Dnevnik sa putovanja

Prikazani su postovi s oznakom Povijest. Prikaži sve postove

Automotive designer and executive Harley J. Earl was born on this day in 1893 in Hollywood, California. Earl began his automotive career when he dropped out of Stanford to join his father’s coachbuilding business, Harley Automotive Works.

Photo:Gettyimages

There he learned the art of crafting custom car bodies, many of which were going to Hollywood’s biggest stars at the time, including Tom Mix. After Cadillac dealer Don Lee purchased the business, he named Earl director of the custom body shop. Cadillac General Manager Lawrence P. Fisher would pass through the shop and witness Earl’s talent.

Photo:Gettyimages/Top: Harley Earl in the Buick Y Job. Above: Harley Earl in a 1927 LaSalle 303 Roadster

While on a national tour of dealerships, Fisher observed Earl at work. He noticed how he used innovative design methods for sculpting his bodies, such as using clay to define lines. Fisher, impressed with what he saw, commissioned Earl to design a body for the 1927 LaSalle, Cadillac’s brand new companion brand. Earl accepted the task. When it finally rolled onto showrooms it sold in great numbers. Its success landed Earl as the director of GM’s new Art and Color Section.

Photo:Gettyimages/The caption from this c. 1953 Look Magazine photo reads, “T.H. Keating, Chevrolet’s top man, takes “cornering” demonstration in the Corvette, first mass-produced plastic-body car. Designer Harley Earl is at the wheel.

Harley Earl’s Car Contributions

In 1937 the Art and Color Section was renamed the Styling Section. GM President Alfred Stone soon promoted Harley Earl to VP, making him the first styling person to ever make VP at a large automotive corporation. In his career, Earl would introduce many iconic vehicles, including the Buick Y-Job in 1939, recognized as the first concept car. He would also assist with Allied camouflage research during WWII and authorized Frank Hershey’s 1948 Cadillac design, which would usher the tailfin era. Perhaps his most lasting contribution was starting Project Opel, which would become the Chevrolet Corvette.

Earl retired as a VP in 1958 at 65 years old, then a mandated retirement age. His influence on the automotive industry lasted well beyond that. His own motto of making American cars long and low remained in practice among most major automakers through the 1970s. Earl passed away in 1969 following a stroke. In 1986 the Automotive Hall of Fame inducted him and the Detroit Free Press named him the third most influential Michigan artist of the 20th century, behind Aretha Franklin and Stevie Wonder.

Na najvišem vrhu brda Campidoglio, jednog od sedam rimskih brežuljaka, između impresivnog zdanja posvećenog prvom kralju ujedinjene Italije Vittoriju Emanuelu II i Piazze dei Campidoglio, trga kojeg je projektirao slavni Michelangelo, nalazi se crkva Santa Maria in Aracoeli koja čuva grobnicu bosanske kraljice Katarine.

Foto:Gettyimages

Do jednog od ulaza u službenu crkvu rimske gradske općine, vode 124 stepenice koje su izgrađene 1348. godine u spomen na okončanje epidemije kuge ili da bi se obilježila najavljena Sveta 1350. godina. S vrha stepenica, na kojima rado sjede Rimljani i turisti, pruža se divan pogled na Rim i kupolu bazilike sv. Petra u Vatikanu.

Foto:Gettyimages

Bosanska kraljica Katarina zasigurno je jedna od najzanimljivijih i najslavnijih osoba srednjovjekovne Bosne, čija je tragična sudbina skončala 25. listopada 1478. godine u Rimu, daleko od njene domovine i još dalje od djece, kćerke Katarine i sina Žigmunda.

Katarina Kosača je supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša i pretposljednja bosanska kraljica čiji životni put i danas intrigira povjesničare i istraživače koji pokušavaju sastaviti mozaik njenog života, koji je počeo u Blagaju 1424. ili vjerovatnije 1425. godine. Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša i Jelene iz zetske kneževske kuće Balšića, unuke srpskog kneza Lazara.

Udaja za politički mir u Bosni

Katarina je postala bosanska kraljica udajom za kralja Stjepana Tomaša u maju 1446. godine. Vjenčanjem s kćerkom Stjepana Vukčića Kosače, Stjepan Tomaš je izgladio odnose s bratom Radivojem, koji je imao drugačiji odnos prema Osmanlijama, i donio politički mir u zemlji. Katarina je udajom prihvatila katoličanstvo, vjeru svoga supruga. Za života je izgradila crkvu Presvetog trojstva u Vrilima i crkvu Svete Katarine u Jajcu.

Ona je udovica ostala 1461. godine, kada je kralj Stjepan Tomaš, baš u vrijeme kada je skupljao snage za otpor Osmanlijama, preminuo. Njegov nasljednik, kralj Stjepan Tomašević je Katarinu proglasio kraljicom majkom, što joj je omogućilo ostanak na kraljevskom dvoru. Ovaj potez Stjepana odobrovoljio je njenog oca da ga prizna kraljem.

