Camp Nou, Barcelona
Kako to i priliči jednom od najboljih nogometnih klubova u povijesti, Barcelona ima velebni stadion. Štoviše, Camp Nou najveći je stadion u Europi i može primiti skoro 100.000 gledatelja.
A to definitivno i jeste, bio sam na dosta stadiona i ovaj me je čak i dojmio.
A biti u Barceloni i ne posjetiti ga je ravno grijehu, osobito kada imate navijače Barcelone u svojim "borbenim" redovima.
Svakako bitno za napomenuti je prijevoz do Camp Noua, pošto se oko stadionskog kompleksa nalaze brojne postaje podzemne željeznice.
Smještaj u Barceloni : www.airbnb.com.au/c/danielt182
Smještaj u Barceloni : www.airbnb.com.au/c/danielt182
Ako koristite liniju L3, možete izaći na postajama Zona Universitaria, Palau Reial i Maria Cristina.
Putujete li linijom L5 (plava), možete izaći na postajama Collblanc i Badal.
Sve su postaje od stadiona udaljene 5-10 minuta laganog hoda.
Stadion možete razgledati u sklopu programa Camp Nou Experience, koji u paketu donosi ulaznice za muzej i multimedijski prostor te razgledavanje stadiona ili posjetiti jednu od utakmica.
Ulaznicu možete i kupiti On Line ako vam se ne čekaju dugi redovi:
FCB muzej i multimedijska zona
Klupski muzej vrlo je moderno uređen te se u nogometnim krugovima smatra trenutačno najmodernijim muzejom nogometnih klubova.
Klupski muzej vrlo je moderno uređen te se u nogometnim krugovima smatra trenutačno najmodernijim muzejom nogometnih klubova.
U samom prostoru muzeja možete vidjeti trofeje koje su osvojili Barcelonini nogometaši, razgledati interaktivne izloge, naučiti nešto o klupskoj povijesti koristeći interaktivne zaslone, pogledati zanimljive utakmice i slavne majstorije nekih od najpoznatijih svjetskih nogometaša itd.
Tunel za igrače
Jeste li se ikada pitali kako je to zaputiti se iz svlačionice prema travnjaku jednog od najvećih svjetskih stadiona, gdje vas čeka skoro 100.000 gledatelja?
Ako ste se naježil,mi jesmo i već na samu pomisao, sigurno ćete uživati hodajući tunelom u kojemu su posljednje trenutke prije početaka utakmica provodili, ili još provode, nogometni genijalci kao što su Suarez, Kubala, Cruyff, Maradona, Ronald(inh)o, Messi, Xavi ili Iniesta.
Posjet je prošao poprilično mirno.
A pošto je dan prije našega posjeta je bio teroristički napad pa su na stadionu u tom trenutku bili tek znatiželjni turisti i mi, ali i stadionski djelatnici,koji su nam svim silama pomalo i iritantno pokušavali na vrlo promišljen način prodati što više "suvenira".
No zato smo na miru mogli uživati u promatranju Camp Noua jer je zapravo sam stadion i kompleks oko njega bio pust.
A pošto je dan prije našega posjeta je bio teroristički napad pa su na stadionu u tom trenutku bili tek znatiželjni turisti i mi, ali i stadionski djelatnici,koji su nam svim silama pomalo i iritantno pokušavali na vrlo promišljen način prodati što više "suvenira".
No zato smo na miru mogli uživati u promatranju Camp Noua jer je zapravo sam stadion i kompleks oko njega bio pust.
Teren
Mnogima najdraži dio stadionskog razgledavanja jest posjet samom terenu, odnosno travnjaku. Dozvoljeno je kretati se u zoni oko samog igrališta, odnosno klupa za igrače.
Mnogima najdraži dio stadionskog razgledavanja jest posjet samom terenu, odnosno travnjaku. Dozvoljeno je kretati se u zoni oko samog igrališta, odnosno klupa za igrače.
Na teren se, zbog očuvanja travnjaka, ne smije.Da,da,probali smo...
Novinarske prostorije
Poznate scene mix zone i prostora za tiskovne, na kojima se treneri i igrači obraćaju javnosti, također mogu postati stvarnost ako posjetite konferencijsku dvoranu ili novinarske lože, odakle se milijunima ljudi širom svijeta prenose Barcelonine utakmice.
Poznate scene mix zone i prostora za tiskovne, na kojima se treneri i igrači obraćaju javnosti, također mogu postati stvarnost ako posjetite konferencijsku dvoranu ili novinarske lože, odakle se milijunima ljudi širom svijeta prenose Barcelonine utakmice.
Naravno, iz novinarskih loža pruža se izvrstan pogled na cijeli stadion, što je to svakako i više nego dobar razlog da ih posjetite.
Svlačionica za gostujuću ekipu
Svlačionicu Barceloninih igrača nije moguće posjetiti, zato što igrači ondje čuvaju svoje stvari.
Svlačionicu Barceloninih igrača nije moguće posjetiti, zato što igrači ondje čuvaju svoje stvari.
No, zato možete posjetiti prostorije namijenjene gostujućim ekipama, u kojima su jednom ili više puta boravili gotovo svi nogometni velikani.
Neke od njih možete vidjeti na zaslonima iznad ormarića za igrače, a tu je i, primjerice, velika ploča na kojoj se iscrtavaju taktike kojima se pokušava pobjediti domaćine.
Radno vrijeme
Stadion se može posjetiti svakodnevno, osim na Božić i Novu godinu, od 09:30 ili 10:00 do 18:30 ili 19:30.
Stadion se može posjetiti svakodnevno, osim na Božić i Novu godinu, od 09:30 ili 10:00 do 18:30 ili 19:30.
Na dane utakmica, moguće je posjetiti samo Muzej i to do tri sata prije početka utakmice (na dane utakmica prvenstva i Kraljevskog kupa) ili do 15 sati (Liga prvaka).
Mi smo se i više nego nauživali i više nego da preporučamo za posjetu.
www.airbnb.com.au/c/danielt182
A kako je sve počelo sa Barcom...
Od samog početka, igrači su nosili poznate plavo-crvene boje, jedna polovica dresa bila je jedne, a druga polovica dresa druge boje, dok su hlaće bile bijele. Na početku svoje povijesti, klub je grb dijelio sa gradskim, kako bi demonstrirao opredjeljenje za grad. Kasnije, 1910. godine, odbor je odlučio da klub treba svoj vlastiti grb i organizirano je natjecanje kako bi se pronašao najbolji dizajn. Na kraju je pobijedio anonimni natjecatelj, koji je predstavio sadašnji model grba. U prvoj utakmici ikada, Barcelona je igrala protiv Engleskih iseljenika u Bonanovi. Engleski tim, za kojeg su zapravo igrali nekoliko Barcinih igrača, pobijedio je sa 1-0.
U potrazi za trajnim domom Barcelona je igrala kod hotela Casanovas (1900.), la carretera d'Horta (1901.), el carrer Muntaner (1905.) i carrer Indústria, koja je bila prvo zemljište kojeg je klub posjedovao i imala kapacitet za 6.000 gledatelja sa dva reda sjedala, što je bilo jedinstveno u to vrijeme. Igralište je službeno otvoreno 14. ožujka 1909. godine, nakon što je klub već prikupio nekoliko trofeja, osvojivši Macaya Kup u sezoni 1901/02 te Katalonsko prvenstvo u sezonama 1904/05 i 1908/09. Potaknuti novim igralištem, igrači su osvojili Katalonsko prvenstvo u sezonama 1909/10, 1910/11, 1912/13, 1915/16, 1918/19, 1919/20, 1919/20, 1920/21 i 1921/22, te Španjolsko prvenstvo u sezonama 1909/10, 1911/12, 1912/13, 1919/20 i 1921/22, a to je bilo prvo veliko razdoblje kluba, i u sportskom i u društvenom pogledu.
Rođen 22. studenog 1877. godine u Winterthuru, Švicarska, mladi Hans Gamper bio je zainteresiran u nekoliko sportova. Već je bio dobar atletičar, biciklist i nogometaš iznad svega, te je već bio osnovao FC Zurich. U Barcelonu je stigao sa 20 godina te je ubrzo ušao u kontakt sa drugim ljudima koji su bili zainteresirani u sport, te je također počeo prikupljati novac za osnivanje Barçe. Bio je dobar igrač te je u 1901. godini postigao čak 49 od ukupno 88 pogodaka koliko je postigla momčad. Bio je igrač do 1903. godine, a 1908. godine postao je predsjednik kluba po prvi put kako bi spasio klub od izumiranja. Joan Gamper je ukupno bio 5 puta predsjednik kluba u razdoblju do 1925. godine. Postao je potpuno prilagođen Kataloniji, govoreći i pisajući na katalonskom jeziku. 1925. godine pretrpio je represije od strane diktatora Prima de Rivere koji je bio naklonjen Real Madridu. 1930. godine, Gamper je ponovno pretrpio poslovni neuspjeh te je na kraju odlučio počiniti samoubojstvo.
Od Les Cortsa do Nou Campa (1922 - 1957)
Stadion Les Corts, koji je otvoren 1922. godine, postavio je stepenice za rast kluba kroz zlatno doba (1919 - 1929). Ovo prekrasno razdoblje nastavljeno je krizom tridesetih godina, u kojoj je stadion zatvoren od strane fašističkog diktatora Prima de Rivere, a također je korišten i kao vrsta vojnog logora za vrijeme građanskog rata. Međutim, stadion Les Corts je nakon toga doživio još jedan veličanstveni period, u kojem je Barça osvojila 5 trofeja u jednoj godini, što je bio razlog velikom rastu broja članova (od 20.000 1944. godine do 30.000 1950. godine). Samitier u dvadesetim godinama i Kubala u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća su bili jedni od igrača koji su popularizirali stadion koji je ostavio jasan trag u povijesti Blaugrane.
Desetljeće između 1919. i 1929. godine smatra se zlatnim dobom kluba, kada je momčad imala velike igrače kao što su Samitier, Alcantara, Zamora, Sagi, Piera i Sancho, čija je vještina oduševljavala navijače, te se također u tom naročito teškom razdoblju klub počeo identificirati sa Katalonskim nacionalizmom. 20. svibnja 1922. godine bila je svečana inauguracija novog stadiona Les Corts, koji je ubrzo postao poznat kao 'katedrala nogometa'. To je bio veličanstveni stadion sa kapacitetom za 30.000 gledatelja, a kasnije je taj kapacitet udvostručen na 60.000. Na proslavi dvadesete godišnjice kluba 1924. godine, koja je obilježena poznatim transparentom Valencijskog slikara Josepa Segrellesa, Barcelona je imala ukupno 12.207 članova te je izgledalo da klub čeka svijetla budućnost. Pet godina kasnije, u sezoni 1928/29, Barça je osvojila prvi od mnogih naslova španjolskog prvaka, što je bio vrhunac tog veličanstvenog razdoblja. U tom razdoblju Barça je osvojila Katalonsko prvenstvo u sezonama 1923/24, 1924/25, 1925/26, 1926/27 i 1927/28 te Španjolsko prvenstvo u sezonama 1924/25, 1925/26 i 1927/28. Ovaj zadnji trofej osvojen je nakon dvije utakmice sa Real Sociedadom i herojske predstave Barçinog vratara Franza Platka, koji je kasnije veličan u pjesmi Rafaela Albertija.
