Prije krađe, Mona Lisa nije bila naročito poznata slika, a pogotovo ljudima ‘van umjetničkog svijeta’. Leonardo da Vinci ju je naslikao nekad između 1503. i 1517. godine, ali kritičari su je počeli tumačiti kao remek-djelo renesansnog slikarstva tek 1860-tih godina. U to vrijeme Mona Lisa čak nije bila ni najpoznatija slika u svojoj galeriji, a pogotovo u svijetu.
21. kolovoza 1911. Godine, talijanski lopov po imenu Vincenzo Peruggia, sa svoja dva pomoćnika, jednostavno je izašao iz Louvrea sa Mona Lisom sakrivenom ispod kaputa. Remek-djelo je držao više od dvije godine, a priveden je prilikom pokušaja da je proda trgovcu umjetninama. Ovaj događaj je nazvan “najvećom krađom umjetnosti 20. stoljeća.”
Mona Lisa je u vrijeme krađe bila toliko zanemariva slika da niko od djelatnika Louvre-a uopće nije ni primjetio da je nestala – punih 28 sati! Tek je umjetnik Louis Beroud, koji je planirao naslikati galeriju, prvi primjetio da jedna slika nedostaje.
“Mona Lisa au Louvre”, Louis Beroud, 1911
U to vrijeme radilo se na projektu fotografiranja svih izloženih radova koji su se morali odnijeti na krov muzeja radi potrebnog svjetla za fotografiju, tako da ni Beroud nije bio previše alarmiran. Ipak, pokušao je ubjediti jednog od čuvara da ga pusti da se i sam uvjeri da je Mona Lisa na krovu, a kada je konačno dobio dozvolu, uskoro se vratio i rekao: “Znaš što, fotografi kažu da je nemaju!”
Odjednom, Mona Lisa je postala svjetski poznata slika – doslovno preko noći.
Kako su dani prolazili, a istraga nije pokazala nikakav napredak, ljubitelji umjetnosti i novinari su sve više optuživali policiju da je nesposobna. Kako je ljutnja javnosti rasla, policija je je bila pod sve većim pritiskom. U jednom trenutku su čak optužili i Pabla Picassa da je ukrao sliku, ali je i on ubrzo pušten nakon ispitivanja.
New York Times
Nakon što je Louvre potvrdio krađu, Mona Lisa se odjednom našla na naslovnicama novina širom svijeta. New York Times je prozavo krađu nacionalnim skandalom. Francuske novine su krivicu bacale na američke milionere, a neki su čak tvrdili da iza svega stoji Njemačka.
Osim toga, niko nije mogao ni shvatiti motiv krađe. Pomoćnik kustosa, monsieur Benedite je izjavio: “Za mene je misterija zašto je krađu uopće počinio, jer ja smatram da je slika bezvrijedna u rukama jedne osobe.”
Kada se Louvre ponovno otvorio nakon sedam dana od krađe, ljuta rulja ljudi je odmah pohrlila prema praznom mjestu za sliku – mjestu koje je ubrzo postalo “znak srama” u Parizu.
Krađa Mona Lise
U međuvremenu, lopovi su već sakrili sliku. Oni su bili tri Talijana: dva brata, Vincenzo i Michele Lancelotti, i vođa, Vincenzo Perugia. Vincenzo je ujedno bio i majstor koji je instalirao zaštitno staklo na Mona Lisi.
Ova trojica mladih talijanskih majstora su došla u Louvre dan prije i sakrili se u malo skladište u blizini galerije pune renesansnih slika. Sljedećeg jutra, ušli su u galeriju i zgrabili malu sliku sa zida. Otkinuli zaštitnu staklenu kutiju, skinuli okvir, i sakrili sliku ispod Perugiinog kaputa. Zatim su jednostavno izašli na sporedni ulaz Louvre-a, tada najveće građevine na svijetu sa preko 1000 prostorija i samo 150 čuvara.
