of 333 km/h, it delivers a truly exclusive driving experience.

Maserati MCXtrema

Created exclusively for track use and produced in just 62 units, MCXtrema is a car designed to break the mould and establish new paradigms. The epitome of Maserati’s DNA and of the extraordinary performance characteristic of everything the 100% Italian brand produces, this car is the most formidable track-racing Maserati to date, powered by a 3.0-litre twin-turbo V6 producing 740 hp (540 kW), derived from the renowned Nettuno engine. The one displayed at Ultimate Supercar Garage features an elegant livery with an exclusive configuration developed together with its owner. Starting from the MCXlusiva program, Maserati’s Centro Stile proposed the “Corse” livery identity, similar to the MC12 Stradale, further customised with the collector’s lucky number, 77, on the door. Specifically, this MCXtrema wears a two-tone blue-white matte body colour, with a bold contrasting Trident painted on the bonnet, clearly referencing Maserati’s sporting heritage and the iconic MC12. Inside, dark blue dominates, complemented by dedicated options such as the passenger seat kit, rear-view camera, and telemetry system. MCXtrema thus combines cutting-edge technology with Italian craftsmanship, becoming a true emblem of automotive innovation.

Maserati GT2 Stradale

Designed for those who seek uncompromising performance, the Maserati GT2 Stradale represents the evolution of sportiness beyond the racetrack. Derived from the Maserati GT2, which marked Maserati’s triumphant return to closed-wheel racing, the GT2 Stradale combines two of the Brand’s defining worlds: timeless elegance and pure motorsport spirit. It embodies the brand’s competitive spirit while offering the comfort and driving pleasure essential for daily use.

Boasting 640 hp, a 0 to 100 km/h sprint in just 2.7 seconds, and a top speed exceeding 320 km/h, the GT2 Stradale is also 60 kg lighter than its forerunner, the MC20. Powered by the extraordinary Nettuno V6 engine, in this latest configuration, it stands as the most powerful internal combustion Maserati ever built for the road. Maserati GT2 Stradale promises unmatched sensations and top-tier performance, thanks also to its sophisticated aerodynamics and an aggressive design inherited from its racing sibling. Behind the wheel, the feeling is that of driving one of the most incredible track cars available, with the added privilege of enjoying it on roads around the world. Highlights of the GT2 Stradale include a wide range of options, offering personalization through dedicated packages aimed at either enhancing performance or achieving a more aggressive aesthetic, along with exclusive Fuoriserie content and market-specific configurations.

BOTTEGAFUORISERIE

BOTTEGAFUORISERIE blends tradition and innovation into a unique whole where craftsmanship, technology and meticulous attention to detail are not merely values, but a true way of life. More than a project or a place, BOTTEGAFUORISERIE embodies a vision: the cradle of Italian manufacturing excellence, where ingenuity, artisanal mastery, and a passion for beauty and performance converge into a single creative gesture, becoming an experience.

Under its aegis, the most iconic creations of Italy take shape, expressed through four defining pillars. “Bottega” is where unique Alfa Romeo and Maserati one-offs and few-offs are conceived, designed, developed, and built. “Fuoriserie” is the personalisation programme that allows every customer to transform their car into a tailor-made masterpiece. The third pillar, “Racing”, drives innovation in the super sports car sector by combining cutting-edge technologies with Italian engineering excellence. Finally, “History” – conceived as a vision – aims to safeguard the heritage of both Brands through the restoration and certification of classic cars, as well as the creation of archives and museums that make their extraordinary legacy tangible.

Pariz nije samo grad svjetlosti i romantike; on je i tajni vrt u kojem se priroda i umjetnost sudaraju na načine koji prkose logici. Za putnika koji traži nešto dublje od selfija ispred Eiffelovog tornja, postoji tiha, mistična staza koju je utabao talijanski kipar Giuseppe Penone. Njegova serija skulptura, poznata kao "Idee di pietra" (Ideje od kamena), postala je svojevrsni sveti gral za ljubitelje suvremene umjetnosti.

Ako planirate posjetiti Pariz u potrazi za ovim remek-djelima, ovo je vaša karta kroz povijest, intrige i skrivene lokacije gdje brončane grane drže težinu svijeta.

Što su zapravo "Idee di pietra"?

Prije nego krenete u potragu, morate razumjeti što tražite. "Idee di pietra" nije jedna skulptura, već proslavljeni ciklus radova. Zamislite visoko, vitko stablo izliveno u bronci – koje izgleda toliko realistično da biste mogli dotaknuti njegovu koru očekujući drvo – a u njegovim granama, visoko iznad tla, zarobljeno je golemo, sivo riječno kamenje.

Filozofija i mistika:

Penone, ključna figura pokreta Arte Povera, ovim djelima priča priču o vremenu. Drvo raste prema svjetlosti, prkoseći gravitaciji. Kamen je, s druge strane, čista gravitacija, sjećanje na planinu, kondenzirano vrijeme koje vuče prema dolje.

U Penoneovom svijetu, kamen je "misao" drveta. Baš kao što se ljudska misao formira u glavi i ima svoju težinu, tako se i kamenje pojavljuje u krošnji. To je poetičan sukob sile rasta i sile teže.

Detektivska priča: Gdje ih pronaći u Parizu?

Ovdje priča postaje intrigantna za modernog turista. Penoneova djela u Parizu pojavljuju se i nestaju poput duhova, ovisno o izložbama, ali postoje točke gdje je njihova prisutnost najjača.

Idee di pietra" ispred Bourse de Commerce (Pinault Collection)

Do nedavno (tijekom velike izložbe Arte Povera koja je trajala do siječnja 2025.), monumentalna skulptura "Idee di pietra – 1532 kg di luce" (Ideje od kamena – 1532 kg svjetlosti) dominirala je trgom ispred nove pariške znamenitosti, Bourse de Commerce.

Status 2026: Budući da je skulptura dio privatne kolekcije milijardera Françoisa Pinaulta, velika je vjerojatnost da je i dalje izložena ili u rotaciji unutar ili ispred zgrade. Čak i ako je trenutno maknuta s prednjeg trga, Bourse de Commerce je "dom" ovog djela.

Što vidite: Brončano drvo visoko 9 metara koje u svojim granama drži rijeku kamenja. Izgleda krhko, kao da će se svakog trena srušiti pod teretom, ali bronca (vječni materijal) drži sve u savršenoj ravnoteži.

"L'Arbre des voyelles" (Drvo samoglasnika) – Tuileries Vrtovi

Ako želite siguran susret s Penoneovom mistikom, morate otići u Jardin des Tuileries. Ovdje se nalazi njegovo najpoznatije stalno djelo u Parizu, koje se često tematski povezuje s "Idejama od kamena".

Lokacija: Vrtovi Tuileries

Izgled: Ovo nije uspravno drvo, već divovski, iščupani hrast od bronce koji leži na tlu, kao da je upravo pao.