Sredinom slavnih dvadesetih godina, Barça je pretrpjela nesportske sukobe koji su bili samo početak onog što je sljedilo u sljedećem desetljeću. 14. lipnja 1925. godine, tijekom diktature Prima de Rivere, publika je u čast Katalonskom zboru 'Orfeo Catalan' zviždala na španjolsku himnu, te je povodom toga španjolska vlast zatvorila stadion za razdoblje od 6 mjeseci, koje je kasnije smanjeno na 3 mjeseca. Tada je Gamper bio prisiljen napustiti mjesto predsjednika u klubu. Pet godina kasnije, 30. srpnja 1930. godine, osnivač kluba je umro. Iako su u klubu ostali igrači kao što su Ventolrà, Raich ili Escolà, klub je ušao u period u kojem je gotovo propao, jer je politički sukob zasijenio sport u cijelom društvu. Barça se suočila sa tri poteškoće, financijskom, društvenom, jer je broj članova neprestano padao, te sa sportskom, jer iako je momčad osvojila Katalonsko prvenstvo u sezonama 1929/30, 1930/31, 1931/32, 1933/34, 1935/36 i 1937/38, ostala je bez uspjeha u španjolskim natjecanjima.
Mjesec dana nakon što je počeo građanski rat, predsjednik Barçe Josep Suñol ubijen je od strane Francovih vojnika u blizini Guadalajare. Srećom, momčad je bila na turneji Meksikom i SAD-om, koja je donijela financijsku uštedu klub, ali također rezultirala tome da je pola momčadi ostalo u Meksiku i Francuskoj. 16. ožujka 1938. godine fašisti su bacili bombu na prostorije kluba te su uzrokovali ozbiljna oštećenja. Nekoliko mjeseci kasnije, Barcelona je bila pod fašističkom okupacijom, i klub, koji je bio simbol katalonskog nacionalizma, i koji je tada imao samo 3.846 članova, bio je izložen ozbiljnim problemima. U ožujku 1940. godine, blizak suradnik Francovog režima, Enric Piñeyro, bio je imenovan predsjednikom kluba. U isto vrijeme, ime kluba je promijenjeno iz njegovog originalnog naziva - Futbol Club Barcelona, u više španjolski naziv - Club de Fútbol Barcelona (promjena koja je otkazana tek 1973. godine), te su četiri crte na katalonskoj zastavi na grbu smanjene na dvije, te se to nije promijenilo sve do 1949. godine.
Tijekom četrdesetih godina, klub se postepeno oporavljao od krize koja nije potpuno potisnuta 1942. godine, iako je osvojen Španjolski kup u istoj sezoni. Tijekom iduće sezone, skandalozna utakmica protiv Madrida, u kojoj su igračima Barce prijetili sudci, policija i Piñeyro, fašistički pobornik, koji je unatoč tomu na kraju bio zgrožen tretmanu kojem je njegova momčad bila izložena, na kraju je podnio ostavku na mjesto predsjednika kluba. Uz osvajanje Španjolske lige u sezonama 1944/45, 1947/48 i 1948/49, kao i Latinskog kupa 1949. godine, izgledalo je da je klub napokon izašao iz krize i ostavio probleme iz prethodnih nekoliko godina iza sebe. 1949. godine Barca je proslavila svoju pedesetu godišnjicu sa ukupno 24.893 člana te sa osvajanjem 21 Katalonsko prvenstvo, 9 Kupova i 4 Španjolske lige.
Sa dolaskom Ladislau Kubale u lipnju 1950. godine, uskoro je postalo jasno da je Barcelona prerasla stadion Les Corts. Između 1951. i 1953. godine, Barca je osvojila sve naslove - Španjolsku ligu u sezonama 1951/52 i 1952/53, te Španjolski kup 1951., 1952. te 1953. godine. Tijekom ovog zlatnog doba, sezona 1951/52 ostala je posebno zapamćena kao godina u kojoj je klub osvojio rekordnih 5 trofeja, Latinski kup, Kup Eva Duarte, Kup Martini Rossi, te Španjolsku Ligu i Kup. Fantastičan napad kojeg su tvorili Basora, César, Vila, Kubala i Manchón potaknuli su Joana Manuela Serrata da napiše poznatu pjesmu - Basora, César, Kubala, Moreno i Manchón.
Nakon Španjolskog građanskog rata, klub je započeo privlačiti sve više i više gledatelja na utakmice. Ova povećana podrška bila je inspiracija za brojne projekte proširenja, južnog gola (1946.), sjevernog gola (1950.) i kapaciteta gledališta (1944.). Očito je postalo evidentno da klub zapravo treba izgradnju potpuno novog stadiona, i stoga je uprava direktora kombinirala poboljšanja Les Cortsa sa planovima za pretvoriti snove o novom stadionu u stvarnost.
Potreba za novim stadionom
Od 1948. godine, ljudi su bili sve više i više oduševljeni s idejom o gradnji kompletno novog stadiona, ali to nije bila jednostavna stvar za učiniti, naime, bilo je neophodno uvjeriti lokalnu vlast da će novi stadion biti kvalificiran i da će se uklopiti u planove tog vremena. Često se govorilo da je upravu konačno uvjerio, da nije imala drugog izbora od izgradnje novog stadiona, upravo dolazak legendarnog Ladislau Kubale, jednog od najboljih igrača koji je ikada nastupio u dresu Barcelone. Iako nije bilo sumnje da je Kubala privukao više interesa nego ikada u momčadi, a to je značilo da je klupski duh dosegao novu visinu, odluka o gradnji bila je još više nadahnuta sa dvije osvojene Ligaške titule u sezonama 1947/48 i 1948/49, što se dogodilo prije nego što je ovaj legendarni Mađar potpisao za klub.
U stvari, prvi čvrsti korak prema izgradnji novog stadiona napravljen je u rujnu 1950. godine, pedeset dana prije nego što je Kubala odigrao svoju prvu prijateljsku utakmicu u kojoj je nosio plavo-crveni dres. Predsjednik u to vrijeme, Agustí Montal y Galobart, potpisao je opciju o kupnji zemljišta u području poznatom kao La Maternidad, opciju od koje se odustalo samo dva mjeseca kasnije. Uslijedio je turbulentan period, kada je komisija Camp Noua odlučila 9. veljače 1951. godine promijeniti lokaciju budućeg stadiona na vrh Diagonale, a to je dovelo do niza sterilnih pregovora sa državnim tijelima, za koje se činilo da ne vode nigdje.
Izgledalo je da će stvar biti riješena kada je Francesc Miró-Sans pobijedio na izborima za predsjednika Barcelone 14. studenog 1953. godine. Novi predsjednik bo je vatreni zagovornik ideje o izgradnji novog stadiona, što je prije moguće, i jedna od prvih stvari koji je učinio nakon što je došao na čelo kluba 18. veljače 1954. godine, je bilo to što je odredio lokaciju budućeg stadiona na zemljištu kupljenom 1950. godine, jer je odlučio da je ta lokacija bolja od one na vrhu Diagonale. Pa je tako, 28. ožujka, pred 60.000 navijača Barcelone, kamen temeljac za budući Camp Nou bio je položen pod prisustvom civilnog guvernera Felipea Aceda Colunge i s blagoslovom nadbiskupa Barcelone, Gregorija Modrega.
Izgradnja stadiona (1954-1957)
Arhitekti novog stadiona bili su Francesc Mitjans Miró, rođak Francesca Miró-Sansa, i Josep Soteras Mauri, u suradnji sa Lorenzom Garcíom Barbónom. Više od godinu dana kasnije, 11. srpnja 1955. godine, klub je povjerio građevinske radove tvrtki INGAR SA, koja je procijenila da će troškovi projekta biti 66.620.000 peseta, te je također tvrdila da će radovi trajati 18 mjeseci. Međutim, stadion će na kraju koštati užasno puno više od izvorne procjene, na kraju ukupno oko 288 milijuna peseta, iznos koji je trebao biti pokriven uspješnim ishodima zaduživanja hipoteke (100 milijuna peseta) i kratkoročnim obveznicama (60 milijuna peseta). Ova mjera značila je da se izgradnja stadiona može financirati, ali i da će ostaviti klub u dugovima u mnogo sljedećih godina.
Inauguracija stadiona
Camp Nou je inauguriran 24. rujna 1957. godine. Organizacijska komisija isplanirala je posebnu ceremoniju otvaranja, predvođena od Aleixa Buxeresa (odnosi s javnošću) i Nicolau Casausa (organizacija). 21.rujna 1957. godine u Barceloninoj gradskoj vijećnici, José Maria de Cossío, član Real Academia Española, svećano je otvorio proslavu inauguracije stadiona. U istom tjednu, niz međunarodnih utakmica odigrano je na Les Cortsu i u Palau Municipal d'Esports u kojima su igrale različite klupske momčadi. Ti dani ušli su u povijest kluba, te su oni nadahnuli Josepa M. de Sagarru, da napiše sonet 'Azul Grana', a u tom razdoblju je napisana nova himna u čast Camp Noua, a riječi je napisao Josep Badia, a himnu je uglazbio Adolf Cabané.
Na dan Mercè Festivala održanog 1957. godine, grad je bio obojan u boje FC Barcelone. Proslava je nastavljena održavanjem svete mise i blagoslovom stadiona nadbiskupa Barcelone, Gregorija Modrega. Nakon toga, zbor Orfeón Graciense izveo je Händelovu skladbu 'Hallelujah', dok je slika djevice Montserrata bila uzvišena na vrh stadiona. Predsjednička loža bila je prepuna najvažnijih sportskih i političkih ikona, uključujući predsjednika kluba Francesca Miró-Sansa; glavnog tajnika José Solís Ruiza; José Antonija Elolu Olasoa, glavnog čovjeka Nacionalne Delegacije Sportaša; Felipea Aceda, guvernera Barcelone, i Josepa M. de Porciolesa, gradonačelnika Barcelone.