Nekoliko mjeseci prije krađe, Louvre je zaprimio anonimnu prijetnju u kojoj se navodilo da će Mona Lisa biti uništena (iz nepoznatih razloga). Osoblje muzeja je odmah unajmilo kompaniju koja će postaviti zaštitno staklo na sliku, kompaniiju u kojoj je radio sam mastermind krađe – Vincenzo Perugia.
Vincenzo Perugia
Perugia je prije ovog događaja već dva puta priveden u Parizu – jednom dok je pokušavao opljačkati prostitutku, a drugi put jer je izvadio pištolj u tuči.
Neki izvori navode da je Perugia često pričao o tome kako želi biti nešto više od građevinskog radnika. Kad se pojavio na sudu 1914. godine zbog krađe Mona Lise, tužiteljstvo ga je nazvalo običnim molerom. Perugia je u tom trenutku bijesno povikao da je on pittore, to jest umjetnik.
Nakon krađe, Perugia je sakrio sliku u lažni pod u svom stanu u Parizu, a kada ga je policija ispitivala kao jednog od uposlenika muzeja, on ničim nije ostavio dojam da je upravo on lopov. Čak je slagao i rekao da je za krađu saznao iz novina, te da je tog dana stigao na posao kasnije, jer je noć ranije dosta popio. Policija je odmah povjerovala, i okrenula se prema slijedeća dva osumnjučena: Pablu Picassu i pjesniku Guillaume Apollinaireu. I oni su ubrzo pušteni, a policija je još jednom ostala bez traga.
Povratak Mona Lise
Dvadeset i osam mjeseci nakon što ju je ukrao iz Louvrea, Perugia je napokon odlučio da proda Mona Lisu jednom trgovcu umjetninama u Firenci. No, trgovac je bio sumnjičav, pa je pozvao šefa talijanske umjetničke galerije da pogleda sliku. Pečat na poleđini je potvrdio njezinu autentičnost.
“U redu, ostavi je kod nas, a mi ćemo se pobrinuti da dobiješ nagradu,” rekli su trgovac i njegov partner Perugiji. On je otišao kući, i nakon pola sata umjesto nagrade, zatekao je policiju na vratima. Kasnije je rekao da je samo htio vrati sliku u Italiju – te da je bio patriota koji je samo pokušao vratiti Mona Lisu u zemlju svog rođenja.
Talijansko Ministarstvo za javnost vraća Mona Lisu narodu Francuske
Slika je odmah vraćena u Louvre, a Perugia je priznao krivicu, te je osuđen na samo godinu i 15 dana zatvora, kaznu koja je kasnije smanjena na sedam mjeseci i devet dana. Od ovog trenutka Mona Lisa više nije bila samo jedno od mnogih dijela u muzeju, ona je postala svjetski poznata slika koja je zauzimala naslovnice širom svijeta.
Ipak, njezina slava u novinama nije dugo trajala. Samo par dana nakon suđenja, izbio je Prvi svjetski rat i o “najvećoj krađi umjetnosti 20. stoljeća”, kao i o samoj Mona Lisi, više niko nije pričao.
1. Gusari su jednom prilikom zarobili Gaj Julije Cezara i držali ga kao taoca 38 dana. Za njega su tražili otkupninu od 20 talenata zlata (Talent = tadašnja mjerna jedinica), a on im se nasmijao i rekao da očigledno ne znaju ko je on, te ih posavjetovao da zatraže 50 talenata. Kasnije je naredio da se sve i jedan gusar koji ga je zarobio pronađe i razapne na križu.
2. Prije samog pogubljenja 1730. godine, gusars Oliver Levasseur je poručio okupljenoj gomili, vičući: “Pronađi moje blago, onaj ko ga može razumjeti!” Ljudi još uvijek traže.
3. Većina stvari koje danas znamo o gusarima dolaze iz knjige “Opća povijest pljački i ubojstava najzloglasnijih gusara” koju je 1724. godine napisao i objavio Kapetan Charles Johnson u Engleskoj. S obzirom da je ovo bio pseudonim, pravi autor nikada nije otkriven.
