KAKO SU MOAI KIPOVI, ČUVARI USKRŠNJEG OTOKA, UNIŠTILI ONE KOJE SU TREBALI ČUVATI

Između Tahitija i Čilea, udaljen gotovo 2.000 kilometara od najbližeg otoka i duplo više od obale Čilea, nalazi se Uskršnji otok ili Rapa Nui, maleni komad zemlje dugačak samo 25 km, a svjetski poznat po svojim gigantskim stražarima – namrštenim kipovima isklesanim od kamena, poznatim kao moai.

Na Uskršnju nedjelju 1722. godine 3 nizozemska broda pod zapovjedništvom kapetana Jacoba Roggeveena su ugledala otok koji nije bio zabilježen ni na jednoj mapi. Kada su se približili obali do njih je stiglo nekoliko stanovnika otoka u malim kanuima koje je kapetan opisao kao “loši i slabi… sastavljeni od mnogo malih dasaka i tankih unutarnjih greda”. Kapetanu se činilo da veslači provode jednako mnogo vremena veslajući i izbacujući vodu iz kanua.

Kada su se nizozemci konačno iskrcali na ovaj nepoznati otok, to su učinili u vojnoj formaciji, sa vatrenim oružjem, dok su ih naizgled prijateljski raspoloženi otočani začuđeno posmatrali – ipak, ovo su bili prvi posjetioci otoka nakon 1.500 godina…

Ovaj neobični i mirni sukob civilizacija je ubrzo prekinut tragičnim događajem kada je jedan od članova posade počeo pucati tvrdeći da su otočani uzeli kamenje i počeli im prijetiti. Mornari su u panici otvorili vatru  i ubili desetak i ranili isto toliko otočana, dok su se svi ostali razbježali. Nakon nekog vremena, stanovnici Rapa Nuia su se vratili sa voćem, povrćem i piletinom…

Kapetana Roggeveena, otok, koji je opisao kao pustoš i nazvao Uskršnji otok, nije impresionirao. Njegovi stanovnici, koji su u trenutku njegovog dolaska hodali goli, također nisu ostavili neki poseban dojam. Ali ipak, na otoku se nalazilo nešto vrijedno daljeg istraživanja – na stotine gigantskih kamenih kipova.

Većina arheologa dijeli mišljenje da su stanovnici Uskršnjeg otoka stigli iz Polinezije. Otoci Polinezije se nalaze duplo bliže od obale Južne Amerike, a i kipovi su slični polinezijksim.

Drugi istraživači opet tvrde da su prvi stanovnici otoka stigli iz Južne Amerike, s obzirom da im je glavni izvor hrane bio slatki krompir koji je tada rastao samo u Amazoniji.

Odakle god da su stigli, činjenica je da su sa sobom na otok donijeli i vještinu kiparstva. Prve kipove su napravili 380. godine, a oni su predstavljali ljude koji kleče, isklesane od bazalta i vulkanskog sedimenta. Istoričari ovo nazivaju prvo razdoblje.

Drugo razdoblje je donijelo otoku svjetsku slavu. Oko 1100-te godine isklesani su moai, kipovi koji su predstavlali duhove predaka, čuvare otoka. Na otoku je pronađeno ukupno 887 statua, a najviša, Paro, je visoka gotovo 10 metara i teška 82 tone. Također je pronađena i jedna nedovršena statua koja je trebala biti visoka oko 21 metar i teška oko 270 tona.

Oko 1680-te godine počelo je i treće razdoblje: krvavi rat koji je izbio između naroda koji je do tada živio u miru i hramoniji, a glavni razlog ovog rata bila je nestašica hrane koju je uzrokovao niko drugi nego moai – isti oni kipovi koji su trebali zaštititi otočane.

Nakon krvavog rata koji su vodile dvije skupine, “Dugouhi” i “Kratkouhi”, Kratkouhi su izašli kao pobjednici, a navodno su čak ubijali i žene i djecu svojih neprijatelja koje su poslije i pojeli. Pored toga, rušili su i kipove koji su štitili Dugouhe.

