Dnevnik sa putovanja

Prikazani su postovi s oznakom Medieval History. Prikaži sve postove

Došli smo do trećeg dijela zaboravljenih gradova, gradova koji su stoljećima ostali gotovo isti, omogučujući nam da na trenutak doživimo povijest.

5. Taksila

Taksila (Takkasila ili Taxila) je ruševina drevnog grada koja se nalazi u provinciji Punjab u Pakistanu. Od 6. stoljeća prije nove ere, pa sve do 5. stoljeća nove ere, grad je bio važno hinduističko i budističko središte.

326. godine prije nove ere, grad se predao Aleksandru Velikom. Od tog perioda, gradom su vladali mnogi nasljednici kada je on i postao važan budistički centar. Taksila je bio prosperitetan grad zahvaljujući svojoj odličnoj geografskoj poziciji: nalazio se na tromeđu tri važna trgovačka puta. Kada su ovi putevi postali manje bitini, grad je počeo gubiti svoju moć i slavu sve do 5. stoljeća kada su ga Huni konačno uništili.

4. Timgad

Timgad (Thamugas ili Thamugadi) bio je kolonijalni grad Rimskog Carstva koji je osnovao car Trajan oko 100-te godine u blizini današnjeg grada Batna u Alžiru.

Izvorno dizajniran za populaciju od oko 15.000 stanovnika, grad je brzo postao pretrpan, te se značajno proširio i izvan svojih granica. U 5. stoljeću grad su opljačkali Vandali, a dva stoljeća kasnije i Berberi. Nakon berberskih napada grad je potpuno napušten i zaboravljen, sve do ponovnog otkrića 1881. godine.

3. Veliki Zimbabve

Veliki Zimbabve je kompleks kamenih ruševina raširenih na velikom području preko današnjeg Zimbabvea, države koja je i dobila ime po ovoj drevnoj prijestolnici Kraljevstva Zimbabve.

Izgradnja grada je započeta u 11. stoljeću, a trajala je i narednih 300 godina kada je konačno postao glavni grad tadašnjeg kraljevstva koje se prostiralo velikim područjem današnjih država Zimbabvea i Mozambika. Na svom vrhuncu, procjenjuje se da je Veliki Zimbabve imao čak 18.000 stanovnika. Pretpostavlja se da je do konačnog napuštanja grada došlo usljed pada u trgovini, političke nestabilnosti, gladi i nestašice vode koju su uzrokovale klimatske promjene.

2. Chan Chan

Chan Chan je najveći pretkolumbovski grad u Južnoj Americi, a nalazi se u peruanskom dijelu područja La Libertad, 5 km zapadno od grada Trujillo. Ovaj neobični veliki grad izgrađen je adobe tehnikom gradnje oko 850. godine za vrijeme civilizacije Chimú, prijelaznog kraljevstva između civilizacija Moche i Inke.

Grad je u svom vrhuncu imao oko 30.000 stanovnika, a njegova slava trajala je sve do 1470. godine kada ga je osvojila civilizacija Inka. Nažalost, od ovog nevjerovatnog grada danas su ostali samo neobične zidine i arhitektonski stil koji se ne viđa svaki dan. Dolaskom španjolaca, grad je u potpunosti opustošen.

1. Perzepolis

Perzepolis je bio ceremonijalni glavni grad Perzijskog Carstva u doba iranske dinastije Ahemenida. Nalazi se 70 km sjeveroistočno od modernog grada Širaza u provinciji Fars u Iranu.

Ruševine ovog, nekada prelijepog grada, datiraju još iz 515. godine prije nove ere, a njegova slava nije trajala dugo jer ga je 331. godine prije nove ere napao Aleksandar Veliki, u procesu osvajanja Perzijskog carstva – i spalio do temelja. Ovo je bio osvetnički čin Aleksandra koji se osvetio perzijcima za spaljivanje Akropole u Ateni. Perzepolis je nakon ove katastrofe ostao glavni grad Perzije kao pokrajina Velikog Makedonskog Carstva, ali je njegova slava postupno opadala tokom vremena.