Iako radovi na stadionu nisu još uvijek bili dovršeni, više od 90.000 gledatelja svjedočili su ovom događaju, koji je nastavljen izlaskom predstavnika svih većih nogometnih klubova u Kataloniji na travnjak Camp Noua, kao i članova drugih klupskih sportskih momčadi i klubova navijača. Nova himna stadiona potom je izvedena i nakon toga odigrana je prva utakmica na Camp Nou, koja je započela u 16.30 sati. Barcelona je odigrala prijateljsku utakmicu protiv poljske Varšave. Prva postava Barcelone koja je istrčala na Camp Nou bila je sastavljena od: Ramalletsa, Olivelle, Bruguéa, Segarre, Vergésa, Gensane, Basore, Villaverde, Martíneza, Kubale i Tejade.
Drugačijih jedanaest istrčalo je na travnjak Camp Noua u drugom poluvremenu: Ramallets, Segarra, Brugué, Gràcia, Flotados, Bosch, Hermes, Ribelles, Tejada, Sampedro i Evaristo. Barcelona je pobjedila utakmicu rezultatom 4-2, sa pogotcima Eulogija Martíneza (njegov pogodak u 11. minuti susreta bio je ujedno i prvi pogodak ikada postignut na Camp Nou), Tejade, Sampedra i Evariste. Na poluvremenu, 1.500 pripadnika Agrupación Cultural Folclórica de Barcelona (Barcelonine skupine kulturnog folklora) otplesalo je ogromnu serdanu, i pustilo 10.000 golubova.
Od izgradnje Nou Campa do proslave 75. obljetnice kluba (1957 - 1974)
Klub je došao do starosti sa izgradnjom Nou Campa. To je bio bez presedana projekt na arhitektonskoj razini, ali je također bio i iznimno ambiciozan projekt po financijskim razmjerima.
75. obljetnica kluba jasno je pokazala pun potencijal kluba i njegov utjecaj na katalonsko društvo, u vrijeme kada je običan život bio jako zahvaćen političkim uvjetima koje je nametnula Francova diktatura. Dolaskom demokracije značilo je da će doći do velike promjene ne samo u državi i na političkoj razini, nego i u svim drugim aspektima društva, u koje je uključen i sport. Klub je sada morao biti vođen demokratski, kao i federacije, a sve su bile pod okriljem demokratske vlade, i u smislu Španjolske u cijelini, i u pogledu autonomne pokrajine Katalonije.
U Barçi je Agustí Montal bio predsjednik koji je vodio klub kroz tranzicijsku fazu prelaska na demokraciju prije prvih izbora, u kojima su članovi izabrali Josepa Lluísa Núñeza kao predsjednika, koji će se u klubu zadržati duže nego ikoji drugi predsjednik. U nogometu je došlo do mnogih promjena. Ugovori sa stranim igračima su bili konsolidirani, te na financijskoj razini, sport je počeo rasti u velikim razmjerima te su se počele pojavljivati nevjerojatne cifre novaca, pogotovo kada se radi o televizijskim pravima, posebno kada su ugovori bili sklopljeni sa privatnim postajama. No, klub je išao u suprotnom smjeru. Trebalo je čak 10 godina da bi Barcelona ponovno osvojila ligašku titulu, ali ono što je uslijedilo nakon toga pokrilo je sve neuspjehe u prošlosti. Europski kup, zajedno sa 4 uzastopne ligaške titule osvojene od strane 'Dream Teama'.
Nakon nekoliko godina bez mogućnosti održavanja slobodnih izbora, u svibnju 1978. godine članovi su bili u mogućnosti da biraju vlastitog predsjednika. Za tu titulu su se borili tri kandidata: Josep Lluís Núñez prikupio je 10,352 glasova, Ferran Ariño 9,537 glasova; te Nicolau Casaus, 6,202 glasa. Núñez je ostao predsjednik Barcelone sve do 2000. godine. 1979. godina bila je vrlo važna godina za Barçu, jer je osvojila Kup pobjednika kupova po prvi put ikada, u Baselu. Ali nije samo pobjeda impresionirala, nego također nevjerojatna prisutnost gotovo 30.000 navijača u finalu što je bio najveći prikaz boja Barcelone i Katalonije u Europi. Bilo je mnogo slavlja na ulicama Barcelone i ostalih katalonskih gradova. Barça je osvojila Kup pobjednika kupova ponovno 1982. i 1989. godine.
No, ponovno nije bilo ligaške titule sve do sezone 1984/85, kada je Barça prohujala ligom, osiguravši titulu u Valladolidu 4 utakmice prije kraja. Utakmica je odlučena kada je vratar Urruti obranio jedanaesterac u posljednjoj minuti i matematički donio titulu Barceloni. Emocije komentatora Joaquima M. Puyala su jasno zabilježene sa njegovim poznatim uzvikom ''Urruti, volim te!''. Momčad je te godine bila izgrađena od mnogih velikana kao što su Julio Alberto, Migueli, Archibald, Schuster, i kapetan Alexanco. Nakon pobjedničke sezone, ponovno je usljedilo razočaranje, nakon što je Barça poražena u finalu Europskog kupa u Sevilli 1986. godine.
Daljnji problemi usljedili su nedugo nakon, a kulminirali su zloglasnom pobunom 'Hisperia', u kojoj su igrači tražili ostavku odbora kluba. Direktori su trebali pronaći kako klub voditi na drugačiji način, a ta promjena je došla sa Johanom Cryffom, koji je uveo novu filozofiju nogometa u klub, te odmah počeo sa obnovom momčadi. Kreirao je zapravo momčad sa novim pobjedničkim mentalitetom, koja je postala poznata kao 'Dream Team'. Ta legendarna momčad zabilježila je mnogo uspjeha, uključujući 4 uzastopne ligaške titule od 1991. do 1994. godine, te prvi naslov Europskog kupa.
Prvi Europski kup, koji je osvojen u noći 20. svibnja 1992. godine na legendarnom stadionu Wembley u Londonu, i veše nego zaslužuje a što treba posebno spomenuti. Suparnik je bila Sampdoria iz Genove, a Barça ju je porazila sa 1-0, zahvaljujući sjajnom slobodnom udarcu Ronalda Koemana u produžecima. U momčadi koja je osvojila prvi naslov Europskog kupa su bili: Zubizarreta, Nando, Ferrer, Koeman, Juan Carlos, Bakero, Salines (Goikoetxea), Stoitčkov, Laudrup, Guardiola (Alexanko) i Eusebio.
Konsolidacija u Europi. Od Wembleya do Rima (1992 - 2009)
Uspjesi Dream Teama koji je osvojio Europski kup 1992. godine postavile su izuzetno visok standard, ali poraz u finalu Europskog kupa u Ateni 1994. godine označio je kraj ciklusa. Kontroverzan odlazak trenera Johana Cruyffa 1996. godine započeo je novu eru koja rodila svoje prve plodove 1997. godine sa još jednim Kupom pobjednika kupova i Kupom, a onda sljedeće sezone osvajanjem Kupa, Lige i Europskog Superkupa.
Unatoč uspjesima na terenu, odlazak Cruyffa učinio je velike podjele među navijačima i članovima koje su ipak imali velik utjecaj na život kluba. Sve se to dogodilo kada je gospodarska dimenzija nogometa promijenila brzinu: veća sponzorstva, dogovori sa televizijskim i fotografskim pravima, klauzule u ugovorima igrača itd. Sva ova nezaustavljiva dinamika činila je menadžment velikih klubova sve više i više složenim. Kontrapunkt u tom procesu bila je stota obljetnica kluba, koja još jednom prikazala vrijednost kluba. U isto vrijeme, nastavljene su podjele među navijačima i članovima, te su na kraju dovele do toga da Josep Lluís Núñez napusti predsjedničko mjesto, a na kratko ga je nasljedio Joan Gaspart, dok Joan Laporta nije preuzeo klub 2003. godine.
Sa Bobbyem Robsonom i Louisom Van Gaalom kao trenerima, momčad je postigla značajan uspjeh, posebice u sezoni 1996/97, kada je osvojila Kup pobjednika kupova, ali i u sljedeće dvije sezone kada je osvojena uzastopna ligaška titula. Međutim, osjećaj da je završila velika era postao je sve izražajniji. Sportski neuspjesi u sezoni 1999/00 uvjerili su predsjednika Núñeza da je vrijeme za odlazak.
Nije jednostavno za bilo koju organizaciju doseći dob od 100 godina. Malo njih je doseglo ovu razinu konstantnosti i kontinuiteta. Iz tog razloga stota obljetnica kluba zauzela je godinu sa aktivnostima svih vrsta, od studenog 1998. do studenog 1999. godine. Umjetnik Antoni Tàpies stvorio je službeni plakat i kantautor Joan Manuel Serrat otpjevao je svoju 'Cant del Barça' na Camp Nou stadionu. Stogodišnjica je proslavljena sa ciljom da bude poveznica između slavne prošlosti i budućnosti pune nade. U sezoni u kojoj je Barça proslavila sto godina, također je osvojena Liga u nogometu, košarci, rukometu i hokeju na koturaljkama.
Ostavka predsjednika Núñeza dovela je do izbora (srpanj 2000. godine), na kojima je pobijedio Joan Gaspart, koji je bio potpredsjednik kluba tijekom posljednje 22 godine. Poraženi kandidat bio je Lluis Bassat. Gaspartovo predsjedništvo nije donijelo nikakav uspjeh pa je tako kriza u klubu postala još veća. On je ostavku podnio u veljači 2003. godine i tako omogućio nove izbore u srpnju. Međutm, kriza u klubu nije spriječila određene sekcije u klubu od pobjeda u svojim natjecanjima, kao što je osvajanje Europske košarkaške lige u svibnju 2003. godine.
Predsjednički izbori su održani 15. lipnja 2003. godine, a na njima je pobijedio mladi odvjetnik Joan Laporta, imavši više glasova od Lluisa Bassata. To je označilo početak nove ere, koja je definirana uzbuđenjem u novi projekt i potpisivanjem zvijezda svjetske klase kao što su Ronaldinho, Deco i Eto'o. Ovoj novoj momčad nije trebalo mnogo vremena da postigne uspjeh, osvojila je Ligu u sezoni 2004/05, a tako je bilo i u sljedećoj sezoni. Ovi uspjesi, koji su kulminirali osvajanjem drugog Europskog kupa, bili su u kombinaciji sa određenim naporom koji je trebao obnoviti angažman navijača i članstva pod sloganom 'Više od kluba'. To je dovelo do novih rekorda u broju članova, koji je 2006. godine, zahvaljujući kampanji 'Veliki izazov' premašio broj od 150.000 članova.
