1923. – 1939.
Prvo izdanje 24 sata Le Mansa voženo je 26. i 27. svibnja 1923., javnim cestama u okolici Le Mansa. Izvorno je zamišljena kao trogodišnji događaj koji bi trofejem Rudge Whitworth Triennial Cup nagrađivao automobil koji bi prešao najveću udaljenost tijekom tri uzastopne utrke. Ta zamisao napuštena je 1928., te su ukupni pobjednici proglašavani za svaku pojedinu godinu. Prvim utrkama dominirali su francuski, britanski i talijanski vozači, močadi i bolidi, s markama Bugatti, Bentley i Alfa Romeo među pobjednicima. Od kasnih 1930-ih u Le Mansu pojavljuju se inovacije u dizajnu automobila, te se Bugatti i Alfa Romeo natječu s visoko aerodinamičnim karoserijama zbog većih brzina. 1936., utrka je otkazana radi generalnih štrajkova u Francuskoj, te potom s izbijanjem Drugog svjetskog rata, i poratnom obnovom u Francuskoj. 24 sata Le Mansa pauzirala je 10 godina.
1949. – 1969.
Nakon rekonstrukcije staze i pratećih objekata, od 1949. utrka ponovo se održava s obnovljenim interesom velikih automobilističkih proizvođača. Nakon osnivanja Svjetskog prvenstva sportskih automobila 1953.,kojeg je Le Mans bio dijelom, Ferrari, Aston Martin, Mercedes-Benz, Jaguar i mnogi drugi, tvorničkim su momčadima s više bolida natjecali se za ukupnu pobjedu.
Nakon rekonstrukcije staze i pratećih objekata, od 1949. utrka ponovo se održava s obnovljenim interesom velikih automobilističkih proizvođača. Nakon osnivanja Svjetskog prvenstva sportskih automobila 1953.,kojeg je Le Mans bio dijelom, Ferrari, Aston Martin, Mercedes-Benz, Jaguar i mnogi drugi, tvorničkim su momčadima s više bolida natjecali se za ukupnu pobjedu.
Nažalost, žestoko suparništvo dovelo je do katastrofe na utrci 1955., kada je automobil Pierrea Levegha, odletio u publiku, te je poginulo više od 80 gledatelja, što se smatra najgorom nesrećom u povijesti automobilizma. Incident je doveo do opsežnih mjera sigurnosti ne samo na stazi Circuit de la Sarthe, već i u svijetu automobilizma uopće.
Ipak, iako su sigurnosni uvjeti poboljšani, povećavale su se i brzine trkaćih automobila. Prelazak s otvorenih dvosjeda na zatvorene kupee doveo je do brzina od preko 320 km/h. Trkaći bolidi iz tog doba još su uvijek bili temeljeni većinom na serijskim automobilima, te će krajem 1960-ih, Ford Motor Company sa svojim GT40, osvojiti četiri uzastopne pobjede,prije nego što je eri serijskih automobila došao kraj.
1970. – 1981.
S novim desetljećem, 24 sata Le Mansa okrenula se ka ekstremnim brzinama i dizajnima bolida. Velike brzine dovele su do zamjene tradicionalnog starta Le Mans, s letećim Indianapolis startom. Iako su i dalje se natjecali serijski automobili, bili su razvrstani u niže klase, dok su namjenski izrađeni prototipovi postali pravilo.
S novim desetljećem, 24 sata Le Mansa okrenula se ka ekstremnim brzinama i dizajnima bolida. Velike brzine dovele su do zamjene tradicionalnog starta Le Mans, s letećim Indianapolis startom. Iako su i dalje se natjecali serijski automobili, bili su razvrstani u niže klase, dok su namjenski izrađeni prototipovi postali pravilo.
Porsche 917, 935, i 936 dominirali su desetljećem, ali preporod francuskih proizvođača Matra-Simca i Renault doveo je do prvih domaćih pobjeda od 1950.
1970-e također se pamte po vrlo dobrim nastupima privatnih konstruktora, s dvojicom koji su do sada jedini osvojili ukupne pobjede: Mirage Johna Wyera, s vozačima Jackyjem Ickxom i Derekom Bellom pobijedio je 1975., dok je Jean Rondeau, 1980. zajedno sa suvozačem Jean-Pierreom Jaussaudom, sam upravljao svojim pobjedničkim Rondeau-Ford Cosworthom.
1982. – 1993.
Ostatak 1980-ih poznat je po dominaciji Porschea u tadašnjoj formuli Grupa C, uvedenoj zbog štednje goriva, isprva s efikasnim Porscheom 956, kasnije zamijenjenim s 962. Obje šasije bile su dovoljno pristupačne privatnicima koji su ih masovno nabavljali, što je dovelo do šest uzastopnih pobjeda.
Nakon povratka Jaguara i Mercedes-Benza utrkama sportskih prototipova prekinuta je Porscheova dominacija s pobjedama Jaguara 1988. (XJR-9) i 1990, (XJR-12) te Mercedesa 1989., koji je koristio Sauberovu šasiju.
U to doba porastao je interes i japanskih proizvođača, s bolidima Nissana i Toyote među natjecateljima, ali pobijediti će samo Mazda (1991.) s prototipom Mazda 787B, pogonjenim jedinstvenim rotacijskim motorom.