Nastavljamo sa istraživanjem drevnih gradova od kojih su nam ostale samo ruševine, ali ipak dovoljno očuvane da na trenutak osjetimo prošlost i da se vratimo nekoliko stotina, pa čak i tisuća godina kroz vrijeme…

5. Kartaga

Smješten u današnjem Tunisu, Kartaga je grad osnovan od strane feničkih kolonista koji je u svoje vrijeme postao prava velesila na Mediteranu. Grad je preživio mnoge ratove i napade, a rimljani su ga konačno osvojili i uništili 146. godine prije nove ere.

Iako su rimljani doslovno išli od kuće do kuće i činili nezamislive zločine stanovnicima Kartage, grad su ipak obnovili i uvrstili u svoje veliko Rimsko carstvo. Još jednom, Kartaga je postao jedan od najvećih i najvažnijih gradova iz tog vremena. Ipak, 698. godine nakon velikog Muslimanskog osvajanja regije grad je još jednom uništen, a danas nam od njega ostaju dobro očuvane ruševine koje nas na trenutak mogu vratiti u vrijeme njegove velike svjetske slave.

4. Ciudad Perdida

Ciudad Perdida (Španjolski za: “Izgubljeni grad”) je drevni grad u Sierra Nevadi, Kolumbija, a vjeruje se da je osnovan oko 800 godina prije nove ere.

Izgubljeni grad se sastoji od niza terasa urezanih u planine, popločanih cesta i nekoliko malih kružnih trgova. Članovi lokalnih plemena nazvali su grad Teyuna, a oni također vjeruju da je ovo bio drevni centar njihovih predaka. Iako nije u potpunosti jasno kako i zbog čega je grad napušten, generalno se vjeruje da se to desilo tokom španjolskog osvajanja.

3. Skara Brae

Smješten na glavnom otoku Orkneya, Škotska, Skara Brae je jedno od najbolje očuvanih naselja iz kamenog doba u Europi. Bilo je sakriveno stotinama godina, sve dok velika oluja 1850. godine nije otkrila jedan gotovo netaknut grad ispod površine zemlje.

Kameni zidovi su relativno dobro očuvani jer su svi stanovi bili napunjeni pijeskom gotovo odmah nakon što je grad napušten. Budući da nije bilo stabala na otoku, namještaj se pravio od kamena, zbog čega je i preživio do današnjeg dana. Skara Brae je bio naseljen od oko 3180 – 2500 godina prije nove ere. Nakon što se klima promijenila, postao je mnogo hladniji i vlažniji, a konačno (vjerovatno zbog promjene klime) i napušten.

2. Memfis

Memfis, osnovan oko 3100 godina prije nove ere, je legendarni grad Menesa, kralja koji je ujedinio Gornji i Donji Egipat. Na početku, grad je bio utvrda kojom je Menes kontrolisao važne trgovačke rute, vodu i zemlju između Gornjeg Egipta i Delte. Do treće dinastije, Memfis je postao poprilično velik grad.

Kao i mnogi drugi gradovi iz tog perioda, i Memfis je ‘ugostio’ brojne osvajače, uključujući Nubijce, Asirijce, Perzijance i Aleksandra Velikog. Zanemaren je kao religijski centar tokom uspona kršćanstva, a zatim i islama, te konačno napušten nakon muslimanskog osvajanja Egipta 640. godine. Njegove poznate očuvane ruševine uključuju veliki hram Ptah, kraljevsku palaču i ogroman kip Ramzesa II. Koji se nalazi u blizini piramide Saqqara.

1. Caral

Caral je veliko naselje, odnosno jedan od najstarijih izgubljenih gradova Amerike, koji se nalazi u Dolini Supe, blizu Supea u peruanskoj provinciji Barranca. Bio je naseljen između 2600 i 2000 godine prije nove ere.

