Park Güell (Park Gvelj) je očaravajući park koji se nalazi na brdu El Karmel u Barceloni, karakterističan po arhitektonskim elementima legendarnog katalonskog arhiteke Antonija Gaudija. Na prijelazu u 20. stoljeće, Eusebi Guell i Bacigalupi su naručili projekt koji je prvobitno trebao biti zatvorena stambena zona, sa oko 60 građevina.
Projekat je pripao Antoni Gaudiju, arhitekti poznatom po spektakularnim građevinama kao što su Casa Batlló i Sagrada Família. Razvoj ove zone se uskoro pretvorio neuspjeh, a nakon Eusebi Guellijeve smrti 1918. godine, njegovi nasljednici su ponudili park Gradskom vijeću Barcelone, koje je otkupilo lokaciju i ovdje otvorilo javni parki 1926. godine.
Park Güell sadrži niz nevjerojatnih kamenih struktura, staza i i fascinantnih građevina. Tu su i uvijeni stubovi i skulpture, a sve zajedno podsjeća na oblike koji se mogu vidjeti u prirodi – jer je upravo priroda i inspirirala Gaudija. Na vrhu se nalaze i terase koje pružaju spektakularan pogled na park, ali također i na cijeli grad.
Park podržava i veliki broj divljači, a posebno nekoliko vrsta papagaja, kao i orlova i kolibrija. Park Güell je danas zaštićeni dio UNESCO-ve Svjetske baštine, ulaz je dozvoljen ali uz unaprijed rezerviranu ulaznicu koja košta oko 7 eura (4,90 za starije osobe).
Nalazi se na brdu Carmel en Gracia (Barcelona je cijela brežuljkasta i brdovita, što lijepo izgleda na razglednicama, no za pješačenje je ubitačno). On line ulaznice možete kupiti na linku:
Zamišljen je zapravo kao kompleks vrtova ispresijecanih (ili povezanih) različitim građevinama (kuće, otkriveni platoi, natkriveni platoi...).
Gaudi ga je konstruirao i gradio od 1900. – 1914. (samo jedna napomena za one koji su dovoljno ambiciozni da pokušaju ovako srediti okoliš svoje vikendice; nije baš jednostavno napraviti bajkovit vrt, a financije ne treba ni spominjati,pa dozvole,privole ovo ono), a danas je pod zaštitom UNESCO-a kao dio svjetske baštine. O Gaudiju više na linku O Gaudiju
Gaudi je u početku trebao urediti okoliš kuće koja Eusebiu Güellu nije donosila dobit i koji ju je na ovaj način htio učiniti ekonomski isplativom.
Neuređeno zemljište oko kuće bilo je kamenito, s rijetkom vegetacijom i tek nekoliko stabala. Prednost terena bila je udaljenost od tvornica i čist zrak te predivan pogled.
Güell je uz park namjeravao i na 60 trokutastih parcela sagraditi luksuzne kuće koje bi potom prodao.
No, i interes kupaca je potpuno izostao, pa su izgrađene svega dvije kuće i uspio je prodati samo jednu., a drugu je ponudio samome Gaudiu koji je za kupnju potrošio svoju ušteđevinu i tu smjestio svoju obitelj 1906. godine.
Zanimljivo je da je u jednoj od njih živio 20 godina Gaudi a da je nije ni projektirao i u toj kući svoj dom danas ima muzej posvećen upravo njemu (www.casamuseugaudi.org). La Torre Rosa .
Gaudi je današnji park projektirao kao privatni vrt, a kasnije je prostor pretvoren u javni park (ili vrt, različiti izvori navode i jedno i drugo ime).
Radovi na parku su zaustavljeni 1914. godine, kada je zapravo Gaudi sve svoje napore usmjerio na gradnju Sagrada Familije. Posjed je naposljetku prodan gradskim vlastima i 1926. godine otvoren kao javni park, što je ostao sve do danas.
Dio parka je slobodan za razgled, a za dio koji obuhvaća Gaudijeve zgrade potrebna je ulaznica.