Nema sumnje da će 2006. godina ući u povijest kao jedna od vrlo posebnih godina Barçe. Klub je osvojio drugi Europski kup, pobijedivši Arsenal u Parizu sa 2-1. Ali to je bila i godina kada je sportski centar Joan Gamper u Sant Joan Despiju inauguriran i postignut je dogovor sa UNICEF-om u rujnu u New Yorku. Ovaj sporazum prikazao je humanitarnu stranu Barçe i dao je globalnu dimenziju sloganu 'Više od kluba'.
U sezoni 2008/09 dolazak Josepa Guardiole kao trenera donio je novu energiju u momčad te je ona zabilježila najuspješniju godinu u cijeloj povijesti kluba, osvajanjem Španjolskog prvenstva i Kupa, Lige prvaka, Europskog i Španjolskog Superkupa, te Svjetskog klupskog prvenstva. Tih 6 naslova osvojeni su sa autoritetom te su se temeljili na jezgri igrača koji potjeću iz La Masije, kao što su Messi, Iniesta, Xavi ili Pedro. Pobjeda od 2-6 na Bernabeu, pobjeda u Rimu nad Manchester Unitedom ili trijumf u Abu Dhabiju u kojem je Barça svladala Estudiantes u finalu Svjetskog klupskog prvenstva, postali su referentna točka za ljubitelje Barcelone. Sportski uspjeh također je prikazao porast u broju članova kluba, jer je u studenom 2009. godine, Barça brojila ukupno 172.938
članova.
Mi smo se i više nego nauživali i više nego da preporučamo za posjetu.
www.airbnb.com.au/c/danielt182
A kako je sve počelo sa Barcom...
U pojmu FC Barcelona, klupska povijest može biti jasno podijeljena u tri glavne faze.
U prvim danima, klub je konstantno preseljavao između različitih igrališta.
U drugoj fazi, klub je bio konsolidiran u traženju stalnog doma u Les Cortsu.
U trećoj fazi, i u konstrukciji Camp Noua, iskazuje proširenje i raskoš kluba na globalnoj ljestvici.
Početci kluba (1899 - 1922)
Poduzetnik Hans Gamper, koji je rođen u Winterthuru 22. studenoga 1877. godine, bio je čovjek koji je odlučio pokrenuti nogometni klub u Barceloni, tako što je stavio oglas u lokalni sportski magazin 22. listopada 1899. godine, u kojem je pozvao igrače da se pridruže klubu.
Poduzetnik Hans Gamper, koji je rođen u Winterthuru 22. studenoga 1877. godine, bio je čovjek koji je odlučio pokrenuti nogometni klub u Barceloni, tako što je stavio oglas u lokalni sportski magazin 22. listopada 1899. godine, u kojem je pozvao igrače da se pridruže klubu.
Gamper, koji je u Barceloni bio poznat kao Joan, preselio se u glavni grad Katalonije 1898. godine iz poslovnih razloga te je već nakon mjesec dana od stavljanja oglasa u novine, 29. studenog 1899. godine presjedao prvi klupski sastanak u Gimnasu Sole. Zajedno sa Gamperom, Gualteri Wild, Lluis d'Ossó, Bartomeu Terradas, Otto Kunzle, Otto Maier, Enric Kneževim, Pere Cabot, Carles Pujol, Josep Llobet, John Parsons i William Parsons prisustvovali su tom povijesnom okupljanju. Na sastanku je osnovan klub i Englez Gualteri Wild postao je prvi predsjednik, kombinirajući svoje izvršne dužnosti sa igračkima, jer je on, kao i ostatak osnivača, bio prije svega igrač kluba.
Od samog početka, igrači su nosili poznate plavo-crvene boje, jedna polovica dresa bila je jedne, a druga polovica dresa druge boje, dok su hlaće bile bijele. Na početku svoje povijesti, klub je grb dijelio sa gradskim, kako bi demonstrirao opredjeljenje za grad. Kasnije, 1910. godine, odbor je odlučio da klub treba svoj vlastiti grb i organizirano je natjecanje kako bi se pronašao najbolji dizajn. Na kraju je pobijedio anonimni natjecatelj, koji je predstavio sadašnji model grba. U prvoj utakmici ikada, Barcelona je igrala protiv Engleskih iseljenika u Bonanovi. Engleski tim, za kojeg su zapravo igrali nekoliko Barcinih igrača, pobijedio je sa 1-0.
U potrazi za trajnim domom Barcelona je igrala kod hotela Casanovas (1900.), la carretera d'Horta (1901.), el carrer Muntaner (1905.) i carrer Indústria, koja je bila prvo zemljište kojeg je klub posjedovao i imala kapacitet za 6.000 gledatelja sa dva reda sjedala, što je bilo jedinstveno u to vrijeme. Igralište je službeno otvoreno 14. ožujka 1909. godine, nakon što je klub već prikupio nekoliko trofeja, osvojivši Macaya Kup u sezoni 1901/02 te Katalonsko prvenstvo u sezonama 1904/05 i 1908/09. Potaknuti novim igralištem, igrači su osvojili Katalonsko prvenstvo u sezonama 1909/10, 1910/11, 1912/13, 1915/16, 1918/19, 1919/20, 1919/20, 1920/21 i 1921/22, te Španjolsko prvenstvo u sezonama 1909/10, 1911/12, 1912/13, 1919/20 i 1921/22, a to je bilo prvo veliko razdoblje kluba, i u sportskom i u društvenom pogledu.
Rođen 22. studenog 1877. godine u Winterthuru, Švicarska, mladi Hans Gamper bio je zainteresiran u nekoliko sportova. Već je bio dobar atletičar, biciklist i nogometaš iznad svega, te je već bio osnovao FC Zurich. U Barcelonu je stigao sa 20 godina te je ubrzo ušao u kontakt sa drugim ljudima koji su bili zainteresirani u sport, te je također počeo prikupljati novac za osnivanje Barçe. Bio je dobar igrač te je u 1901. godini postigao čak 49 od ukupno 88 pogodaka koliko je postigla momčad. Bio je igrač do 1903. godine, a 1908. godine postao je predsjednik kluba po prvi put kako bi spasio klub od izumiranja. Joan Gamper je ukupno bio 5 puta predsjednik kluba u razdoblju do 1925. godine. Postao je potpuno prilagođen Kataloniji, govoreći i pisajući na katalonskom jeziku. 1925. godine pretrpio je represije od strane diktatora Prima de Rivere koji je bio naklonjen Real Madridu. 1930. godine, Gamper je ponovno pretrpio poslovni neuspjeh te je na kraju odlučio počiniti samoubojstvo.
Stadion Les Corts, koji je otvoren 1922. godine, postavio je stepenice za rast kluba kroz zlatno doba (1919 - 1929). Ovo prekrasno razdoblje nastavljeno je krizom tridesetih godina, u kojoj je stadion zatvoren od strane fašističkog diktatora Prima de Rivere, a također je korišten i kao vrsta vojnog logora za vrijeme građanskog rata. Međutim, stadion Les Corts je nakon toga doživio još jedan veličanstveni period, u kojem je Barça osvojila 5 trofeja u jednoj godini, što je bio razlog velikom rastu broja članova (od 20.000 1944. godine do 30.000 1950. godine). Samitier u dvadesetim godinama i Kubala u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća su bili jedni od igrača koji su popularizirali stadion koji je ostavio jasan trag u povijesti Blaugrane.
Desetljeće između 1919. i 1929. godine smatra se zlatnim dobom kluba, kada je momčad imala velike igrače kao što su Samitier, Alcantara, Zamora, Sagi, Piera i Sancho, čija je vještina oduševljavala navijače, te se također u tom naročito teškom razdoblju klub počeo identificirati sa Katalonskim nacionalizmom. 20. svibnja 1922. godine bila je svečana inauguracija novog stadiona Les Corts, koji je ubrzo postao poznat kao 'katedrala nogometa'. To je bio veličanstveni stadion sa kapacitetom za 30.000 gledatelja, a kasnije je taj kapacitet udvostručen na 60.000. Na proslavi dvadesete godišnjice kluba 1924. godine, koja je obilježena poznatim transparentom Valencijskog slikara Josepa Segrellesa, Barcelona je imala ukupno 12.207 članova te je izgledalo da klub čeka svijetla budućnost. Pet godina kasnije, u sezoni 1928/29, Barça je osvojila prvi od mnogih naslova španjolskog prvaka, što je bio vrhunac tog veličanstvenog razdoblja. U tom razdoblju Barça je osvojila Katalonsko prvenstvo u sezonama 1923/24, 1924/25, 1925/26, 1926/27 i 1927/28 te Španjolsko prvenstvo u sezonama 1924/25, 1925/26 i 1927/28. Ovaj zadnji trofej osvojen je nakon dvije utakmice sa Real Sociedadom i herojske predstave Barçinog vratara Franza Platka, koji je kasnije veličan u pjesmi Rafaela Albertija.
Sredinom slavnih dvadesetih godina, Barça je pretrpjela nesportske sukobe koji su bili samo početak onog što je sljedilo u sljedećem desetljeću. 14. lipnja 1925. godine, tijekom diktature Prima de Rivere, publika je u čast Katalonskom zboru 'Orfeo Catalan' zviždala na španjolsku himnu, te je povodom toga španjolska vlast zatvorila stadion za razdoblje od 6 mjeseci, koje je kasnije smanjeno na 3 mjeseca. Tada je Gamper bio prisiljen napustiti mjesto predsjednika u klubu. Pet godina kasnije, 30. srpnja 1930. godine, osnivač kluba je umro. Iako su u klubu ostali igrači kao što su Ventolrà, Raich ili Escolà, klub je ušao u period u kojem je gotovo propao, jer je politički sukob zasijenio sport u cijelom društvu. Barça se suočila sa tri poteškoće, financijskom, društvenom, jer je broj članova neprestano padao, te sa sportskom, jer iako je momčad osvojila Katalonsko prvenstvo u sezonama 1929/30, 1930/31, 1931/32, 1933/34, 1935/36 i 1937/38, ostala je bez uspjeha u španjolskim natjecanjima.
Mjesec dana nakon što je počeo građanski rat, predsjednik Barçe Josep Suñol ubijen je od strane Francovih vojnika u blizini Guadalajare. Srećom, momčad je bila na turneji Meksikom i SAD-om, koja je donijela financijsku uštedu klub, ali također rezultirala tome da je pola momčadi ostalo u Meksiku i Francuskoj. 16. ožujka 1938. godine fašisti su bacili bombu na prostorije kluba te su uzrokovali ozbiljna oštećenja. Nekoliko mjeseci kasnije, Barcelona je bila pod fašističkom okupacijom, i klub, koji je bio simbol katalonskog nacionalizma, i koji je tada imao samo 3.846 članova, bio je izložen ozbiljnim problemima. U ožujku 1940. godine, blizak suradnik Francovog režima, Enric Piñeyro, bio je imenovan predsjednikom kluba. U isto vrijeme, ime kluba je promijenjeno iz njegovog originalnog naziva - Futbol Club Barcelona, u više španjolski naziv - Club de Fútbol Barcelona (promjena koja je otkazana tek 1973. godine), te su četiri crte na katalonskoj zastavi na grbu smanjene na dvije, te se to nije promijenilo sve do 1949. godine.
