Križarski pohodi na Baltiku i posljednji otpor starovjeraca prema kršćanstvu

Kada netko spomene Križare i križarske pohode, većina odmah pomisli na ratove protiv muslimana na području današnjeg Izraela tijekom 11. i 13. stoljeća. Međutim, križarski pohodi odvijali su se također i na sjeveru te sjeveroistoku Europe, a posljednji su poznatiji kao Baltički križarski pohodi.

Tema ovih pohoda na Baltiku još je uvijek relativno slabo poznata upravo zbog rijetkih prezentacija o njima u europskoj povijesti. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da su Križari često mačevima i sjekirama prisiljavali starovjerce na „preobraćenje“, te nisu donosili „ljubav, milost i prosvjetljenje“ kako se to pokušava predstaviti.

Okupacija baltičkih zemalja uglavnom je provedena od strane Križara iz bogatijih i većih zemalja Europe, a samim time nitko od njih nije govorio o sramotnim pokoljima nedužnih ljudi, kao niti o prijetnjama istim takvim pokoljima svima onima koji su odbijali prihvatiti novu religiju. Na ovim pohodima nije bilo herojstva, niti legendarnih bitaka u ime slobode i časti te bolje budućnosti.

Baltičke zemlje jedne su od posljednjih bastiona stare europske kulture, koja je ostala poprilično netaknuta unatoč prisilnom pokrštavanju, a zbog prirodne izoliranosti tih krajeva. Baltički narodi tradicionalno su vrlo konzervativni te ih je unatoč brzom širenju kršćanstva bilo teško promijeniti.

Slijedeći javnu opsjednutost ratovima i križarskim pohodima u središnjoj Europi, zajedno s nekoliko neuspješnih misija na Bliskom istoku, Katolička crkva i vladajuće militantne sile uskoro su otkrile da u Europi još uvijek postoj nepokrštene „poganske“ zemlje.

Europa je u to vrijeme bila preplavljena vojnicima, plaćenicima i drugim ljudima koji su tražili svoju sreću u materijalnim bogatstvima, a bili su spremni boriti se bilo gdje i s bilo kime za materijalnu nagradu. Postojale su također i vojne formacije poput Teutonskog reda, koji nije baš uspješno prošao u Svetoj zemlji u usporedbi s Templarima i Hospitalcima. Stoga su mnogi od njih odlučili okušati sreću u novoj sredini – na Baltiku.

Baltička „poganska“ plemena u to vrijeme bila su odvojena od ostatka Europe gustim šumama i močvarama te su živjeli svojim načinom života dugi niz generacija. Iako su se ratni sukobi često pojavljivali, oni nisu imali značajan utjecaj na tamošnju kulturu i život općenito.

TIjekom mnogih desetljeća, Vikinzi su pokušavali osvojiti baltičke zemlje i tamo uspostaviti svoju vlast. Međutim, njihovi napori nisu urodili plodom jer su ubrzo bili zbačeni ili prognani, a oni koji su ostali, izmiješali su se s lokalnim stanovništvom.

Ruska pravoslavna crkva također je željela osvojiti ova područja te pokrstiti baltičke starovjerce, ali i njihove misije su završile neuspješno. Bilo je također i ruskih vojskovođa koji su željeli prisvojiti baltičke zemlje kako bi mogli prikupljati porez, ali ni oni nisu uspjeli u svojoj nakani.

Poljski vojskovođe također su izveli broje napade protiv naseljenika na području Pruske, s ciljem proširenja vlastitih zemalja, dok su istovremeno pokušavali preobratiti neke od Prusa na katoličanstvo.

Sve u svemu, baltički narodi su često morali voditi bitke sa susjednim zemljama davno prije križarskih pohoda. Lokalna plemena ponekad su i međusobno ratovala zbog stjecanja imovine ili robova. Nerijetko su i brojni ratnici s Baltika upadali u susjedne zemlje kako bi pljačkali Poljake, Ruse, pa čak i Dance ili Šveđane.

Međutim, sve se to počelo mijenjati kada je 1193. papa Celestin III. pozvao na novi križarski pohod protiv „poganih“ na Baltiku te baltičkih Finaca.

Prvi katolički propovjednici došli su u Latviju 1180., u pratnji njemačkih plaćenika koji su slijedili stare vikinške trgovačke putove duž rijeke Daugave. Istovremeno su započeli sa svojim misijama preobraćenja i pokrštavanja među lokalnim narodom, gdje su počeli uspostavljati zajednice i graditi prve crkve.

