Dnevnik sa putovanja

Prikazani su postovi s oznakom Francska. Prikaži sve postove

Bordeaux, možda najpoznatija vinogradarska regija na svijetu, suočava se s neviđenim padom potrošnje i izvoza crnog vina, zbog čega vinogradari traže pomoć francuske vlade, izvijestila je novinska agencija EFE.

Foto:Gettyimages

Na jugozapadu Francuske u departmanu Gironde, čiji je glavni grad Bordeaux, vinogradi se nižu duž cesta kilometrima i kilometrima. Većina poduzeća živi od vina ili opskrbljuje sektor onim što mu je potrebno: ambalažom, alatima i konstrukcijama.

Vinogradari traže od vlade financijsku naknadu i pomoć za rješavanje obilne zalihe vina

Od 115.000 hektara namijenjenih vinogradima, proizvođači žele smanjiti proizvodnju napuštanjem barem 10 posto tog zemljišta. Istovremeno od vlade traže financijsku naknadu i pomoć kako bi se riješili obilne zalihe.

"U naših 80 ili 85 posto vinograda proizvodi se crno vino. Danas u Francuskoj, ali i na izvoznim tržištima, pada njegova potrošnja", kaže Stéphane Gabard, vinogradar i voditelj sindikata u Bordeauxu.

Kriza je počela zatvaranjem stanovnika u kuće tijekom pandemije koronavirusa.

Očekuje se da će se pad potrošnje povećati

Pad potrošnje, međutim, nije novost. Potkraj 2. svjetskog rata potrošnja crnog vina u Francuskoj iznosila je 120 litara godišnje po stanovniku, danas je 40 litara, a očekuje se da će u narednim godinama nastaviti padati do 25 litara.

Promijenile su se zdravstvene navike, ali i način druženja. Danas je sve manje obilnih obroka ili obiteljskih okupljanja koja potiču ispijanje crnog vina uz hranu. Umjesto toga, više se bijelog ili ružičastog vina konzumira u aperitivima i na društvenim okupljanjima.

Vinogradi drugih raznolikijih regija nisu osjetili toliki udar kao ovaj veteranski vinogradarski kraj. Vlada u Parizu, koja se isprva oglušila na prosvjede proteklih mjeseci, u veljači je dala zeleno svjetlo za destilaciju preostalih zaliha, s dvije kampanje između srpnja i listopada procijenjene na 160 milijuna eura. Financirat će se sredstvima iz državnog proračuna i Europske unije.

Kako se što bezbolnije riješiti viškova

Riječ je o tome da se u okolnostima smanjene potražnje pojavljuje problem nedostatka skladišnih kapaciteta za prijem nove berbe grožđa i proizvodnje vina te je stoga nužno provesti destiliranje određenih količina vina.

U tu svrhu daje se potpora proizvođačima vina za provođenje destilacije vlastitih neprodanih zaliha vina i osigurava financijska potpora za troškove prijevoza i destilacije. Dobiveni destilirani alkohol može se koristiti isključivo u industrijske ili energetske svrhe.

Cilj je riješiti se 2.5 milijuna hektolitara vina, uglavnom crnog, premda vinogradari tvrde da je neprodani višak veći i iznosi tri milijuna. No sektor vjeruje da će vlada objaviti nove najave o otkupu povodom početka Poljoprivrednog sajma u Parizu ove subote.

"Predsjednica i ministar poljoprivrede doći će na sajam. Budu li njihovi potezi razočaravajući, moji kolege i ja ćemo prosvjedovati protiv ove politike", kaže Gabard, čiji sindikat predstavlja većinu od više od 5000 vinograda u regiji.