Prodor osmanske vojske predvođene sultanom Mehmedom II u Bosnu i pogubljenje kralja Stjepana Tomaševića ,Katarina je dočekala u posjetu bratu Vladislavu na jugu zemlje. Ostala je razdvojena od kćerke i sina, koje su odvele Osmanlije, ali je uspjela sačuvati život i pobjeći u Dubrovnik, odakle je preko Ankone stigla u Rim, najvjerovatnije negdje oko 1466. godine.

Katarina je u Rimu živjela pod zaštitom pape, koji je mjesečno za njene potrebe izdvajao stotinu dukata. Dio svog života u Rimu provela je u uglednom dijelu grada pod nazivom Pigna. Iako van domovine, Katarina nije zaboravila na svoje porijeklo, a ponašanje joj je indalje bilo kraljevsko pa je za života u Rimu uživala veliki ugled. Živjela je sa dvorjanima koji su je pratili na putu iz Bosne ka Rimu, za koje su zapisničari napisali da su imali plavu kosu do ramena.

Pokušaj vraćanja djece

Osnovni cilj joj je bio pronalazak Katarine i Žigmunda, o čemu je u više navrata obavještavala i za pomoć molila talijanske moćnike, koji su joj i obećavali pomoć, koja nikada nije realizovana pa Katarina za života više nije vidjela svoju djecu.

Kako je već u Bosni poznavala franjevce, koji su je podučavali, i u Rimu je stupila u kontakt s franjevcima iz samostana Aracoeli. Da je bila posebno vezana za njih, svjedoči i činjenica da su šest od sedam svjedoka tokom sastavljanja njene oporuke bili franjevci ovog samostana. Među bosanskim franjevcima, kraljica Katarina imam status “blažene”.

Vjerovatno svjesna da više nikada neće vidjeti svoju djecu, bolesna i iznemogla, Katarina je 20. listopada sastavila oporuku u kojoj je izrazila želju da bude ukopana u ckrvi sv. Marije od nebeskog oltara u Rimu.

Svome sinu ostavila je mač kralja Stjepana koji mu je trebao pripasti ako se vrati na kršćanstvo. Ako ne, mač je trebao pripasti Balši, sinu njenog brata Vladislava. Osim toga, djeci je ostavila bodež, dvije tacne i dva srebrena vrča s poklopcima. Sve relikvije ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu.

Premještanje groba i gubitak kostiju

Ckrvi u kojoj se danas nalazi njen grob, ostavila je 200 dukata za pogreb, kraljevski plašt od pozlaćenog sukna i svileni oltarnik.

Pet dana nakon oporuke, 25. listopada, kraljica Katarina je preminula. Sahranjena je, kako je i zatražila u ovoj franjevačkoj crkvi. Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim kipom kraljice u prirodnoj veličini (1,78 metara) s krunom na glavi. Sa strane su urezani grbovi obitelji Kosača i bosanski kraljevski grb, a ispod ploče je postavljen natpis ćirilicom.

U 16. stoljeću franjevci su odlučili popraviti oltar zbog čega su skinuli nadgrobnu ploču i stavili je na obližnji stup gdje stoji i danas. Nije poznato šta se desilo sa kostima, ali njihova lokacija nije poznata, iako franjevci, na pitanje gdje su smješteni njeni ostaci, rukom pokazuju na stup. Nestao je i natpis na ćirilici koji je zamijenjen latinskim.

Natpis na latinskom, ispod ploče prevod je prvobitnog natpisa, ali s velikom greškom, jer je prevodilac, rimski kaligraf Ivan Palatino 1545. godine dodao riječ “sorori” (sestra), pa je tako proglasio Katarinu sestrom Stjepana Vukčića Kosače, čija je bila kći.

Posjetitelji koji dolaze vidjeti grob kraljice Katarine, a takvih je najviše iz Bosne i Hercegovine, mogu primijetiti da je ploča izlizana, jer se više od stotinu godina nalazila na podu, po kojem su vjernici hodali.

Zanimljivost je i da je prema riječima jednog od svećenika, u ckrvi dvije godine prije neše posjete 2014 godine održano vjersko vjenčanje između muškarca, porijeklom iz Turske, koji tvrdi da je potomak kraljice Katarine i Poljakinje. Iako je svoje porijeklo sveštenicima dokazivao prstenom, njegove navode gotovo je nemoguće provjeriti niti je poznato da su Katarina i Žigmund imali potomke.

Za jedne je on pionir arheološkog istraživanja, za druge kopač blaga željan dokazivanja. Nijemac Heinrich Schliemann je još za života smatran otkrivačem Troje. Ali, o njemu se do danas vode prijepori, piše Deutsche Welle.

