Druidi i navodno žrtvovanje ljudi

Usvojeno je mišljenje kako su Druidi u stara vremena prinosili ljudske žrtve bogovima. 

O tome svjedoče tri glavna izvora: rimski i grčki zapisi (posebno oni Julija Cezara), arheološki pronalasci „ritualno ubijenih“ ljudi iz doba Druida na nekoliko lokacija te mitske keltske legende o žrtvovanjima.

Međutim, niti jedan od ovih izvora ne predstavlja pretjerano pouzdani dokaz o žrtvovanjima ljudi, posebno ne kad su u pitanju rivali Druida, Rimljani. Nažalost, unatoč tome što se ritualna žrtvovanja danas ne čine pretjerano važnima, ona se uredno koriste od strane raznih vjerskih skupina kao „dokaz“ koji se upotrebljava za raspirivanje mržnje i neistina te licemjernog osuđivanja jedne skupine ljudi ili njihovih potomaka koji i dalje nose tradiciju, za navodnu uključenost u „mračne sotonističke rituale.“

Nekoliko rimskih i grčkih zapisa spominju kako su Druidi provodili egzekucije kriminalaca i ratnih zarobljenika u vjerskim svečanostima. Drugi zapisi daju specifične detalje o broju rituala koji su se navodno dogodili.

Rimski i grčki pisci međutim nisu direktno svjedočili ovim ritualima; njima su ih ispričali ili prenijeli trgovci, rimski vojnici i drugi izvori. Dakako, niti jedan od njih ne može se smatrati neutralnim ili objektivnim ni na koji način, a većina ih vjerojatno ne bi mogla posvjedočiti o detaljima druidskih rituala. Nažalost, većina priča iz davnih vremena daleko je od bilo kakve pouzdanosti.

Neki klasični tekstovi, a kasnije i mali dio kršćanskih zapisa o druidskim žrtvovanjima bili su čak i dobronamjerni te su dolazili iz pouzdanih izvora. Najveći dio činjenica u njima djeluje donekle realistično. Međutim, kao i s rimskom predodžbom o rano-kršćanskim misama, oni ne znače preciznost.

U ranim danima kršćanstva, Rimljani su čuli za kršćanske obrede u kojima se „pila Kristova krv“ te su se izvodili neobični rituali s novorođenčadi. Danas se ovi ritualni činovi smatraju tek simbolikom. Međutim, Rimljani tada, a kršćani danas, ne smatraju „poganske“ rituale Druida i drugih starovjerskih skupina nimalo „simboličnim.“

Dana 1. kolovoza 1984., poprilično netaknuti ostaci ljudskog bića pronađeni su u Walesu. Nazvani su „bog-body“, a radilo se o mumificiranom truplu čovjeka koji je bio simultano utopljen, zadavljen i batinan. Budući da na ostacima nisu pronađeni tragovi samoobrane, pretpostavilo se da je riječ o ritualnom ubojstvu, a zbog same starosti tijela, da je i riječ o ljudskoj žrtvi druidskog rituala.

Stotine sličnih trupala pronađeno je diljem Europe u sličnom stanju. Danas, iako se činim mogućim i izglednim, postoji previše pretpostavki, a premalo čvrstih dokaza. Glavna kategorija drugih mogućnosti je da ova tijela ni po čemu nisu povezana s Druidima, s obzirom da zapisi ne spominju rituale takvog tipa.

Smrt ovih ljudi mogao je biti rezultat djelovanja nekih sasvim drugih religija, kultova, kriminalnih bandi te niz drugih mogućih počinitelja. Pronađena tijela tek su dokaz da je u doba Druida bilo ubijanja ljudi na specifične načine, ništa više ni manje od toga.

Zamislimo samo slijedeću priču:

„Osuđena osoba čeka izvršenje smrtne kazne, a dok jede svoj posljednji obrok, vjerski predstavnik daje mu svoju podršku. Osuđenika vode iz pritvora te ga dovode na mjesto pogubljenja. Tamo, pored vjerskog vođe koji se moli i promatra, osuđenik je pogubljen prema posebnom protokolu.“

Ovakav zapis može se referencirati na ubojstvo u vrijeme Druida, a mogao je biti i opis egzekucije zatvorenika u SAD-u, koji se odvija i u današnje doba na određeni način, prema posebnim protokolima. U oba slučaja postoji osoba ima vjersku ulogu, uključen je svojevrsni ritual i osoba je ubijena. Znači li to da su zatvorenici u SAD-u ubijeni u ritualnim činima? Predstavlja li takva egzekucija svojevrsno „ljudsko žrtvovanje“ s kršćanskim motivima? Dakako, danas će se to mnogima učiniti apsurdnim ili smiješnim, jer „kršćanstvo je oduvijek tu“, a smrtne kazne su jednako tako već dugi niz godina dijelom američkog pravosudnog sustava, na što su se mnogi navikli.

Jednako tako je apsurdno i tragično osuđivati i štoviše, pretpostavljati, da su Druidi ili neke druge vjerske skupine starog doba, prinosili ljudske žrtve u svojim ritualima, posebice ako se uzme u obzir propaganda od strane suparničkih vjerskih plemena, što je u to doba, kao i u doba svakog sukoba, uobičajeni način zastrašivanja ili demoniziranja suparničke skupine.

Jedan od važnih izvora, koji se nerijetko zaboravlja, je i onaj iz keltskih legendi. S malo znanja o njima, netko tko ne pripada Druidima vrlo malo može reći o tome, a čak i neki moderni Druidi koji imaju tek osnovne spoznaje, ignoriraju te legende jer im se čini kako one indiciraju ljudsko žrtvovanje. No, mitovi o žrtvama i dalje se mogu smatrati samo  – mitovima.

Jedan od najpoznatijih rituala je takozvani ritual prijelaza, u kojem je osoba ili više njih zaključana u kuću nakon čega se kuća zapali. Međutim, ono što većina ljudi ne zna je da su takve kuće imale na zidu slabu točku koja bila toliko slaba da je čovjek vrlo jednostavno mogao probiti zid i izaći van iz nje. Nadalje, takve kuće građene su isključivo kako bi se zapalile, a ne kako bi vatra zahvatila i one u njima.

U drugim mitovima spominju se i dalje simbolične ljudske žrtve, rituali „ponovnog rođenja“ (koji se mogu povezati i s Kristovim uskrsnućem). Međutim, niti jedna od ovih priča ili legendi ne predstavlja dokaz niti govori o prinošenju ljudskih žrtava.

Zaključak je da su brojne predrasude o starim vjerama plod određene zavisti ili straha modernih vjerskih fanatika te njihove potrebe za dvoličnim osuđivanjem drugih, dok se istovremeno krvavu povijest vlastite vjere zanemaruje i licemjerno gura pod tepih.

Rimljani, a podjednako kasnije i kršćani, bili su žestoki protivnici Druida, pa nas ne trebaju čuditi rimski zapisi niti kršćanski napadi.

Međutim, ovdje se ne radi o obrani jedne skupine ili vjerskog opredjeljenja, niti o danas učestaloj „reviziji“ povijesti, već o svjesnom i razumnom sagledavanju činjenica koje svjedoče ili ne svjedoče određenim događajima. U ovom slučaju, Druidi su mogli provoditi egzekucije ratnih zarobljenika ili kriminalaca u ritualnim žrtvovanjima, a to je jednako tako mogla biti i obična lažna propaganda. U oba slučaja, radi se tek o špekulacijama i nagađanj