U početku je cijela procedura tekla prijateljski te im je iskazana topla dobrodošlica od strane „poganskih“ plemena. Međutim, kada su Latvijci odbili preobratiti se na novu vjeru, svećenici su otkrili svoje prave namjere te su pozvali naoružane vojnike da im pomognu u ostvarivanju ovog cilja.

Godine 1189., Albert od Buxhoevedena bio je postavljen od nadbiskupa Hartwiga II. u Bremnu, za provođenje pokrštavanja baltičkih naroda. Kroz nekoliko godina, u Njemačkoj je okupio Križare kako bi krenuo u osvajanje, a u tome mu se pridružila i novoosnovana vojna formacija pod nazivom Bratstvo mača, koja je osnovana 1202.

Početkom 14. stoljeća, nakon godina bezbrojnih krvavih bitaka, današnja Latvija i Estonija osvojene su od strane njemačkih sila te su službeno preobraćene na katoličanstvo. Slijedećih nekoliko desetljeća ove zemlje nosile su naziv „Livonia“.

Međutim, unatoč službenom statusu „kršćanske“ zemlje, lokalni stanovnici nastavili su slijediti svoje drevne tradicije sve do početka 20. stoljeća! Budući da kršćanstvo nije bilo u potpunosti revno provedeno i uvedeno među baltička plemena, ona su bila u mogućnosti nastaviti s prakticiranjem svojih običaja. Iako su pokršteni uz prijetnju mačem, svećeničke propovijedi imale su slab učinak u pogledu usvajanja ove strane religije i posve drugačijih vrijednosti. Štoviše, latinski koji se tada službeno koristio kao jezik Katoličke crkve bio je također nepoznat među baltičkim narodima.

Dobar dio latvijskih plemena koja se nisu željela niti službeno odreći svojih starih vjerovanja, preselila su se u susjednu Litvu, gdje su nastavili pružati otpor Križarima.

Godine 1226., poljski grof Konrad zamolio je za pomoć njemački Teutonski red da mu pomogne u osvajanju Pruske, a zauzvrat im je ponudio dio osvojene zemlje.

Osvajanje Pruske završeno je tek nakon 50 godina bezbrojnih krvavih bitaka. Tijekom tog vremena izvorni Prusi koji su ostali nepokršteni završili su kao robovi ili su bili ubijeni te prognani. Borbe Prusa i Teutonaca bile su iznimno brutalne; neka od područja bila su u potpunosti istrijebljena!

Slično latvijskim i estonskim plemenima, Prusi se nisu tako lako predali i odrekli svojeg načina života i svojih vjerovanja. U mnogim slučajevima odabirali su prije smrt nego predaju.

Oni Prusi koji su se odvažili na pružanje otpora, otišli su u novo uspostavljeno Litvansko kraljevstvo te su se nastavili boriti protiv Križara zajedno s tamošnjim starovjercima.

Prazna Prusija uskoro je naseljena Nijemcima, dok su stari Prusi uglavnom ostali živjeti kao kmetovi te su se asimilirali u društvo i tako nestali iz povijesti. Kasnije su ovi njemački doseljenici sebe počeli nazivati Prusima te su oformili Kraljevinu Prusku koja je u potpunosti nestala nakon Drugog svjetskog rata.

U međuvremenu, dok su  Litvanci, Estonci i Prusi vodili krvave bitke protiv Križara, susjedni Litvanci imali su šansu oformiti svoje vlastito kraljevstvo. Uskoro se ono izdiglo do velike moći i postalo ozbiljna prijetnja i znak otpora prema križarskim okupatorima.

Nakon mnogih oružanih sukoba između Križara i Livonskih redova, neki od litvanskih grofova odabrali su pokrštavanje i prijelaz na kršćanstvo, u nadi da će zaustaviti krvoproliće. Međutim, napadi križara nisu prestali te su Litvanci ubrzo shvatili koliko su lažna i licemjerna bila kršćanska obećanja, te da su Križari isključivo željeli njihovu zemlju i dragocjenosti.

Veliki grofovi poput Mindaugasa i Gedeminasa u ogorčenju i gađenju odbacili su novu vjeru i vratili se staroj.

Teutonski vitezovi neuspješno su osvajali Litvu koja je tek 1386. službeno prihvatila kršćanstvo nakon što se veliki grog Jogaila oženio 11-godišnjom kraljicom Jadwigom od Poljske.

Litvanci su stupili u savez s Poljskom i konačno porazili Teutonski red u bitci kod Grunwalda 1410., čime su i službeno završili križarski pohodi protiv baltičkih naroda.