Dnevnik sa putovanja

Prikazani su postovi s oznakom Provance. Prikaži sve postove

Temelj

Opatiju Senanque osnovali su 9. srpnja 1148. godine kalendari (23. lipnja) cistercijanski redovnici iz Mazana u Ardecheu. Gospa od Senanquea četvrta je cistercitska opatija osnovana u Provansi, nakon mjesta Le Thoronet, Aiguebelle i Silvacane.

Opatija pripada snažnom monaškom redu, kojeg drži aura Svetog Bernarda.

U utemeljenju Senanquea, cisterciti broje više od 350 samostana širom Europe. Na temelju solidne organizacije razvijaju specifičan arhitektonski stil, odmah prepoznatljiv.

U Senanqueu, zajednica posjeduje usku dolinu dugu 1 kilometar i širinu 300 metara, ali mjesto savršeno odgovara uputama cistercitskog reda koje određuju kako se samostani ne mogu graditi u gradovima, selima i seoskim kućama ( poglavlje 9. Summa Cartae Caritatis).

Sveti Benedikt traži da samostan posjeduje sve potrebne stvari: vodu, mlin, vrt, pekaru i različita zanimanja kako monasi ne bi trebali izlaziti vani, što nije korisno za njihove duše.

Dolina Senanque predstavlja sav materijal potreban za izgradnju kao kamen i drvo. Izolirana je s obradivim zemljištima, pašnjacima i, posebno, rijekom: Senancole.

Klima, svježa i kišovita, tijekom XII. Stoljeća bila je drugačija nego danas: rijeka Senancole bila je dovoljna za potrebe redovnika utemeljitelja. Svjedoci te drevne snage, neki su ostaci još uvijek vidljivi na nekoliko mjesta u dolini.

Ime opatije može se povezati s ovom providonosnom rijekom: sana aqua (čista voda). Prema Summa Cartae Caritatis, svaka nova zaklada mora brojati dvanaest redovnika i jednog opata, ali čini se da to nije bio slučaj u Senanqueu. Spominje se samo šest redovnika, uključujući i prvog opata Pierrea: opat, tri redovnika i dva brata laika.

1220. godine završava gradnja opatije, nakon 60 godina rada.

Zlatno doba opatije

Zahvaljujući brojnim donacijama obitelji Agoult Simiane iz Gordesa i gospodara Venasquea, opatija brzo napreduje. Zahvalni redovnici Senanque prihvaćaju pokopati Geoffreya iz Venasquea u crkvi. Njegov pogrebni spomenik još je uvijek vidljiv u transeptu na Istoku.

Zemlje, snaga i utjecaj opatije rastu tijekom XIII. I XIV. Ovo je njegov vrhunac. Opatija posjeduje četiri mlina, sedam grana, bolnicu u Arlesu, nekoliko kuća u l'Isle sur la Sorgue, Cavaillon, Carpentras, Marseille, farmu u Maussaneu i hospiciju u Pernes les Fontaines gdje možete pronaći cestu s imenom od Senanquea Od brda Ventoux do Sisterona mogu se pasti jata opatije.

Primjer bogatstva opatije: dan prije Božića opatija sakuplja 8 kilograma papra i cimeta u gradu Buis les Baronnies i 4 kilograma začina u luci Marseille. Tada zajednica broji oko 40 braće.

Pad

Situacija opatije se pogoršava početkom XV. Stoljeća: tijekom razdora i nasilja, svojstva opatije se ne mogu očuvati, prihodi se smanjuju i zvanja smanjuju. Samo tri brata ostaju u Senanqueu 1439. godine.

Don Berenger Borgarelli, opat imenovan 1444. godine, opisuje katastrofalnu situaciju: samostan u ruševinama, uništene zgrade i najniži prihodi zbog ratova koji devastiraju to područje.

Predsljednici ratovskih vjera, 1544. godine, oružana skupina od 25 valdežana iz Cabrièresa diže se i napada Senanque. Južni dio samostana je izgorio. Mrtvačnica, fontana u klaustru i zgrada braće laika uništeni su, a arhiv izgubljen. Dvanaest redovnika bilo je obješeno. U međuvremenu se u Provansi širi kuga.