Mistika, intrige i "Proročanstvo oluje"

Zašto turisti obožavaju Penonea? Zbog priča koje se šapću oko njegovih skulptura.

Proročanstvo oluje (L'Arbre des voyelles)

Najpoznatija pariška umjetnička legenda vezana je uz Penoneovo drvo u Tuileriesu.
Skulptura "Drvo samoglasnika" postavljena je u prosincu 1999. godine. Prikazuje srušeni, mrtvi hrast. Samo nekoliko dana nakon postavljanja, 26. prosinca 1999., Francusku je pogodila strašna oluja Lothar. Vjetrovi su čupali stoljetna stabla u Versaillesu i Parizu kao da su šibice.

Parižani su s jezom primijetili: Penone je postavio brončani spomenik "palom drvetu" prije nego što su prava drveća pala. Njegova skulptura ostala je netaknuta dok je oko nje priroda divljala. Mnogi to danas smatraju jezivim umjetničkim predosjećajem ili zaštitničkim totemom vrta.

Tajni kod Druida

Korijenje "Drveta samoglasnika" nije obično. Ako pažljivo pogledate (što većina turista propusti), korijenje formira slova: I, E, O, U, A.
Ovo nije slučajno. Penone se referira na drevna keltska i druidska vjerovanja gdje su drveća bila sveta, a svako slovo abecede odgovaralo je jednoj vrsti drveta. Neki teoretičari tvrde da redoslijed samoglasnika IEOUA priziva ime Jahve (Jehova), sugerirajući božanski glas prirode koji je ljudima nerazumljiv, ali prisutan.

Vodič za posjetitelje: Kako doći i što znati

Lokacija 1: Bourse de Commerce (Za "Idee di pietra")

Ovo je nova "it" lokacija za suvremenu umjetnost u Parizu.

Adresa: 2 rue de Viarmes, 75001 Paris (1. arondisman).

Kako doći:

Metro: Linija 1 (stanica Louvre - Rivoli) ili Linija 4 (stanica Les Halles)

RER: Stanica Châtelet - Les Halles (glavno čvorište, izlaz prema Forum des Halles).

Savjet: Čak i ako skulptura nije vani, uđite u muzej. Zgrada koju je obnovio Tadao Ando je spektakl sama po sebi, a Pinaultova kolekcija često rotira Penoneova djela.

Lokacija 2: Jardin des Tuileries (Za "L'Arbre des voyelles")

Adresa: Jardin des Tuileries, 75001 Paris.

Točna pozicija: Skulptura se nalazi u dijelu vrta poznatom kao "Grand Couvert", bliže dijelu prema rijeci Seini i muzeju Orsay, ali unutar vrta. Teško ju je uočiti jer je obrasla vegetacijom – to je namjerno! Penone želi da priroda "proguta" umjetnost.

Kako doći:

Metro: Linija 1 (stanica Tuileries).

Savjet: Tražite vodoravno deblo koje izgleda previše savršeno. Dodirnite ga – tek tada ćete shvatiti da je to hladna bronca, a ne toplo drvo.

Bitne informacije za turiste

Cijena: Vrtovi Tuileries su besplatni. Bourse de Commerce naplaćuje ulaz (cca 14 €), ali trg ispred je javan.

Najbolje vrijeme za posjet: Rano ujutro (oko 9:00) za Tuileries, kada je svjetlost meka i nema gužve. To pojačava mistični dojam "palog diva".

Oprez: U Tuileriesu ne gazite po zaštićenim travnjacima oko skulpture, čuvari su strogi.

Zaključak

Posjetiti Penoneove skulpture u Parizu znači pristati na igru iluzije. Tražite "Idee di pietra" da biste vidjeli kako kamenje lebdi, a završite u Tuileriesu gledajući drvo koje je predvidjelo oluju. To je Pariz koji se ne vidi s turističkog autobusa – tih, mudar i pomalo magičan.

Sretan put i neka vam "kamenje u granama" otkrije nove ideje!

Ako u središtu Pariza, među prometom Rue de Rivoli i valovima turista oko Louvrea i Notre‑Dame, podignete pogled prema nebu, iznad krošnji jednog malog parka izronit će samotna kamena čipka. To nije zvonik bez crkve – to je Tour Saint‑Jacques, gotički toranj koji je preživio revolucije, požare, urbane rekonstrukcije i stoljeća zaborava. Danas je to jedan od najposebnijih vidikovaca Pariza – i jedno od mjesta gdje se povijest, gotika, mistika i urbani život vrlo konkretno susreću.

Vodimo vas kroz priču tornja, koja objašnjava kako ga „čitati“ kao gotički spomenik, otkriva legende o alkemiji i eksperimentima Blaisea Pascala, te daje praktične savjete kako doći do njega i što očekivati tijekom posjeta.

Gdje se nalazi Tour Saint‑Jacques – kameni svjetionik u srcu grada

Tour Saint‑Jacques stoji usred malog parka Square de la Tour Saint‑Jacques, u 4. arondismanu, na desnoj obali Seine, točno između Rue de Rivoli i Avenue Victoria, nekoliko minuta hoda od stanica Châtelet, Châtelet‑Les Halles i Hôtel de Ville.

Foto:Gettyimages

Nekoć je ovdje bila crkva Saint‑Jacques‑de‑la‑Boucherie („sv. Jakov mesarski“), župna crkva za moćni ceh mesara s obližnjih tržnica Les Halles. Danas je toranj visok oko 52–54 metra, u stilu kasne – takozvane flamboyant gotike,jedini ostatak nekadašnje crkve, koja je srušena 1790‑ih u Francuskoj revoluciji, dio zaštićene UNESCO baštine kao točka na francuskim rutama hodočašća prema Santiagu de Composteli (Routes of Santiago de Compostela in France).

Smješten točno na križanju Rue de Rivoli i Rue Nicolas‑Flamel, toranj je danas poput kamenog svjetionika usred prometa – i savršena orijentacijska točka za svakog posjetitelja koji se nađe u središtu Pariza.

Od „mesarske“ crkve do usamljenog zvonika: kratka povijest
Srednji vijek i hodočasnici

Crkva Saint‑Jacques‑de‑la‑Boucherie postoji barem od 12. stoljeća, kao žarišna točka za mesare iz obližnjih tržnica te kao polazna točka hodočasnika na Put sv. Jakova prema Santiagu de Composteli.

Današnji toranj izgrađen je između 1509. i 1523., za vladavine kralja Franje I., kao raskošni zvonik crkve. Gradnju su financirali upravo bogati trgovci mesom iz Les Halles, što objašnjava nevjerojatno bogatu kamenu dekoraciju – kada imate moćan ceh kao donatora, skulptori i klesari imaju slobodne ruke.

Crkva je bila važna etapa na jednoj od velikih francuskih ruta Puta sv. Jakova, takozvanoj „Via Turonensis“ koja iz Pariza vodi preko Toursa prema Pirenejima i Španjolskoj. Hodočasnici bi ovdje primali blagoslov prije polaska na tjednima dug put prema Galiciji.
Revolucija, razaranje i „toranj‑tvornica“

Za vrijeme Francuske revolucije crkva je prodana privatniku kao građevinski materijal. Svu je crkvu – osim tornja – srušio 1790‑ih, a kamenje je prodavao kao iz kamenoloma.

