No, ovo ipak nije živica koju ste navikli svakodnevno gledati pored ceste. Meikleour Beech Hedges drži svjetski rekord kao najviša i najduža živa ograda na svijetu.

Ova živica nosi krunu “najveće svjetske” još od 1966. godine. Kao i bilo koji drugi svjetski rekord, ona je ozbiljan posao koji privlači turiste i samim time doprinosi ekonomiji. Svakih 10 godina se šiša i ponovo mjeri, a taj posao obavljaju četiri čovjeka tokom šest tjerdana.

Živicu su posadili Jean Mercer i njezin suprug Robert Murray Nairne u jesen 1745. godine. U Guinnessovu knjigu rekorda je upisana kao najviša i najduža živica na svijetu, visoka 30 i dugačka 530 metara.

Iz okolnog prostora uzdiže se 36 kupola od kamena, koje su poredane jedna za drugom formirajući krug. To je planina Kata Tjuta, znana i pod imenom Olga. Prevedeno sa aboridžansko jezika to bi značilo „Mnogo glava“. Najviša kupola doseže 550 metara nadmorske visine, što je i najviša tačka nacionalnog parka Uluru. Kupole su podijeljene uskim gudurama i klancima, a u jednom jarku u samom središtu planine, nalazi se zadivljujuća zelena oaza nazvana Dolina vjetrova.

Ovaj nacionalni park specifičan je i po svojoj flori i fauni. On je stanište mnogih neobičnih biljnih i životinjskih vrsta. Ako nekada budete doputovali ovdje, nemojte se začuditi i uplašiti ukoliko pored vas protrči divlji aboridžinski pas Dingo, a saznat ćete i zašto Aboridžini zmije otrovnice poštuju kao svoje stražare.

Izdanje sadrži 12 heliogravura (fotogravura) – po jednu za svako poglavlje knjige (+ naslovna strana).

Kao što se može i očekivati, danas knjigu nije baš lako steći – na Amazonu se trenutno nalazi samo jedan primjerak, a njega možete kupiti za "samo" 12.900 $.

Vjerovatno ste se kao mali igrali potrage za izgubljenim blagom ispred zgrade, u vrtovima i parkovima, ali ovo ponekad i nije samo dječija igra… Mnogi odrasli i dan danas tragaju za izgubljenim blagom vrijednim i stotinu triliona dolara, blagom za koje se ne zna da li uopće i postoji… Ponekad ove potrage završe i uspjehom… a ponekad, i sami lovci izgube život tragajući…

Ovu su samo neka od izgubljenih blaga za kojima ljudi još uvijek tragaju:

Njemački i ruski arhitekti su 1701. godine počeli sa izgradnjom veličanstvene sobe ispunjene jantarom (ili ćilibar, fosilna smola, koja se upotrebljava za izradu nakita i lakiranje) i ostalim draguljima kako bi je predstavili pruskom Kralju. Soba je 1717. godine konačno završena i predstavljena Petru Velikom, čija je supruga naredila da se u nju doda još više dragulja, te da se ista prebaci u drugu palaču. Nakon toga, legendarna Jantarna soba je imala još nekoliko putovanja do Drugog svjetskog rata…

1941. godine soba je bila u Tsarskoye selu, koje su napali i opljačkali nacisti. Iako su postojali određeni napori da se  Jantarna soba sakrije, Njemački vojnici su je ipak pronašli, demontirali i odnijeli u Königsberg, u Njemačkoj – gdje joj se izgubio svaki trag.

Nakon teških zračnih napada 1945. godine, vjerovalo se da je soba spaljena u jednom dvorcu, jer je u službenim zapisima pisalo da su pronađeni ‘žuti’ izgoreni ostaci. Međutim, mnogi ljudi su nagađali da je soba možda preživjela, ali se samo izgubila. Jedna od najpopularnijih teorija kaže da su je nacisti prevozili preko Baltika, kada je brod potonuo i ostavio je na dnu mora.  Najmanje jedan dio prostorije je čak i pronađen, a navodno je bio ratni trofej koji se vratio u Rusiju.

Zbog svoje jedinstvene ljepote, Jantarna soba, čija se današnja vrijednost procjenjuje na cca 250 miliona dolara, se prije rata nazivala ‘osmim svjetskim čudom’, a iako njezina sudbina može zauvijek ostati tajna, mnogi lovci na blago još uvijek ne odustaju od potrage.

Uz pomoć originalnih crteža i starih crno-bijelih fotografija, Replika Jantarne sobe je napravljena 2003. godine, a posvećena je Vladimiru Putinu i njemačkom kancelaru Gerhard Schröderu tokom proslave 300-te godišnjice grada Sankt Peterburga.

Lost Dutchman’s Gold Mine je, prema legendi, vrlo bogat rudnik zlata skriven u jugozapadnom SAD-u. Rudnik je dobio ime po njemačkom imigrantu Jakobu Waltzu, koji ga je navodno otkrio u 19. stoljeću, i njegovu lokaciju sa sobom odnio u grob (“Nizozemac” je tada u Americi bio čest izraz za “Njemac”).