Sindikat traži odštetu od 10.000 eura po hektaru za ukupno 15.000 hektara srezanog zemljišta

Sindikat želi izbjeći situaciju u kojoj su kompanije prisiljene previše sniziti cijenu i izgubiti vrijednost imidža. Također traži pomoć starijim vinogradarima, manje sposobnima za prilagodbu novim tržišnim uvjetima. Sindikat bi htio da se oni dostojanstveno povuku, pretvarajući svoje vinograde u druga vrsta poljoprivrednog zemljišta.

Ne žele svi vinogradi smanjiti dio svojih površina, ali puno je onih koji kažu da će nekoliko godina smanjivati hektare uzgoja dok vide kako će se dalje razvijati situacija.

Sindikat traži odštetu od 10.000 eura po hektaru za ukupno 15.000 hektara srezanog zemljišta. Druge regije, poput Languedoca ili obale Rhône, još nisu napravile procjene područja koje bi se moralo iskorijeniti.

"28 posto vinogradara u teškoćama želi svoju zemlju prenamijeniti za druge aktivnosti"

Na posljednjoj nacionalnoj skupštini sindikata Vignobles Indépendants de Gironde, koji uključuje oko 2500 vinogradara, upravo je kriza u sektoru bila je tema sastanka održanog sredinom veljače.

Voditelj sektora za diverzifikaciju poljoprivrede Poljoprivredne komore Gironde, François Rauscher, intervenirao je kako bi promovirao kampanju započetu 2021. godine potičući ljude da ulažu novac u korištenje zemljišta za gospodarenje šumama, energetiku, turizam i lokalnu poljoprivredu.

Ta institucija kaže da 28 posto vinogradara u teškoćama želi svoju zemlju prenamijeniti za druge aktivnosti.(Hina)

U nedjelju 12. rujna 2021.,prve su se bale srebrenog materijala počele spuštati Slavolukom pobjede. Prolaznici su zadivljeno gledali spretne alpiniste dok odmotavaju desetke tisuća kvadratnih metara reciklirane tkanine i njome omotavaju jedan od glavnih pariških spomenika.

Time je započela realizacija posljednjeg projekta umjetničkog dua Christa Javacheffa i Jeanne-Claude de Guillebon koji su zajedno radili pod imenom Christo, a koju je jučer po dovršetku javnosti predstavio predsjednik Emmanuel Macron.

Ne samo da nije neobično, već se podrazumijeva da velike umjetnike njihova djela nadživljavaju, a ipak je neočekivano da se to dogodilo Christu. Hrabrost njihovih radova, kako su sami objasnili, nije u tome da su trajna, već u tome da su prolazna što ovaj događaj čini još posebnijim. Na važnosti mu dodaje i vrijeme koje je prošlo otkako je projekt zamišljen. Christo je 60-ih napravio prve skice za zamatanje Slavoluka, ali tada ne samo da nije postojala šansa da mu vlasti dopuste da svoje ideju provede u djelo, bio je potpuno nepoznati umjetnik zbog čega ni buržujska obitelj njegove djevojke nije htjela da postanu par.

Christo i Jean-Claude 2005. ,Don Emmert/AFP

Christo i Jeanne-Claude rođeni su na isti dan, 12. lipnja 1935. godine u potpuno različitim okolnostima. Njegovi roditelji živjeli su u industrijskom gradiću u Bugarskoj, a on je proveo svoju mladost u teškim uvjetima staljinističke represije. Završio je likovnu akademiju u Sofiji i zatim se preselio u Prag, ali je nakon sloma Mađarske revolucije napustio Istočni blok i završio studij u Beču, zatim neko vrijeme živio u Švicarskoj da bi se naposljetku doselio u Pariz. Njezin otac bio je general u Maroku, obitelj se zatim preselila u Tunis da bi se na kraju i oni, otprilike u isto vrijeme kada i Christo preselili u glavni grad Francuske. Christo je u to vrijeme da bi preživio slikao portrete pa je majka Jeanne-Claude kod njega naručila svoj. Dok je boravio u kući de Guillebon njih dvoje su se zaljubili iako je Jeanne-Claude već bila zaručena. Za tog muškarca se i udala, ali ga je trudna s Christovim djetetom ostavila odmah nakon medenog mjeseca. Dobili su sina 1961. godine, a njihovo prvo zajedničko djelo rodilo se samo godinu dana poslije.
U blizini Christove samostalne izložbe u Parizu par je nekoliko sati blokirao uličicu poslagavši 240 limenih bačvi. Performans je nazvan 'Željena zavjesa' i bila je odgovor kriznim vremenima nakon izgradnje Berlinskoga zida. Ipak, govoreći o njemu, kao i o svim radovima koji će uslijediti, Christo nikada nije želio otkrivati što je imao na umu kada ga je stvarao. Slobodna interpretacija, svaka interpretacija njihova rada bila je dobrodošla i smatrali su je jednako točnom.