S obzirom da se radi o ograničenom prostoru, u park se svakog sata propuštaju samo brojčano strogo određene skupine posjetilja.
Naplaćuje se i ulaznica za posjet Gaudievoj kući La Torre Rosa u kojoj se može razgledati pokućstvo koje je dizajnirao Gaudi.
Inače, za one koji žele posjetiti ovu kuću i Sagradu, daje se ulaznice s popustom (korisna informacija za one koji planiraju uskoro krenuti)...
Također savjet, ukoliko želite izbjeći gužve i čekanja u redu, kupite ulaznice putem interneta za određeno vrijeme tijekom dana.
Mi smo ušli u park sa Barcelona press karticom bez problema i imali smo i što vidjeti.No o tome ću opširnije poslije.
Sve u parku Güell odiše mirom koji se očekuje od parkova. Zgrade koje stoje s obje strane ulaza svojim nadrealnim krovovima i tornjićima koji odišu dahom fantastike savršeno najavljuju ono što vas očekuje unutra.
Dio parka koji najviše zaokuplja pozornost posjetitelja velika terasa (djelimično natkrivena) koju okružuje kamena klupa u obliku morskog vala. Ako se uspnete do platoa iznad stubišta, odakle se pruža veličanstven pogled na park i velik dio grada, dočekat će vas zmijolika klupa, često zvana najduljom klupom na svijetu.
Ako je suditi po Guinnessovoj knjizi rekorda, to ipak nije točno, iako bi titulu najdulje među klupama u parkovima vjerojatno i dalje odnijela s lakoćom. Gledajući je, lako biste pomislili da se radi o još jednom genijalnom Gaudijevom djelu, ali ovoga puta zasluge pripadaju njegovom suradniku Josepu Jujolu, s kojim je radio i na brojnim drugim poznatim djelima, poput Case Mila.
Dizajnirajući krivulju klupe, Gaudi se poslužio otiskom stražnjice koji je goli radnik ostavio nakon što je sjeo u neosušenu glinu (hm, nisam pronašla podatak je li Gaudi tražio radnika određene veličine delikatnog dijela tijela...).
Radi se o doista neobičnom mjestu, pa biste pri ulasku mogli pomisliti da ste došli na snimanje nekakve zanimljive bajke. Tako će vas već na ulazu dočekati dvije kuće čiji oblik neodoljivo podsjeća na ilustracije iz popularnih slikovnica. Nakon njih slijedi velebno dvostrano stubište, na čijem se vrhu nalazi Hipostilna dvorana, prostor izvorno namijenjen tržnici, u kojem se nalazi čak 86 dorskih stupova.
Strop natkrivenog dijela terase je posebno zanimljiv zbog ukrasa od lomljene keramike i dijelova staklenih boca (ovako nešto bih voljela imati u stanu). Pojedini stropni ukrasi su zaštićeni mrežom zbog golubova; oni nezaštićeni su iskorišteni za gniježđenje...
A među živopisnim stupovima možete guštati u etno glazbi i zvucima akustične gitare... Tu vlada posebna atmosfera puna mira i sreće...
Gaudi je u park ukomponirao mnogobrojne motive katalonskog nacionalizma i religijskog misticizma kao i elemente drevne poezije. Izvorno, posjetitelje parka dočekivalie su dvije mehaničke gazele u prirodnoj veličini (u srednjovjekovnoj poeziji one su simbol mladosti i ljubavi), ali tijekom rata im se gubi svaki trag.
Puteve i ceste po parku također je projektirao Gaudi i to na način da svojim diskretnim oblikom prate padine brda i provlače se ispod arkada. Za njihovu konstrukciju korišteno je kamenje iz neposrednog okoliša da bi se što bolje uklopile ne narušavajući izgled prirode.