U Caralu je boravilo više od 3.000 stanovnika, što ga čini i jednim od od najvećih gradova civilizacije Norte Chico. U gradu se nalazi središnja javna površina sa šest velikih platformi poredanih oko ogromnog trga. Svi izgubljeni gradovi u dolini Supe dijele sličnosti sa Caralom. Svi su imali male platforme ili kamene krugove, a vjeruje se da je upravo ovaj grad bio centralni za Norte Chico civilizaciju.

Postoje mnogi razlozi zašto bi neki grad mogao biti napušten. Rat, elementarne nepogode, klimatske promjene, gubitak važnih trgovinskih partnera… Bez obzira na uzrok, ovi gradovi su ostali zaboravljeni i po nekoliko stoljeća, a danas su zaštićeni (netaknuti) dio zajedničke ljudske istorije.

S obzirom da postoji veliki broj ovakvih gradova, odlučili smo da ih predstavimo u serijalu postova. Uskro očekujte i više drevnih, zaboravljenih gradova u kojima je vrijeme potpuno stalo….

5. Sukhothai

Sukhothai je jedan od istorijski najvažnijih i najstarijih gradova na Tajlandu. Izvorno provincijski grad Carstva Khmera, Sukhothai se osamostalio u 13. stoljeću te postao glavno grad novonastale nezavisne Tai države. Prema zapisima, imao je oko 80.000 stanovnika.

Nakon 1351. godine, kada je Ayutthaya osnovana kao glavni grad snažnog suparnika Tai dinastije, njegov utjecaj je počeo opadati, a 1438. godine grad je osvojen i samim time postao dio Ayutthaya kraljevstva. Sukhothai je potpuno napušten u kasnom 15. ili početkom 16. stoljeća.

4. Mohenjo-daro

Izgrađen oko 2.600 godina prije nove ere u današnjem Pakistanu, Mohenjo-daro je bio jedan od prvih urbanih gradova na svijetu. Zbog njegovog planiranog izgleda koji se temelji na mreži gradskih ulica napravljenih u savršenim uzorcima, ovaj grad je nekada bio pravo arhitektonsko čudo. Na vrhuncu je vjerovatno imao oko 35.000 stanovnika.

Građevine koje su se ovdje nalazile bile su posebno napredne za vrijeme u kojem su građene, sa strukturama izgrađenim od cigli iste veličine, napravljenih od pečenog blata i paljenog drveta. Mohenjo-daro, kao i Civilizacija Doline Inda, nestala je bez traga oko 1.700 prije nove ere, a ponovo je otkrivena tek 1920. godine.

3. Hatra

Veliki grad pod utjecajem Partskog Carstva i glavni grad prvog arapskog kraljevstva, Hatra je izdržala nekoliko napada od strane Rimljana zahvaljujući svojim visokim, debelim zidovima i tornjevima.

Kada je konačno osvojen, i to od strane iranskog Sassanid carstva 241. godine prije nove ere, grad je uništen i konačno napušten. Ruševine Hatre u Iraku, posebno hramovi gdje se helenistička i rimska arhitektura spaja u jednu, a sve to uz dodatak istočnih ornamenata, svjedoče o veličini još jedne drevne civilizacije.

2. Sanchi

Grad Sanchi se gradio više od hiljadu godina. Počevši od budističkih stupa još u 3. stoljeću prije nove ere, pa sve do budustičkih hramova i manastira u 10. i 11. stoljeću. Nažalost, većina ovih impresivnih arhitektonskih poduhvata danas leži u ruševinama.

U 13. stoljeću, nakon pada budizma u Indiji, Sanchi je napušten, a umjesto ljudi u grad se uselila džungla. Grad je ponovo otkriven tek 1818. godine.

1. Hattusa

Hattusa je postao glavni grad Hetita Carstva još u 17. stoljeću prije nove ere. Uništen je, zajedno sa Hetita državom, oko 1.200 godina prije nove ere, te konačno i potpuno napušten.