Tijekom četrdesetih godina, klub se postepeno oporavljao od krize koja nije potpuno potisnuta 1942. godine, iako je osvojen Španjolski kup u istoj sezoni. Tijekom iduće sezone, skandalozna utakmica protiv Madrida, u kojoj su igračima Barce prijetili sudci, policija i Piñeyro, fašistički pobornik, koji je unatoč tomu na kraju bio zgrožen tretmanu kojem je njegova momčad bila izložena, na kraju je podnio ostavku na mjesto predsjednika kluba. Uz osvajanje Španjolske lige u sezonama 1944/45, 1947/48 i 1948/49, kao i Latinskog kupa 1949. godine, izgledalo je da je klub napokon izašao iz krize i ostavio probleme iz prethodnih nekoliko godina iza sebe. 1949. godine Barca je proslavila svoju pedesetu godišnjicu sa ukupno 24.893 člana te sa osvajanjem 21 Katalonsko prvenstvo, 9 Kupova i 4 Španjolske lige.
Sa dolaskom Ladislau Kubale u lipnju 1950. godine, uskoro je postalo jasno da je Barcelona prerasla stadion Les Corts. Između 1951. i 1953. godine, Barca je osvojila sve naslove - Španjolsku ligu u sezonama 1951/52 i 1952/53, te Španjolski kup 1951., 1952. te 1953. godine. Tijekom ovog zlatnog doba, sezona 1951/52 ostala je posebno zapamćena kao godina u kojoj je klub osvojio rekordnih 5 trofeja, Latinski kup, Kup Eva Duarte, Kup Martini Rossi, te Španjolsku Ligu i Kup. Fantastičan napad kojeg su tvorili Basora, César, Vila, Kubala i Manchón potaknuli su Joana Manuela Serrata da napiše poznatu pjesmu - Basora, César, Kubala, Moreno i Manchón.
Nakon Španjolskog građanskog rata, klub je započeo privlačiti sve više i više gledatelja na utakmice. Ova povećana podrška bila je inspiracija za brojne projekte proširenja, južnog gola (1946.), sjevernog gola (1950.) i kapaciteta gledališta (1944.). Očito je postalo evidentno da klub zapravo treba izgradnju potpuno novog stadiona, i stoga je uprava direktora kombinirala poboljšanja Les Cortsa sa planovima za pretvoriti snove o novom stadionu u stvarnost.
Potreba za novim stadionom
Od 1948. godine, ljudi su bili sve više i više oduševljeni s idejom o gradnji kompletno novog stadiona, ali to nije bila jednostavna stvar za učiniti, naime, bilo je neophodno uvjeriti lokalnu vlast da će novi stadion biti kvalificiran i da će se uklopiti u planove tog vremena. Često se govorilo da je upravu konačno uvjerio, da nije imala drugog izbora od izgradnje novog stadiona, upravo dolazak legendarnog Ladislau Kubale, jednog od najboljih igrača koji je ikada nastupio u dresu Barcelone. Iako nije bilo sumnje da je Kubala privukao više interesa nego ikada u momčadi, a to je značilo da je klupski duh dosegao novu visinu, odluka o gradnji bila je još više nadahnuta sa dvije osvojene Ligaške titule u sezonama 1947/48 i 1948/49, što se dogodilo prije nego što je ovaj legendarni Mađar potpisao za klub.
U stvari, prvi čvrsti korak prema izgradnji novog stadiona napravljen je u rujnu 1950. godine, pedeset dana prije nego što je Kubala odigrao svoju prvu prijateljsku utakmicu u kojoj je nosio plavo-crveni dres. Predsjednik u to vrijeme, Agustí Montal y Galobart, potpisao je opciju o kupnji zemljišta u području poznatom kao La Maternidad, opciju od koje se odustalo samo dva mjeseca kasnije. Uslijedio je turbulentan period, kada je komisija Camp Noua odlučila 9. veljače 1951. godine promijeniti lokaciju budućeg stadiona na vrh Diagonale, a to je dovelo do niza sterilnih pregovora sa državnim tijelima, za koje se činilo da ne vode nigdje.
Izgledalo je da će stvar biti riješena kada je Francesc Miró-Sans pobijedio na izborima za predsjednika Barcelone 14. studenog 1953. godine. Novi predsjednik bo je vatreni zagovornik ideje o izgradnji novog stadiona, što je prije moguće, i jedna od prvih stvari koji je učinio nakon što je došao na čelo kluba 18. veljače 1954. godine, je bilo to što je odredio lokaciju budućeg stadiona na zemljištu kupljenom 1950. godine, jer je odlučio da je ta lokacija bolja od one na vrhu Diagonale. Pa je tako, 28. ožujka, pred 60.000 navijača Barcelone, kamen temeljac za budući Camp Nou bio je položen pod prisustvom civilnog guvernera Felipea Aceda Colunge i s blagoslovom nadbiskupa Barcelone, Gregorija Modrega.
Izgradnja stadiona (1954-1957)
Arhitekti novog stadiona bili su Francesc Mitjans Miró, rođak Francesca Miró-Sansa, i Josep Soteras Mauri, u suradnji sa Lorenzom Garcíom Barbónom. Više od godinu dana kasnije, 11. srpnja 1955. godine, klub je povjerio građevinske radove tvrtki INGAR SA, koja je procijenila da će troškovi projekta biti 66.620.000 peseta, te je također tvrdila da će radovi trajati 18 mjeseci. Međutim, stadion će na kraju koštati užasno puno više od izvorne procjene, na kraju ukupno oko 288 milijuna peseta, iznos koji je trebao biti pokriven uspješnim ishodima zaduživanja hipoteke (100 milijuna peseta) i kratkoročnim obveznicama (60 milijuna peseta). Ova mjera značila je da se izgradnja stadiona može financirati, ali i da će ostaviti klub u dugovima u mnogo sljedećih godina.
Inauguracija stadiona
Camp Nou je inauguriran 24. rujna 1957. godine. Organizacijska komisija isplanirala je posebnu ceremoniju otvaranja, predvođena od Aleixa Buxeresa (odnosi s javnošću) i Nicolau Casausa (organizacija). 21.rujna 1957. godine u Barceloninoj gradskoj vijećnici, José Maria de Cossío, član Real Academia Española, svećano je otvorio proslavu inauguracije stadiona. U istom tjednu, niz međunarodnih utakmica odigrano je na Les Cortsu i u Palau Municipal d'Esports u kojima su igrale različite klupske momčadi. Ti dani ušli su u povijest kluba, te su oni nadahnuli Josepa M. de Sagarru, da napiše sonet 'Azul Grana', a u tom razdoblju je napisana nova himna u čast Camp Noua, a riječi je napisao Josep Badia, a himnu je uglazbio Adolf Cabané.
Na dan Mercè Festivala održanog 1957. godine, grad je bio obojan u boje FC Barcelone. Proslava je nastavljena održavanjem svete mise i blagoslovom stadiona nadbiskupa Barcelone, Gregorija Modrega. Nakon toga, zbor Orfeón Graciense izveo je Händelovu skladbu 'Hallelujah', dok je slika djevice Montserrata bila uzvišena na vrh stadiona. Predsjednička loža bila je prepuna najvažnijih sportskih i političkih ikona, uključujući predsjednika kluba Francesca Miró-Sansa; glavnog tajnika José Solís Ruiza; José Antonija Elolu Olasoa, glavnog čovjeka Nacionalne Delegacije Sportaša; Felipea Aceda, guvernera Barcelone, i Josepa M. de Porciolesa, gradonačelnika Barcelone.
Iako radovi na stadionu nisu još uvijek bili dovršeni, više od 90.000 gledatelja svjedočili su ovom događaju, koji je nastavljen izlaskom predstavnika svih većih nogometnih klubova u Kataloniji na travnjak Camp Noua, kao i članova drugih klupskih sportskih momčadi i klubova navijača. Nova himna stadiona potom je izvedena i nakon toga odigrana je prva utakmica na Camp Nou, koja je započela u 16.30 sati. Barcelona je odigrala prijateljsku utakmicu protiv poljske Varšave. Prva postava Barcelone koja je istrčala na Camp Nou bila je sastavljena od: Ramalletsa, Olivelle, Bruguéa, Segarre, Vergésa, Gensane, Basore, Villaverde, Martíneza, Kubale i Tejade.
Drugačijih jedanaest istrčalo je na travnjak Camp Noua u drugom poluvremenu: Ramallets, Segarra, Brugué, Gràcia, Flotados, Bosch, Hermes, Ribelles, Tejada, Sampedro i Evaristo. Barcelona je pobjedila utakmicu rezultatom 4-2, sa pogotcima Eulogija Martíneza (njegov pogodak u 11. minuti susreta bio je ujedno i prvi pogodak ikada postignut na Camp Nou), Tejade, Sampedra i Evariste. Na poluvremenu, 1.500 pripadnika Agrupación Cultural Folclórica de Barcelona (Barcelonine skupine kulturnog folklora) otplesalo je ogromnu serdanu, i pustilo 10.000 golubova.
I to je bio početak potpuno novog perioda povijesti Barcelone.
Od izgradnje Nou Campa do proslave 75. obljetnice kluba (1957 - 1974)
Klub je došao do starosti sa izgradnjom Nou Campa. To je bio bez presedana projekt na arhitektonskoj razini, ali je također bio i iznimno ambiciozan projekt po financijskim razmjerima.
No, kako je snaga i popularnost momčadi rasla, bilo je dosta razloga da se opravda gradnja novog stadiona. Međutim, u najranijim godinama stadion je svjedočio jednom od najlošijih perioda u klupskoj povijesti, sa jako malo uspjeha u sportu.
No, unatoč tome, broj članova kluba je neprestano rastao, pa je tako rasla i uloga navijača u klubu. To se posebno vidjelo 1968. godine, kada je Narcís de Carreras postao predsjednik kluba, te je osmislio klupski slogan 'Mes que un club' (Više od kluba). Barcelona je postala povezana sa nekim od najpoznatijih katalonskih i antifrancističkih skupina u Kataloniji. To je doprinijelo tome da je klub postao jako utjecajan u lokalnom društvu, te je također postao više popularan u kulturnom svijetu.