U 60-ima New York postaje, a u velikoj mjeri to i ostaje, centar za modernu umjetnost koji okuplja nekonvencionalne talente iz cijelog svijeta pa se Jeanne-Claude i Christo ondje sele sredinom desetljeća te grad postaje njihov doživotni dom. U početku ih se svrstava u umjetnički pravac Arte Povera koji preispituje umjetnički elitizam korištenjem svakodnevnih materijala, u njihovom slučaju uglavnom plastičnih boca, limenki i opet, bačvi koje počinju omatati tkaninama. Njihov rad, ponekad nastao uz odobrenja, ponekad gerilski, zapeo je za oko kritičarima koji ga nisu uvijek odobravali, ali sve se više čuje za ime Christo.

Skice i kolaž za projekt ,Andre Grossmann/AFP

Omatanje postaje jedan od njihovih zaštitnih znakova, kao i projekti na grandioznoj razini. Neki od njihovih najpoznatijih radova uključuju 'Surrounded Islands' u Floridi čime su obilježili svoj pravac kao okolišnu umjetnost s obzirom na to da je unutar njega po prvi put došla do izražaja neporeciva veza njihovih djela, prirode i prostora. U projektu iz 1991. godine par je instalirao 1.340 divovskih plavih kišobrana preko doline rijeke Sato u Japanu i 1.760 divovskih žutih kišobrana u prijevoju Tejon u Kaliforniji što je jedno od najvećih djela koje je ikad itko napravio. Četiri godine kasnije zamotali su Reichstag u Berlinu u metalnu srebrnu tkaninu, a 2005. su postavili sedam i pol tisuća žutih vrata preko 37 kilometara pješačke staze u Central Parku. Tim posljednjim zajedničkim projektom zadali su pečat svome larpurlartizmu objasnivši da instalacija nema baš nikakvu svrhu.
Cijelo to vrijeme svijet je fascinirala ne samo njihova umjetnost već i njihov romantični odnos. Christo i Jeanne-Claude nikad se nisu razdvajali osim kada su letjeli avionom za slučaj da jedan padne kako bi drugi mogao nastaviti provoditi njihove ideje u stvarnost. Oko toga se nisu trebali brinuti sve do 2009. kada Jeanne-Claude umire, a Christo zaista završava njihove projekte samostalno.
Priča kaže da je njena majka odala priznanje i čestitala Christu tek u trenutku kada je Jacques Chirac dopustio da omota Pont Neuf. Navodno su sjedili u restoranu nasuprot slavnoga mosta gledajući njihovu instalaciju i ona je priznala da je njena kćer vidjela ono što ona nije - da je riječ o genijalnom umjetniku. Do danas je taj projekt bio njihovo jedino ostvarenje u Parizu, a Christo nije ni maštao da će doći do realizacije njegove dugogodišnje ideje.
Svaki njihov projekt zahvalnost duguje velikom broju radnika i izvođača, ali i onih koji su trebali dati potrebne dozvole tako da je u svojoj suštini politički čak i kada ne nosi nikakvu poruku. Puno je instalacija koje su osmislili, a koje nikada nisu ostvarene, a to se zamalo dogodilo i sa Slavolukom pobjede.
Kada je Christo naposljetku ipak dobio pristanak za rad imao je samo 18 mjeseci da napravi savršen plan do zadnjeg detalja kako bi vizija mogla biti ostvarena čak i u slučaju njegove smrti. Pažljivo planiranje dovelo je do nebrojenih skica, a upravo su se njihovom prodajom prilikom ostvarivanja svih svojih zamisli financirali. Za potrebe instalacije koja se upravo postavlja u Parizu bit će potrošeno 14 milijuna eura u potpunosti prikupljenih putem njihove fondacije.
Kako su sami govorili, njihovu umjetnost unatoč tome, ne može posjedovati nitko, čak ni oni sami. Instalaciju će prolaznici moći gledati 20 dana nakon čega će se odvezati konopi, skinuti prvo srebrene zavjese, zatim teška željezna konstrukcija i Slavoluk pobjede će izgledati isto kao i prije, spreman za proslavu važnog francuskog blagdana. Christo je rekao da je umjetnost krik slobode, pa će se tako i ovaj nepovratno izgubiti u daljini.(Slobodna Dalmacija)