Prema modernim procjenama, Hattusa je imao između 40.000 i 50.000 stanovnika. Izgubljeni grad je otkriven početkom 20. stoljeća u središnjoj Turskoj od strane arheološkog tima iz Njemačke. Jedno od najvažnijih otkrića pronađenih na ovoj lokaciji bile su glinene pločice, koje se sastoje od pravnih propisa, postupaka i književnosti drevnog Bliskog istoka. (na drugoj slici iznad je prikazan 3d model grada)

Sredinom srpnja 1518. godine na ulicama Strasbourga, grada na istoku Francuske koji je tada bio dio Svetog Rimskog carstva, jedna žena (navodno se zvala Frau Troffea) je izašla na ulicu i počela plesati. Ovo vjerovatno isprva i nije bio previše čudan događaj, no stvari su se ubrzo počele mijenjati. Žena je plesala danima, a sedam dana nakon što je počela, na ulici je plesalo oko 100 ljudi.

Epidemija plesa ili Plesna kuga iz 1518 uskoro je postala jedan od najbizarnijih događaja za koje je čovječanstvo ikada čulo.

Mjesec dana nakon početka ovog bizarnog i misterioznog događaja, na ulicama je bez prestanka plesalo oko 400 ljudi. Mnogi su već počeli i umirati, uglavnom nakon srčanog udara, ali to nije zaustavilo ostatak rasplesane gomile. Vlasti su konačno odlučile da nešto poduzmu pa su savjet zatražile od lokalnog liječnika koji je isključio mogućnost astroloških i nadnaravnih uzroka, te koji je na kraju zaključio da je ova kuga ‘prirodna bolest’ koju je uzrokovala ‘vruća krv.’

Ples Frau Troffea je trajao negdje između četiri do šest dana. U roku od mjesec dana, na ulicama je bilo oko 400 plesača. Neki od njih su na kraju preminuli od srčanog udara, moždanog udara ili iscrpljenosti.

Prije pokušaja liječenja, neki plesači su čak bili ukrcani na kočije i odvezeni do lokalnog svetilišta da mole za pomoć. Njihove se molitve nisu ostvarile.

Umjesto da propišu puštanje krvi (uobičajeni medicinski tretman iz tog doba), vlasti su ohrabrile stanovnike da još više plešu, oslobađajući im dodatni prostor, a čak su za plesače napravili i drvenu pozornicu. Vjerovalo se da je jedini lijek – neprestano plesanje, dan i noć, a vlasti su čak platile i muzičare kako bi se povećala učinkovitost lijeka.

Povjesničar John Waller, autor knjige “A Time to Dance, A Time to Die: The Extraordinary Story of the Dancing Plague of 1518” proveo je dugo vremena proučavajući ovaj misterij.

“Nije upitno da li se ovaj događaj uopćte desio,” tvrdi Waller koji je u nastavku objasnio da povijesni zapisi dokumentiraju brojne smrti uzrokovane plesom, “Vrlo je jasno da su (žrtve) plesale. Ti ljudi nisu samo drhtali, iako su bili ushićeni, njihove ruke i noge su se kretale kao da su namjerno plesali”

Tek početkom rujna, broj plesača je počeo opadati. Ovo nije bio prvi put da se ovakav bizaran događaj dogodi u Europi. U stvari, bilo je čak deset plesnih epidemija prije 1518. godine, samo što ni jedna nije dovoljno dobro dokumentiran kao epidemija iz Strasbourga.

Djelo Hendrika Hondiusa prikazuje tri žene pogođene kugom. Rad se temelji na izvornom crtežu Peter Brueghela, koji je navodno bio svjedok sličnoj Epidemiji plesa 1564. godine u Flandriji.

Mogući uzroci Epidemije plesa

Jedna od popularnih ideja je bila da su plesači progutali ergot, gljivicu koja raste na stabljikama raži. Ali ova teorija ima jednu rupu, dok ergot može izazvati halucinacije, on također obično prekine dotok krvi do ekstremiteta, čineći koordinirano kretanje (plesanje) gotovo nemogućim.