No, unatoč tome, broj članova kluba je neprestano rastao, pa je tako rasla i uloga navijača u klubu. To se posebno vidjelo 1968. godine, kada je Narcís de Carreras postao predsjednik kluba, te je osmislio klupski slogan 'Mes que un club' (Više od kluba). Barcelona je postala povezana sa nekim od najpoznatijih katalonskih i antifrancističkih skupina u Kataloniji. To je doprinijelo tome da je klub postao jako utjecajan u lokalnom društvu, te je također postao više popularan u kulturnom svijetu.
Nakon potpisivanja nizozemske zvijezde Johana Cruyffa, Barça je osvojila ligašku titulu u sezoni 1973/74, što se podudarilo sa 75. obljetnicom kluba, trenutak koji je približio navijače Barçe više nego ikada, unatoč tome što je još uvijek bio nametnut Francov režim.
U kasnijim četrdesetim godinama postalo je jasno da je unatoč tome što je proširen, Les Corts bio jednostavno premalen stadion za Barçu, i klub je započeo istraživanje mogućnosti za kupnju novog zemljišta. Francesc Miró-Sans, koji je bio predsjednik kluba od 1953. godine, bio je jedan od pokretačkih sila koje su stajale iza tog projekta, te je novi stadion, Camp Nou, konačno inauguriran 24. rujna 1957. godine. Novi stadion je mogao primiti 90.000 gledatelja, uključujući 49.000 članova kluba, te je to bio novi period za momčad koja je obećavala velike stvari nakon osvajanja Kupa u finalu 1957. godine odigranom na Montjuïcu.
Osvajanje ligaških prvenstava u sezonama 1958/59 i 1959/60 te Kupa velesajamskih gradova 1957/58 i 1959/60 značilo je da je legendarni trener Helenio Herrera mnogo pomogao momčadi, koja je tada u svojim redovima imala niz talentiranih igrača, kao što su Kocsis, Czibor, Evaristo, Kubala, Eulogio Martínez, Suárez, Villaverde, Olivella, Gensana, Segarra, Gràcia, Vergés i Tejada. Ali takva uspješna igra momčadi neće se prenijeti u šezdesete godine. Poraz u finalu Europskog kupa u Bernu 1961. godine pripremio je navijače za razočaravajuće razdoblje u kojem je Barça od važnijih titula osvojila samo Kup 1963. i 1968. godine te Kup velesajamskih gradova 1966. godine.
No iako uspjesi na terenu nisu bili posebno dobri, broj članova je neprestano rastao. Jedna od najvećih atrakcija u klubu bilo je povećanje simbolike koja je predstavljala Kataloniju i suprotstavljala se Francovom režimu. Nadolazeći predsjednik Narcís de Carreras napravio je poznati potez na svojem prvom govoru u siječnju 1968. godine, kada je rekao da je Barça više od kluba. Predsjednik Agustí Montal i Costa (1969 - 1977) napravio je korak dalje, napravivši maksimum u Katalonskom identitetu kluba, unatoč ograničenjima nametnutih od strane Francove diktature. Također se borio za demokraciju u nogometu, što ga je dovelo do toga da se suoči sa osobama koji su bili autoriteti u sportskoj vladavini Franca.
Potpisivanje stranih igrača bilo je kontroverzno pitanje još od afere Di Stefano 1953. godine.
U kasnijim četrdesetim godinama postalo je jasno da je unatoč tome što je proširen, Les Corts bio jednostavno premalen stadion za Barçu, i klub je započeo istraživanje mogućnosti za kupnju novog zemljišta. Francesc Miró-Sans, koji je bio predsjednik kluba od 1953. godine, bio je jedan od pokretačkih sila koje su stajale iza tog projekta, te je novi stadion, Camp Nou, konačno inauguriran 24. rujna 1957. godine. Novi stadion je mogao primiti 90.000 gledatelja, uključujući 49.000 članova kluba, te je to bio novi period za momčad koja je obećavala velike stvari nakon osvajanja Kupa u finalu 1957. godine odigranom na Montjuïcu.
Osvajanje ligaških prvenstava u sezonama 1958/59 i 1959/60 te Kupa velesajamskih gradova 1957/58 i 1959/60 značilo je da je legendarni trener Helenio Herrera mnogo pomogao momčadi, koja je tada u svojim redovima imala niz talentiranih igrača, kao što su Kocsis, Czibor, Evaristo, Kubala, Eulogio Martínez, Suárez, Villaverde, Olivella, Gensana, Segarra, Gràcia, Vergés i Tejada. Ali takva uspješna igra momčadi neće se prenijeti u šezdesete godine. Poraz u finalu Europskog kupa u Bernu 1961. godine pripremio je navijače za razočaravajuće razdoblje u kojem je Barça od važnijih titula osvojila samo Kup 1963. i 1968. godine te Kup velesajamskih gradova 1966. godine.
No iako uspjesi na terenu nisu bili posebno dobri, broj članova je neprestano rastao. Jedna od najvećih atrakcija u klubu bilo je povećanje simbolike koja je predstavljala Kataloniju i suprotstavljala se Francovom režimu. Nadolazeći predsjednik Narcís de Carreras napravio je poznati potez na svojem prvom govoru u siječnju 1968. godine, kada je rekao da je Barça više od kluba. Predsjednik Agustí Montal i Costa (1969 - 1977) napravio je korak dalje, napravivši maksimum u Katalonskom identitetu kluba, unatoč ograničenjima nametnutih od strane Francove diktature. Također se borio za demokraciju u nogometu, što ga je dovelo do toga da se suoči sa osobama koji su bili autoriteti u sportskoj vladavini Franca.
Potpisivanje stranih igrača bilo je kontroverzno pitanje još od afere Di Stefano 1953. godine.
U sedamdesetim godinama 20. stoljeća Barça je patila zbog sportskih organizacija, kao što je bilo određivanje statusa stranih igrača čiji roditelji su bili španjolci. No pomak je napokon zabilježen kada se klubu priključio Johan Cruyff, koji je svoj debi upisao 28. listopada 1973. godine. Nizozemac je napravio velik doprinos u osvajanju Lige u toj sezoni. Najupečatljivija večer je zasigurno velika pobjeda od 5-0 u gostima protiv Real Madrida, a Barça je tada imala ubitačan napad kojeg su činili Rexach, Asensi, Cruyff, Sotil i Marcial. Cruyff je bio jedan od nove generacije igrača, prirodni vođa i na terenu i izvan njega, te je privlačio masivni interes medija.
Socijalni identitet kluba došao je do vrhunca u sezoni 1973/74 kada se osvajanje Ligaške titule poklopilo sa 75. obljetnicom kluba, koja je proslavljena u jesen 1974. godine. Uz avangardni poster kojeg je dizajnirao slikar Joan Miró, proslave su bile demonstracija toga koliko je Barça značila tadašnjim ljudima, jer proslavi su prisustvovali umjetnici, pisci, pjevači i druge osobe koje su predstavljale najvažnije uloge u katalonskom društvu. Povodom te obljetnice izvedena je i pjesma 'Cant del Barça', koju je otpjevao zbor Sant Jordi, te koja je kasnije postala službena klupska himna.
Od 75. obljetnice kluba do osvajanja Europskog Kupa (1974 - 1992)
Socijalni identitet kluba došao je do vrhunca u sezoni 1973/74 kada se osvajanje Ligaške titule poklopilo sa 75. obljetnicom kluba, koja je proslavljena u jesen 1974. godine. Uz avangardni poster kojeg je dizajnirao slikar Joan Miró, proslave su bile demonstracija toga koliko je Barça značila tadašnjim ljudima, jer proslavi su prisustvovali umjetnici, pisci, pjevači i druge osobe koje su predstavljale najvažnije uloge u katalonskom društvu. Povodom te obljetnice izvedena je i pjesma 'Cant del Barça', koju je otpjevao zbor Sant Jordi, te koja je kasnije postala službena klupska himna.
Od 75. obljetnice kluba do osvajanja Europskog Kupa (1974 - 1992)
75. obljetnica kluba jasno je pokazala pun potencijal kluba i njegov utjecaj na katalonsko društvo, u vrijeme kada je običan život bio jako zahvaćen političkim uvjetima koje je nametnula Francova diktatura. Dolaskom demokracije značilo je da će doći do velike promjene ne samo u državi i na političkoj razini, nego i u svim drugim aspektima društva, u koje je uključen i sport. Klub je sada morao biti vođen demokratski, kao i federacije, a sve su bile pod okriljem demokratske vlade, i u smislu Španjolske u cijelini, i u pogledu autonomne pokrajine Katalonije.
U Barçi je Agustí Montal bio predsjednik koji je vodio klub kroz tranzicijsku fazu prelaska na demokraciju prije prvih izbora, u kojima su članovi izabrali Josepa Lluísa Núñeza kao predsjednika, koji će se u klubu zadržati duže nego ikoji drugi predsjednik. U nogometu je došlo do mnogih promjena. Ugovori sa stranim igračima su bili konsolidirani, te na financijskoj razini, sport je počeo rasti u velikim razmjerima te su se počele pojavljivati nevjerojatne cifre novaca, pogotovo kada se radi o televizijskim pravima, posebno kada su ugovori bili sklopljeni sa privatnim postajama. No, klub je išao u suprotnom smjeru. Trebalo je čak 10 godina da bi Barcelona ponovno osvojila ligašku titulu, ali ono što je uslijedilo nakon toga pokrilo je sve neuspjehe u prošlosti. Europski kup, zajedno sa 4 uzastopne ligaške titule osvojene od strane 'Dream Teama'.
Nakon nekoliko godina bez mogućnosti održavanja slobodnih izbora, u svibnju 1978. godine članovi su bili u mogućnosti da biraju vlastitog predsjednika. Za tu titulu su se borili tri kandidata: Josep Lluís Núñez prikupio je 10,352 glasova, Ferran Ariño 9,537 glasova; te Nicolau Casaus, 6,202 glasa. Núñez je ostao predsjednik Barcelone sve do 2000. godine. 1979. godina bila je vrlo važna godina za Barçu, jer je osvojila Kup pobjednika kupova po prvi put ikada, u Baselu. Ali nije samo pobjeda impresionirala, nego također nevjerojatna prisutnost gotovo 30.000 navijača u finalu što je bio najveći prikaz boja Barcelone i Katalonije u Europi. Bilo je mnogo slavlja na ulicama Barcelone i ostalih katalonskih gradova. Barça je osvojila Kup pobjednika kupova ponovno 1982. i 1989. godine.