1781. godine, kada umire posljednji monah Senanque, Dom Dreux, prije opatije Thoroneta, imenovan je administratorom, ali ne živi u opatiji. U svibnju 1790. pozdravlja revolucionare koji vrše popis imovine.

24. rujna 1792. opatija se prodaje kao nacionalno vlasništvo za 28 000 franaka. Da bi zaštitio Senanque, novi vlasnik vodi brigu o uklanjanju svakog "previše religioznog" detalja u tom poremećenom razdoblju: uzme križ na vrhu crkve i 3 zvona, s degradira grb s južnog dijela.

Oživljavanje

Početkom XIX. Stoljeća predlažu se lude ideje koje se tiču sudbine Senanquea: od uništenja do prodaje kamenja do transformacije u tvornici ...

1854. godine u Senanque se doselila zajednica redovnika. 29. travnja 1857. g. De Pluvinal, privatni vlasnik opatije, prodaje zgrade zajednici koju zastupa njen opat Dom Barnouin. Ovaj započinje važna djela restauriranja. Izgrađeni su novi dijelovi: za novicijat iznad rijeke Senancole, za radionice na južnom dijelu i posljednji za prijem gostiju ispred crkve. Zahvaljujući brojnim zvanjima, zajednica se širi na 72 braće.

Tijekom tog istog razdoblja, Jean Leonard (1815-1895), zaređen za svećenika 1839. u Nîmesu, tada profesor matematike u minornom sjemeništu u Beaucaireu, ulazi u opatiju Senanque i postaje majstor novaka. Od ostalih redovnika cijenjen je po svojim književnim i znanstvenim spoznajama, intenzivnoj i blistavoj predanosti. On širi istinski obiteljski duh, učvršćen molitvama. Postaje opat opatije Fontfroide koja se doista vidi kao mjesto dobročinstva i gostoprimstva. Riječi i spisi Jeana Leonarda utječu na ličnosti poput Svete Terezije od Djeteta Isusa, Dom Chautarda i svetog Antoina Marie Claret. U tijeku je njegov postupak beatifikacije.

Međutim, 5. studenoga 1880. godine policija je deložirala redovnike zbog novog pokreta protiv vjerskih zajednica: većina redovnika seli u opatije Fontfroide ili Lérins. Troje braće dopušteno je boraviti u Senanqueu pod uvjetom da napuste naredbe.

1882. opatija se ponovno prodaje kao javno vlasništvo za 15 000 franaka.

1889. redovnici se vraćaju u opatiju bez osporavanja vlasnika. Početkom XX. Stoljeća vlasti reagiraju protiv te instalacije: zajednica je deložirana 1903. Tijekom razdoblja napuštanja, samostan je otvoren svima: kao svjedočanstvo vidimo i danas grafitis na nekoliko zidova.

Opatija se prodaje 27. lipnja 1905. rentitantu Cavaillona koji daje odgovornost poljoprivredniku. Država je 17. ožujka 1921. godine naredila klasifikaciju kao povijesni spomenik, a odnosi se na najstariji dio građevina.

U svibnju 1926. desetak redovnika seli se u Senanque. Samostan se kupuje ponovno: Gospa od Senanquea sada je prioritet opatije Lérins.

U ožujku 1969. pet posljednjih monaha Senanque ne mogu se nositi s velikim teretom opatije: preseljavaju se u svoju matičnu kuću Lérins.

Opat Lérins odluči trenutno iznajmiti zgrade vlasniku privatnika koji obeća da će ga vratiti za vrijeme emfetetičkog zakupa. Na kraju ugovora mjesto će biti vraćeno cistercitskim redovnicima. 24. listopada 1969. godine s tvrtkom Berliet potpisuje se ugovor o najmu na 30 godina koji započinje nekoliko kampanja obnove. Ovaj sporazum potiče ministar kulture André Malraux koji je odlučan u spašavanju spomenika u opasnosti.

