Vozila
Na 24 sata Le Mansa najčešće natječe oko 50 automobila. Svaki mora imati ne manje od dva sjedaća mjesta, premda se u novije vrijeme to pravilo podrazumijeva, ali ne provodi. Također, svaki natjecateljski automobil može imati najviše dvoja vrata, dok ih otvoreni bolidi ne moraju imati. Premda se svi natječu u isto vrijeme, postoje odvojene klase. Po završetku utrke, proglašava se ukupni pobjednik, kao i pobjednici pojednih klasa.
Tijekom godina klase su se mijenjale, te ih je trenutno četiri. Namjenski izrađeni Le Mans Prototipi (LMP), s dvije klase, LMP1 i LMP2, koje se razlikuju po brzini, težini i snazi motora. Sljedeće dvije klase temelje se na serijskim GT automobilima, također podijeljeni brzinom, snagom i težinom na klase GTE-PRO and GTE-AM.Premda se pobjednik može najčešće pronaći među prve dvije klase, niže klase ponekad ostvare ukupnu pobjedu zbog bolje pouzdanosti.
Vozači
Izvorno, nije bilo pravila o broja vozača u pojedinom automobilu, ili koliko dugo je pojedinom vozaču dozvoljeno voziti. Iako su skoro sve momčadi u ranim desetljećima utrke koristile dva vozača po vozilu, neki natjecatelji kao Pierre Levegh i Eddie Hall pokušali su voziti samostalno, nadajući se uštedi vremena radi nemijenjanja vozača, ali kasnije to je zabranjeno. Do 1980-ih, jedan su automobil većinom vozila dva vozača, ali krajem istog desetljeća uvedeno je pravilo od najmanje tri vozača po vozilu.
Vozači
Izvorno, nije bilo pravila o broja vozača u pojedinom automobilu, ili koliko dugo je pojedinom vozaču dozvoljeno voziti. Iako su skoro sve momčadi u ranim desetljećima utrke koristile dva vozača po vozilu, neki natjecatelji kao Pierre Levegh i Eddie Hall pokušali su voziti samostalno, nadajući se uštedi vremena radi nemijenjanja vozača, ali kasnije to je zabranjeno. Do 1980-ih, jedan su automobil većinom vozila dva vozača, ali krajem istog desetljeća uvedeno je pravilo od najmanje tri vozača po vozilu.
Do 1990-ih, zbog brzina koje su vozila postizala i napora kojima su bili izloženi vozači, uvedena su dodatna pravila radi povećanja sigurnosti. Vozači više nisu mogli voziti više od četiri uzastopna sata, te niti jedan vozač nije smio voziti više od četrnaest sati ukupno.
Jedistvena pravila i tradicije
Dugi niz desetljeća vrijedilo je pravilo koje je zabranjivalo izmjenu ulja ili tekućine u hladnjaku tijekom prvog sata utrke. S tim pravilom ACO je nastojao poboljašati pouzdanost i efikasnost vozila, te bi najtecatelji koji nisu mogli izdržati prvih sat vremena bez nadolijevanja tekućina bili diskvalificirani.
Jedistvena pravila i tradicije
Dugi niz desetljeća vrijedilo je pravilo koje je zabranjivalo izmjenu ulja ili tekućine u hladnjaku tijekom prvog sata utrke. S tim pravilom ACO je nastojao poboljašati pouzdanost i efikasnost vozila, te bi najtecatelji koji nisu mogli izdržati prvih sat vremena bez nadolijevanja tekućina bili diskvalificirani.
Iako je utrka 24 sata Le Mansa djelovala u sklopu Svjetskog prvenstva sportskih automobila (World Sportscar Championship),većim dijelom svoga postojanja sadržila je pravila koja su se razlikovala od onih u drugim utrkama prvenstva, djelomično zbog dužine utrke. Neka su pravila uvedena zbog sigurnosnih razloga, dok druga sa svrhom natjecanja.
Još jedno pravilo jedinstveno za Le Mans, obavezno je gašenje motora tijekom nadolijevanja goriva u boksevima,temeljeno ne samo na činjenici da je tako sigurnije u aspektu mogućeg zapaljenja, već i na još jednom ispitu pouzdanosti koji zahtijeva da vozila tijekom utrke moraju mnogo puta samostalno upaliti motor u trkaćim uvjetima. Također, mehaničarima nije dopušten rad na automobilu ili izmjena guma dok se nadolijeva gorivo, što je momčadi primoralo na inovativne načine skraćivanja dugačkih zadržavanja u boksevima. Iznimka u tom pravilu je dozvoljena promjena vozača za vrijeme opskrbe gorivom.