No, ponovno nije bilo ligaške titule sve do sezone 1984/85, kada je Barça prohujala ligom, osiguravši titulu u Valladolidu 4 utakmice prije kraja. Utakmica je odlučena kada je vratar Urruti obranio jedanaesterac u posljednjoj minuti i matematički donio titulu Barceloni. Emocije komentatora Joaquima M. Puyala su jasno zabilježene sa njegovim poznatim uzvikom ''Urruti, volim te!''. Momčad je te godine bila izgrađena od mnogih velikana kao što su Julio Alberto, Migueli, Archibald, Schuster, i kapetan Alexanco. Nakon pobjedničke sezone, ponovno je usljedilo razočaranje, nakon što je Barça poražena u finalu Europskog kupa u Sevilli 1986. godine.
Daljnji problemi usljedili su nedugo nakon, a kulminirali su zloglasnom pobunom 'Hisperia', u kojoj su igrači tražili ostavku odbora kluba. Direktori su trebali pronaći kako klub voditi na drugačiji način, a ta promjena je došla sa Johanom Cryffom, koji je uveo novu filozofiju nogometa u klub, te odmah počeo sa obnovom momčadi. Kreirao je zapravo momčad sa novim pobjedničkim mentalitetom, koja je postala poznata kao 'Dream Team'. Ta legendarna momčad zabilježila je mnogo uspjeha, uključujući 4 uzastopne ligaške titule od 1991. do 1994. godine, te prvi naslov Europskog kupa.
Prvi Europski kup, koji je osvojen u noći 20. svibnja 1992. godine na legendarnom stadionu Wembley u Londonu, i veše nego zaslužuje a što treba posebno spomenuti. Suparnik je bila Sampdoria iz Genove, a Barça ju je porazila sa 1-0, zahvaljujući sjajnom slobodnom udarcu Ronalda Koemana u produžecima. U momčadi koja je osvojila prvi naslov Europskog kupa su bili: Zubizarreta, Nando, Ferrer, Koeman, Juan Carlos, Bakero, Salines (Goikoetxea), Stoitčkov, Laudrup, Guardiola (Alexanko) i Eusebio.
Konsolidacija u Europi. Od Wembleya do Rima (1992 - 2009)
Uspjesi Dream Teama koji je osvojio Europski kup 1992. godine postavile su izuzetno visok standard, ali poraz u finalu Europskog kupa u Ateni 1994. godine označio je kraj ciklusa. Kontroverzan odlazak trenera Johana Cruyffa 1996. godine započeo je novu eru koja rodila svoje prve plodove 1997. godine sa još jednim Kupom pobjednika kupova i Kupom, a onda sljedeće sezone osvajanjem Kupa, Lige i Europskog Superkupa.
Unatoč uspjesima na terenu, odlazak Cruyffa učinio je velike podjele među navijačima i članovima koje su ipak imali velik utjecaj na život kluba. Sve se to dogodilo kada je gospodarska dimenzija nogometa promijenila brzinu: veća sponzorstva, dogovori sa televizijskim i fotografskim pravima, klauzule u ugovorima igrača itd. Sva ova nezaustavljiva dinamika činila je menadžment velikih klubova sve više i više složenim. Kontrapunkt u tom procesu bila je stota obljetnica kluba, koja još jednom prikazala vrijednost kluba. U isto vrijeme, nastavljene su podjele među navijačima i članovima, te su na kraju dovele do toga da Josep Lluís Núñez napusti predsjedničko mjesto, a na kratko ga je nasljedio Joan Gaspart, dok Joan Laporta nije preuzeo klub 2003. godine.
Sa Bobbyem Robsonom i Louisom Van Gaalom kao trenerima, momčad je postigla značajan uspjeh, posebice u sezoni 1996/97, kada je osvojila Kup pobjednika kupova, ali i u sljedeće dvije sezone kada je osvojena uzastopna ligaška titula. Međutim, osjećaj da je završila velika era postao je sve izražajniji. Sportski neuspjesi u sezoni 1999/00 uvjerili su predsjednika Núñeza da je vrijeme za odlazak.
Nije jednostavno za bilo koju organizaciju doseći dob od 100 godina. Malo njih je doseglo ovu razinu konstantnosti i kontinuiteta. Iz tog razloga stota obljetnica kluba zauzela je godinu sa aktivnostima svih vrsta, od studenog 1998. do studenog 1999. godine. Umjetnik Antoni Tàpies stvorio je službeni plakat i kantautor Joan Manuel Serrat otpjevao je svoju 'Cant del Barça' na Camp Nou stadionu. Stogodišnjica je proslavljena sa ciljom da bude poveznica između slavne prošlosti i budućnosti pune nade. U sezoni u kojoj je Barça proslavila sto godina, također je osvojena Liga u nogometu, košarci, rukometu i hokeju na koturaljkama.
Ostavka predsjednika Núñeza dovela je do izbora (srpanj 2000. godine), na kojima je pobijedio Joan Gaspart, koji je bio potpredsjednik kluba tijekom posljednje 22 godine. Poraženi kandidat bio je Lluis Bassat. Gaspartovo predsjedništvo nije donijelo nikakav uspjeh pa je tako kriza u klubu postala još veća. On je ostavku podnio u veljači 2003. godine i tako omogućio nove izbore u srpnju. Međutm, kriza u klubu nije spriječila određene sekcije u klubu od pobjeda u svojim natjecanjima, kao što je osvajanje Europske košarkaške lige u svibnju 2003. godine.
Predsjednički izbori su održani 15. lipnja 2003. godine, a na njima je pobijedio mladi odvjetnik Joan Laporta, imavši više glasova od Lluisa Bassata. To je označilo početak nove ere, koja je definirana uzbuđenjem u novi projekt i potpisivanjem zvijezda svjetske klase kao što su Ronaldinho, Deco i Eto'o. Ovoj novoj momčad nije trebalo mnogo vremena da postigne uspjeh, osvojila je Ligu u sezoni 2004/05, a tako je bilo i u sljedećoj sezoni. Ovi uspjesi, koji su kulminirali osvajanjem drugog Europskog kupa, bili su u kombinaciji sa određenim naporom koji je trebao obnoviti angažman navijača i članstva pod sloganom 'Više od kluba'. To je dovelo do novih rekorda u broju članova, koji je 2006. godine, zahvaljujući kampanji 'Veliki izazov' premašio broj od 150.000 članova.
Nema sumnje da će 2006. godina ući u povijest kao jedna od vrlo posebnih godina Barçe. Klub je osvojio drugi Europski kup, pobijedivši Arsenal u Parizu sa 2-1. Ali to je bila i godina kada je sportski centar Joan Gamper u Sant Joan Despiju inauguriran i postignut je dogovor sa UNICEF-om u rujnu u New Yorku. Ovaj sporazum prikazao je humanitarnu stranu Barçe i dao je globalnu dimenziju sloganu 'Više od kluba'.
U sezoni 2008/09 dolazak Josepa Guardiole kao trenera donio je novu energiju u momčad te je ona zabilježila najuspješniju godinu u cijeloj povijesti kluba, osvajanjem Španjolskog prvenstva i Kupa, Lige prvaka, Europskog i Španjolskog Superkupa, te Svjetskog klupskog prvenstva. Tih 6 naslova osvojeni su sa autoritetom te su se temeljili na jezgri igrača koji potjeću iz La Masije, kao što su Messi, Iniesta, Xavi ili Pedro. Pobjeda od 2-6 na Bernabeu, pobjeda u Rimu nad Manchester Unitedom ili trijumf u Abu Dhabiju u kojem je Barça svladala Estudiantes u finalu Svjetskog klupskog prvenstva, postali su referentna točka za ljubitelje Barcelone. Sportski uspjeh također je prikazao porast u broju članova kluba, jer je u studenom 2009. godine, Barça brojila ukupno 172.938
U finalu španjolskog kupa 2009. godine Barcelona je pobijedila Athletic Bilbao rezultatom 4:1 i osvojila ovo natjecanje po rekordni dvadeset i peti put. Tri dana kasnije uslijedila je povijesna pobjeda protiv Real Madrida (6:2) kojom je Barcelona osigurala naslov prvaka u sezoni 2008./09. Te iste sezone također je osvojila i Ligu prvaka po treći put u finalu odigranom u Rimu pobijedivši tadašnjeg branitelja naslova Manchester United rezultatom 2:0. Time je postao prvi španjolski klub ikada koji je osvojio trostruku krunu.
Iste godine Barcelona je osvojila španjolski superkup pobijedivši u finalu Athletic Bilbao te UEFA Superkup porazivši Shakhtar Donetsk i tako postavši prvi europski klub koji je osvojio domaći i europski superkup nakon već osvojene trostruke krune.
U prosincu 2009. godine Barcelona je osvojila i FIFA svjetsko nogometno prvenstvo te postala prvi nogometni klub u povijesti koji je osvojio svih šest naslova u natjecanjima koje je igrao.
Godine 2010. Barcelona je postavila dva nova rekorda u španjolskom nogometu obranivši naslov španjolskog prvaka s rekordnih 99 bodova na kraju sezone te osvojivši španjolski superkup deveti put.
Nakon Laportinog odlaska iz kluba u lipnju 2010. godine, Sandro Rosell je izabran za novog predsjednika. Izbori su održani 13. lipnja, a novi predsjednik dobio je 61,35% glasova (rekordnih 57088 glasova).
Nakon Laportinog odlaska iz kluba u lipnju 2010. godine, Sandro Rosell je izabran za novog predsjednika. Izbori su održani 13. lipnja, a novi predsjednik dobio je 61,35% glasova (rekordnih 57088 glasova).
Rosell je u klub doveo Davida Villu iz Valencije za 40 milijuna te Javiera Mascherana iz Liverpoola za 19 milijuna Eura.
U studenom 2010. godine Barcelona je svog najvećeg rivala - Real Madrid - pobijedila rezultatom 5:0. U sezoni 2010./11. Barcelona je ponovno obranila naslov španjolskog prvaka (treći put za redom), završivši sezonu sveukupno skupivši 96 bodova.
U travnju 2011. godine klub je ponovno došao u završnicu španjolskog kupa, ali su tu utakmicu izgubili od Real Madrida rezultatom 0:1 na stadionu Mestalla u Valenciji.
U svibnju iste godine Barcelona je u finalu Lige prvaka porazila Manchester United rezultatom 3:1 na stadionu Wembley na taj način osvojivši ovo natjecanje četvrti put.
U kolovozu 2011. godine u klub je stigao Cesc Fàbregaskoji je doveden iz Arsenala i koji je Barceloni pomogao u obrani naslova prvaka španjolskog superkupa protiv Real Madrida.
Ovom pobjedom ukupan broj osvojenih trofeja Barcelone popeo se na 73 čime je izjednačen broj osvojenih trofeja njihovog najvećeg suparnika Real Madrida.