Početkom osamdesetih monaška zajednica Lérins dovoljno je razvijena da planira proširiti se u Italiji (Pra'd'Mill) i misli se vratiti u Senanque. Najam emfiteuta nije gotov, ali, uz velikodušnost, Paul Berliet opatiju vraća braći. 26. novembra 1988. zajednica cistercitskih redovnika došla je iz Lérinsa i opet seli u Senanque.

Zajednica slijedi pravilo svetog Benedikta i živi zahvaljujući radu braće. Uzgoj lavande, maslinik, proizvodnja meda, posjeti opatiji, ugostiteljstvo i samostanski dućan omogućuju redovnicima da žive, a pogotovo održavanje i obnovu spomenika.

Smještena u zlatnom trokutu Luberona, u Coustelletu, tradicionalna je provansalska građevina napravljena od suhog kamenja i okružena poljima lavande pod sjenom maslina i borova koje je Muzej lavande stvorio 1991. godine Georges Lincelé.

Osnovao je prvi i jedini muzej posvećen u potpunosti provansalskoj lavandi Lavandula Officinalis Chaix. Etnološki muzej ističe mnoga lica ovog cvijeta, istinskog ambasadora Provanse. Posvećen povijesti i znanju destilerija lavande, Muzej lavande otkrit će pravu umjetnost prave lavande. Povezuje ljepotu ove kulture, ekološku predanost i koristi za zdravlje u aromaterapiji i kozmetici. Očuvanje ove baštine i prijenos ove endemske lavande s planina Provanse još su svrha ovog strastvenog naroda koji radi u ovom muzeju.

Sačuvana tradicija i baština

Obilazak omogućuje posjetitelju da se udubi u povijesni i olfaktivni svemir ove dokazane ikone zahvaljujući otkriću botaničkih sorti lavande, povijesti prvih proizvođača i destilerija, scenografiji s privatnom kolekcijom naslijeđa lavande s 346 jedinstvenih predmeta. Da biste dovršili ovu turneju, entuzijastični i multikulturni tim specijaliziranih vodiča dijeli i prenosi vrijednosti i tradicije ove jedinstvene lavande. Muzej lavande izvanredan je konzervatorij za očuvanje baštine Majke Prirode i talenta tih muškaraca i žena, koji svaki dan u godini oslikavaju prekrasne krajolike provansalskih polja lavande.

Muzej modernog i punog života

Kako bi se dubina približila različitim temama, tijekom cijele godine nude se tematski posjeti okoline, vrta, mirisa, romantizma, tradicija povezanih s proslavama.

Različita područja u muzeju omogućuju i specifične aktivnosti.

Tu je izložba Povijest, projekcijska soba za upoznavanje žetve i tradicionalne destilacije koji su postupak koji se koristi u Le Chateau du Bois na 1100 metara u planinama.

Radionica koja omogućava nezaboravno iskustvo sa svojom obitelji, predstavljajući vam neke kreacije Do-It-Yourself i destilacijom u vrtu muzeja.

Papinska palača (Palais des Papes) je povijesna palača i jedan od najvećih i najvažnijih spomenika srednjovjekovne gotičke arhitekture u Europi. Palača je dojmljiva građevina koja se nalazi na istoimenom trgu i svojom veličinom čini da se obližnja Avignonska katedrala Notre Dame des Doms doimlje patuljastom. Palaču su izgradili pape u 14. stoljeću, od Ivana XXII. 1316. godine, do 1370. godine kada je završena.

Avignon je postao rezidencijom Papa 1309. godine kada je Gascon Bertrand de Goth, kao Papa Klement V., odlučio izbjeći tada nasilni i kaotični Rim po svom imenovanju (1305.), te premjestio kuriju u Avignon, započevši razdoblje poznato kao Avignonsko papinstvo.