Toranj je spašen jer je u ugovoru o prodaji stajalo da se zvonik mora sačuvati; ubrzo nakon toga pretvoren je u tzv. „shot tower“ – iz njega su se proizvodile olovne kuglice za metke. Rastopljeni olovo kapalo je kroz sito s vrha i tijekom pada se oblikovalo u kuglice prije nego što bi se ohladilo u vodi u bazenu pri dnu tornja.

Grad Pariz otkupio je toranj 1830‑ih; proglašen je povijesnim spomenikom 1862. U 19. stoljeću, u vrijeme velikih Haussmannovih rekonstrukcija Pariza, arhitekt Théodore Ballu projektira novi park oko tornja, postavlja ga na monumentalno kameno postolje i restaurira ga u duhu neogotičkog zanosa toga doba.

Restauracije 20. i 21. stoljeća

Krajem 20. i početkom 21. stoljeća toranj je godinama bio skriven pod skelama – kamen je bio teško oštećen vremenom i zagađenjem. Velika restauracija početkom 2000‑ih obnovila je skulpture, zamijenila najerodiranije blokove te stabilizirala konstrukciju.

Godine 1998. Tour Saint‑Jacques službeno je uvršten u UNESCO popis kao jedna od struktura koje obilježavaju hodočasničke rute sv. Jakova u Francuskoj. Time je potvrđena njegova dvostruka narav: crkveni zvonik bez crkve, ali i svjetovni gradski orijentir.
Gotika u kamenu: kako „čitati“ Tour Saint‑Jacques

Ako volite arhitekturu, Tour Saint‑Jacques je živa lekcija kasne gotike.

Flamboyant gotika – kamena čipka

Toranj je građen u tzv. flamboyant gotici, kasnom razdoblju gotičkog stila koje se odlikuje vrlo razigranim, „plamenolikim“ linijama prozorskih mreža, bogatim dekorom i izrazito perforiranom siluetom.

Ključni elementi koje ćete uočiti:

Gotički prozori i arkade visoko na tornju, s vrlo finom kamenim rešetkama; mnogi su u obliku „plamena“ ili složenih kontrakurvi, tipičnih za prijelaz iz gotike prema ranom renesansnom stilu Louis XII.

Niče sa skulpturama svetaca raspoređene po fasadama – mnoge su restaurirane ili potpuno rekonstruirane u 19. stoljeću, ali čuvaju duh kasnog srednjeg vijeka.

Gargojli i kimerične figure – skulpturalna stvorenja (zmajevi, sirene, fantastične životinje) vire s rubova tornja i kutova krova; neki su dodani upravo u 19. stoljeću, u romantiziranom duhu tog vremena.

Na samom vrhu, toranj kruni skulptura sv. Jakova Starijeg (Santiago), zaštitnika hodočasnika. Uz njega je i takozvani tetramorf – četiri simbola evanđelista: lav (sv. Marko), bik (sv. Luka), orao (sv. Ivan) i čovjek (sv. Matej). Kada to znate, vrh tornja dobiva novo značenje: nije to samo lijepa silueta, nego i kamena teologija.

Unutrašnjost: stubište i nekadašnji zvonik

Unutra se danas nalazi usko spiralno kameno stubište s oko 300 stepenica koje vodi prema vrhu. Nekada je toranj nosio zvona – carillon od dvanaest zvona, jedan od najbogatijih u Parizu nakon Notre‑Damea. Danas je to polu‑muzejski prostor: tijekom vođenih tura uspinjete se kroz nekoliko razina, prolazeći uz bivšu „sobu za zvona“ i izlazite na otvorenu terasu s panoramskim pogledom na grad.

Put sv. Jakova: od Pariza do Santiaga

Posebna dimenzija Tour Saint‑Jacques jest njegova uloga na Put sv. Jakova (Camino de Santiago). Od ranog srednjeg vijeka tisuće hodočasnika iz cijele Europe kreću prema katedrali u Santiagu de Composteli, gdje se čuvaju relikvije apostola Jakova.

Pariz je bio jedno od velikih raskrižja tih ruta, a crkva Saint‑Jacques‑de‑la‑Boucherie služila je kao glavno okupljalište hodočasnika koji su se ovdje blagoslivljali i zatim kretali prema Toursu, Bordeauxu i dalje do Španjolske, putem poznatim kao Via Turonensis.

U crkvi se čuvala i relikvija sv. Jakova, što je dodatno učvrstilo njezinu ulogu hodočasničkog svetišta. Upravo zbog te povijesne funkcije toranj je danas dio UNESCO cjeline „Routes of Santiago de Compostela in France“, zajedno s desecima crkava, bolnica i mostova diljem zemlje.

Za moderne hodočasnike, mnogi neformalno i danas smatraju da Camino „iz Pariza“ počinje baš ispod Tour Saint‑Jacques: neke turističke i hodočasničke karte označavaju ovdje početak rute prema Toursu, a u popločenju ulica oko tornja često se mogu vidjeti ugrađene školjke – simbol sv. Jakova.

Mistika, alkemija i intrige: Nicolas Flamel i Blaise Pascal

Tour Saint‑Jacques nije samo arhitektura i hodočašće; oko njega se stoljećima pletu legende o alkemiji, vragu i znanstvenim eksperimentima.

Nicolas Flamel – stvarni dobročinitelj, legendarni alkemičar

Nicolas Flamel bio je pariški pisar iz 14./15. stoljeća koji je stekao veliko bogatstvo i ostao poznat po svojim dobrotvornim djelima – osnivao je zaklade i kuće za siromašne, a dio svoje imovine oporučno je ostavio upravo crkvi Saint‑Jacques‑de‑la‑Boucherie.

Zbog toga je njegov lik povezan s ovim mjestom: smatra se da je ovdje bio pokopan i da je financirao dijelove crkve, uključujući jedan od portala,u 19. stoljeću restaurator Théodore Ballu u vitraže je dao ugraditi Flamelov monogram, dodatno učvrstivši njegovu vezu s tornjem.

No, oko Flamela su ubrzo izrasle legende: već u 17. stoljeću kružile su priče da je pronašao Kamen mudraca – alkemičarski ideal koji obične metale pretvara u zlato i daruje besmrtnost. Njegovo iznenadno bogatstvo, povezano s religioznim dobrotvorenjem, potaknulo je maštu: je li Flamel bio svetac‑dobrotvor ili mračni čarobnjak?