Oko 1845. godine, Jakob Waltz je stigao iz Njemačke u Ameriku i vrlo brzo ‘obolio’ od Zaltne Groznice (velike potrage za zlatom). Priča kaže da je radio kao obični rudar u rudnicima u Arizoni,  sve do 1870. godine kada je otkrio rudnik koji je bio izuzetno bogat zlatom. Prema legendi, Waltz je ostavio i nekoliko tragova na mjestu gdje se nalazi rudnik, a obećao je da će najmanje jednu osobu tamo dovesti dok je živ, iako to nikada nije učinio. Ovi maleni komadići zagonetke su inspisirali tisuće ljudi u potrazi za izgubljenim rudnikom ‘Nizozemca’, a ovaj lov na blago još uvijek traje.

Ako rudnik doista postoji, ili nikada nije pronađen ili je danas neki poznati rudnik sa drugim imenom. Bez obzira, na tisuće ljudi svake godine krene u potragu  u Superstition Mountains u Arizoni, uprkos činjenici da postoji šansa da se neki od njih nikada ne vrate kući…

Nije rijedak slučaj da lovci na ovaj rudnik jednostavno nestanu, ili da ih neko pronađe bez glave ili sa metkom u leđima (posljednji smrtni slučaj se desio 2010). Ovi bizarni slučajevi samo dodaju dozu misterije koja okružuje izgubljeni rudnik zlata, jer neki vjeruju da je uklet, a drugi opet da ga je neko već pronašao, te da je spreman čak i ubiti druge kako bi lokacija i dalje ostala tajna.

1795. godine, tri tinejdžera su otkrila da je je zemlja na jednom dijelu Oak otoka (Nova Scotia, Kanada) drugačija, to jest mekša nego na ostalim dijelovima. Pošto vjerovatno nisu imali šta drugo raditi, oni su odlučili da na tom mjestu počnu kopati i da vide šta će se desiti. Na njihovo iznenađenje, otkrili su niz kamenih ploča sa oznakama koje su jednostavno tu morale biti zakopane.

Nastavili su kopati, a na svaka 3 metra su nailazili na slojeve trupaca (od stabala), te konačno napustili svoj hobi na dubini od oko 10 metara.

Vijest o njihovom otkriću se brzo proširila i uskoro je počeo lov na zakopano blago, iako niko i nije znao da li ono uopšte i postoji. Nekoliko skupina se uputilo na otok kako bi okušali svoju sreću, a jedna od njih je toliko iskopala zemlje da je čak uzrokovala poplave i veliku štetu na otoku. No, prije nego što su odustali, otkrili su kamen sa čudnim simbolima koji su prevedeni kao kao “četrdeset stopa ispod leži zakopano 2.000.000 funti.”

Kamen sa simbolima je nestao u 20. stoljeću, niko nije siguran u njegovu autentičnost, niti u prijevod, ali potraga za zakopanim blagom na otoku Oak još uvijek traje.

Gotovo su svi čuli za bogato ukrašena Fabergéova jaja, kolekciju uskršnjih jaja koje je napravio Karl Petar Fabergé za ruske careve u periodu od 1885. do 1917. godine. No, da li ste znali da iz Carske kolekcije nedostaje 8 jaja… svako od njih vrijedno i više od 30 miliona dolara?

Od 65 poznatih Fabergéovih jaja, 57 ih je preživjelo do današnjih dana; a od 50 poznatih jaja iz ‘Carske kolekcije’, za 42 su poznate lokacije i vlasnici, a od preostalih 8 imamo samo slike i dokumentaciju.

Tokom Drugog svjetskog rata japanska vojska je redovno pljačkala Aziju kao bi prikupili dodatno bogatstvo za financiranje rata. Vojnici su pljačkali kuće, banke i hramove u potrazi za bilo kakvim dragocijenim predmetima.

1944. godine, viceadmiral Takehita je prevozio plijen iz Singapura na Filipine. Međutim, Amerikanci su napali Filipine, zbog čega  je veliki dio blaga ostao ‘zarobljen’ na kopnu jer su Japanci morali brzo pobjeći i spasiti živu glavu. Svi oni koji su ostali i pomogli da se blago zakopa su poginuli. Ovo je ujedno i dio priče koji nam govori da je Yamashitino blago možda ipak samo legenda – jer, zašto bi Japanci prevozili blago na Filipine kada su već tada znali da Amerikanci spremaju veliki napad?

Ipak… u cijeloj priči možda i ima istine. Jedan filipinski vojnik je pronašao pećinu ispunjenu sanducima sa zlatnim polugama i draguljima. On je uzeo nekoliko poluga zajedno sa zlatnim kipom Buddhe, a ubrzo je nakon toga i uhićen. Prije nego što je suđenje završeno, vojnik je pronađen mrtav.

Dok neki tvrde da su Filipinci pronašli blago i još uvijek ga drže u tajnosti, drugi su opet skeptici i tvrde da ono uopće ne postoji… treći ga još uvijek traže i njegovu vrijednost procjenjuju na 100 triliona američkih dolara.

Vražiji Toranj (Devils Tower), koji se na sjeveroistoku države Wyoming, SAD, naglo uzdiže iznad obala rijeke Belle Fourche, pravi je primjer tzv. kratera u obliku kruške. Sastoji se od fonolita, tvrdog eruptivnog kamenja koje je tu oblikovalo okomite stupove.

Ovaj prvi proglašeni Nacionalni Spomenik Sjedinjenih Država se uzdiže 386 metara iznad okolnog terena, a sam vrh se nalazi na 1.559 m iznad razine mora. Indijanci su za njega imali brojna imena, od kojih je možda i najpoznatije bilo “medvjeđi brlog”, ipak, 1875. godine pukovnik Richard Irving Dodge je pogrešno protumačio jedan od naziva “Toranj Zlog Boga”, i preveo ga kao “Vražiji Toranj”.

Jedna poznata legenda o nastanku Vražijeg Tornja kaže da su se dvije djevojke igrale kada su primijetile divovskog medvjeda. Pokušavajući pobjeći od njega, popele su se na vrh obližnje stijene, gdje su molile da budu spašene. Stijena je odjednom porasla visoko u zrak, a medvjed je na kraju otišao, ostavljajući na njoj tragove svojih oštrih pandži.

Vražiji Toranj već dugo vremena privlači ljubitelje prirode i planinare, a u posljednjih nekoliko godina, oko 1% posjetitelja (od 400.000 godišnje) se popnu na njegov vrh, uglavnom koristeći tradicionalne tehnike penjanja.

Casa Terracota je neobična kuća izgrađena od gline ispečene na visokim temperaturama kako bi postala otporna na vodu i štetu od potresa, a pri tome zadržavala ugodnu klimu u gotovo svim vremenskim uslovima. Izgradio ju je kolumbijski arhitekta Octavio Mendoza koji je naziva “najvećim komadom keramike na svijetu.”

Kuća, mještanima poznata kao “Casa de Flintstones” (Kuća Kremenka) se nalazi u Villa de Leyvau, kolonijalnom planinskom selu, 150 km sjeverno od Bogote u Kolumbiji. Octavio Mendoza (64), arhitekta, umjetnik i aktivist za zaštitu okoliša je proveo većinu svog života projektujući razne kuće, zgrade i crkve, a na planiranju i konstrukciji Casa Terracote je radio punih 14 godina.

Casa Terracota koristi solarne panele, opremljenja je kupatilom kao i svaka druga kuća, ima dvije etaže, a sav namještaj je izrađen od gline. Čak je i posuđe napravljeno od blata koje je Mendoza iskopao u blizini kuće, a zatim ispekao u keramičkoj peći.

U kući niko ne živi, jer je arhitekt zamislio da ona bude isključivo ‘model’ koji može ljudima pokazati da je moguće koristiti prirodne resurse, kao što je glina, i napraviti savršeno udoban dom bez uobičajenog cementa, drveta ili čelika. Svi posjetitelji su dobrodošli, a cijena posjete košta oko 3.50 dolara.

Najjužnija točka Južnog Otoka Novog Zelanda, Slope Point, je poznata po svojim prelijepim prirodnim prizorima i velikom broju ovaca, ali isto tako je poznata i po neobičnim iskrivljenim stablima koje iz godine u godinu oblikuju snažni vjetrovi.

Dok su rasla, stabla su konstantno bila pod utjecajima vjetra koji je preko oceana neometano dolazio sa Južnog pola, a njihove grane su se savile prema sjeveru, kako bi pružale što manju otpornost. Ljudi ipak nisu izdržali, pa su davno odustali od ideje da ovo područje nasele.

Slope Point je udaljen oko 4800 km od Južnog pola i 5100 km od ekvatora, tako da je redovno izložen extremnim vremenskim uvjetima. Ali čak i u ovim izuzetno teškim uvjetima, priroda je stvorila prekrasan krajolik. Sama stabla nikada ne bi izdržala rane faze života da se o njima ne brinu lokalni farmeri koji na Slope Point redovno dovode svoje ovce. A i same ovce i farmeri nikada ne bi izdržali da nema stabala koja im nude makar i mali predah od jakih vjetrova.

Ljubiteljima prirode je posjeta Slope Pointu dozvoljena tokom cijele godine, osim tokom sezone janjenja (rujan-listopad). S obzirom da ni jedna cesta ne vodi do ove lokacije, potrebno je pješačiti 20-ak minuta, a lokalne vlasti uvijek preporučuju da se turisti vrate na sigurno prije mraka, kako bi izbjegli ekstreme vremenske uslove na koje su ovce i uvrnuto drveće već odavno navikli.