Na najvišem vrhu brda Campidoglio, jednog od sedam rimskih brežuljaka, između impresivnog zdanja posvećenog prvom kralju ujedinjene Italije Vittoriju Emanuelu II i Piazze dei Campidoglio, trga kojeg je projektirao slavni Michelangelo, nalazi se crkva Santa Maria in Aracoeli koja čuva grobnicu bosanske kraljice Katarine.
Do jednog od ulaza u službenu crkvu rimske gradske općine, vode 124 stepenice koje su izgrađene 1348. godine u spomen na okončanje epidemije kuge ili da bi se obilježila najavljena Sveta 1350. godina. S vrha stepenica, na kojima rado sjede Rimljani i turisti, pruža se divan pogled na Rim i kupolu bazilike sv. Petra u Vatikanu.
Udaja za politički mir u Bosni
Katarina je postala bosanska kraljica udajom za kralja Stjepana Tomaša u maju 1446. godine. Vjenčanjem s kćerkom Stjepana Vukčića Kosače, Stjepan Tomaš je izgladio odnose s bratom Radivojem, koji je imao drugačiji odnos prema Osmanlijama, i donio politički mir u zemlji. Katarina je udajom prihvatila katoličanstvo, vjeru svoga supruga. Za života je izgradila crkvu Presvetog trojstva u Vrilima i crkvu Svete Katarine u Jajcu.
Ona je udovica ostala 1461. godine, kada je kralj Stjepan Tomaš, baš u vrijeme kada je skupljao snage za otpor Osmanlijama, preminuo. Njegov nasljednik, kralj Stjepan Tomašević je Katarinu proglasio kraljicom majkom, što joj je omogućilo ostanak na kraljevskom dvoru. Ovaj potez Stjepana odobrovoljio je njenog oca da ga prizna kraljem.
Prodor osmanske vojske predvođene sultanom Mehmedom II u Bosnu i pogubljenje kralja Stjepana Tomaševića ,Katarina je dočekala u posjetu bratu Vladislavu na jugu zemlje. Ostala je razdvojena od kćerke i sina, koje su odvele Osmanlije, ali je uspjela sačuvati život i pobjeći u Dubrovnik, odakle je preko Ankone stigla u Rim, najvjerovatnije negdje oko 1466. godine.
Katarina je u Rimu živjela pod zaštitom pape, koji je mjesečno za njene potrebe izdvajao stotinu dukata. Dio svog života u Rimu provela je u uglednom dijelu grada pod nazivom Pigna. Iako van domovine, Katarina nije zaboravila na svoje porijeklo, a ponašanje joj je indalje bilo kraljevsko pa je za života u Rimu uživala veliki ugled. Živjela je sa dvorjanima koji su je pratili na putu iz Bosne ka Rimu, za koje su zapisničari napisali da su imali plavu kosu do ramena.
Pokušaj vraćanja djece
Osnovni cilj joj je bio pronalazak Katarine i Žigmunda, o čemu je u više navrata obavještavala i za pomoć molila talijanske moćnike, koji su joj i obećavali pomoć, koja nikada nije realizovana pa Katarina za života više nije vidjela svoju djecu.
Kako je već u Bosni poznavala franjevce, koji su je podučavali, i u Rimu je stupila u kontakt s franjevcima iz samostana Aracoeli. Da je bila posebno vezana za njih, svjedoči i činjenica da su šest od sedam svjedoka tokom sastavljanja njene oporuke bili franjevci ovog samostana. Među bosanskim franjevcima, kraljica Katarina imam status “blažene”.
Vjerovatno svjesna da više nikada neće vidjeti svoju djecu, bolesna i iznemogla, Katarina je 20. listopada sastavila oporuku u kojoj je izrazila želju da bude ukopana u ckrvi sv. Marije od nebeskog oltara u Rimu.
Svome sinu ostavila je mač kralja Stjepana koji mu je trebao pripasti ako se vrati na kršćanstvo. Ako ne, mač je trebao pripasti Balši, sinu njenog brata Vladislava. Osim toga, djeci je ostavila bodež, dvije tacne i dva srebrena vrča s poklopcima. Sve relikvije ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu.
Premještanje groba i gubitak kostiju
Ckrvi u kojoj se danas nalazi njen grob, ostavila je 200 dukata za pogreb, kraljevski plašt od pozlaćenog sukna i svileni oltarnik.
