Dvorac Schönbrunn
Grad Beč je zbilja dao truda kako bi sačuvao sve vrijedne tragove bogate i nadasve zanimljive povijesti i s razlogom možemo reći da je prava prijestolnica kulture i grad koji s razlogom privlači milijune posjetitelja.
Dvorac Schönbrunn se danas svakako smatra zaštitnim znakom Beča, ali je i najvažnije kulturno blago Austrije te ujedno i najposjećenija turistička atrakcija te zemlje. Zajedno sa parkom se prostire na 160 ha, a od 1996. godine se nalazi na popisu svjetske kulture baštine UNESCO-a. Poznat je po veličanstvenoj arhitekturi, prekrasnom interijeru te velikom broju prostorija (njih 1 441), zbog čega ga mnogi zovi Mini Versailles (190 prostorija nije otvoreno za javnost). Prvobitno je izgrađen kao lovački dvorac s velikim parkom, a na svoju današnju veličinu je nadograđen tijekom 18. stoljeća kada je služio kao ljetna rezidencija carske obitelji Habsburgovaca i njihovih dvorjana.
Car Maksimilijan II. je 1559. godine dao izgraditi manji dvorac za lov, Katterburg, koji je tokom vremena više puta bio spaljen, a 1683. godine je bio u cijelosti uništen (u vrijeme Druge turske opsade). Ponovna izgradnja je nastala kao ideja Johanna Bernharda Fischera von Erlacha, međutim, njegova završna verzija je nešto skromnija u odnosu na prvobitne nacrte.
Car Maksimilijan II. je 1559. godine dao izgraditi manji dvorac za lov, Katterburg, koji je tokom vremena više puta bio spaljen, a 1683. godine je bio u cijelosti uništen (u vrijeme Druge turske opsade). Ponovna izgradnja je nastala kao ideja Johanna Bernharda Fischera von Erlacha, međutim, njegova završna verzija je nešto skromnija u odnosu na prvobitne nacrte.
_059.jpg)
Projekt je dovršen tek nakon što je Marija Terezija angažirala Nikolausa Pacassija sredinom 18. stoljeća. Ime dvorca navodno potječe od cara Matije (Kaiser Matthias) koji je tu za vrijeme lova vidio jedan posebno lijep izvor (njem. Brunnen) i izjavio “Ei, welch schöner Brunn” (“O, kako li lijepoga izvora”).
Iz toga izvora, iz kojeg je navodno izvirala i ljekovita voda, dvorac je opskrbljivan sve do izgradnje vodovoda za vodu iz gorskih izvora.
.jpg)
Jedna od zanimljivosti održava se početkom lipnja, između dvorca i Gloriette(glorijeta) gdje se svake godine održava besplatni ljetni koncert Bečke filharmonije, a na tom se prostoru ujedno nalazi i Irrgarten odnosno labirnit. Carica Marija Terezija je dala sagraditi Gloriettu (klasicističku arkadu) i posvetila ga je habsburškoj moći i ”Pravednom ratu” (katolička doktrina o ratu za pravdu ili istinu). Johann Ferdinand Hetzendorf von Hohenberg je 1778. godine za caricu izgradio i slikovite ”rimske ruševine” ili ”ruševine Kartage” te fontanu s obeliskom kao simbolom stabilnosti.
Za dekoraciju interijera dvorca je zaslužan već spomenuti Nikolaus Pacassi, koji je u prevladavajućem rokoko stilu osmislo interijer velikog broja prostorija koje variraju od krajnje luksuznih pa sve do jednostavnih apartmana, primjerice onog u kojem su živjeli Franjo Josip i carica Elizabeta. Svakako je impresivna Soba od orahovine (naziv je dobila po oblogama od skupocjenog drveta) u kojoj je Franjo Josip primao audijencije (u jedno poslijepodne je znao primiti i do stotinu ljudi). Soba je poznata i po ukrasnim pozlatama na stolićima i drvenim oblogama koji na najbolji način svjedoče o raskoši rokoko stila.