24 sata Le Mansa također je poznata i kao prva poznata važnija utrka gdje je pobjednik šampanjcem prskao, umjesto da ga je popio. Kada su Dan Gurney i A.J. Foyt pobijedili u Le Mansu 1967., s pobjedničkog postolja među okupljenim ljudima Gurney je primjetio glavnog Fordovog menadžera Henrya Forda II, vlasnika tima Carrolla Shelbya i njihove supruge, kao i nekoliko novinara koji su čuvenom dvojcu prognozirali katastrofalan nastup. Gurney je protresao bocu i sve ih poprskao, započevši tradiciju koju pobjednici automoblističkih utrka poštuju i nakon 40 godina.
Raspored
Prva se utrka održala 26. i 27. svibnja 1923., od tada svake se godine vozi u lipnju, s iznimkama 1956.,kada se održala u srpnju, i 1968.,kada je vožena u rujnu zbog općenacionalnih političkih nemira u Francuskoj te godine. Utrka je bila dvaput otkazana: 1936.zbog Velike depresije i od 1940. do 1948. zbog drugog svjetskog rata i ratnih posljedica tijekom prvih poratnih godina.
Utrka se najčešće održava krajem drugog tjedna u lipnju, s kvalifikacijama i treninzima u srijedu i četvrtak prije utrke i administrativnim pregledom bolida u ponedjeljak ili utorak. Trenutno se kvalifikacije održavaju uvečer, s dva odvojena dvosatna kvalifikacijska treninga svake večeri. Petkom je na rasporedu dan odmora, koji uključuje i paradu svih vozača kroz centar Le Mansa.
Dan testiranja također se uobičajeno održava prije samog događaja, tradicionalno krajem travnja ili početkom svibnja. Testiranja su nekada služila i kao prekvalifikacije za utrku, te bi najsporiji automobili izgubili pravo nastupa na kvalifikacijama. Ipak, zbog troškova prevoženja vozila u Le Mans i potom natrag u prvenstva gdje se natječu između testiranja i utrke, testiranja u od 2005. premještena u prvi tjedan lipnja. Praksa prekvalifikacija također je ukinuta 2000., od kada svi natjecatelji pozvani na testiranja imaju pravo nastupa na utrci.
Utrke starih trkaćih automobila Le Mans Legend, od 2001. također su dio rasporeda, s egzibicijskim utrkama voženim u dane kvalificija, nekoliko sati prije glavnih natjecatelja.
Tradicionalno, utrka je započinjala u subotu u 16:00, premda je 1968. započela u 14:00,zbog kasnijeg termina u kalendaru. 1984.i 2007., start je pomaknut u 15:00 zbog izbora koji su se istovremeno održavali u Francuskoj. 2006., ACO je odredio start u 17:00, u subotu 17. lipnja, zbog bolje pokrivenosti televizijskim prijenosom između utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva 2006.
Od 2008. redovni start, čini se, trajno je postavljen u 15:00.
Poredak
U Le Mansu međusobno se natječu vozila različitih kategorija: Prototip Lola-Aston Martin između dva GT Ferrarija.
Izvorno, rezultate je određivala pređena distanca u utrci. Automobil koji je tijekom 24 sata prešao najduži put, proglašan je pobjednikom. Poznat je slučaj da je to pravilo 1966. zateklo Ford. Dva su Fordova automobila u dominantom vodstvu na čelu utrke, usporila prilikom prolaska kroz cilj zbogfotografiranja s Dannyjem Hulmeom neznatno ispred Brucea McLarena. Ipak, McLarenov je auto startao sa znatno niže pozicije u odnosu na Hulmea, što znači da je tijekom utrke prešao veću udaljenost. S razlikom između prvoplasiranog i drugoplasiranog procijenjenom na osam metara, McLaren i njegov suvozač Chris Amon proglašeni su pobjednicima. S uvođenjem letećeg starta to pravilo je promijenjeno, te se pobjednik određuje po broju pređenih krugova.
Da bi bio uvršten u konačni poredak, automobil mora proći ciljnu liniju 24 sata nakon starta, što je uzrokovalo dramatične scene kada oštećena vozila satima čekaju u boksevima ili uz rub staze u blizini cilja, da bi se ponovo pokrenuli i provukli ciljem nakon kraja utrke. Takva praksa čekanja kraja utrke u novije je vrijeme zabranjena, s uvjetom kompletiranja zadane udaljenosti tijekom zadnjeg sata utrke.
Još jedno pravilo koje je postavio ACO, uvjet je kompletiranja 70% udaljenosti koju je prešao pobjednik utrke.Vozilo koje ne pokrije taj broj krugova, čak i ako završi utrku, ne smatra se vrijednim uvrštenja u konačni poredak zbog slabe pouzdanosti ili male brzine.
