Ako ste kojim slučajem kao ja slavonsko-baranjskog porijela, sjetit ćete se možda ponekih svatova, sitnih kolača i neizostavnih žarbo kocki bez kojih u takvim prilikama, jednostavno ne ide.
I u trenu ćete si moći dočarati taj predivan slatki okus prhkih kora od dizanog tijesta i ono lagano žarenje po vrhu jezika od slatkih oraha pomiješanih sa mirisnim pekmezom.
I osjetiti ćete se tada baš nekako posebno važno, jer Žarbo (Gerbeaud) kocke su stvarno klasik europskog konditorstva i slastičarstva.
Naziv mu je sve samo ne mađarski,ali sa dobrim razlogom, jer recept je to Emila Gerbeauda, vrhunskog majstora konditorstva, porijeklom iz Ženeve koji je svojim dolaskom u Budimpeštu donio Francuski duh i štih i utemeljio ovu slastičarnicu još daleke 1884.g. koja i danas nosi njegovo ime stoji na istom mjestu i poslužuje vam iste slastice kao i u zlatno doba Austro-Ugarske monarhije.
No podsjetimo se malo kako je to počelo tada u Ugarskoj ,kasnije Mađarskoj.
Moramo znati i da je Ugarska država Ugra, najstarijeg i najdominantnijeg plemena iz doba Arpadovića a Mađarska je zemlja Mađara(što poslije Trianona je ogoljena na današnje teritorijalne granice,a znamo da je bila kud i kamo veća).
Pripremanje slastica u Ugarskoj seže nekoliko stoljeća unazad.Iza utemeljenja Države, dio kuhara s kraljevskog dvora specijalizirao se za pripremanje slatkih jela, a u posebnu struku izdvojili su se oni kuhari koji su pripremali medenjake.
Za vrijeme kraljeva Arpadovog doba oni su bili jedini profesionalni proizvođači slatkiša. Kako je tada med bio jedini zaslađivač, u vrijeme dok su bili zaposleni na dvorovima, počeli su se baviti i pčelarstvom. Kasnije su osnivali svoje obrtničke radionice,nastavljajući proizvodnju slastica.
Tako je primjerice za vrijeme vladavine Geze II. (1141.-1162.), masa useljenika, mahom obrtnika sa obiteljima, došla sa njemačkih područja i s njima je prozvodnja slatkiša dobila nagli uzlet.
Ti su slastičari, ustvari, utemeljili mađarsko slastičarstvo.
Pojavom šećera otvorile su se nove mogućnosti u pripremi raznih slastica. Izrada prvih dražeja i bombona veže se uz farmaceute, koji su osmislili slatke ovojnice na gorke tablete, miješajući ljekovite biljne pripravke sa šećerom.
Usavršavajući te tehnologije počeli su proizvoditi slatkiše. Slastičari su za konzerviranje voća rabili med, slatke sirupe, te alkohol.
Osnovni sastojak kolača, brašno, tek je u XV. stoljeću zauzelo svoje mjesto.
U Beču, učivši od iskusnih talijanskih pekara, i mađarski slastičari počeli su pripremati fine, slatke kolačiće, najčešće uz dodatak badema.
I onda kronološki dolazimo do vjerojatno najbitnijeg dijela i to Jozsefa C. Dobosa kojega smatraju jednim od utemeljitelja mađarskog slastičarstva.
U Europi, među prvima je stekao ugled u svojoj struci. Bio je potomak slastičarske obitelji. Njegov šukundjed bio je vrstan majstor kuhar i slastičar na dvoru Ferenca II. Rakoczija.
Pošto je Doboš u genima nosio ljubav prema izradi slastica, na dvoru Andrassyja brzo je usvojio sve tajne drugih kuhara i slastičara.
U 31. godini života u Budimpešti otvara trgovinu slasticama te svojom umješnošću zadivljuje i pobuđuje veliku pozornost sladokusaca. U njegovoj trgovini mogle su se nabaviti sve slastice onoga doba, ali i raznovrsni fini kolači što ih je sam spravljao. Imao je i prostor za one koji su odmah htjeli kušati te delicije, a primao bi i narudžbe za razne prigode.
U krugovima imućnijih građana postala je moda naručivati deserte kod Dobosa, ili svratiti na dobar slatki zalogaj.
On je tako 1884. godine kreirao slavnu tortu koja je dobila ime po njemu i postala poznata u cijeloj državi pa i u inozemstvu.
Na prvom budimpeštanskom Državnom obrtničkom sajmu unajmljuje paviljon gdje službeno predstavlja svoju autorski zaštićenu, Doboš tortu.
Svakako je zanimljivo napoemuti da su među prvim posjetiteljima bili su Ugarsko-Hrvatksa kraljica Elizabeta i Austrijski car Franjo Josip i oni su bili prvi koji su kušali ovu poslije planetarno slavnu Doboš tortu.