Jedna 19‑stoljetna priča, objavljena u pariškoj Gazette de France, opisuje kako se tijekom strašne zime 1344. pobunjeni siromasi spremaju provaliti u Flamelovu kuću jer „ima zlata i srebra pun podrum“, smatrajući njegovo bogatstvo nepravedno stečenim – možda uz pomoć đavla. Druga legenda tvrdi da mu se sam Sotona ponudio kao tajanstveni židovski trgovac, nudeći bogatstvo u zamjenu za dušu; kada Flamel odbija, vrag ga poziva da se, ako promijeni mišljenje, popne upravo na „svoj“ toranj – Tour Saint‑Jacques, „njegovo noćno carstvo“.

Moderna pop‑kultura te je priče preuzela: Nicolas Flamel nastupa u raznim romanima i, naravno, u prvom Harry Potteru, gdje se Kamen mudraca izravno veže uz njegovo ime. Turisti koji stižu u Pariz s tom slikom često ostanu iznenađeni kad shvate da je Flamel bio prije svega – vrlo uspješan pisar i pobožan dobročinitelj.

Blaise Pascal – znanost na vrhu tornja

Druga figura vezana uz Tour Saint‑Jacques je Blaise Pascal, matematičar i filozof iz 17. stoljeća. U 19. stoljeću Théodore Ballu postavlja u prizemlju tornja skulpturu Pascala, u središnjoj arkadi postolja, kao spomen na njegove eksperimente o tlaku zraka.

Priča ide ovako: inspiriran radom Galilea i Torricellija, Pascal je sredinom 17. stoljeća koristio živine barometre kako bi pokazao da se tlak zraka smanjuje s visinom. Slavni eksperiment odvija se 1648. na planini Puy de Dôme u središnjoj Francuskoj – njegov šogor Florin Périer penje se na vrh s barometrom i mjeri promjenu razine žive, dok Pascal mjeri na dnu. Razlika u visini stupca žive potvrđuje da se atmosferski tlak smanjuje kako se penjemo; upravo su ti pokusi temelj današnjeg pojma tlaka, kojem je kasnije dana jedinica „pascal“.

Prema pariškim legendama, Pascal je zatim ponovio eksperiment na Tour Saint‑Jacques, koristeći visinu zvonika da demonstrira isti efekt. Neki povjesničari sumnjaju je li točno bila ova crkva ili druga pariška crkva posvećena sv. Jakovu (Saint‑Jacques‑du‑Haut‑Pas), no 19‑stoljetni su restauratori bili uvjereni da je eksperiment izveden baš ovdje, pa su i postavili skulpturu.

Danas, kada prođete ispod tornja, možete vidjeti Pascalov kip – skromno skriven u podnožju, ali vrlo moćan podsjetnik da je ovaj komad gotike bio i laboratorij za jednu od ključnih ideja moderne fizike.

Spašen zahvaljujući znanosti?

Još jedna raširena legenda tvrdi da je toranj spašen od rušenja u Revoluciji baš zbog sjećanja na Pascalove pokuse: navodno su se i revolucionarne vlasti složile da je povijest znanosti razlog da se zvonik očuva, čak i ako je crkva porušena. Povijesni dokumenti govore prije svega o ugovornoj klauzuli pri prodaji crkve, ali legenda je ostala – i uredno se prepričava na vođenim turama.

Posjet danas: kako izgleda uspon i što vas čeka

Sezonsko otvaranje i vođene ture

Za razliku od Eiffelova tornja ili trijumfalnog luka, Tour Saint‑Jacques nije otvoren cijele godine. Toranj se – prema zadnjih nekoliko sezona – otvara otprilike od sredine svibnja do sredine ili kraja studenoga, od srijede do nedjelje, u pravilu između 10 i 18 sati. Točan raspored ovisi o godini, pa je nužno provjeriti službenu stranicu prije dolaska.

Unutrašnjost se može posjetiti isključivo u sklopu vođene ture:

grupe su male (otprilike 12–17 ljudi),obilazak traje oko 50–60 minuta,ture se održavaju na francuskom i engleskom, ovisno o terminu.

Cijena ulaznice posljednjih je godina za odrasle bila u rasponu od otprilike 10–12 €, uz snižene tarife (oko 8–10 €) za mlade, studente i nezaposlene; ponekad postoje posebne cijene za grupne posjete. To su orijentacijske vrijednosti – točne cijene i uvjete uvijek provjerite neposredno prije posjeta.

Važno: broj mjesta po terminu je strogo ograničen, a popularni su osobito vikendi i večernji usponi (koji se povremeno nude jednom mjesečno). Preporuka je rezervirati online čim znate datume putovanja.

Što vas čeka tijekom uspona

Vođeni obilazak obično započinje kod zapadnog ulaza u ogradu oko tornja. Vodič će vas ukratko uvesti u povijest mjesta, pokazati Pascalov kip u podnožju i zatim otvoriti masivna vrata tornja pravim fizičkim ključem – nema lifta, nema automatizacije, sve je vrlo „autentično“.

Zatim slijedi:

Uspon od oko 300 stepenica po uskom, spiralnom kamenome stubištu. Nije prenaporno za prosječno aktivnu osobu, ali se osjeti u nogama – ovo nije atrakcija za one koji ne podnose visine ili imaju ozbiljnih problema s koljenima i srcem.

Kratka zaustavljanja na međukatovima, gdje vodič objašnjava povijest crkve, sustav zvona, srednjovjekovne donatore i 19‑stoljetne restauracije.

Dolazak na zaštićenu terasu na vrhu – pravi „balkon nad Parizom“.

S vrha se otvara 360‑stupanjski pogled:

prema zapadu vidite Eiffelov toranj i beskrajnu perspektivu Rue de Rivoli,prema jugu Île de la Cité, Notre‑Dame, Sainte‑Chapelle i Latinsku četvrt, prema sjeveru baziliku Sacré‑Cœur na Montmartreu i crkvu Saint‑Eustache,prema istoku moderne krovove Centra Pompidou i uličice Maraisa.

Mnogi posjetitelji Tour Saint‑Jacques smatraju najpodcjenjenijim vidikovcem Pariza upravo zato što je visina taman takva da su fasade i krovovi još uvijek jasno čitljivi – niste toliko visoko da grad postane apstraktan.

Ograničenja i sigurnost

Zbog strmih stuba i sigurnosnih razloga:djeca mlađa od 10–12 godina obično nemaju pristup,osobe sa srčanim problemima ili ozbiljnim poteškoćama u kretanju ne bi se trebale penjati,toranj nije prilagođen osobama u invalidskim kolicima.

U parku ispod tornja nema takvih ograničenja – Square de la Tour Saint‑Jacques otvoren je besplatno i većinu godine, odličan za fotografiranje tornja izvana ili kraći predah u sjeni.

Kako doći do Tour Saint‑Jacques

Metro i RER unutar Pariza

Najjednostavniji način da dođete do tornja je javnim prijevozom. Turistički gledano, toranj je gotovo „na raskrižju“ svih važnih linija:

Châtelet / Châtelet–Les Halles: Metro linije: 1, 4, 7, 11, 14.

