Eksperimentalne šišmiš bombe: Šišmiši kao potpaljivači vatre
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Sjedinjene Američke Države su pokušavale osmisliti način na koji bi nanijeli dovoljno štete japanskom gospodarstvu kako bi prisilili Japan na kapitulaciju.
Premda se ovakav zadatak obično prepuštao vojnim inženjerima, tada se javio Lytle S. Adams, zubar iz Pennsylvanije i ujedno prijatelj prve dame Eleanor Roosevelt sa svojim prijedlogom.
Adams je primijetio da su tadašnje zgrade u Japanu bile građene od lako zapaljivog materijala poput drva, bambusa i papira. Sjetio se šišmiša koji imaju običaj tražiti zaklon na mračnim i teško dostupnim mjestima kao što su tavani ili krovne strehe. Predložio je ispustiti na tisuće bombicama opremljenih šišmiša iznad japanskih gradova. Nakon ispuštanja bi se razbježali i sakrili u zgradama pokrivši široko područje.
Adamsov plan je proslijeđen Bijeloj kući u siječnju 1942. godine, a Predsjednik Roosevelt ga je odobrio uz suglasnost vojnih stručnjaka. Budući da je u teoriji zvučao dobro, vojska ga je htjela čim prije provesti. Biološka svojstva šišmiša su svakako išla u prilog vojnom djelovanju: osim što je SAD obilovao šišmišima, teret koji bi premašivao njihovu tjelesnu težinu ne bi onemogućio let; hibernacija bi ih lišila potrebe za hranom, a po danu bi bili neprimjetni jer su aktivni tek noću.
Američka vojska je zatim započela projekt šišmiš bombi pod nazivom „X-zraka“. U ožujku 1943. godine odlučila se za meksičke slobodnorepe šišmiše (Tadarida Brasiliensis, iz porodice Molossidae). Spremnik u obliku bombe koji bi ih nosio se sastojao od 36 redom naslaganih ladica, a u svakoj je bilo mjesta za 40 šišmiša.
Prikaz bombe sa spremnicima u kojima su se nalazili šišmiši
Što se tiče zapaljivih bombi namijenjenih šišmišima, Louis Fieser (otac napalma u ubojite svrhe) je izradio dvije inačice: jednu koja je težila 17 grama, a druga 28 grama. Spremnik sa šišmišima bi se ispustio iz bombardera na visini od 1,525 metara, a otvorio bi se pri visini od 305 metara zajedno s padobranom. Napad bi izvršilo 10 B-24 bombardera, a budući da je svaki mogao nositi do 100 spremnika, njihovim bacanjem bi se ispustilo 1.040.000 šišmiša koji mogu poharati grad.
Bombe su bile podvrgnute ispitivanju kasnije iste godine. Uslijedio je nesretni slučaj kada je pomoćna zračna baza Carlsbad blizu istoimenog grada u saveznoj državi New Mexico počela gorjeti. Šišmiši su bili slučajno ispušteni blizu vojne baze te su se uspjeli sakriti ispod spremnika goriva i zapaliti ga.
Razorna moć šišmiš bombi je time bila potvrđena, a vojska je ubrzo završila s ispitivanjima na posebnom vježbalištu u saveznoj državi Utah (tzv. Dugway Proving Grounds) gdje su pripadnici Službe za ratovanje bojnim plinovima izgradili model japanskog grada kojemu su nadjenuli ime „Japansko selo“.
Požar u američkoj vojnoj bazi uzrokovan šišmiš bombama
Ishod testiranja je bio izrazito uspješan, a naročito se svidio jednom od glavnih ispitivača koji je rekao sljedeće:
„Znatan broj požara se može izazvati usprkos sićušnosti oružja. Njegova glavna prednost je neopaženost pri dolasku do cilja koja omogućava nastanak i širenje požara, a da kućevlasnici i vatrogasci nisu odmah svjesni toga.“
Prema izjavama glavnog kemičara na vojnom vježbalištu, šišmiš bombe su bile učinkovitije od svih dotadašnjih istovrsnih bombi. Dok je obična zapaljiva bomba mogla prouzročiti od 167 do 400 požara, jedan spremnik šišmiš bombi bi izazvao od 3.625 do 4.748 požara.
Premda je bilo naručeno još nekoliko pokusnih bacanja za 1944. godinu, admiral Ernest J. King ih je mahom otkazao pozvavši se na prespor napredak. Šišmiše je uskoro trebalo zamijeniti daleko razornije oružje kojim bi se okončao rat: atomska bomba.
Uvidjevši katastrofalne posljedice bacanja atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki dr. Adams je ustrajno tvrdio da su njegovi šišmiši bili bolje rješenje za okončanje rata.