4. 1800-tih godina, SAD je izdvajala oko 20% državnog buđeta kako bi platiti gusarima da ne napadaju njihove brodove (tada su već bili neovisna država, zbog čega su ih Britanci prestali štititi).
5. 1553. godine, Kina je pozvala 120 monaha da napuste svoj mirni život meditacije i da se obračunaju sa gusarima. Ovi monasi su su bili sve samo ne mirni – oni su bili vrhunski Kung Fu borci koji su iste godine u 4 bitke ubili sve i jednog gusara, sa samo par žrtava na svojoj strani. Kasnije su izgubili interes za rat, a gusari su ponovo preuzeli more.
6. Priče o gusarima koji zakopavaju zlato su ipak samo mitovi. Doduše, samo mali broj njih je to i učinio, kao na primjer Kapetan William Kidd, koji je na taj način pokušao sakriti svoju gusarsku prošlost i vratiti se u New York.
8. Gusari su imali jako kratke karijere. Čak i najpoznatiji na svijetu, poput Blackbearda ili Bartholomew Robertsa, uspješno su gospodarili morem samo par godina. Roberts, čija se karijera smatrala dugačkom i uspješnom – trajala je samo tri godine.
9. William Dampier (1651-1715) bio je gusar koji je u svoj dnevnik zapisivao sve geografske i prirodne detalje. Njegovi zapisi su bili toliko bogati da su stoljeće kasnije poslužili kao temelj za legendarno putovanje Charles Darwina.
10. Gusarske zastave nisu uvijek bile crne sa lubanjom i prekriženim kostima. Na primjer, na Blackbeardo-voj zastavi je bio cijeli skelet i srce koje krvari. Zastava koje su se svi najviše bojali bila je „Bloody Red“, zastava na kojoj je pisalo “no quarter” – što je značilo da nijedan život neće biti pošteđen.
Hapšenje Gusara, Blackbeard, 1718. By: Jean Leon Gerome Ferris, 1920.
11. Gusari su rijetko otimali “blago” (zlato, dragulje..). Većina plijena je bila hrana, voda, alkohol, oružje, odjeća i ljudi.
12. Tokom 17. stoljeća, alžirski pirati su zarobili i prodali kao roblje više od milion Europljana.
13. Samo su dva gusara poznata sa drvenim nogama, i to čak se ni oni ne smatraju ‘pravim’ gusarima (François Le Clerc, poznat kao Jambe de Bois i Cornelis Corneliszoon Jol).
14. Ne postoje povijesni zapisi o tome da je neki gusar imao papagaja kao ljubimca.
15. Arrrr! Poznati gusarski uzvik uopće nije gusarski. Njega je izmislio glumac Robert Newton u filmu Treasure Island (1950).
16. Većina gusarskih posada je imala kodeks pravila koji su svi članovi morali priznati ili potpisati. Ova pravila su uključivala kazne za laganje, krađu ili međusobne borbe na brodu (borba na obali je bila dozvoljena).
17. Karibi su bili idealno mjesto za gusare: tu je bilo malo ili nimalo zakona, bilo je dosta nenaseljenih otoka za vješto skrivanje, a mnogi trgovački brodovi su prolazili tom regijom. Ali gusari “zlatnog doba” nisu djelovali samo tu. Mnogi su prešli ocean i organizirali napade na zapadnoj obali Afrike. Drugi su plovili sve do Indijskog oceana kako bi pljačkali brodove u blizini južne Azije.
18. Iako se rijetko dešavalo, ali i žene su bile gusari. Najpoznatiji primjeri su Anne Bonny i Mary Read, koje su plovile s “Calico Jack” Rackhamom 1719. godine. Bonny i Read su se oblačile kao muškarci, a navodno su se borile jednako dobro ili bolje od muškaraca. Kad su Rackham i njegova posada zarobljeni, Bonny i Read su izjavile da su oboje trudne – što ih je spasilo od vješanja.