Druga teorija je bila da su plesači bili članovi kulta hereze. To je također malo vjerovatno, jer dokumenti pokazuju da plesači koji su bili zahvaćeni pojavom nisu željeli plesati, te da su, kada god su mogli, molili za pomoć. Također, nije bilo nikakvih naznaka da su ih vlasti liječile ili tretirale kao heretike.

Prema knjizi John Wallera, epidemija je izbila zbog masovne psihogene bolesti, manifestacije masovne histerije koja se često dešava kao posljedica ekstremne razine psiholoških problema. Prema Walleru, jedan od uzročnika je bila glad uzrokovana hladnim zimama, toplim ljetima, mrazevima i ledenim kišama. Osim široko rasprostranjene gladi, uzroku su doprinjele velike boginje, sifilis, kao i generalna potlačenost ljudi.

Buhara (također poznat i kao Bukhara, Bokhara, Bukhara Bukhoro ili Buxoro) u Uzbekistanu jedan je od najznačajnijih gradova koji se nalazi na nekada popularnom trgovačkom Putu svile. Poput Samarkanda o kojem smo već pisali, Buhara je jedan od onih gradova čija se ljepota ne može opisati riječima. Cijeli centar ovog grada je pod zaštitom UNESCO-ve Svjetske kulturne baštine – to jest, više od 140 arhitektonskih spomenika iz srednjeg vijeka!

Buhara, poznata kao “grad muzeja” glavni je grad istoimene provincije (vilajeta) u Uzbekistanu, a star je gotovo 2.000 godina. Jedan je od najboljih primjera dobro očuvanog islamskog grada i srednje Azije od 10. do 17. stoljeća, sa karakterističnom arhitekturom koja je u velikoj mjeri ostala potpuno netaknuta.

Panorama Buhare iza medrese Miri Arab

Prema legendi, Buharu je osnovao kralj Siavash, legendarni perzijski princ koji je (zbog optužbi za izdaju) otišao u egzil, te kasnije oženio Ferganizu, kćerku kralja Samarkanda. Kralj mu je poklonio regiju Buhare, a ovaj je tu izgradio jedan od najljepših gradova na svijetu.

Kao i većina povijesnih gradova, a pogotovo gradova koji su se nalazili na ključnim strateškim pozicijama, i Buhara je ‘ugostila’ niz osvajača. U vrijeme arapskih osvajanja, gradom je vladala Sogdian dinastija, odnosno Katun, majka budućeg kralja koji je tada bio samo beba.

Između 9. i 11. stoljeća Buhara je doživila razdoblje prosperiteta i velike ekspanzije. U to vrijeme grad je služio kao kulturni centar za arapska učenja i Perzijsku književnost.

Zidine utvrde Ark

1220. godine grad su opljačkale i uništile horde Mongola na čelu sa zloglasnim Džingis Kanom, a grad se nije oporavio od tog napada sve do druge polovice 13. stoljeća. U 1370. godini postao je dio velikog Timuridskog Carstva, čiji je glavni grad bio Samarkand. Krajem 15. stoljeća grad su okupirala uzbekistanska nomadska plemena na čelu sa Khan Sheibanijem, pod čijom je dinastijom postao središte Uzbekistanske države.

U stoljećima koja su uslijedila došlo je do niza kratkotrajnih dinastija – što je rezultiralo slabostima zbog kojih je Buhara opet postala meta pljačke susjednih vladara. To je trajalo sve do 1753. godine, kada je Buhara postala glavni grad nove Mangut dinastije koja je preživjela sve do 1920. godine. Tokom tog razdoblja grad je bio glavni trgovinski centar za cijelu središnju Aziju (iako je postao dio Ruskog Carstva 1868. godine).

Mnogi usponi i padovi, velika bogatstva i pljačke, te mnoge kulture i vladari učinili su Buharu jednim od najljepših gradova na svijetu – grad u kojem se nalazi niz netaknutih građevina iz srednjeg doba koje nam i dan danas naprosto oduzimaju dah svojom ljepotom.