Klement je živio kao gost u dominikanskom samostanu u Avignonu, a njegov nasljednik, Papa Ivan XXII. započeo je u samostanu graditi veličanstveni dvor od stare biskupske (episkopske) palače (Rocher des Doms ) koja se nalazila na prirodnoj stijeni koja gleda na rijeku Rhônu.

Papa Benedikt XII. (1334.-42.) i njegovi nasljednici, sve do 1364. godine, nastavili su nadograđivati kompleks u dvije faze, Palais Vieux (Stara palača) i Palais Neuf (Nova palača). Kada je bila gotova, palača se prostirala na 11,000 m² (2.6 hetara) i na nju je utrošena većina papinskih prihoda za njihova pontifikata.

Palais Vieux je projektirao arhitekt Pierre Poisson iz Mirepoixa koji je vanjski dio benediktinske biskupske palače dao srušiti i na njenom mjestu podići mnogo veću i iznimno utvrđenu građevinu sa središnjim klaustrom i visokim tornjevima na sva četiri kraja. Benedikt XII. je dao 1335. godine izgraditi utvrdu (donjon) izvan palače, nazvan "Anđeoski toranj" koji je bio zaštićen ramparts spojenih sa osobnim prostorijama papa, te Veliku kapelu, paralelnu s katedralom.

Za papa Klementa VI., Inocenta VI. i Urbana V., građevina je proširena u današnju Palais Neuf. Za Klementa VI. Jean de Louvres je izgradio novi toranj i dodao nove zgrade, uključujući 52 m dugu Veliku kapelu (Grand Chapel) koja je bila mjesto molitve za pape. Za Innocenta VI. Dovršena su još dva tornja, a za Urbana V. dovršeno je glavno dvorište (poznato kao Court d'Honneur) s građevinama koje ga zatvaraju. Interijer je bogato ukrašen freskama, tapiserijama, slikama, skulpturama i izrezbarenim drvenim stropovima.

Papinska palača s istoka s tornjevima:
1- "tour de Trouillas"
2- Zahodski toranj ("tour des Latrines") ili Toranj ogledala ("de la Glacière")
3- Kuhinjski toranj ("tour des Cuisines")
4- Toranj sv. Ivana ("tour Saint-Jean")
5- "tour de l'Étude"
6- "tour des Anges" ili Papinski toranj ("tour du pape")
7- Vrtni toranj ("tour du Jardin")
8- Toranj garderobe ("tour de la Garde-Robe")
9- Toranj sv. Lovre ("tour Saint-Laurent")
10- "tour de la Gache" (derrière)
11- Anđeoski toranj ("tour d'angle") ili "tour des Grands Dignitaires" (under)
12- "tour de la Campane"

Pape su napustili Avignon 1377. godine i vratili se u Rim, što je potaklo tzv. Papinski šizmu tijekom koje su antipape Klement VII. i Benedikt XIII. vladali iz Avignona do 1408. godine. Ovaj posljednji je bio i zatočen u palači 10 godina nakon opsade koju je 1398. godine vodio Geoffrey Boucicaut. Palača je još neko vrijeme bila u posjedu antipapa, a opsjedana je od 1410. do 1411. godine, da bi došla u posjed papa tek 1433. godine.

Iako je palača bila u posjedu papa (zajedno s okolnim dijelom grada i Comtat Venaissin), u sljedećih 350 godina postupno je propadala (unatoč obnovi 1516. godine). U vrijeme Francuske revolucije, kad su je zauzeli revolucionari, već je bila u ruševnom stanju. Godine 1791. bila je poprištem masakra kontra-revolucionara čija su tijela bačena u Zahodski toranj (Tour des Latrines) u Staroj palači.

Palaču su povremeno koristili Napoleonovi vojnici kao vojnu baraku i zatvor, te je još dodatno sradala od vojnika, a osobito za vrijeme anti-svećeničke Treće republike, kada je drvenarija interijera uzeta za izgradnju štala, a freske većinom prekrivene ili uništene (čime su ih ironično sačuvali). Ispražnjena je tek 1906. godine, kada je postala državnim muzejom i od tada je u stalnoj obnovi.