19. Nisu svi gusari “zlatnog doba” bili okorjeli neobrazovani siromašni kriminalci. Neki od njih su došli i iz viših društvenih slojeva i bogatih obitelji. Jedan od najpoznatijih primjera bio je Major Stede Bonnet koji je bio bogati vlasnik plantaže na Barbadosu prije nego što je opremio brod i postao gusar 1717. godine. Legenda kaže da je to učinio kako bi pobjegao od svoje supruge koja mu je stalno nešto prigovarala.
20. Svakog 19. rujna se obilježava međunarodni “Talk like a Pirate Day” (“Pričaj Kao Gusar Dan”)
Većina ljudi zamišlja Vikinge kao izuzetno mišićave ratnike sa šljemovima koji imaju rogove, kao brutalne divljake koji su samo pljačkali i ratovali, kao prljavu hordu koja je došla sa sjevera i opustošila sve što je našla ispred sebe.
No, većina mitova o Vikinzima koji su popularni i danas nastala je zapravo kroz Katoličku propagandu, nakon što su Vikinzi spalili i opljačkali britanske crkve.
Sve do vladavine Viktorije, kraljice Velike Britanije, Vikinzi su se prikazivali kao nasilan i barbarski narod. Tokom 19. i 20. stoljeća, percepcija se promijenila do točke gdje su se Vikinzi doživljavali kao pleme divljaka sa rogatim kacigama, bez imalo kulture, prljavi neljudi, nepobijedivi ratnici…
Ipak, danas imamo mnogo više uvida u njihov život, te uz brojne povijesne zapise i arheološke dokaze imamo priliku da pogledamo iza paravana propagande, te saznamo mnogo više o Vikinškom dobu, periodu europske, odnosno skandinavske povijesti koji je trajao od 8. pa sve do 11. stoljeća.
Dok su neki Vikinzi bili vođeni željom za bogatstvom, većina je ipak tražila mirnije ekonomske odnose sa okolnim narodima.
I da nikada nisu nosili šljemove sa rogovima.
5. Vikinzi su većinu vremena provodili na svojim farmama
Suprotno popularnim mitovima koji sve Vikinge prikazuje kao nesutrašive ratnike, većina Vikinga su bili poljoprivrednici. Čak i oni koji su sudjelovali u napadima na zapadnu Europu, ili oni koji su kao trgovci plovili istočno ili zapadno, bili su poljoprivrednici. Nakon svake pljačke, rata ili puta, oni bi se vratili na svoje farme i nastavili sa svojim mirnim životom.
Dok su se pljačke pokazale kao odličan izvor prihoda, one i dalje nisu mogle zamijeniti farme koje su nudile mnogo stabilniji dohodak. Tokom odsustva muškaraca, o farmama su se brinule njihove supruge.
Istina, neki Vikinzi su bili klasični pirati koji su napuštali svoje brodove samo kada su pljačkali i palili sela, ali ipak većina je mirno sijala ječam, raž i zob. Oni su također uzgajali goveda, koze, svinje i ovce na svojim malim imanjima, koja su obično bila dovoljno velika da prehrane cijelu porodicu, ali ne dovoljno velika da bi se proizveo višak hrane koji bi se mogao prodati ili zamijeniti za druge potrepštine.
4. Vikinzi su posebnu pažnju posvećivali održavanju lične higijene
Engleski srednjovjekovni kralj Henry IV naredio je svojim vitezovima da se okupaju barem jednom u životu. Isti ti Englezi su tvrdili da su Vikinzi prljavi barbari.
No, činjenica je da su Vikinzi zapravo održavali ličnu higijenu na zavidnom nivou, te da su bili jedni od najčišćih, ako ne i najčišći, narodi u odnosu na svoje evropske suvremenike. Možda danas zvuči smiješno, ali Vikinzi su se kupali najmanje jednom tjedno – što je za taj period bilo čak i previše.