Start
Utrka je tradicionalno započinjala takozvanim Le Mans startom, s automobilima poredanim duž zida bokseva u poretku postignutom na kvalifikacijama, dok su startajući vozači stajali na suprotnoj strani startno-ciljne ravnine. Kada je francuskom zastavom označen start, vozači su trčali preko piste i bez pomoći svojih mehaničara uskakali u bolide, nakon čega su najbrže moguće palili motore svojih vozila i započinjali utrku. Krajem 1960-ih, vozači su zbog boljeg plasmana, u prvom krugu počeli zanemarivati svoje sigurnosne pojaseve, te su nekoliko krugova vozili nepropisno vezani ili nevezani uopće, što je dovelo do nekoliko pogibija u masovnim sudarima tijekom ili neposredno nakon starta.
Takva tradicija startanja nadahnula je Porsche da pozicionira prekidač za paljenje motora lijevo od upravljača, što je vozaču omogućavalo da lijevom rukom pokrene motor, i desnom ubaci u brzinu.
Još jedan način bržeg startanja razvio je Stirling Moss. Njegov automobil već ga je čekao s mjenjačem u prvoj brzini. Kada je uskočio u auto, upalio je motor bez da pritisne kvačilo, te se vozilo trenutno trznulo unaprijed, ali zbog malog broja okretaja motor se ipak nije pokrenuo. Nakon nekoliko sekundi kretanja, stisnuo je kvačilo i omogućio motoru da se ubrza dok je automobil još bio u pokretu.
Smatrajući da je takva vrsta startanja nesigurna, 1969., tada debitant u Le Mansu, Jacky Ickx usprotivio se toj praksi hodajući preko staze dok su ostali natjecatelji trčali. Premda skoro udaren bolidom jednog od bržih natjecatelja, Ickx se polako vezao pojasevima prije nego je krenuo. Nažalost, u prvom krugu dogodio se incident te je vozač John Woolfe poginuo, dok je Ickx pobijedio u utrci.
Tradicionalni start promijenjen je 1970. Vozila su i dalje bila poredana duž zida bokseva, ali vozači su već bili u njima povezani, te bi na znak starta pokenuli motore i započeli utrku. Ipak, ta metoda promijenjena je već 1971. uvođenjem letećeg starta (ponekad znan i kao Indianapolis start), te od tada nije bilo izmjena.
Još jedno pravilo koje je postavio ACO, uvjet je kompletiranja 70% udaljenosti koju je prešao pobjednik utrke.Vozilo koje ne pokrije taj broj krugova, čak i ako završi utrku, ne smatra se vrijednim uvrštenja u konačni poredak zbog slabe pouzdanosti ili male brzine.
Utrka je tradicionalno započinjala takozvanim Le Mans startom, s automobilima poredanim duž zida bokseva u poretku postignutom na kvalifikacijama, dok su startajući vozači stajali na suprotnoj strani startno-ciljne ravnine. Kada je francuskom zastavom označen start, vozači su trčali preko piste i bez pomoći svojih mehaničara uskakali u bolide, nakon čega su najbrže moguće palili motore svojih vozila i započinjali utrku. Krajem 1960-ih, vozači su zbog boljeg plasmana, u prvom krugu počeli zanemarivati svoje sigurnosne pojaseve, te su nekoliko krugova vozili nepropisno vezani ili nevezani uopće, što je dovelo do nekoliko pogibija u masovnim sudarima tijekom ili neposredno nakon starta.
Takva tradicija startanja nadahnula je Porsche da pozicionira prekidač za paljenje motora lijevo od upravljača, što je vozaču omogućavalo da lijevom rukom pokrene motor, i desnom ubaci u brzinu.
Još jedan način bržeg startanja razvio je Stirling Moss. Njegov automobil već ga je čekao s mjenjačem u prvoj brzini. Kada je uskočio u auto, upalio je motor bez da pritisne kvačilo, te se vozilo trenutno trznulo unaprijed, ali zbog malog broja okretaja motor se ipak nije pokrenuo. Nakon nekoliko sekundi kretanja, stisnuo je kvačilo i omogućio motoru da se ubrza dok je automobil još bio u pokretu.
Smatrajući da je takva vrsta startanja nesigurna, 1969., tada debitant u Le Mansu, Jacky Ickx usprotivio se toj praksi hodajući preko staze dok su ostali natjecatelji trčali. Premda skoro udaren bolidom jednog od bržih natjecatelja, Ickx se polako vezao pojasevima prije nego je krenuo. Nažalost, u prvom krugu dogodio se incident te je vozač John Woolfe poginuo, dok je Ickx pobijedio u utrci.
Tradicionalni start promijenjen je 1970. Vozila su i dalje bila poredana duž zida bokseva, ali vozači su već bili u njima povezani, te bi na znak starta pokenuli motore i započeli utrku. Ipak, ta metoda promijenjena je već 1971. uvođenjem letećeg starta (ponekad znan i kao Indianapolis start), te od tada nije bilo izmjena.
