U nedjelju 12. rujna 2021.,prve su se bale srebrenog materijala počele spuštati Slavolukom pobjede. Prolaznici su zadivljeno gledali spretne alpiniste dok odmotavaju desetke tisuća kvadratnih metara reciklirane tkanine i njome omotavaju jedan od glavnih pariških spomenika.
Ne samo da nije neobično, već se podrazumijeva da velike umjetnike njihova djela nadživljavaju, a ipak je neočekivano da se to dogodilo Christu. Hrabrost njihovih radova, kako su sami objasnili, nije u tome da su trajna, već u tome da su prolazna što ovaj događaj čini još posebnijim. Na važnosti mu dodaje i vrijeme koje je prošlo otkako je projekt zamišljen. Christo je 60-ih napravio prve skice za zamatanje Slavoluka, ali tada ne samo da nije postojala šansa da mu vlasti dopuste da svoje ideju provede u djelo, bio je potpuno nepoznati umjetnik zbog čega ni buržujska obitelj njegove djevojke nije htjela da postanu par.
U 60-ima New York postaje, a u velikoj mjeri to i ostaje, centar za modernu umjetnost koji okuplja nekonvencionalne talente iz cijelog svijeta pa se Jeanne-Claude i Christo ondje sele sredinom desetljeća te grad postaje njihov doživotni dom. U početku ih se svrstava u umjetnički pravac Arte Povera koji preispituje umjetnički elitizam korištenjem svakodnevnih materijala, u njihovom slučaju uglavnom plastičnih boca, limenki i opet, bačvi koje počinju omatati tkaninama. Njihov rad, ponekad nastao uz odobrenja, ponekad gerilski, zapeo je za oko kritičarima koji ga nisu uvijek odobravali, ali sve se više čuje za ime Christo.
Omatanje postaje jedan od njihovih zaštitnih znakova, kao i projekti na grandioznoj razini. Neki od njihovih najpoznatijih radova uključuju 'Surrounded Islands' u Floridi čime su obilježili svoj pravac kao okolišnu umjetnost s obzirom na to da je unutar njega po prvi put došla do izražaja neporeciva veza njihovih djela, prirode i prostora. U projektu iz 1991. godine par je instalirao 1.340 divovskih plavih kišobrana preko doline rijeke Sato u Japanu i 1.760 divovskih žutih kišobrana u prijevoju Tejon u Kaliforniji što je jedno od najvećih djela koje je ikad itko napravio. Četiri godine kasnije zamotali su Reichstag u Berlinu u metalnu srebrnu tkaninu, a 2005. su postavili sedam i pol tisuća žutih vrata preko 37 kilometara pješačke staze u Central Parku. Tim posljednjim zajedničkim projektom zadali su pečat svome larpurlartizmu objasnivši da instalacija nema baš nikakvu svrhu.
Cijelo to vrijeme svijet je fascinirala ne samo njihova umjetnost već i njihov romantični odnos. Christo i Jeanne-Claude nikad se nisu razdvajali osim kada su letjeli avionom za slučaj da jedan padne kako bi drugi mogao nastaviti provoditi njihove ideje u stvarnost. Oko toga se nisu trebali brinuti sve do 2009. kada Jeanne-Claude umire, a Christo zaista završava njihove projekte samostalno.
Priča kaže da je njena majka odala priznanje i čestitala Christu tek u trenutku kada je Jacques Chirac dopustio da omota Pont Neuf. Navodno su sjedili u restoranu nasuprot slavnoga mosta gledajući njihovu instalaciju i ona je priznala da je njena kćer vidjela ono što ona nije - da je riječ o genijalnom umjetniku. Do danas je taj projekt bio njihovo jedino ostvarenje u Parizu, a Christo nije ni maštao da će doći do realizacije njegove dugogodišnje ideje.
Svaki njihov projekt zahvalnost duguje velikom broju radnika i izvođača, ali i onih koji su trebali dati potrebne dozvole tako da je u svojoj suštini politički čak i kada ne nosi nikakvu poruku. Puno je instalacija koje su osmislili, a koje nikada nisu ostvarene, a to se zamalo dogodilo i sa Slavolukom pobjede.