FRANCUSKA je danas uvela nove granične kontrole, u pokušaju da spriječi širenje covida-19 i izbjegne novo potpuno zatvaranje na razini cijele države.

Francuske zdravstvene vlasti objavile su u subotu da je u državi sa 67 milijuna stanovnika do subote cijepljeno milijun ljudi. No postojano visoke razine novozaraženih, hospitaliziranih i smrtnih slučajeva od koronavirusa potiču strah da će Francuskoj ponovno biti potrebno potpuno zatvaranje, treće od početka pandemije, koje bi dodatno pogodilo francusko gospodarstvo.

Od nedjelje putnici koji u Francusku stižu zrakoplovom ili brodom iz drugih članica Europske unije mogu ući u državu samo s negativnim PCR testom, ne starijim od 72 sata. Putnici iz zemalja izvan EU-a od sredine siječnja moraju pokazati negativan test.

Državljani EU-a koji ulaze u Francusku kopnenim putem ne trebaju negativan test, piše agencija France Presse.

Više od 70.000 smrtnih slučajeva

Trenutno na francuske aerodrome i u morske luke iz drugih država EU-a tjedno stiže 62 tisuće ljudi, objavio je ministar prometa Jean-Baptiste Djebbari.

Najveća francuska zračna luka Roissy-Charles-de-Gaulle je na terminalu za međunarodna putovanja uspostavila centre za testiranje, omogućivši time putnicima koji se nisu uspjeli testirati u zemljama polaska da to učine prije no što uđu na francuski teritorij.

Francuska zdravstvena agencija u subotu je objavila da je u posljednjih 24 sata bilo 23.924 novih slučajeva zaraze, s 321 smrtnim slučajem, čime je ukupan broj umrlih od početka pandemije narastao na 72.877.

Ukupan broj hospitaliziranih s covidom-19 ostao je na približno 25,8 tisuća od kojih je 2,9 tisuća na intenzivnoj njezi.

Premijer Jean Castex objavio je da je do subote milijun Francuza primilo najmanje jednu dozu cjepiva protiv covida-19, četiri tjedna nakon početka kampanje cijepljenja. Francuska je prvo cijepila starije od 75 u staračkim domovima i zdravstvene radnike starije od 50.

"Policijski sat nam mora dati rezultate"

Ministrica industrije Agnes Pannier-Runacher kazala je kako je "uvjerena" da će Francuska uspjeti ispuniti zadani cilj od 15 milijuna cijepljenih do kraja lipnja, objavivši kako je država do danas primila još 1,9 milijuna doza cjepiva.

