Neobična priča o Coco Chanel

Gabrielle Bonheur Chanel, svima mnogo poznatija kao „Coco“, jedna je od najzapaženijih modnih ikona 20. stoljeća, a ujedno i vrlo uspješna poslovna žena. 

Ona je bila jedna od začetnica u svijetu dizajna, koja je promijenila stil ženskog odijevanja. Iako je umrla 1971., njeno ime i brand ostali su u vrhu svjetske mode.

Coco Chanel vjerojatno je ostala najzapaženija po takozvanoj „maloj crnoj haljini“, koja je postala svjetski modni hit, a isti odjevni predmet u raznim varijacijama nosi se i danas. Ona je ujedno bila tema mnogih filmova, biografija i povijesnih novela, od kojih su se svi fokusirali na njen neobičan karakter i dostignuća.

Međutim, iza njenog imena stoje i sumnje da je bila suradnik nacional-socijalista te njemačka špijunka za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Prema istraživanju pariškog novinara i autora Hala Vaughana, slavna dizajnerica navodno je bila žestoki anti-semit te simpatizerka nacional-socijalizma, te je radila za Abwehr – njemačku obavještajnu službu.

Vaughan je prošao kroz čitave američke i europske arhive, skupljajući informacije koje je 2012. objavio u knjizi Sleeping With the Enemy: Coco Chanel’s Secret War. Ova biografija opisuje Coco i njen put da postane najbogatija žena svijeta, a to je navodno brže ostvarila kroz oduzimanje židovske imovine i poslovnih poduzeća tijekom Drugog svjetskog rata. Mnogi drugi kritičari i teoretičari također su pokušali istražiti i potvrditi ovu teoriju.

Prema nekim dokumentima francuskog ministarstva, kao i dokumentima nacional-socijalista, Coco je bila njemačka špijunka s kodnim imenom „Westminster“ te dijelom obavještajne službe Abwehr, pri čemu je dobila i broj agentice: F-7124. Kodno ime bilo je povezano s njenom ranijom vezom s Vojvodom od Westminstera, najbogatijeg čovjeka Engleske u to doba, a čija je Coco bila ljubavnica tijekom 1920-ih. Coco je uživala u raskošnom životu takvog društvenog kruga, kao i u druženjima i prijateljstvu s mnogim značajnim osobama iz britanske elite, među kojima je bio i Winston Churchill.

TIjekom rata, Coco je najviše vremena provela u hotelu Ritz u Parizu, gdje je živjela u luksuzu. U samom hotelu boravili su mnogi agenti Trećeg Reicha, kao i vojno-političko osoblje, poput Hermanna Göringa ili Josepha Göbbelsa.

Nesumnjivo je danas da je Coco bila i ljubavnica njemačkog obavještajnog zapovjednika Gunthera von Dincklagea, koji je već 1920-ih špijunirao francuske vojne snage u Parizu kao „posebni ataše“ njemačke ambasade. Tada je zamolio i Coco da mu se pridruži u regrutiranju novih agenata s čime se ona izgleda složila.

Godine 1943., Coco je otputovala u Madrid s Dincklangeom, kako bi dostavili osobno pismo njenom poznaniku, Winstonu Churchillu, tada premijeru Engleske. Pismo je Churchilla trebalo uvjeriti da obustavi neprijateljske odnose prema Trećem Reichu.

Mnogi se pitaju zašto je Coco surađivala s nacional-socijalistima. Pretpostavka je da je razlog tome njen anti-semitizam, što opet propitkuje, ali i podržava činjenica da je bila u prijateljskim odnosima sa židovskom obitelji Wertheimer. Godine 1924., Coco je zatražila financijsku potporu od Pierrea Wertheimera, kako bi proširila svoje dizajnersko carstvo. Iako joj je dao financijska sredstva, ona je ipak ostala s manje od 10 posto udjela u vlastitoj tvrtki. Tenzije su pritom nepobitno rasle jer je Coco prigovarala da ju se iskorištava.

Nacional-socijalisti su 1930-ih uveli rasne zakone, koji su se tijekom rata provodili na svim okupiranim područjima, pa je stoga za sve židove postalo nemoguće poslovati u Njemačkoj. Stoga je do 1941. dvije  trećine poduzetništva u vlasništvu židova prodano ne-židovima za male svote.

Coco je ove zakone vrlo pomno iskoristila kako bi se osvetila Wertheimeru, koji je u vlasništvu imao veliki dio Chanel parfema u to doba. Wertheimer je u konačnici pobjegao u SAD. Dana 5. svibnja 1941., Coco je napisala pismo dužnosnicima Trećeg Reicha, u kojem je zatražila da joj se vlasništvo Chanel parfema vrati u potpunosti: „Parfemi Chanel pravno su ‘napušteni’ od njegovih vlasnika. Ja imam neporecivo pravo na prednost. Profiti koje sam ostvarila od svojih kreacija od osnivanja poduzeća … su neproporcionalni.“

Prema Vaughanu, Coco je bila „savršena oportunistica“. Nacional-socijalisti su bili na vlasti, a Coco je težila ka položaju moći. To je bila priča njenog života. Ona nije vjerovala ni u što drugo osim mode i prelijepe odjeće; vjerovala je u svoje poduzetništvo i nije ju previše zanimao niti Hitler, niti politika.

Međutim, napori Coco Chanel bili su relativno neuspješni, budući da je Wertheimer prebacio veliki dio svojeg poduzeća drugom ne-židovskom prijatelju. Stoga je čitav brend Coco Chanel i danas u rukama židovske obitelji Wertheimer.

Coco je zbog svoje navodne suradnje s nacional-socijalistima bila ispitivana, ali nikad sudski procesuirana. Prema jednoj teoriji, razlog tome je navodno intervencija Churchilla i drugih britanskih aristokrata. Naime, svjedočenja Coco Chanel mogla su otkriti neugodne tajne koje je bilo najbolje ostaviti u ormaru.

Po završetku Drugog svjetskog rata, Coco je sedam godina provela u Švicarskoj sa svojim ljubavnikom Guntherom von Dincklangeom.

Godine 1954., ponovno je uspostavila poslovanje uz pomoć Pierrea Wertheimera, čovjeka kojeg je željela poslovno uništiti u vrijeme rata, a koji se ipak odlučio na pomoć. Modni biznis Coco Chanel procvao je kao nikad prije.

Coco Chanel je u 87. godini umrla u siječnju 1971. u hotelu Ritz u Parizu, čija je stanovnica bila sveukupno 30 godina.