Vojno-povijesni muzej u Beču

Otprilike kilometar jugoistočno od superpopularnog Bečkoga Belvederea smjestila se jedna od najbolje čuvanih bečkih tajni - Arsenal.

Proljeće naroda 1848. godine osjetilo se i u Beču. Austrijanci su se pobunili protiv autokratske vladavine, utjelovljene prije svega u liku omraženog kancelara Metternicha. Car je Metternicha smijenio i udovoljio nekim od ostalih zahtjeva prosvjednika, a kako bi se zaštitila od eventualnih budućih nemira, vlast je odlučila sagraditi veliki vojni kompleks u južnom dijelu grada.

Taj je kompleks poznat pod nazivom Arsenal i nalazi se istočno od Glavnog kolodvora (Hauptbahnhofa) te je zapravo spojen sa Švicarskim vrtom. Golemim kompleksom, dovršenim 1856. godine dominirale su vojarne, a 1891. pridružen im je Muzej vojne povijesti (Heeresgeschichtliches Museum, www.hgm.or.at). Građen je po planovima Théophila Hansena, i prikazuje eksponate iz povijesti austrijskih oružanih snaga od 16. stoljeća do danas.

Svakako zanimljivo za napomenuti je i to što je to bio  prvi muzej u Beču koji je građen s ciljem korištenja u i samo muzejske svrhe.

U Muzeju se može dobiti uvid u povijest austrijske vojske od početka 17. stoljeća nadalje, pri čemu je nama posebno zanimljiv svakako bito automobil u kojemu se nadvojvoda Franjo Ferdinand vozio kada je na njega izvršen atentat u Sarajevu, što je zapravo i bio povod za početak Prvog svjetskog rata.

Muzej i veći dio Arsenala posebno privlače svojom zanimljivom arhitekturom. Naime, radi se o mješavini bizantskog stila i gotike, koji neodoljivo podsjeća na neke maurske građevine viđene na Pirinejskom poluotoku. Sve je to 'začinjeno' okolnim zelenilom(koju na žalost nismo doživjeli u punom sjajuzbog zime) a koje se savršeno uklapa u romantiziranu arhitekturu Arsenala. Nažalost, zbog pomalo izolirane lokacije, turisti rijetko ondje zalaze, pa kompleks koji bi u središtu grada izazivao veliku pozornost posjećuju tek rijetki a mi vam ga svakako preporučujemo je zaslužuje posjet a vrlo je sličan Vojmom muzeju u Pariškom Domu Invalida.

Zanimljivo je i napomenuti da se Muzej  prostire na dvije etaže, a izložene su zbirke od vremena turske opsade Beča 1683., Francuske revolucije i Napoleonskih ratova. 

Nama je bilo zanimljivo vidjeti i prikaz hrvatskog konjanika iz Tridesetogodišnjeg rata.

Svakako jedna dvorana za napomenuti je  i Zapovjednička dvorana.

U unutrašnjosti Vojno-povijesnoga muzeja vidljiva je nakana cara Franje Josipa da stvori zgradu, ne samo za zbirku carskoga oružja, nego povrh svega za očuvnje spomena i slave Carske vojske na veličanstven način. U Zapovjedničkoj dvorani (Feldherrenhalle) nalazi se tako 56 kipova "najpoznatijih, vječnoga nasljedovanja dostojnih austrijskih ratnika i vojskovođa", kako su opisani u carskoj odluci od 28. veljače 1863.

Svi su kipovi izrađeni od Carrara mramora i jednako visoki, točno 186 cm. Imena i biografski podatci nalaze se na pločama smještenim iznad svakoga kupa, dok na podnožju kipova stoje imena jednoga od 32 umjetnika koji su ih izradili, datum postavljanja i ime pokrovitelja koji je platio za kip. Polovicu troškova snosio je osobno car Franjo Josip, a ostatak su financirali privatni pokrovitelji, koji su često bili potomci pojedinih vojskovođa. Kronološko razdoblje prikazanih vojskovođa ide od austrijskoga markgrofa Leopolda I., do grofa Jelačića Bužimskoga.

