Dnevnik sa putovanja

Prikazani su postovi s oznakom Crkva. Prikaži sve postove

Katedrala svetih Petra i Pavla (češki: Katedrála svatého Petra a Pavla) je rimokatolička katedrala koja se nalazi na brdu Petrov u okrugu Brno-střed grada Brna u Češkoj. Lokalno ga se obično naziva jednostavno "Petrov".

Sjedište je biskupije Brno i nacionalni kulturni spomenik koji je jedno od najvažnijih arhitektonskih djela u Južnoj Moravskoj. Unutrašnjost je uglavnom baroknog stila, dok je vanjska školjka gotička koja potječe uglavnom iz 14. stoljeća, a njeni impresivni tornjevi visoki 84 metra izgrađeni su prema nacrtima gotičkog preporoda arhitekta Augusta Kirsteina između 1901. i 1909. Izvorni mjesto katedrale datira iz 11. stoljeća.

Na mjestu katedrale svetih Petra i Pavla nalazila se crkva iz 11. i 12. stoljeća; tamo je oko 1140. godine, za vrijeme vladavine markgrofa Konrada II Otija, podignuta romanička kapela. U njoj se nalazila kripta (koja se sada nalazi ispod popločenja ulaza u današnju crkvu) sagrađena vjerojatno za ukop nekog značajnog lokalnog dostojanstvenika ili kao dvorska kapela. Veća crkva, vjerojatno romanička bazilika s embrionalnim gotičkim oblicima, sagrađena je ondje oko 1230-ih i posvećena svetom Petru. Međutim, stradala je u velikom požaru koji je zahvatio grad Brno 1306. Uz crkvu je 1368. izgrađeno groblje s kapelom Presvetog Trojstva (Kaplí Nejsvětější Trojice). Prvi dokumenti o pokroviteljstvu sv. oba svetih Petra i Pavla potječu iz 1378.

Crkva je ponovno obnovljena u drugoj četvrtini 15. stoljeća nakon Husitskih ratova, kada su joj dograđeni prezbiterij i nekoliko manjih aneksa, uključujući i kapelu Djevice Marije, a crkva je dobila cjelokupni oblik križa, tlocrt zajednički većini gotičkih crkava. Od 1296. služio je kao sjedište Kaptola kraljevske prijestolnice sv. Petra i Pavla u Brnu. Ova je crkva trajala samo do 1643. godine, kada je u velikom požaru koji su zapalile švedske trupe tijekom Tridesetogodišnjeg rata a kada su izgorjele sve zgrade na Petrovom brdu, a crkva je doživjela naknadne ponovne izgradnje i obnove, od kojih su mnoge bile u ranobaroknom stilu uobičajenom u vrijeme.

U osamnaestom stoljeću došlo je do daljnjih obnova crkve, a 1775.–77. postala je sjedištem nove biskupije Brno. Velik dio tih obnova izveo je poznati lokalni graditelj František Benedikt Klíčník, dok je interijer dobio tretman u baroknom stilu koji je ostao uglavnom netaknut danas, uglavnom prema nacrtima arhitekta Mořica Grimma. Grimmove obnove prvenstveno su usmjerene na bočne oltare, glavni oltarni prostor i uklanjanje većine gotičkih elemenata. Osim toga, oko crkve je izgrađeno još nekoliko pomoćnih objekata za smještaj uprave biskupije.Više obnova dogodilo se otprilike jedno stoljeće kasnije, kada su između 1879. i 1891. izgrađeni novi prezbiterij u gotičkom stilu, kapela Djevice Marije i sakristija; u isto vrijeme postavljen je današnji veliki oltar, gotičko djelo bečkog namještaja Josefa Leimera s prikazom dvanaestorice apostola i Kristova raspeća. Oni su izvedeni pod vodstvom arhitekata Augusta Prokopa i K. Worescha.

Posljednji veći dodaci građevini dogodili su se između 1901. i 1909. godine, kada je bečki arhitekt August Kirstein angažiran da projektira dva gotička tornja koji crkvi daju njezin sadašnji monumentalni karakter. Istodobno su na vanjštini dodani nadgrobni spomenici brnskih biskupa Václava Urbana Stufflera i Vincenta Josefa Schrattenbacha, kao i nekoliko patricijskih obitelji. Početkom stoljeća dodana je i vanjska propovjedaonica, takozvana "Kapistránka" lijevo od glavnog ulaza, nazvana po franjevcu svetom Ivanu Kapistranskom, koji je propovijedao u Brnu u drugoj polovici 1451. godine.

