Flak tornjevi: Masivne betonske kule koje su Njemačku trebale zaštiti od zračnih napada

Nakon što je Njemačka tijekom Drugog svjetskog rata okupirala Francusku, Britanci su znali što ih čeka. U ljeto godine 1940. uslijedili su napadi njemačkih bombardera na Britaniju, u kojima su ciljevi bili uglavnom lučki gradovi te zračne luke. Međutim, Britanija je ipak bila pretvrd orah.

Gradovi poput Norwicha, Birminghama, Wrexhama, Liverpoola i Southamptona pretrpjeli su velike štete. Međutim, sve se promijenilo nakon što je Luftwaffe slučajno ispustio nekoliko bombi na London u noći 24. kolovoza.

Churchill, koji je vjerovao da je napad izveden namjerno, naredio je trenutni napad na Berlin. Slijedeće večeri oko 40 bombardera ispustilo je svoj tovar na glavni grad, a napadi su se ponovili 28. i 30. kolovoza.

Hitler je bio bijesan te je zaprijetio da će sravniti britanske gradove sa zemljom, ali je odredio i način kojim bi se trebali spriječiti budući napadi na njemački glavni grad. Došao je na ideju izgradnje neprobojnih flak tornjeva diljem zemlje, posebice tamo gdje je već bila stacionirana protuzračna obrana.

Njegovu ideju u djelo je sproveo arhitekt Friedrich Tamms, koji je dizajnirao sve takve tornjeve u tadašnjoj Njemačkoj. Pored dizajniranja ovih monumentalnih obrambenih kompleksa, Tamms je bio ujedno dizajner brojnih drugih vojnih zgrada, bunkera i skloništa. Također ga se smatra i za osnivačem arhitektonskog post-ratnog pokreta koji je poznatiji kao „brutalizam.“

Gradnja prvih flak tornjeva započela je gotovo istog trena, a u roku od samo 6 mjeseci u potpunosti su završene tri zgrade visoke gotovo 40 metara. Njihova jedina svrha bila je zaštita Berlina od zračnih napada.

U gradnji ovih tornjeva sudjelovali su mahom zarobljenici koji su dovedeni u Berlin iz raznih dijelova Europe.

Hitlerov početni plan bio je izgradnja šest flak tornjeva u Berlinu, ali izgrađena su samo tri. Dva su u potpunosti uništena, a jedan od njih – Humboldtain – je preživio rat unatoč velikim oštećenjima.

Pored ova tri tornja u Belinu, Hitler je naredio i izgradnju tri takva u Beču, te dva u strateški važnom gradu Hamburgu. Planirana je izgradnja još sličnih tornjeva, ali oni nikad nisu vidjeli svijetlo dana.

Osobitost ovih tornjeva jest da je svaki imao po dva tornja: veliki „G-toranj“ koji se koristio za skladištenje municije i manji „L-toranj“ koji se koristio kao kontrolni toranj i zapovjedno mjesto.

Flak tornjevi izgrađeni su da bi bili samoodrživi. Imali su vlastito napajanje električnom energijom, rezervoare s vodom, malu bolnicu i opskrbu hranom. Međutim, najimpozantnija je činjenica da je svaki od njih mogao zbrinuti oko 10.000 ljudi u slučaju zračnih napada, te im pružiti sklonište.

Zidovi ovih zdanja bili su debeli oko 3.3 metra, dok su stropovi bili toliko debeli da su bili otporni na bilo kakve napade. Jasno, teška i kontinuirana bombardiranja ipak su pojedine tornjeve uništila.

Ipak, tornjevi koji su preživjeli rat koriste se i danas. Od ukupno 16 njih koji su izgrađeni, polovica je srušena. Međutim, rušenje se pokazalo neisplativim, budući da su bile potrebne tone eksploziva.

Jedan toranj u Beču danas je dom velikog akvarija, dok drugi koristi austrijska vojska. Toranj u Hamburgu bi mogao postati najveća solarna elektrana u Europi uskoro, dok je posljednji pretvoren u noćni klub.