Malo je lokacija na svijetu koje nam mogu ovako bogato ispričati priču o evolucijskoj tranziciji jedne vrste kao što je to lokalitet udaljen 150 km jugozapadno od Kaira u egiptu – Wadi al-Hitan ili Dolina kitova koja je pružila dokaze za objašnjenje jedne od najvećih misterija u evoluciji kitova od kopnenih u oceanske životinje.
Na ovoj lokaciji je otkriveno na stotine fosila koji pripadaju davno izumrloj podvrsti kitova poznatih kao archaeoceti (‘drevni kitovi’). Ono što je izdvajalo ta drevna bića od današnjih kitova je jedna čudna, ali duboko važna, anatomska razlika – stražnje noge. Ovo otkriće je temelj za ideju da su kitovi, vodeni sisari kakve poznajemo danas, nekada živjeli kao kopnene životinje.
Od njihovog otkrića 1902. godine, fosili Wadi al-Hitana su postavljali više pitanja nego što su nudili odgovora. Dok su stotine dobro očuvanih archaeocete kostura pružali rijetku i vrijednu sliku kitova u završnoj fazi gubljenja njihovih stražnjih udova i tranziciju u morska stvorenja, evolucijski biolozi su i dalje ostajali zbunjeni oko identiteta najranijeg pretka kitova.
Tek je 2005. godine tim američkih i francuskih znanstvenika konačno otkrio kariku koja nedostaje između kita i njihovog najbližeg rođaka, nilskog konja. Ovo otkriće, podržano od strane druge zbirke fosila kitova pronađenih u Pakistanu, stavilo je kita u taksonomsku skupinu artiodactyls (papkari), koja uključuje neke poprilično neočekivane rođake, kao što su deve, svinje i žirafe.
Pored impresivnih archaeocete fosila, od kojih je najveći dugačak 21 metar, na ovoj lokaciji su otkriveni i fosili ostalih ranih životinja, kao što su morski psi, krokodili i kornjače.
Iako fosili u Wadi al-Hitanu sigurno nisu najstariji na svijetu, njihov sam broj i izvanredna zaštita (čak su neki sadržaji želuca još uvijek netaknuti!) predstavljaju neprocjenjivu vrijednost za paleontologe i evolucijske znanstvenike. Iz tog razloga, egipatska “Dolina kitova” je 2005. godine postala dio UNESCO-ve Svjetske baštine.