U najstarije elemente unutarnje opreme spadaju kutijasti tabernakul u marijanskoj kapeli iz 1652. godine, koji je 1783. godine preinačio kipar Ondřej Schweigl, te mramorni korpus krstionice iz 1656. godine koji je izradio Simon Brandt. Crkvene klupe izradio je 1738. godine stolar Ondřej Romer, a ispovjedaonice iz 1840-ih premještene su iz isusovačke crkve krajem 1970-ih.Neki misle da je prethodne klupe 1654. izradio Petr Tobiáš Pacher.Postoje dvije vrste ormara u sakristiji: neki sadrže intarziju, vjerojatno Jana Pelikána iz 1717.; ostale su stilski starije i ukrašene crnim profiliranim profiliranim letvicama.Glavni oltar rad je Augusta Prokopa i Karla Worescha (1891.). Bočni oltari, propovjedaonica, izvorni glavni oltar i drugi štukaturni ukrasi nastali su u kasnobaroknom stilu 1770-ih ili 1780-ih u Schweiglovoj radionici. Godine 1909. crkva je opremljena novim orguljama koje je izradila tvrtka Bratři Paštikové iz Žižkova. Kipar Jiří Marek izradio je moderni križni put.

Tradicionalno se zvona katedrale, umjesto u 12 sati, oglašavaju u 11 sati ujutro. Razlog tome je, a prema legendi, taj što su tijekom Tridesetogodišnjeg rata Šveđani koji su napadali obećali, kada su počeli opsadu Brna, da će prekinuti napad ako ne uspiju zauzeti grad do podneva 15. kolovoza. Dok je bitka bila u tijeku, neki lukavi građani odlučili su zazvoniti u zvona sat vremena ranije na ovaj datum, zavaravajući Šveđane da prekinu opsadu i odu praznih ruku.

Najveća crkva u gradu (Szent István Bazilika) smjestila se na Szent István tér (može se doći podzemnom do Arany János utca) i može primiti skoro oko 8 500 vjernika.

Mađari je često zovu 'bazilika', kako bi dočarali njezinu veličinu i značaj najveće crkve u cijeloj državi.Bazilika sv. Stjepana,svakako je najveća crkva u Budimpešti no nije najznačajnija u Mađarskoj.

No unutar crkve nalazi se najveća mađarska, ujedno i vrlo neobična, relikvija - desna ruka prvoga mađarskog kralja, sv.Stjepana,koju možete vidjeti u vremnu od 13-18 sati.

Bazilika je remek djelo Józsefa Hilda i Miklósa Ybla.

Izgrađena je 1845. godine a posvećena je 1905. godine.

Oluja je uništila originalni svod 1868. godine,stoga je građevina iznova sagrađena od temelja u neo-renesansnom stilu no tijekom 2. Svjetskog rata i operacija Crvene Armije protiv snaga Njemačke u okolini Budimpešte je ponovno oštećena.

U crkvi trenutno može biti oko 8,500 osoba te je trenutno u procesu restauracije koja je započela još 1980. godine.

Unutar crkve nalazi se poznata slika Gyule Benczúra na kojoj sv. Stjepan nudi mađarsku krunu Djevici Mariji a simbolizira savez Mađarske i zapadnom kršćanskom Europom, a čvrstoća toga saveza je obilježio Mađarski narod sve do današnjih dana.

Sa zvonika bazilike pruža se izvrstan pogled na Peštu i Budim u daljini,osobito noć kada je prizor još spektakularniji..

Kako napisah bazilika je dovršena u sadašnjem stanju 1905.godine ,kada je i posvećena.

Projektirali su je József Hild i Miklós Ybl. Svakako mogu reći da je jedna od povećih crkvi u kojima sam bio jer joj je zaprema 5.000 m2, a kupola joj je visoka 96 metara, dakle, samo nešto niža od tornjeva naše prvostolnice, zagrebačke katedrale.

Bogato su je uresili ponajbolji umjetnici onoga vremena. Sve je na njoj, kako vanjština tako nutrina, kako kipovi i slike tako namještaj na zamjernoj umjetničkoj visini pa crkva daje izvanredno svečan izgled. Posjetitelj Budimpešte neće je lako mimoići,pa tako nismo ni mi.

Zasigurno je najzanimljiviji prizor pred oltarom na kojemu je prikazan Sv. Stjepan kako prikazuje Blaženoj Gospi svoju kraljevinu Ugarsku.