Pet dana nakon oporuke, 25. listopada, kraljica Katarina je preminula. Sahranjena je, kako je i zatražila u ovoj franjevačkoj crkvi. Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim kipom kraljice u prirodnoj veličini (1,78 metara) s krunom na glavi. Sa strane su urezani grbovi obitelji Kosača i bosanski kraljevski grb, a ispod ploče je postavljen natpis ćirilicom.
U 16. stoljeću franjevci su odlučili popraviti oltar zbog čega su skinuli nadgrobnu ploču i stavili je na obližnji stup gdje stoji i danas. Nije poznato šta se desilo sa kostima, ali njihova lokacija nije poznata, iako franjevci, na pitanje gdje su smješteni njeni ostaci, rukom pokazuju na stup. Nestao je i natpis na ćirilici koji je zamijenjen latinskim.
Natpis na latinskom, ispod ploče prevod je prvobitnog natpisa, ali s velikom greškom, jer je prevodilac, rimski kaligraf Ivan Palatino 1545. godine dodao riječ “sorori” (sestra), pa je tako proglasio Katarinu sestrom Stjepana Vukčića Kosače, čija je bila kći.
Posjetitelji koji dolaze vidjeti grob kraljice Katarine, a takvih je najviše iz Bosne i Hercegovine, mogu primijetiti da je ploča izlizana, jer se više od stotinu godina nalazila na podu, po kojem su vjernici hodali.
Zanimljivost je i da je prema riječima jednog od svećenika, u ckrvi dvije godine prije neše posjete 2014 godine održano vjersko vjenčanje između muškarca, porijeklom iz Turske, koji tvrdi da je potomak kraljice Katarine i Poljakinje. Iako je svoje porijeklo sveštenicima dokazivao prstenom, njegove navode gotovo je nemoguće provjeriti niti je poznato da su Katarina i Žigmund imali potomke.
Foto:Gettyimages
Do jednog od ulaza u službenu crkvu rimske gradske općine, vode 124 stepenice koje su izgrađene 1348. godine u spomen na okončanje epidemije kuge ili da bi se obilježila najavljena Sveta 1350. godina. S vrha stepenica, na kojima rado sjede Rimljani i turisti, pruža se divan pogled na Rim i kupolu bazilike sv. Petra u Vatikanu.
Foto:Gettyimages
Bosanska kraljica Katarina zasigurno je jedna od najzanimljivijih i najslavnijih osoba srednjovjekovne Bosne, čija je tragična sudbina skončala 25. listopada 1478. godine u Rimu, daleko od njene domovine i još dalje od djece, kćerke Katarine i sina Žigmunda.
Katarina Kosača je supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša i pretposljednja bosanska kraljica čiji životni put i danas intrigira povjesničare i istraživače koji pokušavaju sastaviti mozaik njenog života, koji je počeo u Blagaju 1424. ili vjerovatnije 1425. godine. Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša i Jelene iz zetske kneževske kuće Balšića, unuke srpskog kneza Lazara.
Bosanska kraljica Katarina zasigurno je jedna od najzanimljivijih i najslavnijih osoba srednjovjekovne Bosne, čija je tragična sudbina skončala 25. listopada 1478. godine u Rimu, daleko od njene domovine i još dalje od djece, kćerke Katarine i sina Žigmunda.
Katarina Kosača je supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša i pretposljednja bosanska kraljica čiji životni put i danas intrigira povjesničare i istraživače koji pokušavaju sastaviti mozaik njenog života, koji je počeo u Blagaju 1424. ili vjerovatnije 1425. godine. Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša i Jelene iz zetske kneževske kuće Balšića, unuke srpskog kneza Lazara.
Udaja za politički mir u Bosni
Katarina je postala bosanska kraljica udajom za kralja Stjepana Tomaša u maju 1446. godine. Vjenčanjem s kćerkom Stjepana Vukčića Kosače, Stjepan Tomaš je izgladio odnose s bratom Radivojem, koji je imao drugačiji odnos prema Osmanlijama, i donio politički mir u zemlji. Katarina je udajom prihvatila katoličanstvo, vjeru svoga supruga. Za života je izgradila crkvu Presvetog trojstva u Vrilima i crkvu Svete Katarine u Jajcu.
Ona je udovica ostala 1461. godine, kada je kralj Stjepan Tomaš, baš u vrijeme kada je skupljao snage za otpor Osmanlijama, preminuo. Njegov nasljednik, kralj Stjepan Tomašević je Katarinu proglasio kraljicom majkom, što joj je omogućilo ostanak na kraljevskom dvoru. Ovaj potez Stjepana odobrovoljio je njenog oca da ga prizna kraljem.