Arheološke iskopine su otkrile da su Vikinzi koristili i pincete, britvice, češljeve i štapiće za uši, napravljene od životinjskih kostiju i rogova. Pored redovnog tjednog kupanja, ovi prljavi neljudi, kako su ih tada zvali, često su posjećivali prirodne termalne izvore u kojima su se dodatno kupali.
I da – ratnici su uvijek oblačili čistu odjeću tokom svojih krvavih pohoda.
3. Vikinzi su poštovali svoje žene
U periodu Vikinškog doba, žene u Europi su bile, blago rečeno, potlačene. U desetom stoljeću, za samo nekoliko žena se moglo reći da posjeduju moć, ali i one su je stekle putem svojih očeva, muževa, sinova i unuka. Ženska vrijednost kraljevske porodice bila je jednostavna: one služe za rađanje nasljednika, te kao pijuni za sklapanje novih alijansi.
No, Vikinzi su se prema ženama odnosili sasvim drugačije u odnosu na ostatak srednovjekovne Europe. Tehnički, termin Viking se odnosi na muškarca, no to ne znače da i žene nisu učestvovale u pljačkama i zauzimanjiima i naseljavanjima novih teritorija.
Žene su mogle biti i bile su dio vikinških osvajanja, a postoje dokazi da su tokom pljački skandinavske žene putovale svijetom zajedno sa muškarcima, te obišle gotovo sve dijelove svijeta Vikinga, od Rusije na istoku do Newfoundlanda na zapadu.
“Da bi pretpostaviti da su muškarci bili rangirani iznad žena je uvođenje moderne vrijednosti na prošlost, što bi bilo pogrešno”, pojašnava Marianne Moen koja proučava status žena Vikinškog doba.
Kada su njihovi muževi bili odsutni ili mrtvi, žene su imale potpunu kontrolu nad imovinom, a čak postoje dokazi o tome da su vikinške žene mogle živjeti i potpuno samostalno baveći se trgovinom (opet, nezamislivo u ostatku srednjovjekovne Evrope). Nakon smrti muža, cijelo imanje bi prešlo u vlasništvo supruge, a mnoge od njih su na osnovu ovoga postale jako utjecajne u društvu.
Pored svih prava koje su uživale, žene su tada mogle bez ikakvih problema i posljedica zatražiti razvod braka, a postoje i istorijski dokazi o tome da su žene ponekad prijetile neaktivnim muževima razvodom, a sam razvod bi uvijek, financijski gledano, završio u korist žene.
2. Vikinzi nisu bili ujedinjen narod
Vikinzi nisu prepoznavali kolegu Vikinga. U stvari, oni vjerojatno nisu ni nazivali sebe Vikinzima: ovaj pojam je zapravo naziv za sve Skandinavce koji su sudjelovali u pomorskim ekspedicijama. Tokom Vikinškog doba, zemlja koja danas pripada Danskoj, Norveškoj i Švedskoj je bila prepuna poglavica i plemena koja su se često borila jedni protiv drugih (kao i u ostalim dijelovima svijeta).
Zbog nezahvalnog geografskog položaja, stanovnici Skandinavije su bili primorani da se međusobno bore i da čuvaju ograničenu količinu obradive zemlje. Osim toga, prodor kršćanstva je izazvao mnoge velike podjele među ljudima.
Što se tiče plemena, svako je imalo stroge zakone koji su se odnosili na pljačke, ubojstva, silovanja… Osuđenik bi se doveo ispred porote koja se obično sačinjavala od 12 članova (ponekad i više, u zavisnosti od težine zločina). Ukoliko bi bio proglašen krivim, kazne su uglavnom bile financijske, ili bi se krivac proglasio odmetnikom – što znači da je morao ostatak života provesi sam u divljini, odnosno udaljen od vikinških naselja.