Kada je Christo naposljetku ipak dobio pristanak za rad imao je samo 18 mjeseci da napravi savršen plan do zadnjeg detalja kako bi vizija mogla biti ostvarena čak i u slučaju njegove smrti. Pažljivo planiranje dovelo je do nebrojenih skica, a upravo su se njihovom prodajom prilikom ostvarivanja svih svojih zamisli financirali. Za potrebe instalacije koja se upravo postavlja u Parizu bit će potrošeno 14 milijuna eura u potpunosti prikupljenih putem njihove fondacije.
Kako su sami govorili, njihovu umjetnost unatoč tome, ne može posjedovati nitko, čak ni oni sami. Instalaciju će prolaznici moći gledati 20 dana nakon čega će se odvezati konopi, skinuti prvo srebrene zavjese, zatim teška željezna konstrukcija i Slavoluk pobjede će izgledati isto kao i prije, spreman za proslavu važnog francuskog blagdana. Christo je rekao da je umjetnost krik slobode, pa će se tako i ovaj nepovratno izgubiti u daljini.(Slobodna Dalmacija)
Time je započela realizacija posljednjeg projekta umjetničkog dua Christa Javacheffa i Jeanne-Claude de Guillebon koji su zajedno radili pod imenom Christo, a koju je jučer po dovršetku javnosti predstavio predsjednik Emmanuel Macron.
Ne samo da nije neobično, već se podrazumijeva da velike umjetnike njihova djela nadživljavaju, a ipak je neočekivano da se to dogodilo Christu. Hrabrost njihovih radova, kako su sami objasnili, nije u tome da su trajna, već u tome da su prolazna što ovaj događaj čini još posebnijim. Na važnosti mu dodaje i vrijeme koje je prošlo otkako je projekt zamišljen. Christo je 60-ih napravio prve skice za zamatanje Slavoluka, ali tada ne samo da nije postojala šansa da mu vlasti dopuste da svoje ideju provede u djelo, bio je potpuno nepoznati umjetnik zbog čega ni buržujska obitelj njegove djevojke nije htjela da postanu par.
Christo i Jean-Claude 2005. ,Don Emmert/AFP
Christo i Jeanne-Claude rođeni su na isti dan, 12. lipnja 1935. godine u potpuno različitim okolnostima. Njegovi roditelji živjeli su u industrijskom gradiću u Bugarskoj, a on je proveo svoju mladost u teškim uvjetima staljinističke represije. Završio je likovnu akademiju u Sofiji i zatim se preselio u Prag, ali je nakon sloma Mađarske revolucije napustio Istočni blok i završio studij u Beču, zatim neko vrijeme živio u Švicarskoj da bi se naposljetku doselio u Pariz. Njezin otac bio je general u Maroku, obitelj se zatim preselila u Tunis da bi se na kraju i oni, otprilike u isto vrijeme kada i Christo preselili u glavni grad Francuske. Christo je u to vrijeme da bi preživio slikao portrete pa je majka Jeanne-Claude kod njega naručila svoj. Dok je boravio u kući de Guillebon njih dvoje su se zaljubili iako je Jeanne-Claude već bila zaručena. Za tog muškarca se i udala, ali ga je trudna s Christovim djetetom ostavila odmah nakon medenog mjeseca. Dobili su sina 1961. godine, a njihovo prvo zajedničko djelo rodilo se samo godinu dana poslije.
U blizini Christove samostalne izložbe u Parizu par je nekoliko sati blokirao uličicu poslagavši 240 limenih bačvi. Performans je nazvan 'Željena zavjesa' i bila je odgovor kriznim vremenima nakon izgradnje Berlinskoga zida. Ipak, govoreći o njemu, kao i o svim radovima koji će uslijediti, Christo nikada nije želio otkrivati što je imao na umu kada ga je stvarao. Slobodna interpretacija, svaka interpretacija njihova rada bila je dobrodošla i smatrali su je jednako točnom.
U blizini Christove samostalne izložbe u Parizu par je nekoliko sati blokirao uličicu poslagavši 240 limenih bačvi. Performans je nazvan 'Željena zavjesa' i bila je odgovor kriznim vremenima nakon izgradnje Berlinskoga zida. Ipak, govoreći o njemu, kao i o svim radovima koji će uslijediti, Christo nikada nije želio otkrivati što je imao na umu kada ga je stvarao. Slobodna interpretacija, svaka interpretacija njihova rada bila je dobrodošla i smatrali su je jednako točnom.