Također, 1989. W.M.-Peugeot postavio je novi brzinski rekord od 406 km/h na ravnom pravcu dugačkom 5 km Ligne Droite des Hunaudières. 1992. i 1993. utrkom je dominirao Peugeot s prototipom 905 dok je broj natjecatelja Grupe C i Svjetskog prvenstva sportskih prototipova znatno opadao.
Najznačajnije izmjene na stazi provedene su 1990., kada je čuveni pravac Ligne Droite des Hunaudières prekinut uvođenjem dvije šikane zbog sprječavanja postizanja brzina većih od 400 km/h. S time je započet trend kojim ACO neprekidno nastoji usporiti dijelove staze, premda se brzine od preko 320 km/h još uvijek redovno postižu na više točaka tijekom kruga.
1994. – 1999.
Nakon ukidanja Svjetskog prvenstva sportskih prototipova, Le Mans je doživio preporod serijskih GT automobila. Zahvaljujući rupi u pravilima, Porsche je uspio uvjeriti ACO da je Dauer 962 Le Mans supercar, serijski automobil, što je Porscheu omogućilo da se posljednji put natječe i pobijedi s Porscheom 962.
Iako je ACO 1995. nastojao izmjenama u pravilima izbjeći situaciju iz prethodne godine, debitant McLaren pobijediti će sa svojim supercarom Mclaren F1 zahvaljući pouzdanosti, pobijedivši brže ali i problematične prototipove. Trend će se nastaviti do kraja 1990-ih, te je bilo izrađeno više neobičnih supersportskih automobila radi zaobilaženja pravila ACO-a o serijskim trkaćim automobilima, te su Porsche, Mercedes-Benz, Toyota, Nissan, Panoz, i Lotus prijavili se za natjecanje u kategoriji GT. To je kulminiralo 1999., kada su GT automobili natjecali se s Le Mans prototipima Audija, Ferrarija, Mercedesa i pobjedničkog BMW-a.
Snažan utjecaj proizvođača potaknuo je ACO da posudi ime utrke prvenstvu baziranom u Sjedinjenim Državama, nazvanom American Le Mans Series, koje djeluje i danas i služi kao kvalifikacija momčadima za nastup u Le Mansu.
Snažan utjecaj proizvođača potaknuo je ACO da posudi ime utrke prvenstvu baziranom u Sjedinjenim Državama, nazvanom American Le Mans Series, koje djeluje i danas i služi kao kvalifikacija momčadima za nastup u Le Mansu.
2000. – 2005.
Nakon 1999., mnogi veliki proizvođači napustili su utrke sportskih prototipova zbog troškova koje zahtjeva natjecanje. Među njima, samo će Cadillac i Audi nastaviti, s Audijem koji je s lakoćom dominirao svojim prototipom R8. Cadillac će napustiti natjecanje nakon tri godine, i premda su Panoz, Chrysler i MG nakratko nastojali konkurirati Audiju, nitko se nije približio performansama Audija A8.
Nakon tri uzastopne pobjede, Audi je svojem korporacijskom partneru Bentleyu, koji se vratio natjecanju u Le Mansu 2001., osigurao motore, osoblje momčadi i vozače, te je tvornički Bentley Speed 8 2003. pobijedio ispred privatnih Audija.
2006. – danas
Krajem 2005., nakon pet ukupnih pobjeda automobilom A8, i šest pobjeda motora turbo V8, Audi je prihvatio novi izazov uvođenjem dizelskog prototipa R10 TDI. Premda to nije bio prvi dizelski automobil koji se natjecao u Le Mansu, bio je prvi koji je pobijedio.
U to doba, među natjecateljima pojavila su se i druga alternativna goriva, uključujući bioetanol,dok je Peugeot odlučio oponašati Audi i 2007. nastupio s dizelskim automobilom Peugeot 908. Godine 2008. održala se vrlo uzbudljiva utrka između Audija R10 i Peugeota 908. Nakon 24 sata utrke, Audi je uspio pobijediti s manje od 10 minuta razlike.
Peugeot je 2009. uveo novi sustav obnavljanja energije nalik na KERS korišten u Formuli 1. Aston Martin nastupio je u kategoriji LMP1, ali nastavio i natjecanje u klasi GT1 s privatnim momčadima. Audi se natjecao s novim R15 TDI, ali ovog puta je prevagnuo Peugeot u svojoj prvoj ukupnoj pobjedi nakon 1993.
S podrškom ACO-a formirano je još jedno prvenstvo, nalik na American Le Mans Series, koncentrirano u Europi, Le Mans Endurance Series (kasnije skraćeno na Le Mans Series), koje će oživjeti mnoge poznate 1000 kilometarske utrke izdržljivosti. 2006. osnovana je i azijska Japan Le Mans Challenge.
S podrškom ACO-a formirano je još jedno prvenstvo, nalik na American Le Mans Series, koncentrirano u Europi, Le Mans Endurance Series (kasnije skraćeno na Le Mans Series), koje će oživjeti mnoge poznate 1000 kilometarske utrke izdržljivosti. 2006. osnovana je i azijska Japan Le Mans Challenge.