Prodor osmanske vojske predvođene sultanom Mehmedom II u Bosnu i pogubljenje kralja Stjepana Tomaševića ,Katarina je dočekala u posjetu bratu Vladislavu na jugu zemlje. Ostala je razdvojena od kćerke i sina, koje su odvele Osmanlije, ali je uspjela sačuvati život i pobjeći u Dubrovnik, odakle je preko Ankone stigla u Rim, najvjerovatnije negdje oko 1466. godine.
Katarina je u Rimu živjela pod zaštitom pape, koji je mjesečno za njene potrebe izdvajao stotinu dukata. Dio svog života u Rimu provela je u uglednom dijelu grada pod nazivom Pigna. Iako van domovine, Katarina nije zaboravila na svoje porijeklo, a ponašanje joj je indalje bilo kraljevsko pa je za života u Rimu uživala veliki ugled. Živjela je sa dvorjanima koji su je pratili na putu iz Bosne ka Rimu, za koje su zapisničari napisali da su imali plavu kosu do ramena.
Pokušaj vraćanja djece
Osnovni cilj joj je bio pronalazak Katarine i Žigmunda, o čemu je u više navrata obavještavala i za pomoć molila talijanske moćnike, koji su joj i obećavali pomoć, koja nikada nije realizovana pa Katarina za života više nije vidjela svoju djecu.
Kako je već u Bosni poznavala franjevce, koji su je podučavali, i u Rimu je stupila u kontakt s franjevcima iz samostana Aracoeli. Da je bila posebno vezana za njih, svjedoči i činjenica da su šest od sedam svjedoka tokom sastavljanja njene oporuke bili franjevci ovog samostana. Među bosanskim franjevcima, kraljica Katarina imam status “blažene”.
Vjerovatno svjesna da više nikada neće vidjeti svoju djecu, bolesna i iznemogla, Katarina je 20. listopada sastavila oporuku u kojoj je izrazila želju da bude ukopana u ckrvi sv. Marije od nebeskog oltara u Rimu.
Svome sinu ostavila je mač kralja Stjepana koji mu je trebao pripasti ako se vrati na kršćanstvo. Ako ne, mač je trebao pripasti Balši, sinu njenog brata Vladislava. Osim toga, djeci je ostavila bodež, dvije tacne i dva srebrena vrča s poklopcima. Sve relikvije ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu.
Premještanje groba i gubitak kostiju
Ckrvi u kojoj se danas nalazi njen grob, ostavila je 200 dukata za pogreb, kraljevski plašt od pozlaćenog sukna i svileni oltarnik.
Pet dana nakon oporuke, 25. listopada, kraljica Katarina je preminula. Sahranjena je, kako je i zatražila u ovoj franjevačkoj crkvi. Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim kipom kraljice u prirodnoj veličini (1,78 metara) s krunom na glavi. Sa strane su urezani grbovi obitelji Kosača i bosanski kraljevski grb, a ispod ploče je postavljen natpis ćirilicom.
U 16. stoljeću franjevci su odlučili popraviti oltar zbog čega su skinuli nadgrobnu ploču i stavili je na obližnji stup gdje stoji i danas. Nije poznato šta se desilo sa kostima, ali njihova lokacija nije poznata, iako franjevci, na pitanje gdje su smješteni njeni ostaci, rukom pokazuju na stup. Nestao je i natpis na ćirilici koji je zamijenjen latinskim.
Natpis na latinskom, ispod ploče prevod je prvobitnog natpisa, ali s velikom greškom, jer je prevodilac, rimski kaligraf Ivan Palatino 1545. godine dodao riječ “sorori” (sestra), pa je tako proglasio Katarinu sestrom Stjepana Vukčića Kosače, čija je bila kći.
Posjetitelji koji dolaze vidjeti grob kraljice Katarine, a takvih je najviše iz Bosne i Hercegovine, mogu primijetiti da je ploča izlizana, jer se više od stotinu godina nalazila na podu, po kojem su vjernici hodali.
Zanimljivost je i da je prema riječima jednog od svećenika, u ckrvi dvije godine prije neše posjete 2014 godine održano vjersko vjenčanje između muškarca, porijeklom iz Turske, koji tvrdi da je potomak kraljice Katarine i Poljakinje. Iako je svoje porijeklo sveštenicima dokazivao prstenom, njegove navode gotovo je nemoguće provjeriti niti je poznato da su Katarina i Žigmund imali potomke.