Nakon toga u svim većim europskim gradovima Doboš torta je postala pravi hit na raznim svečanostima, a slala se, svježe pripremljena, iz Budimpešte u specijalnim drvenim kutijama da se ne bi oštetila.
A otkud toliko oduševljenje tom tortom, zašto je postala planetarno poznata?
Odgovor je zapravo vrlo jednostavan.
U to vrijeme, pod konac 19. stoljeća, bile su u modi torte bogato punjene, ponajviše kuhanim kremama i šlagom, visoko nadograđivane, ukrašene, moglo bi se reći kičaste.
Krema za Dobošicu, pripremljena je od maslaca koji je dotad gotovo nepoznat, a osim toga, osvajala je svojom jednostavnom elegancijom, nasuprot onim previše nacifranim tortama.
U kremu od maslaca dodao je i kakaov maslac kako bi postigao dodatnu glatkoću. Postoji čak i legenda o nastanku čuvene kreme prema kojoj je prilikom izrade neiskusan pomoćnik slučajno u maslac umjesto soli umiješao šećer u prahu, a Dobos je, umjesto da smjesu baci, odlučio isprobati te shvatio da je izvrsnog okusa
I tako sa vremano su u svim slastičarnama počeli tražili Doboš tortu, mada ju je malo njih znalo pripremiti – uvijek bi to bila neka loša kopija jer nisu mogli odgonetnuti recept.
Sam Doboš je dugo čuvao recept originala.
A tek je 1906. odlučio povući se iz svoje struke i tada je velikodušno dao na raspolaganje budimpeštanskim državnim gospodarskim subjektima tajnu izrade Doboš torte, da bude dragulj u krugovima mađarskih slastičara pa tako danas i slastičarne Gerbeaund.
Kakav bih ja to bio Baranjac da ne spomenem Eszterházy tortu da serviraju je i u slastičarni Gerbeaud, svakako je jedan od najpoznatijih klasičnih mađarskih torti, a zapravo potječe iz Austrije.
Priča o Baranji i torti vezana je uz posljednjeg vlasnika,dvorca u Dardi( koji danas na žalost propada i u poprilično je derutnom stanju,a ima nevjerojatan turistički potencija) grofa Kazimira Esterhazyja, koji je tada bio bliski prijatelj mađarskog skladatelja Franza Liszta.
Taj nadaleko poznati glazbenik darđanskom je grofu posvetio četvrtu od ukupno 19 kompozicija "Mađarskih rapsodija", koja se, pak, ističe po dubini, veselom ritmu, zvonkosti melodije...
Kazimir i njegova svita navodno su je slušali u dvorcu upravo kad je posluživana - baš Esterhazy torta.
Kažu stari zapisi da je Esterhazyca prvi put napravljena negdje u 19. stoljeću, u čast princa Pála Antala Esterházyja, ministra u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Sa vremenom je postala jedna od najpoznatijih torta Europe, no kako i zašto je nastala - teško je reći nisu mi ni u slastičarni Gerbaund znali preciznije objasniti.
Ni sitničava gastronomska literatura nije ostavila nam traga koji nam je od brojnih članova glasovite obitelji Esterhazy ostavio “svoju” tortu.
Specifičnost torte je što je tijesto bez imalo brašna, a prekrivena je mrežom karakterističnog ukrasa.
Postoje neke tvrdnje da je, zapravo, napravljena za jednu princezu iz obitelji Esterházy.
No sve u svemu, torta je postala nadaleko poznata, a najbolje takve torte se i danas serviraju Budimpešti i Beču.
Također za preporučiti u Gerbeaudu je i Somlói galuska (šomloi galuška) originalni mađarski desert iz 1924., izumitelj je glavni konobar budimpeštanskog restorana ’Gundel’, Károly Gollerits.
Gundel je i danas na istom mjestu kod Trga Heroja prema Zoološkom vrtu.
Međutim, pored predivnih i preukusnih kolača,mađarska kuhinja je, reklo bi se, u svijetu poznatija po svojim pikantnim i jedinstvenim slanim jelima poput raznih gulaša, fišpaprikaša, slanih palačinaka s originalnim punjenjem, pogačicama od čvaraka i drugim specijalitetima a o njima nekom drugom prilikom.
Do tada uživajte u kolačima mi jesmo!
😊
😊
Jedan od veoma teških udaraca, koji su nemilo pogodili Svetog Stjepana, bila je prerana smrt njegova sina i baštinika Emerika, koji je umro vrlo mlad g. 1031. Tome mladiću izvanrednih vrlina otac je spremao prijestolje. Čak ga je htio uzeti za suvladara još prije svoje smrti. Emerik je malo prije krunidbe za suvladara poginuo u lovu, napadnut od divljega vepra. Tome je ljubaznome sinu sveti kralj na latinskom jeziku dao upraviti pismo. Iz njega odsijeva Stjepanova duša. Evo izvadaka iz toga pisma: