U Penn State Univerzitetu se nalazi jedna njemačka knjiga iz 16. stoljeća, a u njoj… neke poprilično neobične eksplozivne naprave. Knjiga “Feuer Buech” je anonimni manuskript sa 230 listova i 30-ak ilustrovanih stranica koje prikazuju razne vrste bombi, ručnih granata, neugodnih šrapnel-eksploziva, topova i primitivnih projektila, to jest, bombi zakačenih za životinje.

Najiskrenije se nadamo da nitko nikada nije pokušao napraviti projektile od mačaka i ptica (prva slika ispod).

Mezopotamija / Mesopotamija (prijevod od staroperzijskog Miyanrudan “Zemlja između dvije rijeke” ili aramejskog naziva Beth-Nahrin “Kuća dviju rijeka”) je područje jugozapadne Azije (aluvijalna ravnica između rijeka Tigris i Eufrat, u Iraku i Siriji) koje se smatra jednim od najvažnijih područja u povijesti čovječanstva – kolijevkom zapadne civilizacije.

Ova drevna civilizacija je bila sastavljena od pojedinačnih gradova-država koje su kontrolirali različiti vladari, a s vremena na vrijeme, napadali bi jedni druge i konačno završili pod jednom vlašću – sve dok se ljudi ne pobune, razdvoje, pa ponove cijeli proces iznova.

Prvi gradovi, kotač, pisanje, astronomija, matematika, iskorištavanje energije vjetra, navodnjavanje, poljoprivredni razvoj, stočarstvo, filozofija i religija su samo neke od stvari koje su nastale u drevnoj Mezopotamiji

Mezopotamsko područje je doživjelo procvat u razdoblju od 4000. p.n.e. do 1000. p.n.e. Različiti narodi koji su se smjenjivali davali su značajne doprinose razvoju – na sjeveru su bili Sumeri, Akadi, Asirci, a na jugu Babilonci.

Drevna Mezopotamija je mjesto gdje su se pojavili prvi gradovi na svijetu, oko 4000 – 3500 godina p.n.e. Ovo je bio prvi put u povijesti da je čovječanstvo usmjerilo napore da zadovolji potrebe cijele jedne veće zajednice.

Sumerima iz drevne Mezopotamije se pripisuje i najraniji oblik pisanja koji se pojavio ca. 3500 p.n.e.  Ovo je bila jedna od glavnih prekretnica u razvoju zapadnih civilizacija jer je omogućila prenošenje informacija na udaljena mjesta, a da se pri tome niko ne mora oslanjati na dobro ili loše pamćenje ljudi. Pismenost se u Mezopotamiji brzo razvijala, i ubrzo su se počeli praviti i kuporodajni ugovori, zapisivati zakoni, a čak su pravili i posebne zapise koji su služili za obrazovanje budućih pisara. Na kraju, ovo klinasto pismo je odgovorno i za neke od najvećih književnih djela u povijesti, kao što je na primjer “Ep o Gilgamešu” (2700 p.n.e.).

Prema povesničarima sa Sveučilišta u Chicago u, u Mezopotamiji je izumljen kotač (3500 p.n.e.). Ovaj izum je od vitalnog značaja za sve moderne civilizacije, jer kotač koristimo za pokretanje svega – od automobila do najsitnijih satova.

Najznačajnija promjena u povijesti je pomak od nomadskog stila života prema prvim stalnim naseljima. Kako bi se brinuli o usjevima i stadima životinja, ljudi su morali živjeti na jednom mjestu. Ova promjena od lova i sakupljanja do sadnje i stočarstva se dešavala neovisno u mnogim krajevima svijeta, a u sjevernoj Mezopotamiji, proces se dogodio tokom razdoblja 10.000-6.000 prije nove ere. U području je padalo dovoljno kiše da rastu usjevi, a u regiji je bilo i dosta divljih biljaka i životinja koje su na kraju pripitomljene. Do 5.800-te godine prije nove ere, ljudi su živjeli u južnim ravnicama Tigrisa i Eufrata. Zemljište je bilo iznimno plodno, ali kiše nije bilo dovoljno da rastu usjevi. Tada je došlo do još jedne prekretnice u napretku civilizacije – izumljeno je navodnjavanje, i ovi problemi su riješeni.

Jedro je bilo još jedan od izuma koji danas gledamo olako. Ovaj izum je bio jako važan za razvoj prvih gradova-država duž rijeka Tigrisa i Eufrata. Brodovi koji su koristili jedra mogli su prevoziti robu na drugo mjesto mnogo brže. Jedro je omogućilo procvat trgovine.

Jedan od najvećih tehnoloških napredaka pripisuje se jednom od tako jednostavnih izuma – plugu. Plug je uveo revoluciju u poljoprivredu tako što je omogućio da se dva jako teška zadatka obave istovremeno – sjetva i oranje. Zahvaljujući plugu, hrane je bilo u izobilju, a gdje ima dosta hrane, tu se automatski povećava i broj stanovnika.

Mezopotamija je bila dom mnogim izumima koji su značajno promijenili svijet. Oni su napredovali na svim poljima, od poljoprivrede, pa sve do medicine.

Suvišno je uopće i pisati o tome koliko je filozofija imala utjecaj na razvoj civilizacije, zato nije ni čudno da se rodila upravo u kolijevci civilizacije.

Korijeni filozofije se mogu pratiti natrag sve do rane mezopotamske mudrosti, koja je bila osnova etike, dijalektike, dijaloga, epske poezije, folklora, pjesama, proze i poslovica. Babilonci su bili i prvi narod na svijetu koji počeo misliti ‘izvan kutije’, to jest, izvan empirijskog promatranja. Babilonci su razvili i najraniji oblik logike, koji je kasnije imao značajan utjecaj na starogrčku filozofiju i helenizam.

Iako se smatra da se filozofija prvobitno razvila u Mezopotamiji, mnogi povjesničari smatraju da je Ptahhotep, ili Ptah-Hotep, bio prvi ‘pravi’ filozof na svijetu. On je bio egipatski vezir koji je živio u 25. stoljeću prije nove ere. Ptahhotepovom unuku, Ptahhotep Tshefi, se tradicionalno pripisuje prva zbirka mudrih izreka na svijetu, poznata kao Maksime Ptahhotepa, a na početku zbirke piše da je autor svih izreka njegvo djed, vezir Ptahhotep.

Prvi pisani trag o religiji dolazi upravo iz Mezopotamije. U to vrijeme se vjerovalo da je svijet ravan disk, okružen ogromnim praznim prostorom, a iznad njega se nalzio raj.

Ljudi su u drevnoj Mezopotamiji obožavali stotine bogova, svaki bog/božica je imao/la svoje ime i svoju sferu djelovanja. Svaki grad je imao svog boga ili božicu, a mnogi su bili povezani s raznim profesijama – poput pisara i graditelja. No, samo nekoliko bogova – oni koji kontroliraju glavna carstva svemira, kao što je nebo, sunce i zrak – su smatrani glavnim božanstavima. Anu je bio otac bogova i bog neba, Enlil je bio bog zraka, Utu bog sunca i gospodar istine i pravde, Nanna je bog Mjeseca, Inanna je božica ljubavi i rata; Ninhursag božica zemlje, a Enki je bio bog pitke vode, kao i gospodar mudrosti i magije.

Iako su svi generalno služili i cijenili ove velike bogove, većina ljudi nije osjećala posebnu konekciju s njima. Svi su imali svog osobnog Boga – neka vrsta anđela čuvara – koji je štitio pojedince i zalagao se za njih pred ‘glavnim bogovima’.

S druge strane, svećenici su cijeli svoj život posvećivali obožavanju. Bogovi drevene Mezopotamije se nisu previše brinuli o ljudima, pa su svećenici morali obavljati razne rituale i žrtvovanja kako bi im skrenuli pažnju i zamolili ih za pomoć. Pošto su bogovi bili vlasnici svega, svećenici su bili njihovi predstavnici – a ovo ih je učinilo najmoćnijim ljudima na Zemlji – njihovo mišljenje i odluke su se cijenile više od bilo kojeg drugog čovjeka, uključujući ljekare, pa čak i kraljeve. Upravo se u Mezopotamiji razvila prva svećenička klasa na svijetu (kakvu vidimo i danas).

Tokom prvih godina pisane povijesti, u drevnoj Mezopotamiji se eksperimentiralo sa načinima brojanja, mjerenja i rješavanjem matematičkih problema. Oni su bili prvi koji su dali brojevima vrijednost, a također su bili i prvi ljudi na svijetu koji su prepoznali i usvojili koncept nule.

Stanovnici drevne Mezopotamije nisu imali ekonomiju koja se bazira na novcu, pa su prvi razvili standardizirani sistem utega za obavljanje komercijalnih transakcija. Izvorno sredstvo razmjene bio je ječam. Poslije je ječam zamijenjen srebrom, ali se ono nije koristilo kao kovani novac, već u obliku malih komadića koji su imali istu težinu kao ječam.

https://dnevniksaputovanja.blogspot.com/2016/07/hamurabijeva-stela.html

Rimski gladijatori su postali vrlo popularni likovi u modernoj kulturi, a danas znamo relativno mnogo o ovim drevnim ratnicima. Nažalost, moderni filmovi su poprilično iskrivili pravu sliku o njima, i ubjedili nas da su gladijatorske igre bile orgije krvi i neizbježne smrti. Ali povijest nam priča sasvim drugu priču: one su bile pažljivo isplanirani događaji u koje je uloženo mnogo novca i truda. Previše da bi život jednog gladijatora bio tek tako izgubljen.

Nema nikakve sumnje da su gladijatori stavljali svoj život na kocku ulaskom u amfiteatar, no upravo je taj trenutak opasnosti i bio najvažniji dio igre. Prema riječima profesora Fritza Krinzingera iz austrijskog Arheološkog instituta, gladijatori su bili poput današnjih vozača Formule 1. antičkog svijeta”. Svaki put kada bi nastupali, izlagali su se ozbiljnoj opasnosti, ali su, poput današnjih (ekstremnih) sportaša, bili spremni riskirati život za svoj sport.

Moderna znanost  i arheologija nam danas pružaju detaljniji uvid u život jednog gladijatora. Pa tako danas znamo da su ovi slavni zatvorenici imali poprilično dobru medicinsku njegu. Njihove rane i lomovi su se liječili, a tokom oporavka čak su bili podvrgnuti i fizikalnim terapijama. Povijesni dokumenti potvrđuju da su neki gladijatori imali i vlastite privatne liječnike i masere, a njihova se ishrana pomno pratila.

Analizom 100 gladijatorskih borbi iz 1. stoljeća, utvrđeno je da je samo 19 od 200 gladijatora izgubilo život u areni. Oni su jednostavno bili previše dragocijeni da bi umrli.

Poput današnjih sportova, gladijatorskim borbama je vladao financijski interes. Lanistae, poduzetnici koji su kupovali, prodavali i novačili nove glaijatore bili su najvažniji faktor ovog krvavog sporta. On su gladijatore iznajmljivali za borbe, ali prije toga su ih vodili u gladijatorske škole, obučavali, dobro hranili… Lanistae su u svoje gladijatore ulagali jako mnogo sredstava.

Lanistae su bili toliko moćni da su uglavnom oni bili ti koji su odlučivali o životu gladijatora, a ne publika ili organizator (političar ili patricij). S obzirom da su ulagali novac u svoje borce, njima u interesu nije bilo da ih iznesu mrtve ili previše ranjene iz amfiteatra. Lanista je imao puno pravo da zatraži od sudaca (da, svaka borba je imala sudce) da poštedi borca ili da proglasi borbu neriješenom, kako bi se spriječilo nanošenje daljih ozlijeda.

Ako bi gladijatorska borba previše trajala, sami umorni borci su imali pravo predati se, a ovo bi učinili tako što bi bacili mač i štit na pod i zatim podigli ruku sa ispruženim kažiprstom. Ako je borba bila dobra i poštena, gomila bi uzviknula “misso” (milost), ali ako publika nije bila zadovoljna, urlala bi “lugula!” (zakolji ga!). U takvim momentima, organizator borbe bi imao posljednju riječ – zadovoljiti želju krvoločnih gledatelja, ili platiti Lanistai veliku odštetu za smrt njegovo borca. Kao i danas, novac je uglavnom odlučivao ishode.

Niko u Rimu nije želio vidjeti kako slavni gladijator gubi život u areni, pa tako ni Julije Cezar koji je čak i izdao zapovijed da se tokom gladijatorske predstave koju je organizirao za svoju kćer Juliju “Gladijatori koji ne izazovu oduševljenje publike trebaju na silu sačuvati i spasiti.” Povijesničar Svetonije je zapisao da čak ni krvoločni Neron nije želio gledati kako gladijatori umiru, pa je i on zapovijedio da ni jedan gladijator ne bude ubijen tokom predstave u Campusu Martiusu.

Sve ovo govori o statusu gladijatora u Rimskom Carstvu, a to da su bili slavni i bogati sportaši potvrđuju i činjenice da su pobjednici bili i jako dobro nagrađivani nakon borbi. Poslije borbe, pobjednik se smio popeti do lože u kojoj su sjedili dostojanstvenici, a tu bi i dobio nagradu – palminu granu i vrećicu sa novcem koju je smio zadržati, uprkos tome što je bio rob. Za izanredne nastupe, gladijatori su mogli dobiti i lovorov vjenac, koji je ekvivalent današnjoj zlatnoj medalji. Neki "slobodni ljudi","Rimski građani" su postajali gladijatori upravo radi ovih nagrada.

S obzirom da je većina gladijatora dolazila iz niže staleži – bili su robovi, kriminalci ili zarobljeni vojnici, ove nagrade su im pružale priliku da steknu veliko bogatstvo – i najvažnije, slobodu. Svaki slobodni gladijator bi dobio pločicu u kojoj je bilo urezano njegovo ime, a njegov sponzor bi dobio značajnu naknadu za izgubljenog borca.

Mješavina mišićavog tijela i odvažnosti uvjek je posebno dobro porlazila kod gledateljica. Umjetnička imena gladijatora, poput Narcis ili Eros, su govorila o tome kako oganizatori žele privući pažnju ženskog dijela publike, a zapis o jednom gladijatoru, Celadu, govori kao je on izazivao uzdah svim djevojkama.

U 2. stoljeću nove ere satiričar Juvenal ismijavao je jednog plemića kojeg je ostavila supruga kako bi pobjegla sa gladijatorom: “Na njegovom licu bilo je nekoliko deformacija: ožiljak od kacige, golema izraslina na nosu. Ali ono što žene vole je mač.”

Dobro je poznata činjenica da su gladijatori privlači žene, a čak su se i dame plemićkog porijekla borile za njihove ‘usluge’. No, erotska privlačnost gladijatora nije bila posebno draga muškarcima, pa je tako Car August, zabrinut da je ona previše snažna, naredio da žene smiju gledati gladijatore samo sa najudaljenijih pozicija u areni.

Danas znamo da su sve gladijatorske igre bile daleko iznad obične orgije krvi i neizbježne smrti. Ovi dvoboji su bili pažljivo isplanirani, a odvijali su se pod budnim okom sudaca. Gladijatori su bili borci koji su redovno trenirali, a vješta guranja, izmicanja i pariranja koja su izazivala oduševljneje publike nisu bila ništa drugo do dobro uvježbanih poteza. Povjesničari ove borbe uspoređuju sa današnjim boks mečevima – samo što su umjesto rukavica, borci imaju mačeve.

Postoje dokazi da su se neki natjecatelji ‘uvjeravali’ bičevima, bakljama i užarenim željezom da se bore, no većina povjesničara vjeruje da to nisu bili gladijatori, već bezvoljni vojnici ili kriminalci osuđeni na smrt.

Gladijatorske igre su bile cjelodnevni događaj. Dan bi uvijek počinjao predstavama sa životinjama koje su najviše podsjećale na iscenirani lov. Poslije toga, tokom pauze za ručak, obavilo bi se javno smaknuće kriminalaca osuđenih na smrt koji su mogli biti ubijeni na razne načine: od razapinjanja na križ, do bacanja lavovima. Nakon brutalnog smaknuća u kojem je publika jako uživala, došao bi predah uz neki komični akt, ili čak i plesnu točku.

Tek su se u poslijepodnevnim satima u areni počeli pojavljivati gladijatori, noseći bogato ukrašene oklope i štitove, popraćeni zvukovima bubnjeva i fanfara. Svi podaci o gladijatorima sudionicima su bili objavljeni, a posebno su bile istaknute njihove predhodne pobjede i nagrade koje su primili. Gladijatori su se prvo zagrijavali sa drvenim ili tupim oružjem, pokazujući publici svoje vještine. Unaprijed izvježbani potezi (poput današnjih hrvačkih mečeva) izazivali su uzvike i pljesak.

Na kraju ovog uvodnog zagrijavanja, svi gladijatori bi se povukli iz arene, a to je označavalo i početak pravih borbi. Igre su uglavnom obuhvaćale niz dvoboja koji su se odvijali prema dogovorenim pravilima, uz službenu potvrdu sudaca koji je imao pravo zaustaviti borbu u bilo kojem trenutku, te vratiti gladijatore na početne položaje. Suci su imali pravo i prekinuti borbe, te proglasiti neriješeni rezultat. Tokom Gladijatorskih igara, obično se događalo 12 -15 ovakvih duela, a relativno malo ih je završavalo smrću sudionika.

Iako je širom svijeta poznat kao Pećinski grad, Vardzia u Gruziji je zapravo ogromni manastir isklesan u stijeni još davne 1185. godine. Svrha manastira je bila da pruži zaštitu građanima od invazije Mongola, a nije ni čudo da ga mnogi nazivaju gradom, jer je ovdje u stijeni uklesano gotovo 6.000 stanova!

Izgradnju je naredila Kraljica Tamara, koja je u to vrijeme vladala Gruzijom. Iako su mnogi pokušavali da je smaknu sa prijestolja, samo zato što je (mlada) žena, Kraljica Tamara je ipak uspješno vladala regijom cijelih 29 godina.

Mongoli nisu uništili Vardziu, ali umjesto njih – to je učinio veliki potres 1283. godine, manje od stotinu godina od kako je manastir izgrađen. Potres je bio toliko snažan da je urušio većinu tunela, a na nekim mjestima izazvao i potpuni kolaps. Zapravo, dvije trećine manastira je potpuno devastirana.

Iako je bio gotovo uništen, od manastira se nije odustalo tako lako. U njemu je nastavljen život sve do 1551. godine, kada su ga napali i opljačkali perzijanci. Manastir još uvijek nije potpuno napušten – jedna skupina redovnika još uvijek ovdje živi kako bi zaštitili i očuvali povijest ovog nevjerovatnog mjesta.

Došli smo do trećeg dijela zaboravljenih gradova, gradova koji su stoljećima ostali gotovo isti, omogučujući nam da na trenutak doživimo povijest. 

Taksila (Takkasila ili Taxila) je ruševina drevnog grada koja se nalazi u provinciji Punjab u Pakistanu. Od 6. stoljeća prije nove ere, pa sve do 5. stoljeća nove ere, grad je bio važno hinduističko i budističko središte.

326. godine prije nove ere, grad se predao Aleksandru Velikom. Od tog perioda, gradom su vladali mnogi nasljednici kada je on i postao važan budistički centar. Taksila je bio prosperitetan grad zahvaljujući svojoj odličnoj geografskoj poziciji: nalazio se na tromeđu tri važna trgovačka puta. Kada su ovi putevi postali manje bitini, grad je počeo gubiti svoju moć i slavu sve do 5. stoljeća kada su ga Huni konačno uništili.

Timgad (Thamugas ili Thamugadi) bio je kolonijalni grad Rimskog Carstva koji je osnovao car Trajan oko 100-te godine u blizini današnjeg grada Batna u Alžiru.

Izvorno dizajniran za populaciju od oko 15.000 stanovnika, grad je brzo postao pretrpan, te se značajno proširio i izvan svojih granica. U 5. stoljeću grad su opljačkali Vandali, a dva stoljeća kasnije i Berberi. Nakon berberskih napada grad je potpuno napušten i zaboravljen, sve do ponovnog otkrića 1881. godine.

Veliki Zimbabve je kompleks kamenih ruševina raširenih na velikom području preko današnjeg Zimbabvea, države koja je i dobila ime po ovoj drevnoj prijestolnici Kraljevstva Zimbabve.

Izgradnja grada je započeta u 11. stoljeću, a trajala je i narednih 300 godina kada je konačno postao glavni grad tadašnjeg kraljevstva koje se prostiralo velikim područjem današnjih država Zimbabvea i Mozambika. Na svom vrhuncu, procjenjuje se da je Veliki Zimbabve imao čak 18.000 stanovnika. Pretpostavlja se da je do konačnog napuštanja grada došlo usljed pada u trgovini, političke nestabilnosti, gladi i nestašice vode koju su uzrokovale klimatske promjene.

Chan Chan je najveći pretkolumbovski grad u Južnoj Americi, a nalazi se u peruanskom dijelu područja La Libertad, 5 km zapadno od grada Trujillo. Ovaj neobični veliki grad izgrađen je adobe tehnikom gradnje oko 850. godine za vrijeme civilizacije Chimú, prijelaznog kraljevstva između civilizacija Moche i Inke.

Grad je u svom vrhuncu imao oko 30.000 stanovnika, a njegova slava trajala je sve do 1470. godine kada ga je osvojila civilizacija Inka. Nažalost, od ovog nevjerovatnog grada danas su ostali samo neobične zidine i arhitektonski stil koji se ne viđa svaki dan. Dolaskom španjolaca, grad je u potpunosti opustošen.

Perzepolis je bio ceremonijalni glavni grad Perzijskog Carstva u doba iranske dinastije Ahemenida. Nalazi se 70 km sjeveroistočno od modernog grada Širaza u provinciji Fars u Iranu.

Ruševine ovog, nekada prelijepog grada, datiraju još iz 515. godine prije nove ere, a njegova slava nije trajala dugo jer ga je 331. godine prije nove ere napao Aleksandar Veliki, u procesu osvajanja Perzijskog carstva – i spalio do temelja. Ovo je bio osvetnički čin Aleksandra koji se osvetio perzijcima za spaljivanje Akropole u Ateni. Perzepolis je nakon ove katastrofe ostao glavni grad Perzije kao pokrajina Velikog Makedonskog Carstva, ali je njegova slava postupno opadala tokom vremena.

Nastavljamo sa istraživanjem drevnih gradova od kojih su nam ostale samo ruševine, ali ipak dovoljno očuvane da na trenutak osjetimo prošlost i da se vratimo nekoliko stotina, pa čak i tisuća godina kroz vrijeme…

Smješten u današnjem Tunisu, Kartaga je grad osnovan od strane feničkih kolonista koji je u svoje vrijeme postao prava  velesila na Mediteranu. Grad je preživio mnoge ratove i napade, a rimljani su ga konačno osvojili i uništili 146. godine prije nove ere.

Iako su rimljani doslovno išli od kuće do kuće i činili nezamislive zločine stanovnicima Kartage, grad su ipak obnovili i uvrstili u svoje veliko Rimsko carstvo. Još jednom, Kartaga je postao jedan od najvećih i najvažnijih gradova iz tog vremena. Ipak, 698. godine nakon velikog Muslimanskog osvajanja regije grad je još jednom uništen, a danas nam od njega ostaju dobro očuvane ruševine koje nas na trenutak mogu vratiti u vrijeme njegove velike svjetske slave.

Ciudad Perdida (Španjolski za: “Izgubljeni grad”) je drevni grad u Sierra Nevadi, Kolumbija, a vjeruje se da je osnovan oko 800 godina prije nove ere.

Izgubljeni grad se sastoji od niza terasa urezanih u planine, popločanih cesta i nekoliko malih kružnih trgova. Članovi lokalnih plemena nazvali su grad Teyuna, a oni također vjeruju da je ovo bio drevni centar njihovih predaka. Iako nije u potpunosti jasno kako i zbog čega je grad napušten, generalno se vjeruje da se to desilo tokom španjolskog osvajanja.

Smješten na glavnom otoku Orkneya, Škotska, Skara Brae je jedno od najbolje očuvanih naselja iz kamenog doba u Europi. Bilo je sakriveno stotinama godina, sve dok velika oluja 1850. godine nije otkrila jedan gotovo netaknut grad ispod površine zemlje.

Kameni zidovi su relativno dobro očuvani jer su svi stanovi bili napunjeni pijeskom gotovo odmah nakon što je grad napušten. Budući da nije bilo stabala na otoku, namještaj se pravio od kamena, zbog čega je i preživio do današnjeg dana. Skara Brae je bio naseljen od oko 3180 – 2500 godina prije nove ere. Nakon što se klima promijenila, postao je mnogo hladniji i vlažniji, a konačno (vjerovatno zbog promjene klime) i napušten.

Memfis, osnovan oko 3100 godina prije nove ere, je legendarni grad Menesa, kralja koji je ujedinio Gornji i Donji Egipat. Na početku, grad je bio utvrda kojom je Menes kontrolisao važne trgovačke rute, vodu i zemlju između Gornjeg Egipta i Delte. Do treće dinastije, Memfis je postao poprilično velik grad.

Kao i mnogi drugi gradovi iz tog perioda, i Memfis je ‘ugostio’ brojne osvajače, uključujući Nubijce, Asirijce, Perzijance i Aleksandra Velikog. Zanemaren je kao religijski centar tokom uspona kršćanstva, a zatim i islama, te konačno napušten nakon muslimanskog osvajanja Egipta 640. godine. Njegove poznate očuvane ruševine uključuju veliki hram Ptah, kraljevsku palaču i ogroman kip Ramzesa II. Koji se nalazi u blizini piramide Saqqara.

Caral je veliko naselje, odnosno jedan od najstarijih izgubljenih gradova Amerike, koji se nalazi u Dolini Supe, blizu Supea u peruanskoj provinciji Barranca. Bio je naseljen između 2600 i 2000 godine prije nove ere.

U Caralu je boravilo više od 3.000 stanovnika, što ga čini i jednim od od najvećih gradova civilizacije Norte Chico. U gradu se nalazi središnja javna površina sa šest velikih platformi poredanih oko ogromnog trga. Svi izgubljeni gradovi u dolini Supe dijele sličnosti sa Caralom. Svi su imali male platforme ili kamene krugove, a vjeruje se da je upravo ovaj grad bio centralni za Norte Chico civilizaciju.

Postoje mnogi razlozi zašto bi neki grad mogao biti napušten. Rat, elementarne nepogode, klimatske promjene, gubitak važnih trgovinskih partnera… Bez obzira na uzrok, ovi gradovi su ostali zaboravljeni i po nekoliko stoljeća, a danas su zaštićeni (netaknuti) dio zajedničke ljudske istorije.

S obzirom da postoji veliki broj ovakvih gradova, odlučili smo da ih predstavimo u serijalu postova. Uskro  očekujte i više drevnih, zaboravljenih gradova u kojima je vrijeme potpuno stalo….

Sukhothai je jedan od istorijski najvažnijih i najstarijih gradova na Tajlandu. Izvorno provincijski grad Carstva Khmera, Sukhothai se osamostalio u 13. stoljeću te postao glavno grad novonastale nezavisne Tai države. Prema  zapisima, imao je oko 80.000 stanovnika.

Nakon 1351. godine, kada je Ayutthaya osnovana kao glavni grad snažnog suparnika Tai dinastije, njegov utjecaj je počeo opadati, a 1438. godine grad je osvojen i samim time postao dio Ayutthaya kraljevstva. Sukhothai je potpuno napušten u kasnom 15. ili početkom 16. stoljeća.

Izgrađen oko 2.600 godina prije nove ere u današnjem Pakistanu, Mohenjo-daro je bio jedan od prvih urbanih gradova na svijetu. Zbog njegovog planiranog izgleda koji se temelji na mreži gradskih ulica napravljenih u savršenim uzorcima, ovaj grad je nekada bio pravo arhitektonsko čudo. Na vrhuncu je vjerovatno imao oko 35.000 stanovnika.

Građevine koje su se ovdje nalazile bile su posebno napredne za vrijeme u kojem su građene, sa strukturama izgrađenim od cigli iste veličine, napravljenih od pečenog blata i paljenog drveta. Mohenjo-daro, kao i Civilizacija Doline Inda, nestala je bez traga oko 1.700 prije nove ere, a ponovo je otkrivena tek 1920. godine.

Veliki grad pod utjecajem Partskog Carstva i glavni grad prvog arapskog kraljevstva, Hatra je izdržala nekoliko napada od strane Rimljana zahvaljujući svojim visokim, debelim zidovima i tornjevima.

Kada je konačno osvojen, i to od strane iranskog Sassanid carstva 241. godine prije nove ere, grad je uništen i konačno napušten. Ruševine Hatre u Iraku, posebno hramovi gdje se helenistička i rimska arhitektura spaja u jednu, a sve to uz dodatak istočnih ornamenata, svjedoče o veličini još jedne drevne civilizacije.

Grad Sanchi se gradio više od hiljadu godina. Počevši od budističkih stupa još u 3. stoljeću prije nove ere, pa sve do budustičkih hramova i manastira u 10. i 11. stoljeću. Nažalost, većina ovih impresivnih arhitektonskih poduhvata danas leži u ruševinama.

U 13. stoljeću, nakon pada budizma u Indiji, Sanchi je napušten, a umjesto ljudi u grad se uselila džungla. Grad je ponovo otkriven tek 1818. godine.

Hattusa je postao glavni grad Hetita Carstva još u 17. stoljeću prije nove ere. Uništen je, zajedno sa Hetita državom, oko 1.200 godina prije nove ere, te konačno i potpuno napušten.

Prema modernim procjenama, Hattusa je imao između 40.000 i 50.000 stanovnika. Izgubljeni grad je otkriven početkom 20. stoljeća u središnjoj Turskoj od strane arheološkog tima iz Njemačke. Jedno od najvažnijih otkrića pronađenih na ovoj lokaciji bile su glinene pločice, koje se sastoje od pravnih propisa, postupaka i književnosti drevnog Bliskog istoka. (na drugoj slici iznad je prikazan 3d model grada)