Ministar zdravlja Oliver Veran nije odbacio još jedno potpuno zatvaranje države ako se trenutne mjere, koje uključuju policijski sat od 18 sati, pokažu nedovoljnima.

"Policijski sat nam mora dati rezultate", kazao je Veran.

"U najboljem scenariju uspjet ćemo smanjiti pritisak epidemije. Ako ne, nećemo čekati do ožujka prije nego što ćemo djelovati", rekao je za novine Le Parisien.

Francuska je prošle godine već dva puta bila potpuno zatvorena, prvi put između ožujka i svibnja, a potom od listopada do prosinca.

MILITARY DOSSIER ” La Croatie militaire” (izd. Paris-Nnacy, 1900), zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci.

Istaknuti pojedinci velikih sila oko našeg jadransko-podunavskog prostora, vladari, vojskovođe, znanstvenici – u prvom redu stručnjaci za povijest, arheologiju, jezikoslovlje i antropologiju – svojim djelima i riječima pokazali su da bolje poznaju posebnost naše nacije i našu povijest od domaćih službenih ‘naučnih radnika’, ‘organa vlasti’ i drugih posilnih namjesnika koji su svoj narod prezirali da bi tuđinu dokazali da su im odani.

Među tim velesilama svaka od njih imala je pretenzije na naš teritorij a i ne neko osobito poštovanje identiteta naše nacije a kamo li njezinih povijesnih i zakonitih prava. Otimali su se za gospodstvo nad našom obalom i sve činili da nas u našoj postojbini bude što manje – masovnim uništavanjem, iseljavanjem hrvatskog življa kao i naseljavanjem inorodaca. No ljubav našeg čovjeka bila je jača od njihove maliciozne mržnje.

U tim odnosima nezaobilazna je povijesna uloga Napoleona Bonaparte-a u početnom zamahu buðenja naše samosvijesti i uporabe našeg jezika u modernom načinu komuniciranja. Prodorom prema europskom jugo-istoku i istoku Napoleonove jedinice su prvo i prvo htjele osigurati vrlo važnu stratešku poteznicu uzduž Jadrana a osobito sjeverne jadranske obale, kako bi spriječio da bilo Turci bilo Rusi pod isprikom obračuna s Turcima i u ime ‘zaštite’ ruskih srodnika prodru na Jadran i tu se utabore.

Napoleonov maršal Marmont sišao je, nakon pokorenja Mletačke Republike niz njezine bivše posjede sve do Boke Kotorske privodeći kraju ujedno i opstanak Dubrovačke Republike. No, radi potrebe modernog komuniciranja i pismene kronologije ratnih i civilnih zbivanja, pokrenuo je, u Zadru, prve hrvatske novine na ‘ilirskom jeziku’ – “Kralski Dalmatin” (1805).

Svo to područje od Boke do Alpa nazvano je političkim nazivom “Ilirske provincije”. Pa kako su te provincije postale sastavnim dijelom Napoleonova Imperija, počelo je i novačenje domaćih sinova u posebne odrede koji će djelovati u združenim vojnim operacijama Velike Vojske.

Od Ličana, Dalmatinaca i nešto Bosanaca, postrojeno je šest hrvatskih regimenti’, od kojih se je svojim junaštvom proslavila najviše “Hrvatska Regimenta” kojom je zapovijedao Marko Šljivarić, u činu pukovnika, a zatim i generala Francuske Velike Vojske. U ovoj knjizi navedene su sve podrobnosti o sastavu zapovjedne piramide hrvatskih regimenti koje su imale i svoj ‘Glavni stožer hrvatskih husara’ (s,254).