Putevi djelimično prolaze ispod arkada i ako malo prolutate tamo, možete guštati u boleru... Svojim opsesivnim uzimanjem motiva iz prirode i oponašanjem živog svijeta kamenim strukturama, Gaudi je postigao da njegove građevine djeluju kao sastavni dio okoliša. Promatrajući mnogobrojne nastambe tijekom svojih putovanja (od onih prapovijesnih zemunica pa do ultramodernih nebodera ), primijetio sam da građevine čistih linija i ravnih ploha uglavnom djeluju kao šaka u oko, dok se većina kompliciranih nadrealnih i pomalo kičastih zgrada prilično dobro stopi sa prirodnim okolišem i postane nerazdvojni dio njega.
Naravno, ovo se ne odnosi na hiperosvijetljene šarene fasade poput onih sa bliještećih razglednica Las Vegasa; vrišteća svjetla se ne uklapaju nigdje...
Na stubištu se nalazi Zmajeva/Gušterova fontana. Kao i sve kod Gaudija, pomalo je neobična, pa je tako skulptura zmaja obložena tisućama šarenih komadića keramike i čini vrlo zanimljiv mozaik.
Taj mozaik je najpopularniji motiv parka je Zmaj, ali bez obzira na ime, meni je izgledao kao daždevnjak ili neki sličan gušter... Inače, ulični štandovi i suvenirnice nude umanjenu kopiju u obliku magneta, figurica, privjesaka, sličica, naljepnica...
Uistinu je neizbježan motiv turističke ponude Barcelone...
Provjera dostupnosti i kupovina on line karata :
Nakon što smo došli u Barcelonu odmah smo i više nego sretni preko Katalunjskog trga krenuli ostaviti stope i nabijati žuljeve na šetalištu Gracia gdje se nalaze dvije kuće koje je projektirao originalni arhitekt Gaudi. Provjera slobodnih termina i on line ulaznice :
Posjetili smo mi nju i dan poslije ipak treba vidjeti i danju, kada sam išao do Turističke zajednice Barcelona po papirologiju.Barcelona Turisme , visitbarcelona.com .
Kuća se nalazi službeno u poprečnoj ulici Provença, 261-265, No, prije nego započnem priču i razgledavanje kuća, pogledali smo dok smo šetali nekoliko zanimljivih detalja sa šetališta koje obiluje interesantnim arhitektonskim rješenjima; Vrlo inspirativno za one koji namjeravaju početi s gradnjom vlastitog doma... i same arhitekte dakako. A rezime iz kataloga Turističke zajednice Barcelona bih bio. Casa Mila, poznatija kao La Pedrera što na katalonskom znači Kamenolom, građena je tijekom 1906. – 1910. godine, a službeno je otvorena 1912. Projektirana i sazidana za bračni par Rosario Segimon i Pere Mila, a gradnju je financirala udovica Rosario novcem prvog muža koji je bio bogati povratnik iz Amerike. Inače, Katalonci povratnike koji su se obogatili u Americi nazivaju Indiano. Njen drugi muž Pere Mila bio je građevinar kojega su kritizirali zbog razmetljivog načina života i ismijavali zbog ljubavi prema novcu i bogatstvu. Njegovi sugrađani su se pitali da li više voli bankovni račun Pokojnog Guardiole ili njegovu udovicu. Zanimljivo je svakako reći da se prilikom gradnje, Gaudiev projekt nije u potpunosti ispoštovao, jer se lokalna vlast bunila zbog nekih detalja. Rezultat taga nezadovoljstva vladajućih bila je novčana kazna za bračni par zbog nepoštivanja građevinskih zakona, rušenje dijelova koji su nadvisivali standardnu visinu gradskih građevina, a također je odbijena instalacija goleme skulpture na krov. Gaudi je taj kip opisao kao «Djevicu» (zbog poznate religioznosti arhitekta, pretpostavljam da se ovdje misli na Mariju), ali njegov biograf Gijs van Hensbergenemlje, tvrdi da je skulptura trebala predstavljati iskonsku boginju Zemlje, Geju. Odmah sam povukao poveznicu kako je to u civiliziranom svijetu gdje vladajući brinu o izgledu urbane sredine i to kada još? Početkom onoga tamo stoljeća. Ova zgrada je po mnogima najpotpunije Gaudíjevo djelo kao i njegovog koncepta prirodne arhitekture.