Navike i socijalne ustanove ovih “paganskih divljaka” su bile daleko više demokratske nego bilo koje druge u zapadnom svijetu. Vikinzi su se okupljali na sastancima pod nazivom “stvar” ili “sve stvari”, na kojima su demokratski raspravljati pravne i sudske poslove, glasali o dodjeli zemljišta i raspravljali o mogućem izvršenju smrtne kazne za najteže zločine.
1. Vikinzi su bili u Americi prije Kolumba
Ako postavite pitanje ‘Ko je otkrio Ameriku?’ većina ljudi će instantno odgovoriti ‘Kolumbo’. No, ovaj odgovor ne može biti dalji od istine. Nažalost, u učionicama diljem svijeta se i dalje uči da je Kristofer Kolumbo 1492. godine otkrio Ameriku. Godina je točna, ali većina ostalih činjenicanije.
Sam pojam ‘Otkrivanje Amerike’ je sumnjiv, jer arheološki dokazi jasno govore o tome da je Sjeverna Amerika bila nastanjena ljudima već 20.000 godina, a kolumbovo putovanje je bio samo prvi korak na putu prema naseljavanju Europljana na ovaj kontinent.
Drevne civilizacije, poput Egipćana i Feničana su imale dovoljno dobre brodove da dođu do Amerike, iako postoji jako malo upitnih dokaza da su se ikada iskrcali na američko tlo, ali zato postoji više dokaza o rimskim galijama koje su bez ikakvih problema mogle preploviti Atlantik. Brodovi Rimskog carstva su bili veliki kao borbeni brodovi iz 18. stoljeća. Unatoč činjenici da su sigurno mogli tamo stići, postoji nekoliko jako oskudnih dokaza da su Rimljani zapravo bili u Americi (oko 200-te godine). Novije teorije koje još uvijek izazivaju mnoštvo polemika kažu da su Kinezi stigli u Ameriku prije Kolumba, točnije 1421. godine, iako i za ovo postoji jako malo fizičkih dokaza.
No, dokazi da su Vikinzi bili u Americi su neosporni, a njih dodatno podupiru tvrdnje iz skandinavskih saga. Prema Sagi Grenlanđana, do prvog je otkrića došlo sasvim slučajno kada je trgovac krenuo na put prema Islandu 896. godine, izgubio se na moru zbog magle i jakih vjetrova, te završio nadomak kopna prekrivenog šumama. On se ovdje nije iskrcao, već je uspješno pronašao put kući. Kasnije, 1000. godine, nakon što je njegova priča nadahnula Leifa Erikssona, on je kupio brod i krenuo u istraživanje nepoznatog. Ako je ostatak legende tačan, Leif se sa posadom iskrao na kopno današnje Kanade.
A postoje brojni fizički dokazi koji ovo potvrđuju. U 20. stoljeću, arheolozi su otkrili čitavo vikinško naselje na Newfoundlandu, velikom otoku u Kanadi. Na sjevernom dijelu otoka, poznatom kao L’Anse aux Meadows, pronađeni su dokazi koji savršeno odgovaraju Leifovom putovanju opisanom u Sagi Grenlanđana.
Otprilike 7 godina nakon Leif Erikssonovog putovanja, novi odvažni istraživač, Thorfinn, je krenuo istim putem te uspješno stigao do Newfoundlanda (a možda i dalje). Snorri, sin Thorfinna i njegove supruge Gudrid, se smatra prvom europskom bebom rođenom u Sjevernoj Americi. Oko tri godine nakon što su stigli u Ameriku, Thorfinn, zajedno sa svojom obitelji i posadom napušta svoje sjevernoameričko naselje, najvjerovatnije nakon što su ih napali lokalni stanovnici, koje su Vikinzi zvali ‘bijednim ljudima’. Nakon što su otplovili do Grenlanda, a zatim do Norveške, Thorfinn se sa svojom obitelji skrasio na Islandu.
Vjeruje se da Vikinzi nikada nisu trajno nastanili Ameriku upravo zbog jakog otpora Skraelinga, odnosno domorodačkih Indijanaca.