Većina palače je danas otvoreno javnosti (22 sobe, uključujući privatne prostorije papa i mjesta povijesnih događaja), a u njoj se nalazi konferencijska dvorana i arhiv francuskog departmana Vaucluse.

There is a widely recognized, time-honored alliance between Mary Magdalene and Provence—South of France. Two significant sites of pilgrimage bear witness to this claim: the Basilica of Saint Mary Magdalene in St.-Maximin-la-Sainte-Baume and La Sainte-Baume, a mountain cave on the plain of the Plan d’Aups, overlooking the Massif de la Sainte-Baume.

Tradition has it that, after the execution of St. James in Jerusalem (son of Zebedee and Mary Salome), Mary Magdalene, her sister Martha and brother Lazarus were persecuted by the Jews of Jerusalem and imprisoned. The Jews were afraid of the crowd if they were to execute the prisoners so they towed them off the shores of Palestine in a boat without sails or oars or supplies and abandoned them to the open sea. Others in the boat included Mary Jacobe, mother of James and the sister of the Virgin Mary, Mary Salome, mother of the apostles James and John, Maximin, one of the seventy two disciples of Christ, Cedonius, the blind man who was miraculously healed by Jesus, Marcelle, Martha’s servant, and Sara, maid of the two Marys.

After narrowly escaping death during a storm at sea the boat finally came to shore on the coast of Gaul in a town now called Saintes-Maries-de-la-Mer in Camargue.

Low relief, in gold-leafed wood, from the altar of the Rosary in the Basilica of Saint Mary Magdalene, depicts Mary Magdalene and her companions being sent off to sea.

Mary Jacobe, Mary Salome and Sara remained in Camargue. Martha traveled towards Avignon and ended up in Tarascon. Mary Magdalene, Lazarus, Maximin and Cedonius traveled on to Marseille where Mary Magdalene began to preach. They ended up converting the whole of Provence. Lazarus became the first bishop of Marseille. Mary Magdalene then went on to Aix where Maximin had already gone, some twenty miles north of Marseille.

Mary Magdalene Preaching in Marseille (c. 1518), Philadelphia, Museum of Art, Johnson Collection.

Maximin became the first bishop of Aix and Mary Magdalene retreated to a mountain cave on the plain of the Plan d’Aups known as La Sainte Baume (47 AD) where she remained alone for the last thirty years of her life in contemplation, prayer and penance. She is said to have been lifted up by the angels seven times each day at the canonical hours and fed heavenly nourishment. The tiny chapel of Saint Pilon on the crest above La Sainte Baume was built in memory of Mary Magdalene being raised by angels.

When the time of Mary Magdalene’s death arrived she was carried by angels to the oratory of Maximin, where she received viaticum. She died in Maximin’s arms and her body was laid in an alabaster sarcophagus in an oratory he constructed in the Gallo Roman town of Villa Latta or Tégulata, which after Maximin’s death became St. Maximin.

Scene from the Legend of Mary Magdalene, Mary Magdalene Receiving Viaticum by Sandro Botticelli (c. 1484-9), Philadelphia, Museum of Art, Johnson Collection.

Maximin, Cedonius and Marcelle are buried at St. Maximin. Mary Jacobe, Mary Salome and Sara are buried in the parish church in Saintes-Maries-de-la-Mer. Martha is buried in St. Martha’s Church in Tarascon and the skull of Lazarus is in a reliquary at Cathedral of Saint Mary Major in Marseille.

Dominicans appointed as Guards of the Relics of Saint Mary Magdalene

In 1254, returning from the seventh Crusade, Saint Louis, king of France, on hearing of La Sainte Baume, greatly desired to visit it with his knights; this royal pilgrimage ended up having great repercussions.

Mary Magdalene Relics Unearthed in 1279

In 1279, St. Louis’ nephew, Charles II (Prince of Salerno and Count of Provence) acquired knowledge that the relics were buried in the town of St. Maximin in the church with the same name, so he ordered excavations in Saint Maximin to search for them.