RER linije: A, B, D – izravna veza s Charles de Gaulleom i Orlyjem (preko Orlyvala).
Od izlaza prema Rue de Rivoli ili Place du Châtelet treba vam 3–5 minuta hoda do Square de la Tour Saint‑Jacques.
Hôtel de Ville (M1, M11) – izađete na istoimeni trg, spustite se Rue de Rivoli prema zapadu i toranj ćete vidjeti nakon dvije–tri minute hoda.

Cité (M4) – stanica na Île de la Cité; prijeđete most Pont au Change ili Pont Notre‑Dame, i nakon 8–10 minuta opuštene šetnje duž Seine nalazit ćete se kod tornja.

Ako ste već kod Louvrea ili na zapadnom dijelu Rue de Rivoli, dovoljno je nastaviti šetnju prema istoku: toranj ćete ugledati kako izranja iznad drveća, otprilike na pola puta između Louvrea i Hôtel de Ville.

Za većinu turista koji borave nekoliko dana isplati se razmotriti Navigo ili Paris Visite karte:

Navigo Easy – plastična kartica (2 €) na koju možete učitati pojedinačne karte ili dnevne/višednevne karte; koristi se na metrou, RER‑u u zoni grada, autobusima i tramvajima.

Paris Visite – turistička karta za 1–5 dana s neograničenim vožnjama u zonama 1–5 (uključujući aerodrome, Versailles, Disneyland); isplativa ako planirate puno se voziti i kombinirati s popustima na muzeje.

Sigurnosni savjeti oko Châtelet–Les Halles

Châtelet–Les Halles je jedan od najvećih i najprometnijih čvorišta u Parizu. Tijekom dana područje je uglavnom sigurno, ali: na peronima RER‑a i u tunelima često ima džeparoša i sitnih prijevara, osobito zbog velikog broja turista koji dolaze s aerodroma, navečer i kasno noću okolica trgovačkog centra Forum des Halles i neki podzemni prolazi mogu djelovati neugodno – preporuka je izbjegavati nepotrebno zadržavanje, držati torbu ispred sebe, a vrijednosti ne nositi u stražnjim džepovima.

To ne znači da se treba bojati; samo primijenite standardne mjere opreza za veliki europski grad.

Što još vidjeti u krugu deset minuta hoda

Tour Saint‑Jacques je savršena polazna točka za pješačko istraživanje povijesne jezgre Pariza. U krugu od desetak minuta nalaze se:

Île de la Cité i Notre‑Dame – mostom Pont au Change ili Pont Notre‑Dame stižete do otoka, gdje su katedrala Notre‑Dame, Sainte‑Chapelle i Conciergerie.

Hôtel de Ville – raskošna gradska vijećnica, samo minutu–dvije istočno od tornja.

Centre Pompidou i crkva Saint‑Merri – prema sjeveroistoku, nekoliko ulica dalje, modernistička zgrada muzeja suvremene umjetnosti i jedna od najzanimljivijih gotičkih crkava u centru.

Crkva Saint‑Eustache i Les Halles – prema sjeveru, preko Rue de Rivoli, stižete do crkve koja je arhitektonski spoj kasne gotike i renesanse, s monumentalnim interijerom.

Seine i Pont Neuf – prema zapadu duž obale rijeke; savršeno mjesto za večernju šetnju.

Zahvaljujući toj koncentraciji znamenitosti, posjet Tour Saint‑Jacques lako možete uklopiti u poludnevnu ili jednodnevnu pješačku turu povijesnim središtem grada.

Tour Saint‑Jacques u kontekstu pariške gotike

Za ljubitelje gotike, Pariz je poligon za usporedbe, a Tour Saint‑Jacques zauzima posebno mjesto u toj priči.
Notre‑Dame predstavlja „klasičnu“ visoku gotiku 12. i 13. stoljeća: čista strukturalna logika, masivni kontrafori, stroži raster prozora.
Sainte‑Chapelle je vrhunac tzv. „rayonnant“ gotike – naglasak na svjetlu i vitrajima, zid kao da nestaje u staklu.
Tour Saint‑Jacques je kasni, flamboyant izdanak: dekorativnost i skulpturalnost postaju jednako važne kao i sama konstrukcija. Fasada je gotovo „prepisana“ ornamentom, a linije prozora i arkada razigrane su i „plamenolike“.

Saint‑Eustache, nekoliko minuta sjevernije, već uvodi snažne renesansne elemente i pogled prema budućnosti.

Kad obiđete barem ove četiri građevine, dobit ćete vrlo jasnu sliku evolucije gotike u Parizu, a Tour Saint‑Jacques bit će vam poput završnog poglavlja klasičnog gotičkog romana – onog trenutka kada se stari stil iscrpio, ali još jednom eksplodira u dekorativnoj raskoši.

Praktični savjeti za posjet

Za turiste koji žele maksimalno iskoristiti posjet tornju, nekoliko vrlo konkretnih preporuka:

Rezervirajte karte unaprijed. Sezona je kratka, a kapacitet po terminu mali; vikendi i večernje ture rasprodaju se danima unaprijed.

Provjerite aktualne informacije. Raspored otvaranja, cijene i jezici tura mogu se mijenjati iz godine u godinu; oslonite se na službenu stranicu Tour Saint‑Jacques i stranicu turističke zajednice Pariza.

Obucite udobne cipele. 300 kamenih stepenica nije dramatično, ali u kombinaciji s ostalim hodanjem po gradu može biti naporno – osobito ljeti.

Ponesite laganu jaknu ili vjetrovku. Na vrhu tornja zna biti vjetrovito i nekoliko stupnjeva hladnije nego dolje, osobito u proljeće i jesen.

Budite spremni na usko stubište. Ako patite od klaustrofobije ili vam jako smetaju spiralna stubišta, razmislite dvaput.

Planirajte vrijeme dolaska. Dođite 10–15 minuta prije zakazanog termina kako biste imali vremena pronaći točan ulaz, obaviti provjeru karata i poslušati uvodni dio vodiča.

Čuvajte stvari. Iako je sam toranj pod nadzorom vodiča i osoblja, put do njega vodi kroz vrlo prometne zone – primijenite osnovne mjere protiv džeparoša u metrou i oko Châtelet–Les Halles.

Fotografiranje. U pravilu je fotografiranje za osobne potrebe dopušteno, ali bez stativa i profesionalne opreme; dobro je provjeriti pravila na licu mjesta, osobito za noćne ili posebne ture.

Ako volite fotografiju, zlatni sati (sat vremena nakon izlaska i prije zalaska sunca) daju najljepše svjetlo i na grad i na sam toranj – vrijedno je uskladiti termin obilaska s tim.

Zašto se uspeti baš na ovaj toranj?

U gradu prepunom vidikovaca, od Eiffelova tornja do Montparnassea, Tour Saint‑Jacques nudi nešto drugačije:

Povijest na dohvat ruke. Dok se penjete stubama koje su koristili zvonari i radnici prije pet stoljeća, gledate skulpture koje su platili srednjovjekovni mesari, a nad vama bdije svetac hodočasnika.