Stjepan se rodio u Ostrogonu vjerojatno g. 975. kao sin vojvode Gejze i žene mu Sarolte. Kršten je već kao dijete, iako tada velik dio madžarskog naroda još nije bio primio kršćanstvo. Vjerojatno ga je krstio sam biskup iz Passaua Piligrim ili koji njegov svećenik davši mu ime Stjepan, jer je u Passauu katedrala bila posvećena prvomučeniku Stjepanu.

Stjepanov je otac Gejza među ugarskim plemenskim poglavicama i knezovima uspio zadobiti prvo mjesto. On se iz političkih motiva otvorio prema kršćanskom Zapadu, ne bez utjecaja svoje žene Sarlote, rodom iz Sedmogradske, koja je bila kršćanka. Još više će se Stjepan otvoriti prema Zapadu, a osobito Rimu. To će dovesti do toga da će mu poslati kraljevsku krunu sam papa Silvestar II.

Tom je krunom(nama poznata i kao Kruna sv. Stjepana (mađ. Szent Korona) kruna je kojom su krunjeni hrvatsko-ugarski kraljevi od 13. stoljeća. S njom su bile povezane Zemlje Krune sv. Stjepana), a koja će postati narodna svetinja a (nalazi se u državnom parlamentu i danas nakon vrlo burne povijesti i nestanka poslije WWI u SAD u i povratka u Ugarsku,tj.Mađarsku,a dragulji i krunidbeni plašt iz tog vremena je izložen u Državnom Muzeju).

Stjepan na sam Božić g. 1000. bio okrunjen za kralja. Krunidba je Stjepanu nemalo pomogla da se učvrsti politički, a i da u svome narodu izvrši svoju povijesnu misiju, da postane ne samo njegov kralj, već u jednu ruku i apostol, jer je Mađarsku definitivno priveo kršćanstvu organiziravši njezinu Crkvu i podijelivši je na nadbiskupije i biskupije, kako ona,zanimljivo je sigurno, postoji još i danas.

Stjepan je još g. 995. oženio bavarsku princezu Gizelu, sestru njemačkoga cara Henrika II., također Sveca. Tako je došao u rodbinsku vezu s tadašnjim najodličnijim kršćanskim vladarom. Ta mu je veza pomogla u nutarnjim borbama što ih je vodio protiv onih koji su se protivili pokrštavanju zemlje. Tima je na čelu stajao poganin Koppány. Stjepan se morao boriti i protiv Ajtonyja i Gyule, koji su se protivili centralizaciji vlasti u jednoj ruci.

Podijelivši ugarsku Crkvu na 2 nadbiskupije i 8 biskupija, sagradivši mnoge samostane i crkve, kralj Stjepan je udario solidne temelje za stvaranje kršćanske kulture u svome narodu. U njegovu su mu radu bili najbliži suradnici njemački, francuski i talijanski benediktinci. Iz njihovih je redova proizašao i najveći broj vrijednih i revnih biskupa. Tako su benediktinci i u Mađarskoj bili pioniri kršćanske kulture. Uz njih valja u južnoj Ugarskoj spomenuti i redovnike i redovnice istočnoga obreda svetog Bazilija.

Kralju Stjepanu je bilo veoma stalo do ozbiljnoga kršćanskoga života njegovih podanika. Zato je i državnim zakonima odredio svetkovanje nedjelje, a za svakih je 10 sela ili zaselaka dao sagraditi po jednu crkvu. U blizini svoje kraljevske palače u Ostrogonu započeo je gradnju veličanstvene katedrale. Ta je crkva, kao i cijeli grad, bila razrušena od Mongola. Tada je kraljevska rezidencija prenesena u Budim, no Ostrogon je ostao sjedište ugarskoga primasa sve do danas.

Podsjetimo se da je Ostrogon bio pod turskom vlašću 140 godina,pa je današnja bazilika u Ostrogonu sagrađena u prošlom stoljeću između 1822. i 1869. godine.

Ona je danas najveća crkva u Ugarskoj-Mađarskoj.No o tome poslije.

Dugačka je 118 metara, širina zapadnog pročelja iznosi 40 m, vrh se kupole diže 100 m iznad poda donje crkve, a promjer joj je 53,5 m, unutarnja visina 71,5 m. U donjoj se crkvi nalaze grobovi ostrogonskih nadbiskupa. Svaki se posjetitelj toga značajnoga, za Mađare svetoga mjesta, odmah sjeti njihovoga velikoga kralja, koji je udario temelje ugarske državnosti i temelje Katoličke crkve u Ugarskoj. I ondje kamenje govori. Svakako je za napomenuti da je Ostrogon još i danas sveti Sion madžarskoga katoličkoga puka,nakon dva tisućljeća veze koja je počela od sv.Stjepana a traje i do današnjih dana.

Jedan od veoma teških udaraca, koji su nemilo pogodili Svetog Stjepana, bila je prerana smrt njegova sina i baštinika Emerika, koji je umro vrlo mlad g. 1031. Tome mladiću izvanrednih vrlina otac je spremao prijestolje. Čak ga je htio uzeti za suvladara još prije svoje smrti. Emerik je malo prije krunidbe za suvladara poginuo u lovu, napadnut od divljega vepra. Tome je ljubaznome sinu sveti kralj na latinskom jeziku dao upraviti pismo. Iz njega odsijeva Stjepanova duša. Evo izvadaka iz toga pisma:

»…U prvom redu zapovijedam, savjetujem i preporučujem, predragi sine, ako želiš osvjetlati kraljevsku krunu, da katoličku i apostolsku vjeru čuvaš takvim marom i brigom te budeš za uzor svim podložnicima koje ti dade Bog. Nek te po zasluzi svi crkveni ljudi nazivaju pravim mužem kršćanske vjeroispovijedi. Bez toga, znaj sigurno, niti si kršćanin niti sin Crkve. Jer u kraljevskom dvoru, nakon vjere, na drugom se mjestu nalazi Crkva, koju je zasijala najprije naša glava, to jest Krist. Kasnije su je presađivali i snažno gradili njegovi udovi, to jest apostoli i sveti oci. Ona je razgranata po svemu svijetu. Iako stalno rađa novim potomstvom, na pojedinim je mjestima kao stara.

U našoj je kraljevini, predragi sine, još mlada i nova. Zato su joj potrebni budniji i bistriji čuvari, da tvoja nemarnost, lijenost i nebriga ne bi razorila i uništila dobro koje nam je, nezasluženo, udijelila božanska blagost.
Predragi sine, slatkoćo mog srca, nado budućeg naraštaja, molim i zapovijedam da – nadasve i u svemu poduprt pobožnošću – ne budeš naklon samo rodbini i srodstvu, prinčevima, knezovima, bogatašima, susjedima i svojim stanovnicima, već i strancima. Svima koji dođu k tebi. Blagonaklonost te vodi najvećem blaženstvu. Budi milosrdan prema svima koji trpe nasilje. U svom srcu imaj stalno na pameti Gospodinov primjer: Milosrđe hoću, a ne žrtvu. Sa svima budi strpljiv, ne samo s moćnima, nego i s onima koji su bez vlasti.
Napokon, budi snažan da blagostanje ne bi odveć uzvisilo te ili suprotivština oborila. Budi i ponizan, da te Bog uzvisi, ovdje i ubuduće. Budi doista umjeren pa nikog ne kažnjavaj ili osuđuj preko mjere. Budi blag, da ne bi nikad iznevjerio pravednost. Budi pošten i nikad nikomu ne nanosi bez razloga sramotu. Budi čedan, da bi izbjegao, poput ostana smrti, sav smrad požude.
Sve to što je gore ovlaš dotaknuto sačinjava kraljevsku krunu. Bez toga nitko nije kadar ovdje vladati niti prispjeti u vječno kraljevstvo…«

To je pismo uostalom najznačajnije književno djelo iz tadašnje Ugarske. Nazivaju ga »ogledalom za knezove«. Pitanje nasljedstva na kraljevskom prijestolju zadalo je zadnjih godina života svetome Stjepanu mnogo teških briga. On je umro na sam blagdan Velike Gospe 1038. u Ostrogonu, no ipak je pokopan u bazilici u Székesféhérvaru (Stolni Biograd). I tu je baziliku sam dao sagraditi.

Lik je sv. Stjepana u srcu mađarskoga naroda poprimio legendarne crte jednoga heroja. Narod ga štuje kao svoga apostola, zaštitnika i ideal Ugarske. S njime se u neko gotovo mistično jedinstvo sjediniše madžarska kruna, kraljevina i nacija,što je svakako vrlo rijedak slučaj. Grob mu je stjecište hodočašća, a kruna je Sv. Stjepana još i danas madžarska narodna svetinja. Mađari su g. 1938. međunarodnim, dobro organiziranim, Euharistijskim kongresom najsvečanije proslavili 900. obljetnicu od smrti svoga svetog Kralja.

Nakon obilaska bazilike svakako ne treba zaobići veliki trg ispred nje Szent István tér,a osobite zimi jer se tamo u predbožićno vrijeme održava poznati Božićni sajam.

Pretplati se na: Postovi ( Atom )

Follow

Pages

Support donation