Kako bi osigurali zaštitu svoje domovine, stanovnici Uskršnjeg otoka su podigli na stotine kamenih kipova. Oni su predstavljali svete stanovnike otoka, a svetac je mogao postati samo onaj koji svake sezone prvi donese jaje ptice sa obližnje stijene koja je stršila iz mora. Ta osoba bi provela godinu dana u izolaciji, nije se šišala, niti rezala nokte, a drugi stanovnici bi joj donosili hranu. Nakon godinu dana, kada postane dio božanstva, osoba bi se vratila normalnom životu. Nakon smrti, svetac se sahrani u blizini mora kako bi štitio otok, a na njegovom grobu se postavi ogroman kip koji ga predstavlja.

Prema legendi, moai kipove je iz zemlje podigla mana, odnosno magija, a oni su se noću mogli slobodno kretati kako bi što bolje štitili stanovnike. Na otoku je postojalo nekoliko klanova, a svi su se takmičili ko će izgraditi što većeg i što ljepšeg kipa.

Kada je legendarni engleski istraživač James Cook stigao na otok 50 godina poslije nizozemaca, zatekao je oko 700 izgladnjelih stanovnika. Mnogi kipovi su bili srušeni, a otok je izgledao kao pustinja. Bez i jednog drveta, sa nekoliko grmova koji nisu bili viši od 3 metra.

Tek u nedavnim istraživanjima, tajna otoka je konačno otključana. Analizom tla znanstvenici su utvrdili da je ono nekada bilo bogato i plodno šumsko tlo. Prepuno palmi i raznog biljnog i životinjskog svijeta. Otočani su sasvim sigurno živjeli ugodno u izobilju hrane – sve dok nisu počeli graditi moai kipove u 11. stoljeću.

Prilikom izgradnje i transporta čuvara otoka, stanovnici su morali sijeći palme. Što je bilo više kipova – to je bilo manje palmi. Konačno, kada je i posljednja posječena, kiša je isprala plodno tlo i na taj način onemogućila dalji razvoj poljoprivrede, a samim time izbrisala i stalni izvor hrane.

Danas, neki znanstvenici tvrde da se kipovi upočte nisu prevlačili na stablima palmi, već pomoću konopca (koji se opet pravio od palmi), a čak je i uspješno demonstrirano kako se može vrlo jednostavno prevući replika kipa koristeći samo konopac. Drugi znanstvenici su demonstrirali kako se kipovi na palmama mogu još jednostavnije prevlačiti – 45 metara za samo 2 minute. Lokalni stanovnici i dalje tvrde da su obje teorije pogrešne i da su kipovi jednostavno ‘odšetali’.

Drugi izvor hrane, riba i prvenstveno delfini, također je nestao zajedno sa palmama. Od drveta se prave snažni čamci koji mogu otploviti u dijelove mora bogate ribom i delfinima, a bez drveta – nema ni čamaca. Nestanak palmi je također uzrokovao nestanak i sve i jedne autohtone ptice, kao i mnogih drugih životinja.

Kipovi nisu uništili samo palme koje su dovela otočane do velike gladi i krvavog rata za hranu. Oni su također privukli i južnoameričke lovce na robove koji su odvozili neoprezne domorodce, a one koji su ostali na otoku, zarazili su brojnim bolestima. Ova nekada bogata populacija, odvojena od ostatka svijeta, do 19. stoljeća se smanjila na svega nekoliko stotina izgladnjelih stanovnika.

Zahvaljujući velikim kipovima koje i danas posmatramo u čudu i s poštovanjem, stanovnici Uskršnjeg otoka su doživjeli potpunu propast. Strahovito i ironično svjedočanstvo ljudskog djelovanja. Možda i najbolja povijesna lekcija iz koje, čini se, i nismo mnogo naučili…