Popis kipova u Zapovjedničkoj dvorani
markgrof Leopold I. (c. 940.-994.)
vojvoda Heinrich II. (1107. – 1177.)
vojvoda Leopold V. (1157. – 1194.)
vojvoda Fridrik II. (1211. – 1246.)
kralj Rudolf I. (1218. – 1291.)
kralj Albert I. (1255.–1308.)
vojvoda Leopold I. (1290.–1326.)
Janko Hunjadi (1387.–1456.)
Andreas Baumkircher (1420.–1471.)
Johann Giskra von Brandeis (c. 1400.-1469./1470.)
car Maksimilijan I. (1459.–1519.)
Niklas grof Salm (1459.–1530.)
Georg von Frundsberg (1473.–1528.)
Wilhelm von Roggendorf (1481.–1541.)
car Karlo V. (1500.–1558.)
Nikola Šubić Zrinski (1508.–1566.)
Herbard VIII. von Auersperg (1528.–1575.)
Lazarus von Schwendi (1522.–1583.)
Adolf von Schwarzenberg (1551.–1600.)
Johann ’t Serclaes grof von Tilly (1559.–1632.)
Heinrich Duval, grof von Dampierre (1580.–1620.)
Charles Bonaventure de Longueval, grof de Bucquoy (1571.–1621.)
Albrecht Wenzel Eusebius von Wallenstein (1583.–1634.)
Matthias grof von Gallas (1588.–1647.)
Johann grof von Aldringen (1588.–1634.)
Gottfried Heinrich grof zu Pappenheim (1594.–1632.)
Johann grof von Sporck (1600.–1679.)
Johann grof von Werth (1591.–1652.)
car Ferdinand III. (1608.–1657.)
Raimondo grof Montecuccoli (1609.–1680.)
nadvojvoda Leopold Wilhelm (1614.–1662.)
Friedrich grof Veterani (1650.–1695.)
grof Ernst Rüdiger von Starhemberg (1638.–1701.)
vojvoda Karlo V. Lotarinški (1643.–1690.)
markgrof Ludwig Wilhelm von Baden-Baden (1655.–1707.)
grof Guido von Starhemberg (1657.–1737.)
princ Eugen Savojski (1663.–1736.)
Ivan grof Pálffy von Erdöd (1664.–1751.)
Otto Ferdinand grof von Abensperg und Traun (1677.–1748.)
Ludwig Andreas grof von Khevenhüller (1683.–1744.)
Josip Wenzel knez Liechtenstein (1696.–1772.)
Maximilian Ulysses grof Browne (1705.–1757.)
Leopold Joseph grof von Daun (1705.–1766.)
Franz Leopold von Nádasdy (1708.–1783.)
Dagobert Sigmund grof von Wurmser (1724.–1797.)
Gideon Ernst barun von Laudon (1717.–1790.)
Franz Moritz grof von Lacy (1725.–1801.)
Charles Joseph de Croix, grof de Clerfait (1733.–1798.)
Paul barun Kray von Krajowa (1735.–1804.)
princ Friedrich Josias von Sachsen-Coburg-Saalfeld (1737.–1815.)
Hieronymus von Colloredo-Mansfeld (1775.–1822.)
Johann Joseph knez von Liechtenstein (1760.–1836.)
Andreas Hofer (1767.–1810.)
Vinzenz Ferrerius Friedrich barun von Bianchi (1768.–1855.)
nadvojvoda Karlo Austrijsko-Tešinski (1771.–1847.)
Karl Philipp knez zu Schwarzenberg (1771.–1820.)
Josef Wenzel grof Radetzky von Radetz (1766.–1858.)
Julius Freiherr von Haynau (1786.–1853.)
Alfred knez zu Windisch-Grätz (1787.–1862.)
Josip grof Jelačić Bužimski (1801.–1859.)