Napoleonova vojska brojala je četiri hrvatske pukovnije, tzv. privremene pukovnije. Prva je bila 1er Regiment d'Infanterie Provisories Croate (1. hrvatska privremena pješačka pukovnija), sastavljena 1811. stvorena iz bojni 1. i 2. lovačke pukovnije Ilirije (1er i 2e Regiment de Chasseurs Illyriens). 2e Regiment d'Infanterie Provisories Croate (2. hrvatska privremena pješačka pukovnija) stvara se 1813. od 1. bojne 4. lovačke pukovnije Ilirije (4e Regiment de Chasseurs Illyriens) i 2. bojne 3. lovačke pukovnije Ilirije (3e Regiment de Chasseurs Illyriens). 3e Regiment d'Infanterie Provisories Croate stvorena je 1812. od prvih bojni 1. i 2. pukovnije Banata (1er i 2e Regiments du Banat). 3. pukovnija ili 3e Regiment d'Infanterie Provisories Croatestvorena je 1813. od drugih bojni 1. i 2. pukovnija Banata (1er i 2e Regiments du Banat). Povlačenjem iz Rusije, dvije trećine Hrvata u francuskoj vojsci izgubilo je život. Sve četiri pukovnije raspuštene su 1813.

U odlično dokumentiranoj i vojničkom terminologijom strukturiranoj knjizi ” La Croatie militaire” (izd. Paris-Nnacy, 1900), francuski zapovjednik P. Boppe izradio je i dao tiskati zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci. U toj knjizi podrobno je opisan pravac kretanja Hrvatske regimente Marka Šljivarića i njezin ulazak u Moskvu i to u neposrednoj pratnji Napoleona. Prilikom povlačenja Velike Vojske iz Rusije, Hrvati su bili najpožrtvovaniji i najzaslužniji što Napoleon nije bio uhvaćen ili ubijen u Bitci na Berezini. Kao posebnu zaslugu za to samopožrtvovanje Napoleon je Marka Šljivarića promaknuo u čin generala i dao mu i plemićku titulu ‘Baron de Heldenburg’.

General Šljivarić je vjerno pratio Napoleona sve do konca njegova vladanja i nakon Napoleonova poraza u belgijskom lokalitetu Waterloo, Šljivarić je zbog svojih osobitih vojnih vrlina i zasluga ostao u francuskoj vojsci i za vrijeme ‘Restauracije’, odnosno povratka Burbona na vlast. U to vrijeme imenovan je Zapovjednikom vojne oblasti Antibes, na Azurnoj obali u Francuskoj.

Godine 1957. HRS je došao na ideju da se u prvom francuskom vojnom svetištu “Hotel des Invalides” službeno postavi spomen-ploća u slavu hrvatskim regimentama koje su svojim životom djelovale u korist opstanka Ilirskih provincija kao preporodne faze svoje državne posebnosti i jezika. Hrvate je prilikom te svečanosti predstavljao i poseban govor održao gosp. Mirko Meter, dopredsjednik HRS-a. Uz odobrenje i sudjelovanje francuskih vojnih vlasti u “Hotel des Invalides” je postavljena spomen-ploča koja se i sad tamo nalazi. Na njoj se može pročitati uklesan tekst:

A LA MEMOIRE DES REGIMENTS CROATES
QUI SOUS LE DRAPEAU FRANCAIS
ONT PARTAGE LA GLOIRE
DE L’ARMEE FRANCAISE.

Iz stvarnosti Ilirskih provincija proizišla je i ideja Ilirskog preporoda u Hrvatskoj praktički još za živoga generala Šljivarića (1836). koji je bio i ostao ponos i francuskih Hrvata. Nije neumjesno postaviti pitanje, da li je general Šljivarić svojom briljantnom karijerom u Napoleonovoj vojsci inspirirao, kako grofa Janka Draškovića, tako kasnije i bana Jelačića – i na političkom i na vojnom planu. Naime, Jelačićeva vojska je bila ustrojena otprilike onako kako su bile ustrojene ‘ilirske regimente’ u Napoleonovoj vojsci. A sam Ban Jelačić je bio ne samo veliki obožavatelj viteškog ratovanja Imperatora, nego i osobni prijatelj njegova potonjeg roðaka i nasljednika Napoleona III u Parizu.