Dr. Heinrich Schliemann's Excavations in the Acropolis of Mycenae. Corbis via Getty Images / Getty Images

Trgovanjem u Rusiji i investicijama u kopanje zlata u američkoj Kaliforniji Heinrich Schliemann (1822.-1890.) je postao milijunaš. Zahvaljujući tom bogatstvu on se od 1864. mogao upustiti u duža putovanja i pritom iscrpno studirati antiku. Slavu je stekao kad je pritom navodno otkrio ostatke Troje i "Prijamovo blago".

Schliemann je rođen prije 200 godina, 6. siječnja 1822. u Neubukowu u blizini Rostocka kao peto dijete pastora Ernsta Schliemanna i njegove supruge Luise. Otac je 1823. preuzeo važnu pastorsku dužnost u Ankershagenu, a Heinrich je tamo živio do svoje desete godine. Nije to bilo sretno djetinjstvo. Schliemannova majka je rano umrla, a otac je bio, kako sin puno godina kasnije o njemu piše, „neuredan čovjek, razvratnik".

On nije imao dovoljno novca da sina pošalje na gimnaziju. Nakon prekinute izobrazbe za trgovačkog pomoćnika Schliemann najprije radi kao uredski dostavljač u Amsterdamu. Tamo samostalno uči više jezika i uskoro postaje uspješan poslovni čovjek na međunarodnoj razini. Kao bankar, investitor u željeznicu i opskrbljivač carske vojske za vrijeme Krimskog rata zaradio je veliko bogatstvo. Zatim prodaje svoju tvrtku i studira u Parizu arheologiju, književnost i jezike.

Sudbonosni poklon za Božić

Kad je navršio 40 godina posvećuje se isključivo traženju Troje, što je bio njegov dječji san, kako je kasnije ispričao svjetskoj javnosti. Kao sedmogodišnjak je dobio za Božić knjigu Povijest svijeta za djecu Georga Ludwiga Jerrersa. U toj knjizi je naišao na sliku Troje koja gori. Nakon toga je svom ocu rekao da će iskopati zidine Homerovoga grada o kojem su kružile brojne priče.

Foto:Wikipedia

Schliemann je doista kao prvi istraživač vodio opsežna iskapanja na području Hisarlika na zapadu Turske. 1873. je otkrio "Prijamovo blago", blago legendarnog kralja Troje – barem je on tako vjerovao. Danas je znanost sigurna da je u datiranju pogriješio za oko 1250 godina. Zlatni predmeti su pripadali jednoj starijoj kulturi. Krajem Drugog svjetskog rata to je blago kao plijen odnijela Crvena Armija u Rusiju.

1876. je Schliemann bio uvjeren da je u Mikeni pronašao zlatnu masku kralja Agamemnona. I tu znanstvenici polaze od toga da se radi o grobu mikenskoga kneza jedne ranije dinastije.
Kopao preduboko

Schliemann je sanjar kojeg nisu znanstvene spoznaje navele na to da kopa upravo na brežuljku Hisarliku tražeći glasoviti grad, nego grčka junačka priča, napisao je povjesničar Theodor Kissel u jednom članku. U tomu je "stvarna tragika ovoga velikoga amaterskog arheologa": kod svoje "žestoke potrage" za Trojom, kako je opisao Homer, Schliemann je kopao upravo tamo na pravom mjestu, ali previše duboko.

Schliemann je prodro u prošlost za oko 1000 godina previše, do sloja koji se danas naziva Trojom II. Pritom je ostatke Homerovoga grada - po sadašnjem poimanju Troja VI ili VIIa - uništio. Znanost predbacuje Schliemannu da je pronađene predmete koji nisu odgovarali njegovoj Troji jednostavno bacio s ostatkom zemlje.

Kao posljednji veliki projekt hobi-arheolog si je krajem 1880-ih u glavu utuvio pronalazak groba Aleksandra Velikoga. Ali to nije uspio. Umro je 26. prosinca 1890. godine u talijanskom Napulju. Njegovo tijelo je prevezeno u Atenu i pokopano tamo u raskošnom u neoklasicističkom mauzoleju na atenskom Prvom groblju.
Marljivi i uporni autodidakt

Schliemann je bio jedan od prvih kozmopolita svoga vremena i istovremeno "identifikacijska figura", kaže Undine Haase, voditeljica Schliemannovog muzeja u Ankershagenu. Muzej svojim stalnim postavom i tri posebne izložbe u 2022. godini pokazuje kako je Schliemann "dolazeći iz meklenburške provincije uspio marljivošću i srećom i unatoč svim nezgodama ostvariti svoj dječački san i postati jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena".

Povjesničar Kissel iz Mainza nasuprot tomu kritično gleda Schliemannovu ostavštinu. On je "gradio imidž alternativnim faktima", tako što je zadaću svoga života jako idealizirao i povremeno potpuno izmišljao priče. Ali, "narativ koji je on sam proširio o građanskom autodidaktu koji marljivošću i upornošću postaje veliki pronalazač djeluje i nakon njegove smrti."