Posjetom radnoj sobi cara Franje Josipa, na najbolji mogući način ćete ”upoznati” njegov karakter. Već s 18. godina je postao car, a njegov radni dan je započinjao prije 5 sati ujutro, te je većinu svog života proveo upravo za radnim stolom ove prostorije. Radna soba je ukrašena slikama njegove obitelji od kojih dominiraju njegovi portereti i njegove supruge Elizabete, poznate pod nadimkom Sisi. Dakako, on i supruga su imali zajedničku sobu, međutim on je imao i zasebnu sobu koja je služila za jutarnju molitvu.
Srce dvorca je Velika Galerija, jedna od najraskošnijih svečanih dvorana u rokoko stilu. Smještena je u samom središtu dvorca i dužine je 40 metara i širine desetak metara. Koristila se za održavanje balova, primanja i za ostale dvorske svečanosti, a od 1994. godine se koristi za državne prijeme. Velika Galerija je jedinstveno umjetničko djelo u stilu rokoko kojeg čine kristalna zrcala, stropne freske, pozlaćene dekoracije i dva velika pozlaćena lustera koji su nosili svaki po 70 svijeća sve do 1901. godine, kada je uvedena električna energija u dvorac. U sredini dvorane se nalazi freska, djelo talijanskog slikara Gregorija Guglielmija koja prikazuje Franza Stephana i Mariju Tereziju.
Idealan primjer sobe iz doba Marije Terezije je Soba ogledala, sa svojim veličanstvenim bijelim i zlatnim rokoko ukrasima i kristalnim ogledalima koja su pozicionirana na način da odražavaju jedan drugoga, stvarajući na taj način prividni koridor koji mijenja stvarne dimenzije sobe. Ova soba je ujedno služila i za obiteljske proslave i manje koncerte, a značajna je i po prvom koncertu šestogodišnjeg Wolfganga Amadeusa Mozarta (1762. godine).
Carica Marija Terezija je jako voljela japansku i kinesku umjetnost (koja su u to doba bile veoma popularne) i to je imalo veliki utjecaj na uređenje i opremanje rezidencije. Na obje strane Male galerije nalazi se po jedan Kineski kabinet: na lijevoj strani je Ovalni kineski kabinet, dok je na desnoj strani Kružni kineski kabinet. Obje prostorije su služile za održavanje sastanaka Marije Terezije s njezinim ministrima.
Porculanska soba je služila kao radna soba, ali i kao prostor za igru. Porculan je bio jako popularan u 18. stoljeću, a soba je dizajnirana na način da se sa plavo-bijelim slikama, koje su urezbarene u drvo, imitira porculan. U sobi se nalazi ukupno 213 slika koje su naslikali muž Marije Terezije, Franjo Stejpan i njihova djeca.
Dvorana za svečanosti je uglavnom služila kao predsoblje apartmana cara Franje Stjepana. Ovdje se okupljala carska obitelj, ali je ujedno služila i za održavanje proslava, kao što su krštenje, rođendani ili banketi. Ističe se po monumentalnim slikama koje je naručila Marija Terezija, a koje prikazuju obiteljske događaje povijesnog značenja (tema su svadbene svečanosti), ali i najpoznatiji portret Marije Terezije u skupocjenoj haljini od bijele čipke. Na desnoj strani Dječje sobe nalazi se portret Marije Terezije, koja je voljenom Franzu Stephanu rodila 16 djeca, od čega 11 kćeri i 6 sinova. Prostor je također bio uređen i sa portretima kćeri Marije Terezije.
Izvorno poznata kao Kabinet Feketin, Milijunska odaja je jedna od najskupocjenijih prostorija dvorca. Soba je ukrašena sa 60 rokoko zidnih dekoracija koje prikazuju prizore privatnog i društvenog života indijskih vladara u 16. i 17. stoljeću. Dizajn prostorije je zaokružen lusterom koji je izuzetno kvalitetan rad umjetnika sa bečkog dvora, a koji je izrađen od pozlaćene lijevane bronce. Crveni salon sadrži portrete nekoliko habsburških careva, uključujući i portret Leopolda II. koji je naslijedio brata Josipa II. Na slici je prikazan i njegov sin i nasljednik, Franjo, koji je kao Franjo II. bio posljednji car Svetog Rimskog Carstva.