On December 10, 1279, deep in the earth, he found the marble tomb. When he tried to open it a wonderful smell of perfume filled the air. Inside lay her entire body except her jaw bone. In the dust inside the tomb was a wooden tablet wrapped in wax:

Here lies the body of Mary Magdalene

“Here lies the body of Mary Magdalene” and a parchment which explained that in 710 her remains had been secretly transferred during the night into the marble tomb of Cedonius and hidden so that the Saracens wouldn’t find them.

On April 6, 1295 the skull was reunited with its jaw bone at St. John Lateran in Rome where it had been venerated for centuries, thanks to Pope Boniface VIII, who then published the pontifical bull for the establishment of the Dominicans at La Sainte Baume and St. Maximin. Some years later the Basilica of Saint Mary Magdalene was built over the spot where Charles II found her remains. A Dominican priory was built in St. Maximin as well as a little priory at La Sainte Baume.

Since then hundreds of thousands of pilgrims, including many kings and popes and saints, have continued to journey to La Sainte Baume and St. Maximin to pray to and to give thanks for the intercession of Saint Mary Magdalene.

Mary Magdalene Relics – Her Skull

Today the skull of Saint Mary Magdalene along with her jaw bone are in a gold reliquary in the Basilica of Saint Mary Magdalene in St. Maximin-la-Sainte-Baume.

Prije dolaska u Provansu i grad Aix en Provance kontaktirao sam ljubazne djelatnike turističke zajednice koji su mi poslali poprilično materijala za pisanje a i ostavili u uredu poprilično toga te mi već i prije dolaska približili i grad i regiju.
Ponajviše hvala Geraldine Dingwall iz Turističke zajednice Aix en Provance a.

Svakako treba spomenuti i izvrsno organizirani put agencije iz Zagreba sa profesionalnim pratiteljem putovanja Dubravkom Brandić koja je izvrsno tumačila skoro svaki detelj putovanja ostavljajući nas gotovo ukipljenima ispred zvučnika u busu,za svaku pohvalu i preporuku.

Ako sažmemo osnovno može se reći za Aix en Provance da je grad sa tisuću fontana…

Aix en Provance je još jedan grad u Francuskoj koji smo posjetili a koji odiše posebnom energijom i svim posjetiteljima pruža jedinstvenu priliku da uživo vide brojne fontane.

Počeci grada sežu od Rimljana koji su ga osnovali, a bili su privučeni termalnim izvorima.

Prvo kupalište kod toplih izvora a i turističku svrhu u Aixu sagrađeno je 1705. godine a gdje se mogu vidjeti ostaci nekadašnjeg rimskog kupališta.

Veliku pozornost privlači fontana iz 1860. godine, a nalazi se na La Rotondi u samom gradskom središtu, koja najpoznatija gradska fontana.Smještena je unutar kružnog toka pa joj valjda od tuda i ime. U njoj nema da nema, lavovi, delfini, labudovi, žene, anđeli. Biraj.

Na La Rotondi osim Apple storea,kojega smo dakako posjetili, vidjeli smo i dućan sa foto opremom, a ja sam zaglavio i u jednoj prodajnoj foto galeriji podmuklog imena Yellow korner.

Po ulasku sam htio pokupovati sve fotografije, ali kako su to ipak neke limitirane naklade sa svojim brojem i žigom cijene baš nisu kikiriki. Na kraju nisam odolio i uzeo sam jednu jeftiniju varijantu “Grand Prix de Pau 1949, Fangio Maserati” kojeg je ufotkao legendarni francuski fotograf Jean Dieuzaide. Ta igra me izašla 50 € i sada Fangio čeka neki okvir da ga objesim na zid. Skoro je i Johnny Cash krenuo put Hrvatske, ali me moja mudra žena ipak zaustavila.Što bih mi bez žena.

Ponuda smještaja u Aix en Provance

Zatim treba vidjeti svakako i Fontanau vruće vode iz 1734. godine,te Fontaine des Quatre Dauphins i Fontaine du Bon Roi Rene iz 19. stoljeća.

U gradu je sve puno drvoreda, uglavnom platana, pločnici lijepi, zgrade zanimljive, uličice ispunjene svim i svačim i još sve to okupano lijepim vremenom.

Cours Mirabeau, široka šetnica omeđena drvoredom me podsjetila na Barceloninu La Ramblu,koju smo posjetili par dana prije, ali s ipak manjim prometom.

No i ovdje je sve s jedne strane ispunjeno kafićima, restoranima malim dućanima.

Okrjepu smo potražili na jednom zgodnom trgu ispunjenom kafićima, a naš mladi garcon je čak znao nabadat engleski i trudio se objasniti sve. A gdje je trg i kafići tu su i ulični zabavljači ili svirači.

Nas je zabavljao svirač koji je vijerno vrtio repliku starog vergla(vergl: vèrgl m 〈G mn vérglā〉 : glazb. mehanička glazbena sprava koja, kada se pokreće rukom, proizvodi određeni broj melodija [svirati vergl; vrtjeti vergl).

A kad već sviraju red je da ih se i pofotka. U putopisima uvijek napominjem da ako fotkate i ubacite malo koji euro u škrabicu jer ulični umjetnici nisu pokriveni raznim ZAMP-ovima kao kod nas.

U gradu je naravno i crkva, katedrala čak imena Cathédrale Saint-Sauveur d’Aix-en-Provence poznatija kao Aix Cathedral.Pored prekrasnih fontana gdje možete poželiti i pokoju želju, svaki turist trebao bi posjetiti triptih Gorućeg grma koji se nalazi u katedrali. Naslikan je u 15. stoljeću za kralja Renea. Osim triptiha u katedrali svakako treba uživati u pogledu na drvene rezbarije koje ukrašavaju taj dio katedrale.

Crkva Madeleine je bivši samostan iz 13. stoljeća obnovljen oko 1700. godine. Danas predstavlja muzej u kojem se izlažu radovi lokalnih umjetnika. Neka prekrasna fontana Espeluque iz 15. stoljeća bude vaša sljedeća postaja kao i Nadbiskupska palača iz 1756. godine.

Svakako posjetite slavnu i vrijednu zbirku fosilnih ostataka dinosaura otkrivenih oko brda Saint Victoire. Slavna kavana Les Deux rezervirana je za sve željne dobrog opuštanja i ispijanja ukusnih napitaka na mjestu gdje je nekada uživao i sam Ernest Hemingway.Opet smo ne njegovom putu poslije Pariza.

Šetajući gradom doći ćete do drevne jezgre. Široka ulica Cours Mirabeau grad dijeli na stari i novi dio dok su nepravilne ulice starog grada i stare građevine na sjevernoj strani. To je traženi smjer kojim se trebate kretati u obilasku kroz grad.

Na dijelu nekadašnjeg rimskog grada nalazi su Bourg-Saint-Sauveur koji se proteže od katedrale Saint Sauveur do gradske vijećnice u talijanskom stilu smještene na Place de la Mairie. Gradnja katedrale započela je u 5. st., a građevina je bila nadograđivana u baroknom, romaničkom i gotičkom stilu.

Toranj sa satom druga je popularna znamenitost. Na njemu se nalazi sat na kojem stoje 4 drvena kipa. Cite Comtale je shopping područje gdje možete uživati u razgledavanju, ali i kupovini suvenira.

Svakako treba napomenuti da je Aix rodni grad meni omiljenoga Paula Cezannea koji je zaradio i svoj spomenik pored kojega smo se dakako morali slikati onako svi redom.Ipak Cazanne je Cazanne.

A svakako za naglasiti je i a manje je poznato da je u blizini grada neko vrijeme živjela i legendarna Nina Simone.

Svakako najbolje vrijeme za putovanje je u lipnju kada imate priliku prisustvovati Uličnom festivalu.

Pretplati se na: Postovi ( Atom )

Follow

Pages

Support donation