MUMIFICIRANI ostaci 22 drevnih egipatskih kraljeva i kraljica bit će u subotu preneseni u veličanstvenoj procesiji ulicama Kaira do svojeg novog počivališta.

foto:EPA

Posmrtni ostaci 18 kraljeva i četiri kraljice bit će, poredani po starosti, preneseni na odvojenim platformama ukrašenima u drevnom egipatskom stilu u procesiji nazvanoj "Zlatna povorka faraona".

Posmrtni ostaci sele se iz Egipatskog muzeja u središtu Kaira, gdje su boravili desetljećima, u Nacionalni muzej egipatske civilizacije, otvoren 2017. na jugu grada.

Ondje će biti smješteni u "malo modernijim vitrinama", rekla je Salima Ikram, profesorica egiptologije na Američkom sveučilištu u Kairu.

"Kontrola temperature i vlažnosti bit će bolja nego u starom muzeju", dodala je Ikram, stručnjakinja za mumificiranje.

Faraoni i kraljice na put će u zlatnim kočijama, svatko u svojoj. Svaka će kočija imati amortizere kako bi što sigurnije prešla četrdesetak minuta dug put kroz Kairo.

Sekenenre Tao II. zvan Hrabri, koji je vladao južnim Egiptom otprilike 1600 godina prije Krista, bit će u prvoj kočiji, dok će na začelju biti Ramzes IX., koji je vladao u 12. stoljeću prije Krista.

Ramzes II. i kraljica Hatšepsut također će biti u povorci.

Procesija će početi u 18 sati po mjesnom vremenu u subotu i imat će veliko osiguranje. Bit će popraćena glazbom i nastupima egipatskih umjetnika, a sve će uživo prenositi državna televizija.
Princeza Margaret bila užasnuta

Otkrivene nedaleko od Luksora počevši od 1881., većina od 22 mumije bile su izložene od početka 20. stoljeća u Egipatskom muzeju na Trgu Tahriru.

Od 1950-ih izložene su u maloj sobi, jedna pored druge, bez oznaka s objašnjenjima.

Prije selidbe mumije će biti stavljene u posebne kontejnere s dušikom, u uvjete slične onima u njihovim izložbenim vitrinama.

U svojem novom domu bit će izložene odvojeno, svaka pored sarkofaga, a u nekim slučajevima i kipa, u okruženju koje podsjeća na podzemne kraljevske grobnice.

Izlošci će imati kratke oznake s biografijom vladara i u nekim slučajevima kopijama CT snimki.

"Mumije će prvi put biti izložene na lijep način, u obrazovne svrhe", rekao je egiptolog Zahi Hawass.

Sablastan izgled mumija desetljećima je odbijao mnoge posjetitelje.

Među najistaknutijima je princeza Margareta, sestra britanske kraljice Elizabete II.

"Nikada neću zaboraviti kada sam odveo Margaret u muzej", rekao je Hawass, bivši ministar za antikvitete.

"U galeriji je bila mumija Ramzesa II... Zatvorila je oči i pobjegla, nije mogla podnijeti što je vidjela."

Nacionalni muzej egipatske civilizacije završen je 2010., a "ja sam ga planirao otvoriti 2012.", rekao je Hawass. To je otpalo zbog revolucije 2011. i nestabilnosti koja je slijedila.
Faraonova kletva

U mjesecima koji slijede Egipat bi trebao otvoriti još jedan muzej, Veliki egipatski muzej, nedaleko od piramida u Gizi.

Napoleonova invazija na Rusiju bila je njegova najveća i najubojitija kampanja, no to je ujedno bio i krah njegove vojske i kraj njegove vladavine. Navodimo četiri razloga zbog kojih je Bonaparte ratovao protiv Ruskog Carstva.

Napoleon Bonaparte (1769.-1821.), francuski car (1804.-1814., 1815.), gajio je ambicije da uspostavi totalnu kontrolu nad kontinentalnom Europom. To je podrazumijevalo političku kontrolu nad europskim državama, koju je Napoleon uspostavio u svojim trijumfalnim ratnim kampanjama, a uz to i kontrolu nad morima i glavnim trgovačkim lukama.

1. Napoleon je želio "smrviti" Rusiju

Susret Napoleona I. i Aleksandra I. na Njemenu¸ 25. lipnja 1807., "Tilzitski mir", Adolphe RoehnDvorac Versailles

Ruski car Aleksandar I. je 1807. godine potpisao s Napoleonom Tilzitski mir kojim je okončan Rat Četvrte koalicije (Rusija, Pruska, Saska, Švedska i Velika Britanija protiv Francuske). Iz tog rata je Francuska izašla kao pobjednica. Prema Drugom Tilzitskom sporazumu koji su potpisale Francuska i Pruska, pruski kralj je Napoleonu ustupio skoro polovicu svog predratnog teritorija. Na njoj je Napoleon osnovao Kraljevinu Vestfaliju, Varšavsko vojvodstvo i "Slobodni grad Danzig". Ostatak teritorija dodijelio je tadašnjim francuskim državama-satelitima i Rusiji.