Ona predstavlja kamenu planinu napravljenu ljudskom rukom s brojnim nepravilnim prozorima koji izgledaju kao otvori špilja i balkonima od kojih svaki ima unikatnu ogradu od kovanog željeza. Gaudí, kao usamljeni i introvertiran katolik, na ovoj je zgradi uspio ostvariti najznačajniju odliku art nouveaua – krajnju vitalnost. Njegova zgrada nije ni u kom slučaju statičan geometrijski prostor, ona nema nijednog pravog kuta, nego predstavlja prostor koji se stalno ponovno rađa i širi. Tlocrt prizemlja pokazuje osobitu organizaciju prostora oko unutarnjeg dvorišta. Između prostorija nepravilnog zakrivljenog plana prolazi uzak, krivudav hodnik neočekivanih usmjerenja. Stanovi se protežu od fasade do fasade obilazeći dvorišta, a vijugavi hodnik povezuje izolirane udaljene prostorije.
Tlocrt je oblikovan u nepravilnome konkavno-konveksnom ritmu koji se ponavlja i na fasadi.
Fasada je ostvarena u serijama valova koji prate kretanje cijele zgrade. S druge strane, sam Gaudí je rekao: "kutovi će jednog dana nestati i materijal će se manifestirati u zvjezdanim oblinama: sunce će prodirati sa sve četiri strane i bit će to slika raja … a moja palača će više zračiti od samoga svjetla". Mekano oblikovanje i pokrenutost daju volumenu skulpturalni karakter, a upotrebom različitih materijala (željezo, fajansa) koji su ornamentalno obrađeni, i različitih boja, stvoreni su slikarski efekti. Gaudí je namjesto krova zgrade ostvario potpunu umjetničku slobodu mašte u oblikovanju terase s vrtovima oko velikog dvorišta koje je ispunjeno zakrabuljenim mističnim čudovištima (unikatni dimnjaci).
U ovom apstraktnom ambijentu Gaudí je ostvario sve odlike nadrealizma koji će se kao umjetnički pravac pojaviti tek dvadesetak godina kasnije.
Početkom osamdesetih prošloga stoljeća, kuća je bila u jadnom stanju, zapuštena i obojana dosadnom smeđom bojom, a unutrašnji zidovi su izgubili živopisne boje koje su prekrivene ili izblijedjele, žalostan izgled originalne ljepotice. Tijekom osamdesetih je renovirana i tom prilikom su zidovima vraćene izvorne boje i sjaj. Na prvom katu se povremeno održavaju izložbe za koje je ulaz slobodan, a tu se može vidjeti i mali dio interijera. Za stan na drugom katu i posjet terasi na krovu se plaća ulaznica, a treći, četvrti i peti kat nisu otvoreni za javnost. Treba dodati da je Casa Mila dio svjetske baštine i pod zaštitom je UNESCO-a, a smatra se pretečom nekih poznatih građevina sličnog BIOMORFNOG izgleda (Einsteinov toranj u Potsdamu, Guggenheimov muzej u New Yorku, Disneyeva koncertna dvorana u Los Angelesu...). Casa Mila je korištena i kao kulisa u nekim filmovima i romanima. Tako je Michelangelo Antonioni snimao svoj «Zanimanje: reporter» na njenom krovu, a spominju je Trudi Aleksej i Eoin Colfer u svojim knjigama «Mezuzah u Madoninom stopalu» i «Artemis Fowl i izgubljena kolonija» (nisam čitao ove knjige i ne znam da li postoji prijevod na hrvatskom; ovo sam pročitao u katalogu turističke kao malu zanimljivost vezanu uz kuću Mila).
Svakako treba posjetiti La Pedreru jer je posebna na svoj način onaj Gaudijev način.