Priča na granici stvarnosti i legende. Nicolas Flamel, apokrifni alkemičar, i Blaise Pascal, simbol moderne znanosti, ovdje dijele isti prostor; malo je mjesta gdje se filozofski kamen i barometar nalaze u istom narativu.

Panorama u ljudskoj mjeri. Pogled je spektakularan, ali ne dehumaniziran – prepoznajete prozore, krovove, ulice i ljude; Pariz s ovog tornja izgleda kao grad, a ne kao maketa.

Tišina iznad buke. Iako se nalazite iznad jedne od najprometnijih pariških prometnica, na vrhu tornja buka se topi u šum; čuje se samo vjetar i povremeni zvuk zvona s okolnih crkava.

Za putnika koji želi doživjeti Pariz ne samo kao niz „must see“ atrakcija, nego kao slojevit, ponekad kontradiktoran grad, uspon na Tour Saint‑Jacques pruža upravo ono što treba: pogled koji spaja prošlost i sadašnjost, kamenu gotiku i staklene zgrade, srednjovjekovne hodočasnike i današnje turiste s pametnim telefonima.

Kada se nakon silaska ponovno nađete u travi parka, toranj će vam se učiniti drukčijim nego prije uspona. Više to neće biti samo „onaj čudni gotički zvonik bez crkve“, nego živi lik u priči o Parizu – lik s dovoljno misterija, intriga i ljepote da mu se poželite vratiti.

Montmartre se uzdiže kao umjetnička duša Pariza, smješten na najvišoj prirodnoj točki grada s 130 metara nadmorske visine. Ova četvrt na brežuljku u 18. arondismanu predstavlja jedinstven spoj povijesti, umjetnosti, mistike i zabave – mjesto gdje su se rađale revolucije u slikarstvu, a noći oživljavale uz zvuke kabareta Belle Époque.

Kako doći do Montmartrea

Montmartre je izvrsno povezan pariškim javnim prijevozom putem dviju glavnih metro linija. Metro linija 2 prolazi duž Boulevard de Clichy u donjem dijelu Montmartrea, sa stanicama Anvers, Pigalle i Blanche. Metro linija 12 vodi prema gornjem dijelu četvrti sa stanicama Abbesses, Lamarck-Caulaincourt (proslavljenom u filmu "Amélie") i Jules Joffrin. Za one koji žele izbjeći 300 stepenica do bazilike Sacré-Cœur, dostupna je Funiculaire de Montmartre – uspinjača koja za manje od 2 minute preveze posjetitelje do platoa ispred bazilike. Uspinjača koristi obične metro karte, što je praktično rješenje za turiste.

Bazilika Sacré-Cœur: Bijeli raj iznad Pariza

Bazilika Presvetog Srca Isusova dominira panoramom Pariza svojim prepoznatljivim bijelim kupolama. Gradnja je započela 1875. godine nakon poraza Francuske u Francusko-pruskom ratu kao simbol duhovne obnove i okajanja, a posvećena je tek 1919. godine nakon Prvog svjetskog rata.

Arhitekt Paul Abadie zamislio ju je u rimsko-bizantskom stilu, a njena besprijekorno bijela boja rezultat je posebnog kamena travertina iz Château-Landona koji sadrži kalcit – mineral koji pri dodiru s kišom otpušta vapno i tako održava baziliku uvijek bijelom.

Pogled koji oduzima dah

S platoa ispred bazilike pruža se najljepši panoramski pogled na Pariz. Grad se prostire pod nogama sa svim svojim znamenitostima – Eiffelovim tornjem, kupolama Invalidesa i meandrima Seine.

Za one spremne na dodatnih 300 stepenica, uspon na kupolu bazilike nagraditi će spektakularnim 360-stupanjskim pogledom na Grad svjetlosti.

Najbolje vrijeme za posjet je kasno poslijepodne ili zalazak sunca, kada se grad zapali svjetlima, a Montmartre postaje najromantičnije mjesto na svijetu.

Place du Tertre: Trg umjetnika

Samo nekoliko koraka od bazilike nalazi se Place du Tertre, povijesno središte umjetničke aktivnosti na Montmartreu. Ovaj šarmantni trg bio je dom nekih od najvećih umjetnika početkom 20. stoljeća – Picassa, Degasa, Modiglianija, Mira, Maneta, Toulouse-Lautreca i Van Gogha. Vrhunac popularnosti trg je doživio krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada su se ovdje okupljali slikari, kipari, pjesnici i ostali umjetnici.

Danas Place du Tertre zadržava taj umjetnički duh – trg je pun karikaturista, portretista i slikara koji postavljaju svoje stalke svaki dan za turiste. Ova tradicija podsjeća na vrijeme kada je Montmartre bio meka moderne umjetnosti, a atmosfera blijede Pariza iz drugog kuta – onog boemskog i zaljubljenog u život.

Le Bateau-Lavoir: Kolijevka moderne umjetnosti

Na adresi 13 Rue Ravignan na Place Émile Goudeau nalazi se mjesto gdje je rođena moderna umjetnost. Le Bateau-Lavoir (Čamac za pranje rublja) bio je kompleks jeftinih umjetničkih radionica podijeljenih drvenim i gipsanim pregradama. Pablo Picasso je ovdje iznajmio radionicu 1904. godine i upravo tu naslikao revolucionarno djelo "Les Demoiselles d'Avignon" 1907. godine, koje označava početak moderne umjetnosti.

Naziv je dao Max Jacob jer je struktura podsjetila na plovne praonice na Seini koje su se ljuljale tijekom oluja. Izvorna zgrada je izgorjela 12. svibnja 1970. godine, a današnja rekonstrukcija i dalje služi kao umjetničke radionice, iako nisu otvorene za javnost osim za posebne događaje poput Dana europske baštine.

Kabareti Belle Époque: Noćni život zlatnog doba

Moulin Rouge

Moulin Rouge otvoren je 1889. godine u podnožju Montmartrea i odmah postao hram francuskog kankana i simbol Belle Époque. Osnivači Joseph Oller i Charles Zidler stvorili su prvo popularno plesno mjesto u Francuskoj gdje su ljudi svih društvenih slojeva mogli jesti, piti, plesati i gledati operete. Prepoznatljiva arhitektura s gigantskim crvenim vjetrenjačem iznad dvorane predstavlja pokloniku tradicionalnim vjetrenjačama Butte Montmartre.

U burnoj atmosferi Belle Époque, kabaret je nudio stalne spektakle koji su kombinirali plesne revije (uključujući slavni French Cancan), humorističke točke i sumptuozne dekoracije. Nakon razornog požara 1915. godine, Moulin Rouge je obnovljen 1920-ih uz modernizirani dizajn koji je ostao vjeran izvornoj estetici. Danas kabaret nastavlja tradiciju s predstavom "Féerie" koja uključuje 60 izvođača, Doriss Girls i spektakularne kostime.

Au Lapin Agile

Na sjevernoj strani Montmartrea nalazi se Au Lapin Agile, legendarni kabaret star gotovo 150 godina. Zgrada je izvorno oko 1795. godine bila jednostavna gostiona nazvana "Au Rendez-vous des voleurs" (Gdje se susreću lopovi), a krajem 19. stoljeća preimenovana u "Cabaret des Assassins" zbog gravura kriminalaca koje su visjele na zidovima.

Prekretnicu je označila 1875. godina kada je karikaturist André Gill naslikao znak s zecom koji iskače iz lonca – namigovanje koje je brzo postalo "Lapin à Gill", a zatim igra riječi "Lapin Agile" (okretni zec). Aristide Bruant kupio je lokal i dao ga u zakup Frédéricu Gérardu zvanom "Père Frédé", koji mu je dao trenutnu namjenu kao mjesto gdje su umjetnici, pjesnici i glazbenici mogli pjevati, recitirati ili improvizirati. Picasso, Modigliani, Apollinaire i Utrillo bili su stalni gosti koji su često plaćali piće svojima slikama. Danas kabaret i dalje nudi večeri francuske chanson i poezije, održavajući autentičnog duha Montmartrea.

Musée de Montmartre: Čuvar umjetničke baštine

Musée de Montmartre osnovan je 1960. godine u jednoj od najstarijih zgrada na Butte, sagrađenoj u 17. stoljeću i nazvanoj "La Maison du Bel Air". Zgrada okružena vrtovima bila je mjesto stvaranja mnogih umjetnika uključujući Augusta Renoira, Émilea Bernarda, Raoula Dufyja, Suzanne Valadon i Mauricea Utrilla.

Stalne zbirke muzeja pripadaju udruzi Le Vieux Montmartre osnovanoj 1886. godine i sadrže slike, fotografije, plakate i rukopise koji prikazuju povijest četvrti, njezinu uzavrelost, boemu i kabarete iz 19. i 20. stoljeća. Kolekcija uključuje "Le Cabaret du Chat Noir" od Steinlena, "Bruant au Mirliton", "Le Divan Japonais" i "Le Moulin Rouge" od Toulouse-Lautreca, te "L'enseigne du Lapin Agile".

Montmartre kroz povijest i legende

Samo ime Montmartre okruženo je mističnom aurom s dvije suprotstavljene etimologije. Prva ga veže uz Mount of Mars (rimski bog rata), a druga uz Mount of the Martyr – brdo mučenika, prema legendi o Svetom Dioniziju Pariškom, prvom biskupu Pariza koji je tamo dekapitiran 250. godine.

Četvrt je tijekom stoljeća privlačila umjetnike zbog svog posebnog karaktera i položaja izvan glavnog Pariza. Danas Montmartre ima čak 38 stubišta različite duljine, što svjedoči o njegovom strmom terenu. U prošlosti je ovdje stajalo više od 30 vjetrenjača; danas su preostale samo dvije, od kojih je najpoznatija Moulin Radet, danas ulaz u restoran Moulin de la Galette na Rue Lepic.

Povijesne priče o umjetnicima koji su živjeli u Montmartreu

Montmartre je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio epicentar umjetničke revolucije, gdje su neki od najvećih majstora moderne umjetnosti živjeli u siromaštvu, stvarali remek-djela i izgrađivali prijateljstva koja su promijenila tijek umjetnosti.

Pablo Picasso: Rođenje u siromaštvu Bateau-Lavoira

Pablo Picasso doselio se u Bateau-Lavoir 1904. godine kada je imao samo 23 godine i bio iznimno siromašan. Radionicu je dijelio s prijateljima u zgradi podijeljenim nestabilnim drvenim i gipsanim pregradama, bez grijanja i sa samo jednim slavinom vode za sve stanare. Unatoč kontroverzama o točnoj mjeri njegova siromaštva, Picasso je često plaćao piće i obroke svojim slikama u lokalnim kabaretima.

U toj skromnoj radionici 1907. godine naslikao je "Les Demoiselles d'Avignon", djelo koje povjesničari umjetnosti smatraju prvom slikom moderne umjetnosti. U Bateau-Lavoiru je također razvio svoju ružičastu razdoblje (1904-1906), naslikavši remek-djela poput "Dječak s lulom" i "Djevojka s košarom cvijeća". Picasso je ostao u zgradi do 1909., premda je zadržao radionicu do 1912. godine.

Kroz cijeli svoj život Picasso je ostao nostalgičan za tim periodom, izjavivši: "Svi ćemo se vratiti u Bateau-Lavoir, jedino mjesto gdje smo bili doista sretni". Sjećao se ruralnog Montmartrea svoje mladosti s farmama, voćnjacima i šarenim kabaretima kao najsretnijeg razdoblja svog života.

Vincent van Gogh: Montmartre kao bijeg od tame

Vincent van Gogh živio je na Montmartreu od 1886. do 1887. godine na adresi Rue Lepic 54, dijeleći stan sa svojim bratom Theom. Za razliku od svog poznatog tamnog nizozemskog razdoblja, na Montmartreu je Van Gogh doživio umjetničku transformaciju - počeo je slikati svjetlijim bojama pod utjecajem impresionista.

Van Gogh je preferirao pastoralne scene umjesto urbanih pejzaža. Vjetrenjače Montmartrea postale su opsesija - naslikao je brojne verzije Moulin de la Galette i Moulin Debray, koje su bile izvor inspiracije za cijelu seriju krajolika. Vjetrenjača Moulin Debray, također poznata kao Moulin à Poivre, bila je jedna od najpoznatijih lokacija Montmartrea, izgrađena oko 1865. godine, a srušena 1911. prilikom izgradnje Avenue Junot.

U Montmartreu je Van Gogh pohađao atelje Fernanda Cormona gdje se upoznao s Toulouse-Lautrecom. Njihovo prijateljstvo obilježit će obojicu umjetnika. Van Gogh je također redovno posjećivao Café du Tambourin na Boulevard de Clichy, gdje je imao ljubavnu vezu s vlasnicom Agostinom Segatori, koju je naslikao u čuvenom portretu.
Henri de Toulouse-Lautrec: Kroničar noćnog života

Henri de Toulouse-Lautrec živio je od 1884. do 1893/1894. na tri susjedne adrese u Rue Pierre Fontaine (19, 19 bis i 21) u četvrti Pigalle. Svoja najveća remek-djela slikao je u atelju u Rue Caulaincourt. Bio je potomak aristokratske obitelji, ali je njegova invalidnost zbog nasljedne bolesti kostiju rezultirala visinom od samo 152 cm.

Toulouse-Lautrec je postao kroničar boemskog života Montmartrea, dokumentirajući kabarete, prostitutke i plesače. Njegova veza s Moulin Rouge započela je 1891. godine kada je stvorio legendarni plakat "Moulin Rouge: La Goulue" koji ga je preko noći katapultirao iz anonimnosti u slavu. Plakat je bio postavljen širom Pariza i postao je najpoznatija slika Montmartrea tog razdoblja.