Francuski medaljon napravljen poslije Tilzitskog mira. Prikazani su francuski i ruski car kako se grle.Javna domena

Rusija i Francuska, tadašnja dva velika carstva, sklopile su potpisivanjem Tilzitskog mira savez protiv Velike Britanije i Švedske. Tako je nastala teška situacija koja je ubrzo, već 1809., prerasla u Rat Pete koalicije, tj. Austrijskog Carstva i Ujedinjenog Kraljevstva protiv Napoleonove Francuske i njezinih saveznica. Pruska i Rusija nisu sudjelovale u tom ratu, ali je bilo očito da je Rusija sljedeća na Napoleonovom popisu. Francuski car je 1811. godine rekao Dominiqueu Dufouru de Pradtu, francuskom veleposlaniku u Varšavi: "Za pet godina ću ja vladati svijetom, ostat će samo Rusija. No ja ću i nju smrviti... Tada ću postati i gospodar mora, i sva trgovina će svakako morati ići preko mene." Drugim riječima, "prijateljstvo" dvojice careva bilo je, blago rečeno, klimavo. "On je pravi Vizantinac", rekao je Napoleon za ruskog cara Aleksandra, jer je ovaj bio vrlo snalažljiv i nije bio previše otvoren.

2. Rusija se nije pridružila kontinentalnoj blokadi Ujedinjenog Kraljevstva

Car Napoleon I. (1769.-1821.) Jacques-Louis David, 1807.Muzej umjetnosti Harvard

Rusija prema Tilzitskom miru trebala pridružiti kontinentalnoj blokadi britanske pomorske trgovine kako bi se Britancima onemogućio izvoz robe u kontinentalnu Europu. Oni su tada uglavnom izvozili željezo i tekstil, a to je bilo najpotrebnije svakoj vojsci kojoj nedostaju oružje i uniforme. Na taj način je Napoleon pomoću blokade ujedno želio onemogućiti opskrbu vojski europskih zemalja, uključujući i Rusiju. Pored toga, uslijed blokade je, po riječima ruskog povjesničara Ljubomira Beskrovnog, četverostruko reduciran izvoz ruskog žita.

Charles Williams. Uzajamna počast u Tilzitu, ili Majmun, medvjed i orao. 1807. Obojeni bakropis.Javna domena

Blokada je očito bila suprotna onome što je željela i za čim je imala potrebu Rusija kao politička sila. Uostalom, slične želje i potrebe imale su i ostale europske države. Napoleon je izdao direktna naređenja svojoj floti da presreće i blokira trgovačke brodove različitih nacija koje su ignorirale blokadu, što nije imalo mnogo efekta.

Blokada protiv blokade ili John Bull i Boney, 1807.Biblioteka Sveučilišta u Washingtonu

Rusija je 1810. nastavila trgovati s Velikom Britanijom. Štoviše, povećala je carinu za francusku robu, a to je već bila otvorena konfrontacija.

3. Napoleon je bio uvrijeđen jer je dva puta prosio ruske kneginjice i oba puta je odbijen

Ruska kneginjica Katarina Pavlovna, Johann Friedrich August TischbeinJavna domena

Napoleon nije imao vladarske krvi i zato se htio bar oženiti djevojkom kraljevskog ili carskog porijekla. Dva puta je prosio ruske kneginjice, nadajući se da će tako preko osobnog utjecaja moći kontrolirati rusku politiku. Tako je 1808. godine, ubrzo nakon potpisivanja Tilzitskog mira, preko ministra vanjskih poslova Francuske Charles-Mauricea de Talleyranda zaprosio od Aleksandra I. veliku kneginjicu Katarinu Pavlovnu (1788.-1819.), Aleksandrovu sestru. Aleksandar je odbio Napoleona, i to na sebi svojstven način - nije mu ništa odgovorio.

Velika ruska kneginjica Ana Pavlovna oko 1813. godine (kopija Walterove slike napravljena u

19. stoljeću)Oblasni muzej umjetnosti, Murmansk

Napoleon je 1810. ponovno pokušao - ovoga puta je zaprosio Aleksandrovu 14-godišnju sestru Anu Pavlovnu (1795.-1865.), kasnije nizozemsku kraljicu. Ponovno je odbijen i ubrzo zatim se oženio Marijom Lujzom (1791.-1847.), kćerkom austrijskog cara Franje II. (1768.-1835.). Bilo je očigledno da Napoleonu treba savez s Austrijom ako želi zaratiti protiv Rusije, i zato je ovaj brak dodatno zaoštrio ionako zategnute odnose dviju zemalja.