U 60-ima New York postaje, a u velikoj mjeri to i ostaje, centar za modernu umjetnost koji okuplja nekonvencionalne talente iz cijelog svijeta pa se Jeanne-Claude i Christo ondje sele sredinom desetljeća te grad postaje njihov doživotni dom. U početku ih se svrstava u umjetnički pravac Arte Povera koji preispituje umjetnički elitizam korištenjem svakodnevnih materijala, u njihovom slučaju uglavnom plastičnih boca, limenki i opet, bačvi koje počinju omatati tkaninama. Njihov rad, ponekad nastao uz odobrenja, ponekad gerilski, zapeo je za oko kritičarima koji ga nisu uvijek odobravali, ali sve se više čuje za ime Christo.
Omatanje postaje jedan od njihovih zaštitnih znakova, kao i projekti na grandioznoj razini. Neki od njihovih najpoznatijih radova uključuju 'Surrounded Islands' u Floridi čime su obilježili svoj pravac kao okolišnu umjetnost s obzirom na to da je unutar njega po prvi put došla do izražaja neporeciva veza njihovih djela, prirode i prostora. U projektu iz 1991. godine par je instalirao 1.340 divovskih plavih kišobrana preko doline rijeke Sato u Japanu i 1.760 divovskih žutih kišobrana u prijevoju Tejon u Kaliforniji što je jedno od najvećih djela koje je ikad itko napravio. Četiri godine kasnije zamotali su Reichstag u Berlinu u metalnu srebrnu tkaninu, a 2005. su postavili sedam i pol tisuća žutih vrata preko 37 kilometara pješačke staze u Central Parku. Tim posljednjim zajedničkim projektom zadali su pečat svome larpurlartizmu objasnivši da instalacija nema baš nikakvu svrhu.
Cijelo to vrijeme svijet je fascinirala ne samo njihova umjetnost već i njihov romantični odnos. Christo i Jeanne-Claude nikad se nisu razdvajali osim kada su letjeli avionom za slučaj da jedan padne kako bi drugi mogao nastaviti provoditi njihove ideje u stvarnost. Oko toga se nisu trebali brinuti sve do 2009. kada Jeanne-Claude umire, a Christo zaista završava njihove projekte samostalno.
Priča kaže da je njena majka odala priznanje i čestitala Christu tek u trenutku kada je Jacques Chirac dopustio da omota Pont Neuf. Navodno su sjedili u restoranu nasuprot slavnoga mosta gledajući njihovu instalaciju i ona je priznala da je njena kćer vidjela ono što ona nije - da je riječ o genijalnom umjetniku. Do danas je taj projekt bio njihovo jedino ostvarenje u Parizu, a Christo nije ni maštao da će doći do realizacije njegove dugogodišnje ideje.
Svaki njihov projekt zahvalnost duguje velikom broju radnika i izvođača, ali i onih koji su trebali dati potrebne dozvole tako da je u svojoj suštini politički čak i kada ne nosi nikakvu poruku. Puno je instalacija koje su osmislili, a koje nikada nisu ostvarene, a to se zamalo dogodilo i sa Slavolukom pobjede.
Kada je Christo naposljetku ipak dobio pristanak za rad imao je samo 18 mjeseci da napravi savršen plan do zadnjeg detalja kako bi vizija mogla biti ostvarena čak i u slučaju njegove smrti. Pažljivo planiranje dovelo je do nebrojenih skica, a upravo su se njihovom prodajom prilikom ostvarivanja svih svojih zamisli financirali. Za potrebe instalacije koja se upravo postavlja u Parizu bit će potrošeno 14 milijuna eura u potpunosti prikupljenih putem njihove fondacije.
Kako su sami govorili, njihovu umjetnost unatoč tome, ne može posjedovati nitko, čak ni oni sami. Instalaciju će prolaznici moći gledati 20 dana nakon čega će se odvezati konopi, skinuti prvo srebrene zavjese, zatim teška željezna konstrukcija i Slavoluk pobjede će izgledati isto kao i prije, spreman za proslavu važnog francuskog blagdana. Christo je rekao da je umjetnost krik slobode, pa će se tako i ovaj nepovratno izgubiti u daljini.(Slobodna Dalmacija)