No, nije slučajno ni to što su preživjeli ljudi duha i kulture, u Parizu, nakon Drugog svjetskog rata odlučili obnoviti francusko-hrvatske veze i orijentirati ih u smjeru zajedničkih interesa i to mimo pa i usprkos plana ‘jugoslavena’ i ostalih koji se i danas,neopravdano dakako, otimaju upravo za ono što smo mi u Francuskoj i sa Francuzima stvarali zajedno.

A ako vas put odvede u Pariz svakako posjetite ovo predivno zdanje Louisa XIV, i dakako grob velikoga Napoleona, a u dvorištu , sasvim desno ostavite si vremena za jednu malu ploču, tamo je ona čuvena Napoleonova ,“Dajte mi 100 000 Hrvata i osvojit ću svijet” kao i :

A LA MEMOIRE DES REGIMENTS CROATES
QUI SOUS LE DRAPEAU FRANCAIS
ONT PARTAGE LA GLOIRE
DE L’ARMEE FRANCAISE.

Ispod Pariza – Grada Svjetlosti, mode i shoppinga; grada kulture i umjetnosti; Louvrea, Notre-Damea i Eiffelovog tornja; Grada Ljubavi, Snova i Romanse – krije se mračno i jezivo podzemlje ispunjeno milionima ljudskih kostiju – Pariške katakombe (Catacombes de Paris).

Oko 20 metara ispod površine Pariza krije se zamršeni niz tunela koji su u vrijeme Rimskog Carstva bili kamenolomi na periferiji tadašnjeg Pariza. Kako se krečnjak (vapnenac) vadio iz tunela kamenoloma (rudnika), grad je rastao, sve dok se eventualno nije toliko proširio da su se građevine počele graditi i iznad samih tunela. Danas se vjeruje da su ovi tuneli ukupno dugački oko 300 km, a većina je još uvijek ostala neistražena.

Mračni i napušteni labirint tunela je dovoljno jeziv sam po sebi, ali ono što ga čini još bizarnijim je oko 6 -7 miliona posmrtnih ostataka koji su u njima smješteni u 18. stoljeću.

Pariz je već u kasnim 1700-tim bio velik i naseljen grad. A kako je broj stanovnika konstantno rastao, tako su i slobodne parcele nestajale – jedna po jedna – sve dok se konačno nije stiglo do gradskih groblja koja su svakako postala pretrpana i nehigijenska. U naporu da se dobiju nove vrijedne nekretnine, te da se grad oslobodi od opasnosti po zdravlje stanovnika, Parižani su iskopali sve grobove.

1786. godine otkopani su grobovi skoro sve i jednog preminulog stanovnika Pariza, a nakon dvije godine napornog rada, svi su premješteni u tunele napuštenog kamenoloma, danas poznate kao katakombe, odnosno kosturnice. Kasnije, neke kosti su iskorištene i za gradnju krajnje jezivih zidova i struktura u katakombama.

Zbog svoje starosti, ogroman dio kamenoloma nije dio službenih Katakombi jer se smatra nesigurnim. Ipak, veličina i dužina tunela ne sprječava lopove, umjetnike i radoznalu javnost da redovno ulazi u opasni labitrint. U 1980-im osnovo se čak i poseban pokret koji je imao za cilj da istraži napuštene tunele. Nakon što su otkrili tajnu kino salu u jednom od tunela, Patrick Alk, fotograf koji je bio dio ekspedicije rekao je da je ovo otkriće “bilo sramota, ali ne i kraj svijeta.” U tunelima postoje desetine drugih tajnih sastajališta, “Vi nemate pojma šta se dolje krije”, dodao je Alk.

Danas je posjeta katakombama dozvoljena, a u njih se nikada ne pušta više od 200 ljudi. Tura traje oko 45 minuta i pokriva oko 2 km katakombi.