Najveća nuklearna katastrofa koju su skrivali trideset godina

Kad pomislite na nuklearne katastrofe u mirnodopskim uvjetima, prvo vam sigurno na pamet padne Černobil, i možda u novije vrijeme Fukushima. 

No, uz ta dva poprilično poznata događaja, postoji još jedna nuklearna katastrofa koja se zbila i daleko ranije od najpoznatijeg Černobila, daleke 1957. godine. Desetljećima je događaj pod nazivom Kištimska katastrofa, koji se zbio na području Urala u tadašnjem SSSR-u bio nepoznat javnosti. Čak i sam naziv „kištimska“ je varka, jer se on nije zbio u Kištimu, već u gradu Čeljabinsk-65 (koji je kasnije promjenio naziv u Ozersk).

Kištimska katastrofa je incident kontaminiranja radijacijom koji se dogodio 29. rujna 1957. godine u postrojenju za preradu nuklearnog goriva Majak u Rusiji (tadašnji SSSR). Ovaj incident je označen ocjenom 6 na međunarodnoj ljestvici nuklearnih događaja, što ga čini drugim najozbiljnijim nuklearnim incidentom ikada zabilježenim (poslije Černobilske katastrofe). Incident se dogodio u gradu Ozersku, zatvorenom gradu izgrađenom oko tvornice Majak. Pošto Ozersk, odnosno Majak (također poznati kao Čeljabinsk-40 i Čeljabinsk-65) tada nisu bili označeni na zemljovidima, jer samo njihovo postojanje je bilo tajna, katastrofa je dobila ime po Kištimu, najbližem poznatom gradu.

Nakon Drugog svjetskog rata, SSSR je kaskao za Sjedinjenim Američkim Državama u razvoju nuklearnog oružja, pa je započeo užurbani program istraživanja i razvoja kako bi proizveo dovoljne količine urana i plutonija koje može koristiti za vojne namjene. Tvornica Majak je izgrađena u velikoj žurbi između 1945. i 1948. godine. Rupe koje su sovjetski fizičari imali u poznavanju nuklearne fizike su im otežale procjenu sigurnosti mnogih odluka. Također, pitanja zaštite okoliša nisu ozbiljno razmatrana u ranim fazama razvoja. Isprva je radioaktivni otpad visoke razine iz tvornice Majak ispuštan direktno u obližnju rijeku, koja je otpad nosila u rijeku Ob, a koja je tekla dalje u Arktički ocean. Kasnije je jezero Karačaj rabljeno kao skladište na otvorenom, što ga je uslijed više desetljeća korištenja u svrhu deponija nuklearnog otpada učinilo najzagađenijim mjestom na planeti Zemlji.

Ustanova za skladištenje ukapljenog nuklearnog otpada je dodana oko 1953. godine. Sastojala se od čeličnih spremnika postavljenih na betonsku osnovu, osam metara pod zemljom. Zbog visoke razine radioaktivnosti, otpad je sam sebe zagrijavao (premda lančana reakcija nije bila moguća). Zbog toga je oko svakog skupa od 20 spremnika izgrađen hladnjak. Postrojenja za praćenje rada hladnjaka i sadržaja spremnika nisu bila prikladna.

U rujnu 1956. godine sustav za hlađenje u jednom od rezervoara koji je sadržavao 70 do 80 tona tekućeg radioaktivnog otpada se pokvario i nije bio popravljen. Temperatura je počela rasti što je dovelo do isparavanja i kemijske eksplozije isušenog otpada koji se sastojao uglavnom od amonijevog nitrata i acetata. Eksplozija, koja je imala procijenjenu snagu oko 70 do 100 tona TNT-a, odbacila je betonski poklopac težak 160 tona u zrak.

U slijedećih 10 do 11 sati radioaktivni oblak se kretao prema sjeveroistoku, proširivši se 300 do 350 kilometara od mjesta eksplozije. Čestice iz oblaka su dovele do dugotrajne kontaminacije područja veće od 800 kvadratnih kilometara, uglavnom cezijem 137 i stroncijem 90.

Zbog tajnosti koja je okruživala tvornicu Majak, stanovništvo u pogođenim područjima isprva nije obaviješteno o nesreći. Tjedan dana kasnije (6. listopada) je počela operacija za evakuaciju 10.000 ljudi iz pogođenog područja, još uvijek bez objašnjenja o razlozima za evakuaciju. Ljudi su zapali u histeriju od straha zbog pojave nepoznatih misterioznih bolesti koje su počele izbijati. Žrtvama je koža otpadala s lica, ruku i drugih dijelova tijela koji su bili izloženi.

Sovjetska vlada je 1968. godine odlučila prikriti istočnouralski nuklearni trag osnovavši Istočnouralski prirodni rezervat, te je zabranjen neovlašten pristup tom području.

Glasine o nuklearnoj nezgodi su dugo kružile na Zapadu. Da je došlo do ozbiljne nuklearne nesreće istočno od Urala je na kraju zaključeno iz istraživanja o utjecaju radijacije na biljke, životinje i ekosustave, koje je sa suradnicima objavio profesor Leo Tumerman, bivši načelnik biofizičkog laboratorija na Institutu za molekularnu biologiju u Moskvi. Zanimljivo je da je američka obavještajna agencija CIA još 1959. godine doznala za taj događaj, no odlučila je ne širiti tu vijest zbog straha da bi to imalo lošu percepciju domaće javnosti prema američkom nuklearnom programu.

Kištimska katastrofa nije jedini razlog zašto je područje Čeljabinska tako zagađeno. Bez imalo brige za ljudsko zdravlje i zaštitu okoliša, tvornica Mayak je desetljećima odlagala radioaktivni otpad u obližnje jezero Karachay, koje je još nosilo oznaku „V-9 vodeni rezervoar“. Dugi niz godina je otpad odlagan u jezero, koje je površine nešto veće od dva kvadratna kilometra, te se na dnu jezera stvorio sediment visoko radioaktivnih tvari debljine više od tri metra.

Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, radijacija mjerena na obali jezera Karachay bila je toliko visoka da bi čovjek u sat vremena boravka na tom mjestu primio radijaciju u vrijednosti od 600 röntgena, što je značilo sigurnu smrt.

Nuklearni otpad koji je od 1949. do 1956. godine ispuštan u obližnju rijeku još i dan danas odnosi žrtve u selima nizvodno od Čeljabinska. U selu Muslumovo, oni koji nisu evakuirani 1950-ih i 1960-ih godina poslužili su kao pokusni kunići stručnjacima za radioaktivno zračenje koji su godinama promatrali utjecaj radijacije na stanovništvo. Stanovnicima nije rečeno ništa o istraživanju, te im se tajilo radi čega je toliki broj njih bolestan.

Tek 1992. godine, kad su sovjetski tajni dokumenti objavljeni, otkriven je stvarni karakter istraživanja u Muslumovu. Još devedesetih godina objavljeno je da 90 posto djece u Muslumanovu pati od genetskih poremećaja, a samo ih se 7 posto smatra zdravima.

Postrojenje Mayak prestalo je s proizvodnjom plutonija 1987. godine, ali je još aktivno, te se koristi za obradu iskorištenog nuklearnog goriva. Sigurnosni uvjeti u tvornici znatno su poboljšani u posljednja dva desetljeća, no stvarna opasnost od radijacije u i oko tvornice i dalje je predmetom rasprave.