Marija Terezija se kao veoma mlada djevojka zaljubila u svog supruga te se udala sa svega 19 godina. Nakon njegove iznenadne smrti 1765. godine, njegovu radnu sobu, Vieux-Laque, je odlučila urediti kao spomen sobu. O njezinoj beskrajnoj ljubavi prema suprugu svjedoči papir pronađen u molitveniku nakon njezine smrti, a na kojem su bili zapisani trenutci sreće koje je provela sa svojim voljenim suprugom. Cijela soba je obložena crnim drvenim intarzijama od orahovine koje su stigle iz Pekinga i koje su ukrašene pozlaćenim okvirom. Carica je također naručila i nekoliko portreta za ovu sobu, a portert kojeg je naslikao Pompeo Batoni je dovršen 1769. godine.
U Bogatoj sobi posjetitelji mogu vidjeti jedini krevet sačuvan na Bečkom dvoru. Riječ je o veoma raskošnom krevetu od crvenog baršuna koji je napravljen prilikom zaruka Marije Terezije, a izvorno se nalazio u njezinim privatnim odajama u zimskoj rezidenciji u Hofburgu.
Bergl sobe su zapravo niz međusobno spojenih dvorana koje se dijele na Prinčev, Goëss i Gisela apartmane. Zidovi i stropovi prostorija su prekriveni pejzažnim slikarstvom koji podsjećaju na prekrasne vrtove u kojima obitavaju vile. U ovim Vas sobama očekuje egzotični svijet prirode koja je kreirana baš prema ljudskim potrebama. Carica Marija Terezija je koristila južni dio ovih prostorija kao ”ljetne sobe”, kada bi joj u njezinin odajama postalo prevruće (danas poznate kao Goëss sobe), dok je Gisela apartman dio Dječjeg muzeja.
Dvorska kapela još i dan danas ima izvornu prostornu strukturu koju joj je dao arhitekt Johann Bernhard Fischer von Erlach! Neizostavni dio života na dvoru bio je sudjelovanje na Svetoj Misi i predstavljalo je važnu tradiciju dinastije Habsburg. Do 1743. godine kapela je bila relativno jednostavno uređena, međutim Marija Terezija je renomiranim umjetnicima dala važan zadatak da kapelici podare prestižan i impresivan interijer. Mramorni oltar je najvjerojatnije dizajnirao Nikolaus Pacassi, dok se iznad oltara nalazi slika Djevice Marije koja je djelo najistaknutijeg austrijskog baroknog umjetnika, Paula Trogera. Na svakoj strani kapele se nalazi po još jedan oltar i vrijedne slike. Kapela je posvećena 29. travnja 1745. godine, a posvetio ju je nadbiskup Beča, grof Sigmund Kollonitsch. Izvorno je bila posvećena Mariji Magdaleni .
Od ostalih prostorija posebno se ističu Napoleonova soba, soba Marie Antoinette, Lovačka soba i Salon Gobelin. Svaki salon i svaka dvorana dvorca pripovjedaju zanimljve priče iz prošlosti, i posjetiteljima omogućava barem na tren da osjete život bečkog dvora. Dvorac zajedno sa vrtovima i perivojima, ali i sa zoološkim vrtom iz 1752. godine predstavlja primjer Gesamtkunstwerka. Prilikom razgleda dvorca možete se odlučiti za opciju ”Imperial tour” koja se sastoji od razgleda prvih 6 prostorija (te dobiti sasvim solidan uvid u tadašnji život carske obitelji); no za potpuno doživljaj života carske obitelji odaberite ”Grand tour” koji obuhvaća razgled ukupno 40 prostorija!