4. Rusija je sklopila savez sa Švedskom koja je napustila Napoleonovu koaliciju

Jean-Baptiste Bernadotte Karlo XIV. Ivan Švedski i Karlo III. Ivan Norveški,

maršal francuski, 1818. prema slici Francoisa Josepha KinsonaDvorac Versailles

U to vrijeme je Napoleon već u Europi okupljao internacionalnu savezničku vojsku. Tu Veliku armiju nije podržala samo jedna država, a ta država je bila Švedska. Švedskom je tada upravljao Jean-Baptiste Bernadotte (1763.-1844.), bivši maršal Francuskog Carstva koji je pomoću lukavih političkih intriga postao Karlo XIV. Ivan Švedski. On je želio biti neovisan vladar, a samim tim se nije uklopio u Napoleonov sustav. Tako su njih dvojica postali neprijatelji.

Napoleon je u siječnju 1812. okupirao švedsko Pomorje. Bernadotte je u ožujku odlučio sklopiti savez između Švedske i Rusije. Car Aleksandar je obećao da će mu pomoći da postane i kralj Norveške (što se kasnije i dogodilo).

Napoleonova vojska forsira Njemen

Savez sa Švedskom je bio odlučujući korak Rusije. Ubrzo zatim, 28. svibnja 1812. godine, Rusija je s Osmanskim Carstvom potpisala Bukureštanski sporazum, kojim je okončan šestogodišnji rat. Osmanlije su se također obvezale raskinuti savez s Francuskom. Sporazum je potpisao ruski vojskovođa Mihail Kutuzov, a ratificirao ga ruski car Aleksandar Prvi. Samo 13 dana nakon toga Napoleon je napao Rusiju.

preneseno sa : Russia beyond

Da nije bilo grofa Pavla Šuvalova, ne bi bilo ni čuvenih Napoleonovih sto dana, niti bi se ikada odigrala Bitka kod Waterlooa.

U proljeće 1814. godine Francusko je Carstvo prestalo postojati. Savezničke trupe su zauzele Pariz, Napoleon se odrekao prijestolja, a na vlast su u Francuskoj ponovo došli Burbonci. U znak poštovanja prema čovjeku koji je nekada imao vlast nad cijelom Europom saveznici su Bonaparteu ostavili titulu cara, ali je mogao upravljati samo malenim otokom Elbom u Sredozemnom moru.

Napoleon potpisuje abdikaciju.François Bouchot/Muzej povijesti Francuske

Napoleon je krenuo u progonstvo krajem travnja, oprostivši se u dvorcu Fontainebleau s vojnicima svoje Stare garde. Morao je proći kroz cijelu Francusku do luke Fréjus, gdje ga je već čekao brod koji će ga odvesti na Elbu.

Napoleon nakon abdikacije u dvorcu Fontainebleau.Paul Delaroche

Svrgnuti car je putovao skromno, u običnim kočijama, u pratnji manjeg konvoja i nekoliko izaslanikakoje su mu saveznici dodijelili. U ime cara Aleksandra Prvog Bonapartea je pratio general poručnik Pavel Šuvalov. Upravo njemu će Napoleon dugovati život.

Protiv Napoleona

Kada je "Velika armija" prodrla u Rusko Carstvo, grof Pavel Šuvalov je zapovijedao Četvrtim pješadijskim korpusom, ali se vrlo brzo teško razbolio te je bio prisiljen predati zapovjedništvo drugome.

Portret grofa P. A. ŠuvalovaGeorge Dawe/Ruski muzej

Šuvalov se vratio na front 1813. godine, kada su se ruske trupe već kretale Europom, polako postiskujući Francuze prema Parizu. Grof je pratio cara Aleksandra I. u svim bitkama, a za sudjelovanje u "Bitci naroda" kod Leipziga dobio je orden svetog Aleksandra Nevskog.

U posljednji tren

U prvo vrijeme je narod dočekivao Napoleona i njegovu pratnju likovanjem i uzvicima "Živio car!" Međutim, kako su se kretali na jug, oduševljenje je bivalo sve manje, narod je uglavnom šutio, da bi na kraju pokazao i neskrivenu mržnju.

U Provansi je gomila obasula Bonapartea psovkama i prokletstvima, a on je bio spokojan, pretvarajući se da sve to nema nikakve veze s njim.

Prava opasnost ga je čekala u gradiću Orgonu, južno od Avignona. Usput je gomila postavila vješala s Napoleonovom figurom od slame. Ljudi su pojurili prema zatvorenim kočijama u pokušaju da svrgnutog cara izvuku vani i ubiju. U raspirivanju narodnog gnjeva mogli su sudjelovati i rojalisti, koji su bili zainteresirani da "korzikanski monstrum" ne stigne na odredište.

Napoleon napušta Elbu.Joseph Beaume

Gomila je savladala malobrojni konvoj i već je bila blizu cilja kada je pristigao grof Šuvalov. On je jedini izdržao pritisak, a zatim je i sam šakama i vikom potisnuo gomilu. Tako je dobio na vremenu i dao znak Napoleonovom kočijašu da potjera konje i što brže napusti Orgon.

Kada im je izmakao Bonaparte, nezadovoljnici su bili spremni rastrgati Šuvalova, no čim su saznali da je pred njima ruski general, obradovali su se i pozdravili ga poklicima: "Živjeli naši osloboditelji!"

Ubrzo je Šuvalov stigao Napoleonovu kolonu i predložio mu da zamijene kapute i da on, Šuvalov, sjedne na Napoleonovo mjesto. On je ujedno objasnio da će tako atentator, ako se pojavi, ubiti njega, ruskog generala, umjesto Napoleona. Kada je Napoleon u čudu pitao zašto bi Šuvalov to učinio, ovaj mu je odgovorio: "Moj car Aleksandar mi je naložio da vas živog i zdravog dostavim na mjesto progonstva. Izvršenje naredbe moga cara za mene je pitanje časti."

Zahvalnost

Nekoliko dana kasnije Napoleon se živ i zdrav ukrcao na britansku fregatu "Neukrotivi" kojom je otplovio na mediteranski otok. Uoči polaska je ruskom grofu poklonio svoju sablju u znak zahvalnosti.

Napoleonova sablja(CC BY-SA 3.0)

Francuski car je tu sablju dobio "za Egipatski pohod" još kao prvi konzul Republike i gotovo se petnaest godina nije odvajao od nje. Činjenica da ju je poklonio ruskom grofu bila je znak Napoleonove iskrene zahvalnosti.

Nepunih godinu dana kasnije Bonapartea će se vratiti u Francusku da trijumfalno preuzme vlast i još će tri mjeseca drmati Europom, a u svemu tome je značajnu ulogu odigrao i ruski general.
preneseno sa : Russia beyond

Jedan od najpoznatijih drevnih sportova (za koji ste sigurno čuli) su bile gladijatorske borbe – naoružani muškarci, obično robovi ili kriminalci, u areni jedni protiv drugih, ili protiv tigrova, lavova, krokodila…

Iako ozljede i smrtni slučajevi nisu bili rijetka pojava, gladijatori su ipak mogli steći veliko bogatstvo, slavu pa čak i slobodu kroz pobjede. Ali ovo nije bio jedini krvavi sport u povijesti, a u nastavku pišemo o 5 manje poznatih a jednako (ili više) nasilnih drevnih sportova.

5. Bughazi

Danas je polo omiljena zabava engleskih plemića i uglavnom gornje klase, a igra se s malom loptom veličine biljarske kugle, i nikad s ljudskom glavom ili glavom mrtve koze. No, to su ‘lopte’ s kojima je sve započelo… samo pod drugim imenom: bughazi.

Kada se polo prvi put počeo igrati početkom 5. stoljeća, bio je sve samo ne sport koji su igrali plemići, već konjanici perzijske vojske koji su našli zabavan način da poboljšaju svoje vještine. Izvorni polo se razlikovao od današnjeg u dvije stvari – lopta je bila glava mrtve koze, a timovi su se sastojali od po nekoliko stotina ili hiljada igrača na obje strane (za razliku od današnjih četiri vs četiri).

Vjeruje se da su prvi turnir osvojili turski konjanici koji su pobijedili Perzijance (igrali su sa glavom mrtve koze), a mongolski osvajač Genghis Khan je kasnije uveo popularnu promjenu: prije početka meča se odrubi glava protivničkog vojnika, i umjesto glave mrtve koze ona bude ‘lopta’.

4. Ullamalitzli

Ullamalitzli je bio ceremonijalni sport koji su Asteci igrali nekoliko stotina godina prije evropskog otkrića Amerike. Igrala se tako što se dvije ekipe natječu koja će prva provući malenu gumenu lopticu kroz kameni obruč, a prilikom toga su za manevriranje loptom mogli koristit samo svoje kukove, koljena i kose kamene zidove. Kada jedna od ekipa postigne prvi gol, igra bi odmah završavala.

Igra je bila popularna među narodima Meksika i Središnje Amerike i prije Asteka, a poznato je da su je igrali i Maye. Sam sport nije bilo toliko krvav… sve do samog kraja, kada se kapetan gubitničkog tima žrtvovao bogovima…

3. Knattleikr

Mnogi oblici vikinških običaja i kultire i danas ostaju nepoznati, pa tako i o njihovom popularnom sportu knattleikru znamo poprilično malo. No, jedno je sigurno – bio je brutalan i nasilan, jer im je zapravo sport služio kao dodatni trening za borbu.

Iz nejasnih opisa u islandskoj “sagi”-povijesti Vikinga koja se prenosila usmeno stotinama godina prije nego što je konačno zapisana u 13. stoljeću, njihov sport najbliže možemo opisati kao nasilan kriket. Glavna razlika između današnjeg i vikinškog kriketa je u tome što danas igrači mogu očekivati da će preživjeti do kraja utakmice. Vikinzi, s druge strane, nisu uvijek bili te sreće. Nekoliko zapisa govori o tome kako su u toku utakmica igrači ubijali jedni druge bez nekog posebnog razloga (vjerovatno su bili loši gubitnici…).

2. Pankration

Drevnim Grcima možemo zahvaliti za Olimpijadu, najpopularniji sportski događaj na svijetu, ali im također možemo zahvaliti i što jedan od njihovih popularnih sportova nije preživio do danas. Pankration je bio jednostavan sport. Pravila su bila jasna – sve je dozvoljeno osim ubijanja protivnika, jer se to smatralo prekršajem, i mrtvi protivnik bi bio proglašen pobjednikom.

Dakle, ideja cijelog sporta je bila da toliko izudarate protivnika (nogama, rukama, glavom… čim god stignete) da ga što više približite smrti, a da ga pri tome ne ubijete. Najbolja opcija je bila da protivnički igrač od silnih udaraca izgubi svijest.

I da… natjecatelji su bili goli.

1. Kotrljanje sira

Jedan od najčudnijih (i opasnih) sportova u povijesti (koji se igra i dan danas) je sasvim sigurno godišnje natjecanje u kotrljanju sira koje se održava na Cooper Hill-u u Gloucestershireu, Engleska.

Pravila sporta su jednostavna: do 20 natjecatelja trči niz strmu, neravnu padinu za 3 kilograma teškim kolutom sira, pokušavajući ga uhvatiti prije nego što dođe do dna, 300 metara ispod. Tokom dana se odigraju četiri utrke, tri za muškarce i jedna za žene, a brojni povijesni zapisi, kao i moderni video zapisi svjedoče o opasnostima koje ovaj sport nosi sa sobom: desetine slomljneih kostiju i razbijenih glava – i to ne samo među natjecateljima, već i među publikom u koju se natjecatelji ‘zabiju’.

Niko nije siguran kako je započelo kortljanje sira, a vjeruje se da vuče korijene iz drevnih poganskih rituala plodnosti ili žetve.

Rane 1140. godine, Kralj Konrad III od Njemačke je nakon niza uspješnih vojnih kampanja stigao do dvorca Weinsberga kojim je vladao Vojvoda Welf VI, a nakon opsade, uspješno i zauzeo isti. Kako bi pokazao svoje milosrđe, Konrad je dozvolio svim ženama da slobodno napuste dvorac, te da sa sobom ponesu sve što mogu natovariti na leđa. A sve žene Weinsberga, umjesto da ponesu hranu i odjeću, pored začuđenog kralja su na leđima iznjele svoje muževe, sinove i braću kojima je prijetila sigurna smrt.

Lukave žene Weinsberga

Kralj Konrad III, nećak Svetog Rimskog cara Henrika V, je 1140. godine stigao do dvorca Weinsberga u Bavarskoj u Njemačkoj. Iako nije imao naročito dobru odbranu, vladar dvorca Vojvoda Welf VI je ipak odlučio ne predati se tako lako, što je samo dodatno razljutilo kralja Konrada. Nakon kratkog vremena dvorac je pao u ruke njemačkog kralja koji je ovom pobjedom dodao još jednu regiju u svoje brzo rastuće carstvo.

Pošto nisu odmah pristali na predaju i udovoljili njegovim zahtjevima, Konrad je odlučio da ubije ili zadrži kao zarobljenike sve muškarce koji su se zatekli u dvorcu, kao i da zapali sve i jednu građevinu. Ovu prijetnju su svi shvatili ozbiljno, jer je kralj bio poznat kao čovjek od svoje riječi, a pored toga, kao i svaki drugi vladar iz tog perioda morao je demonstrirati šta se dogodi onima koji odbiju poslušati njegovu kraljevsku zapovijed.

Kralj je ipak bio dovoljno milostiv da dozvoli nekoliko muškaraca, predstavnika Weinsberga, da ga zamole da makar pusti njihove žene na slobodu, jer one nisu imale nikakve veze sa donošenjem odluka. Konrad je odlučio da udovolji ovom zhtjevu jer žene nije smatrao krivcima, svojim neprijateljima, a još manje prijetnjom.

U daljnjem činu milosti, kralj je dopustio ženama da sa sobom ponesu svoje najdragocjenije stvari, rekavš im da mu nije namjera da na cesti umru od gladi. Zatim im je dao rok da pokupe sve što mogu ponijeti na leđima i napuste dvorac kako ne bi morale gledati smrt svih muškaraca u gradu.

Kada je došlo vrijeme da napuste grad, žene su se okupile na kapiji, a zapanjeni kralj je shvatio da je nadmudren: Žene su zaista na leđima nosile ono što im je najdragocijenije, baš kao što im je i dozvolio… samo, problem je bio u tome što to nisu bli predmeti, već muškarci. Muževi, sinovi i braća.

Ovaj prizor je toliko zapanjio kralja da je odmah odlučio da ih sve pusti da slobodno napuste Weinsberg, a čak je odlučio da poštedi i sam grad nepotrebne paljevine.

Pretplati se na: Postovi ( Atom )