Između 1891. i 1893. stvorio je tri dodatna remek-djela: "Caudieux", "Jane Avril - Jardin de Paris" i "Divan Japonais". U Montmartreu se sprijateljio s Vincentom van Goghom - njihovo prijateljstvo ostavilo je trajna tragova na radovima obojice umjetnika. Godine 1922. u Albiju je otvoren Musée Toulouse-Lautrec s najvećom javnom kolekcijom njegovih djela na svijetu: 219 slika, 563 crteža i 183 litografije.

Auguste Renoir: Svjetlo u vrtu

Auguste Renoir iznajmio je mali atelje u Rue Cortot na Montmartreu 1876. godine. Cijelo ljeto te godine nosio je svoj stalak od atelja do svog omiljenog plesnog vrta Moulin de la Galette. Tamo je naslikao jedno od najvažnijih djela impresionizma - "Bal du moulin de la Galette".

Slika prikazuje nedjeljna poslijepodneva kada se cijeli boemski pariški svijet okupljao u tom vrtu pod drvećem da pleše, jede i pije među prijateljima. Renoir je uhvatio svjetlo blistavog poslijepodneva i šuštanje povjetarca kroz platane, sa snopovima sunčeve svjetlosti koja plešu po leđima likova. Premda su neki njegovi prijatelji pozirali na slici, Renoirov glavni cilj bio je prenijeti živahnu i radosnu atmosferu tog popularnog plesnog vrta na Butte Montmartre.

Slika je prikazana na impresionističkoj izložbi 1877. godine i izazvala je negativne reakcije tadašnjih kritičara zbog "zamućenog dojma" scene. Danas se "Bal du moulin de la Galette" čuva u Musée d'Orsay i smatra se jednim od definitivnih simbola Montmartrea.
Amedeo Modigliani: Princ skitnica

Amedeo Modigliani rodio se u Livornu u Italiji 1884. godine u nekad bogatoj židovskoj obitelji koja je pala u financijsku propast. Godine 1906. stigao je u Pariz i neko vrijeme živio je u ekstremnom siromaštvu u zgradi Le Bateau-Lavoir zajedno s Picassoom.

Tijekom boravka u Parizu Modigliani je neumjereno pio, konzumirao drogu i bio poznat po brojnim aferama. Godine 1907. pronašao je svog prvog mecenu - Paula Alexandrea, koji ga je upoznao s vajarem Brancusijem. Pod Brancusijevim utjecajem, Modigliani je do Prvog svjetskog rata uglavnom izrađivao kamene skulpture inspirirane afričkom umjetnošću.

Njegova ljubavna veza s ruskom pjesnikinjom Anom Ahmatovom 1910-1911. postala je legendarna, premda je ona bila udata i naposljetku se vratila svom mužu. Modigliani je često plaćao piće i hranu svojim slikama, zapravo se nije mogao priuštiti ni osnovne životne potrebe.

Suzanne Valadon i Maurice Utrillo: Majka i sin umjetnici

Suzanne Valadon (rođena Marie Clémentine Valadon) bila je kći pralje iz Bessinesa. Godine 1880. postala je cirkuska akrobatica, ali je pad prerano okončao tu karijeru. Okrenula se modeliranju za umjetnike i pozirala za Pierre-Augusta Renoira i Henrija de Toulouse-Lautreca.

Touluse-Lautrec joj je savjetovao da promijeni ime u Suzanne i upoznao ju je s majstorom Edgarom Degasom, koji ju je potaknuo da slika, učio je tehnikama i kupio tri njezina djela 1893. godine. Godine 1894. Suzanne Valadon postala je prva žena koja je izlagala svoja djela na prestižnoj izložbi Société Nationale des Beaux-Arts - ogroman uspjeh za francusku umjetnicu, a posebno za ženu.

Njen sin Maurice Utrillo (rođen 1883.) nije bio dobar učenik niti uspješan bankovni službenik. Do svoje osamnaeste godine postao je alkoholičar i morao biti smješten u azil. Njegova majka Suzanne poticala ga je da slika kao terapiju - otkrio je skriven talent i proizveo tisuće ulja, akvarela i olovnih skica, posebno Montmartrea kako je izgledao prije Prvog svjetskog rata. Iz odanosti majci, potpisivao je većinu svojih platna Maurice Utrillo V. - za Valadon.

Suzanne, Maurice i njezin mladi suprug André Utter živjeli su zajedno u kući na adresi 12 Rue Cortot. Suzanne se udala za Uttera 1914. godine, a sva trojica su radila i stvarala brojna djela. Kada je Suzanne Valadon umrla 1938. godine, umrla je jednako nekonvencionalno kao što je i živjela - posljednje godine provevši slikajući u Château Beaujolais, srednjovjekovnoj utvrdi koju su izgradili vitezovi templari.

Max Jacob: Mistik Bateau-Lavoira

Max Jacob rođen je 1876. u nenaboženoj židovskoj obitelji u Quimperu u Bretanji. Upoznao je Picassa 1901. godine i njihovo intenzivno prijateljstvo postalo je jezgra moderne umjetnosti u Bateau-Lavoiru. Jacob je doživio mistično viđenje Krista 1909. godine i formalno se preobatio na rimokatoličanstvo 1915..

Najpoznatiji je po svojoj revolucionarnoj zbirci proznih pjesama "Le Cornet à dés" (Kockica s kockama) iz 1917., ali je objavio i brojne druge zbirke poezije u stihu i prozi, romane, kratke priče i drame. Zajedno s Picassoom stvorio je zajednicu moderne umjetnosti koja je zauvijek promijenila tijek svjetske umjetnosti.

Montmartre je tako bio ne samo geografska lokacija već i stanje duha - mjesto gdje su siromaštvo, genij, prijateljstvo i revolucionarna vizija stvorili nezaboravne priče koje i danas inspiriraju umjetnike diljem svijeta.

Praktični savjeti za posjetitelje

Ulaz u baziliku Sacré-Cœur je besplatan, dok je uspon na kupolu moguć uz malu naknadu. Za doživljavanje autentičnog Montmartrea preporučuje se šetnja vijugavim ulicama, zaustavljanje u brojnim bistroima i kafićima, te posjet tržnicama gdje lokalni umjetnici nastavljaju tradiciju koju su započeli veliki majstori. Večernji posjet nudi drugačiju perspektivu – živu atmosferu s glazbenicima na ulicama i romantičnim pogledima na osvijetljeni Pariz.

Montmartre ostaje utočište koje diše umjetnošću, poviješću i boemskim duhom – mjesto gdje se prošlost i sadašnjost stapaju u jedinstvenu četvrt koja nastavlja očaravati posjetitelje iz cijelog svijeta.Kao što je i nas od prvog posjeta do dana današnjeg ,kada mu se kod svakog posjeta vječnom gradu uvjek vratimo,kao što će mo se i vraćati.

Pretplati se na: Komentari ( Atom )

Follow