Riječ runa dolazi od nordijske riječi run koja označava misterij ili tajnu. Malo je toga poznato o porijeklu runskog pisma, a nitko zapravo ne zna tko ga je, kada i gdje izmislio.
Rune su simboli najranijeg pisma kojeg su koristili germanski narodi Europe, a naziva se Futhark. Runsko pismo korišteno je unutar germanskih jezika, ali prije svega u sjevernim krajevima Europe. Natpisi s ovim pismom pronađeni su diljem Europe, od Balkana, preko Njemačke, Skandinavije, britanskog otočja, pa sve do Islanda, a rune su korištene u periodu između 100. i 1600. godine.
Natpisi s runama pronađeni su čak i u Sjevernoj Americi, što potvrđuje činjenicu da su Vikinzi tamo kročili davno prije Kolumba. Danas se u sjevernoeuropskim zemljama uglavnom koristi latinica, ali u nekada je pismo izgledalo sasvim drugačije.
Najstariji poznati natpis ispisan runama datira iz 160. godine, a pronađen je u danskom mjestu Vimose. Na natpisu jednostavno piše „HARJA“.
Češalj izrađen od jelenjeg roga koji datira iz perioda od 150. do 200. godine, a pronađen je na otoku Funen u Danskoj. Natpis na Futharku glasi „Harja“. (Izvor: Wikimedia Commons)
Pronađeno je više od 4000 runskih natpisa i nekoliko rukopisa, a od toga ih 2500 dolazi iz Švedske. Mnogi datiraju između 800-ih i 1000-ih godina, tijekom razdoblja vladavine Vikinga. Runska pisma pronađena su na različitim podlogama poput kamenja, drva i metala. Slova su urezivana u novčiće, nakit, spomenike i kamene ploče.
Rune urezane u kost. (Izvor: Wikimedia Commons)
Rusnko pismo naziva se Futhark prema prvih šest runa, dakle f, u, t, h, a, r i k. Ono sadrži 24 slova, 18 suglasnika i 6 samoglasnika, a zapisano je po sustavu u kojem svako slovo označava određeni zvuk. Rune se mogu pisati u oba smjera te se također mogu okrenuti naopačke. Najranije rune sastojale su se gotovo isključivo od ravnih linija, dok su kasnije izgledale nešto kompleksnije, a neke od njih podsjećaju i na današnja moderna slova.
Porijeklo Futharka
Zbog sličnosti s mediteranskim pisanjem, mislilo se kako je Futhark adaptacija bilo grčke ili etruščanske abecede, a njegovo porijeklo počinje mnogo ranije od prapovijesti sjeverne Europe. Najraniji zapisi na Futharku nemaju fiksni smjer pisanja, već su napisani s lijeva na desno ili s desna na lijevo, što je bilo obilježje vrlo rane grčke ili etruščanske abecede prije trećeg stoljeća prije nove ere. Po jednoj teoriji, runsku abecedu razvili su Goti. Dva natpisa, Negau i Maria Saalberg, napisana su na etruščanskom pismu, ali na germanskom jeziku i datiraju iz drugog i prvog stoljeća prije nove ere, što daje obol teoriji o etruščanskom porijeklu.
Primjer etruščanskog teksta uklesanog u kamen. Ploča je otkrivena na brdu San Marco u Italiji 1822., dok potječe iz perioda 3. ili 2. stoljeća prije nove ere. (Izvor: Wikimedia Commons)Stari Futhark – najstariji runski rukopis
Stari Futhark smatra se najstarijom verzijom runskog rukopisa,a korišten je u dijelovima Europe koji su bili dom germanskim narodima, uključujući Skandinaviju. Jezik koji je tada bio u upotrebi smatra se pretkom današnjih jezika Engleske, Nizozemske, Njemačke, Danske, Norveške, Švedske i Islanda. Kako su se jezici mijenjali, sve veći broj germanskih skupina ih je prihvaćao, a Futhartk je postao način prijenosa govora u pismo.
Najraniju verziju Futharka koristili su Goti, a to pismo poznato je kao gotske rune, te je korišteno sve 500. godine, kada ga je zamijenilo abeceda temeljena na grčkom pismu. Stari Futhark korišten je sve do 550. godine diljem baltičkog područja. Za razliku od ostalik oblika runa, vještina čitanja starog Futharka izgubljena je sve dok ponovno nije otkrivena dešifriranjem 1865., što je učinio Norvežanin Sophus Bugge.
Novija verzija Futharka.
Noviji oblik Futharka, razvio se na temelju starog tijekom dugogodišnjeg perioda, te se razvoj zaustavio oko 800. godine, početkom doba Vikinga. Umjesto prvotnih 24 slova, noviji Futhark imao ih je 16, jer je 9 izvornih slova izostavljeno. Novi Futhark je također podijeljen na dva tipa: kratki (švedsko-norveški) i produženi (danski). Takvo pismo bilo je glavna abeceda Norveške, Švedske i Danske tijekom vikinškog doba, a uvelike je zamijenjeno latinskom abecedom oko 1200. godine, što je bila posljedica preobraćenja skandinavskih naroda na kršćanstvo. Futhark se nastavio koristiti u Skandinaviji još dugi niz stoljeća, ali do 1600. godine postao je većim dijelom zaboravljen, uz iznimku pojedinih znanstvenika tog doba, koji su ga proučavali.
Tajna vjerska formula?
Budući da rune datiraju iz pretkršćanskog doba sjeverne Europe, one su postale povezane s „poganskom“ ne-kršćanskom povijesti, pa se uz njih veže i određena mističnost. Značenje riječi dovelo je do velikog broja teorija koje su povezivale porijeklo runa s upotrebom u kultovima. Kada je biskup i misionar Wulfila preveo Bibliju s grčkog na vizigotski u četvrtom stoljeću, također je riječ „mysterion“ preveo kao „runa.“ Dakle, po jednoj teoriji, jedno od najstarijih proto-nordijskih ili proto-germanskih značenja riječi bilo bi „vjerska misterija“ ili „tajna vjerska formula.“
Rukopis iz 1300., koji sadrži najstariji i najbolje očuvani tekst Skanskog zakona.
U popularnoj kulturi, rune se mogu vidjeti kao znakovi koji posjeduju mistične ili magijske značajke. Najčešće se pojavljuju u određenoj literaturi, filmovima ili video igricama koje se bave fantastikom.