Kasnije istog mjeseca Barcelona je ponovno osvojila UEFA Superkup pobijedivši Porto rezultatom 2:0, pogodcima Lionela Messija i Cesca Fábregasa. Ovom pobjedom ukupan broj osvojenih trofeja popeo se na 74 čime je prestignut Real Madrid.
Ta pobjeda također je označila i još jedan impresivan rekord: Josep Guardiola je osvojio svoj dvanaesti trofej od 15 mogućih u tri godine koliko je vodio klub, tako postavši trener s najviše osvojenih trofeja u povijesti Barcelone.
U prosincu je Barcelona osvojila FIFA-ino svjetsko nogometno prvenstvo rekordni drugi put, pobijedivši u finalu brazilski klub Santos rezultatom 4:0 zahvaljujući dvama pogodcima Lionela Messija te zgodicima Xavija i Fábregasa.
U prosincu je Barcelona osvojila FIFA-ino svjetsko nogometno prvenstvo rekordni drugi put, pobijedivši u finalu brazilski klub Santos rezultatom 4:0 zahvaljujući dvama pogodcima Lionela Messija te zgodicima Xavija i Fábregasa.
Na taj način osvojen je trinaesti trofej (od 16 mogućih) u samo tri i pol godine i nastavljena najkvalitetnija igra u modernoj nogometnoj povijesti.
Tijekom sezone 2011./12. Barcelona je izgubila polu-finale Lige prvaka od engleskog kluba Chelsea. Odmah potom, tadašnji trener Pep Guardiola koji je do tada već bio izložen oštrim kritikama zbog taktike i izbora igrača u prvu momčad službeno je objavio da će dati ostavku 30. lipnja 2012. godine te da će ga naslijediti njegov asistent Tito Vilanova.
Tijekom sezone 2011./12. Barcelona je izgubila polu-finale Lige prvaka od engleskog kluba Chelsea. Odmah potom, tadašnji trener Pep Guardiola koji je do tada već bio izložen oštrim kritikama zbog taktike i izbora igrača u prvu momčad službeno je objavio da će dati ostavku 30. lipnja 2012. godine te da će ga naslijediti njegov asistent Tito Vilanova.
Guardiola je svoju eru kao trener Barcelone završio s osvajanjem još jednog naslova prvaka Španjolskog kupa (3-0) te je na taj način zaokružio ukupan broj osvojenih titula na 14 za vrijeme svog boravka u Barceloni.
Zanimljivost je svakako da je veličanstvena Guardiolina četverogodišnja era u kojoj je Barcelona osvojila niz trofeja inspirirala je britanskog redatelja Paula Greengrassa koji je odlučio snimiti dokumentarni film o klubu. Film se zove Barça, a fokusira se se na proces i nasljeđe jedne od najvećih svjetskih franšiza uz poseban naglasak na četiri godine u kojima je Guardiola vodio klub do 14 osvojenih trofeja.
Era Luisa Enriquea ostat će zabilježena po legendarnom utakmici u uzvratnoj utakmici osmine završnice protiv francuskog PSG-a, kad su uhvatili zaostatak od 0:4 iz prve utakmice uz primljeni pogodak u uzvratu, pobijedivši 6:1. Tijekom sezone Enrique je najavio odlazak iz Barcelone po završetku natjecanja. 29. svibnja 2017. Barcelona je obznanila ime novog trenera. Prema očekivanjima klupu je naslijedio Ernesto Valverde.
Zanimljivost je svakako da je veličanstvena Guardiolina četverogodišnja era u kojoj je Barcelona osvojila niz trofeja inspirirala je britanskog redatelja Paula Greengrassa koji je odlučio snimiti dokumentarni film o klubu. Film se zove Barça, a fokusira se se na proces i nasljeđe jedne od najvećih svjetskih franšiza uz poseban naglasak na četiri godine u kojima je Guardiola vodio klub do 14 osvojenih trofeja.
Era Luisa Enriquea ostat će zabilježena po legendarnom utakmici u uzvratnoj utakmici osmine završnice protiv francuskog PSG-a, kad su uhvatili zaostatak od 0:4 iz prve utakmice uz primljeni pogodak u uzvratu, pobijedivši 6:1. Tijekom sezone Enrique je najavio odlazak iz Barcelone po završetku natjecanja. 29. svibnja 2017. Barcelona je obznanila ime novog trenera. Prema očekivanjima klupu je naslijedio Ernesto Valverde.
Navijači
Nadimak za navijače Barcelone je culer, a proizlazi iz katalonske riječi cul (stražnjica) budući su navijači na prvom stadionu, Camp de la Indústria, sjedili na "stražnjicama" tijekom utakmica.
U Španjolskoj za Barcelonu navija oko 25% populacije čime je taj klub drugi najpodržavaniji nogometni klub te zemlje, odmah poslije Real Madrida za kojeg navija oko 32% stanovnika.
Valencia je na trećem mjestu s 5% navijača.
A prema statistikama diljem Europe Barcelona je uglavnom drugi najomiljeniji nogometni klub.
Broj članova navijača kluba znatno se povećao od sezone 2003./04. kada je brojao oko sto tisuća članova do 170 000 članova u rujnu 2009. godine.
Vjeruje se da je porast članova navijača uglavnom posljedica Ronaldinha i tadašnjeg predsjednika Joana Laporte koji je imao odličnu medijsku strategiju koja se uglavnom fokusirala na španjolske i engleske internet medije.
Uz članstvo od lipnja 2010. godine broji se sveukupno 1335 službeno registriranih obožavatelja kluba (imena penyes) diljem svijeta. Upravo ti obožavatelji promoviraju klub Barcelonu u svojim lokalnim zajednicama i primaju povoljne ponude prilikom svakog posjeta Barceloni.
Uz članstvo od lipnja 2010. godine broji se sveukupno 1335 službeno registriranih obožavatelja kluba (imena penyes) diljem svijeta. Upravo ti obožavatelji promoviraju klub Barcelonu u svojim lokalnim zajednicama i primaju povoljne ponude prilikom svakog posjeta Barceloni.
Sam klub imao je mnogo poznatih osoba koji su dali podršku klubu, uključujući nama osobito dragoga Ivana Pavla II. koji je bio počasni član te bivšeg premijera Španjolske Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera.
El Clasico
Kako u svakoj nogometnoj nacionalnoj ligi u svijetu postoji žestoko suparništvo između dva najjača kluba, tako i u Španjolskoj te je to posebno slučaj u La Ligi gdje se utakmica između Barcelone i Real Madrida zove El Clásico.
Još od početka natjecanja ova dva kluba predstavljala su dvije različite povjesne regije u Španjolskoj: Kataloniju i Kastilju, kao i dva različita grada.
Njihovo rivalstvo također reflektira i političke i kulturne tenzije koje se desetljećima osjete između Katalonaca i Kastiljaca, a koje čak jedan autor monografije o Barceloni naziva i ponovnim rađanjem Španjolskog građanskog rata.Svakako zbivanja u dadnjih mjesec dana mogu i takvi scenario protumčiti.
Podsjetimo se da je tijekom diktatura Prima de Rivere, a pogotovo Francisca Franca sve regionalne kulture bile su potisnute. Svi jezici koji su se inače govorili u Španjolskoj, osim samog španjolskog (i to kastiljskog jezika), bili su službeno zabranjeni.
Podsjetimo se da je tijekom diktatura Prima de Rivere, a pogotovo Francisca Franca sve regionalne kulture bile su potisnute. Svi jezici koji su se inače govorili u Španjolskoj, osim samog španjolskog (i to kastiljskog jezika), bili su službeno zabranjeni.
Tako simbolizirajući želju za slobodom Katalonaca, Barca je postala Više od kluba (Més que un club) za same Katalonce. Prema Manuelu Vázquezu Montalbánu najbolji način da Katalonci demonstriraju svoj identitet je bio da se pridruže Barci. Bilo je to manje riskantno nego da se pridruže tajnom anti-Francovom pokretu, a i na slobodniji su način mogli izražavti svoje neslaganje s režimom.
S druge strane, na Real Madrid se oduvijek gledalo kao na utjelovljenje suvereniteta okrutnog centralizma i fašističkog režima na nivou menadžmenta (Santiago Bernabeu, bivši predsjednik kluba prema kojem je nazvan Realov stadion, borio se u ratu na strani nacionalista).
S druge strane, na Real Madrid se oduvijek gledalo kao na utjelovljenje suvereniteta okrutnog centralizma i fašističkog režima na nivou menadžmenta (Santiago Bernabeu, bivši predsjednik kluba prema kojem je nazvan Realov stadion, borio se u ratu na strani nacionalista).
Međutim, tijekom Španjolskog građanskog rata, članovi oba kluba (poput Josepa Sunyola i Rafaela Sáncheza Guerre) patili su zbog onih koji su podržavali Franca.
Tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća suparništvo je još više pogoršano nakon kontroverznog transfera Alfreda di Stéfana koji je na kraju zaigrao za Real Madrid i postao ključnim igračem njihovih kasnijih uspjeha.
Tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća suparništvo je još više pogoršano nakon kontroverznog transfera Alfreda di Stéfana koji je na kraju zaigrao za Real Madrid i postao ključnim igračem njihovih kasnijih uspjeha.
A tijekom 60-ih godina njihovo rivalstvo se proširilo na europska natjecanja kada su se dva puta susreli u knock-out fazi Lige prvaka.Pa sve do današnjih dana čijih smo El Clasica i mi svjedoci.
El derbi Barceloní
Osim El Clasca na nivou Španjolske postoji i lokalni.
Barcelonin lokalni nogometni rival je oduvijek bio Espanyol.
A kao jedan od klubova pod kraljevskim pokroviteljstvom, Espanyol su isključivo osnovali španjolski zaljubljenici u nogomet za razliku od multinacionalne prirode Barcelone.
Osnivačka poruka kluba bila je usmjerena protiv Barcelone budući im se nije sviđala činjenica što Barcelona u svom timu ima uglavnom strane igrače.
Suparništvo je ojačano nakon što su Katalonci počeli shvaćati klub Espanyol kao provokativnog predstavnika Madrida.
Njihovo originalno sjedište nalazi se u bogatom dijelu okruga Sarrià.
Tradicionalno, a pogotovo tijekom Francovog režima, većina stanovnika Barcelone gledala je na Espanyol kao na klub koji je simpatizirao centralni režim što je bio totalni kontrast s Barceloninim revolucionarnim duhom.
Godine 1918. Espanyol je započeo s peticijom protiv autonomije.
Kasnije se grupa navijača Espanyola pridružima Falangistima u Španjolskom građanskom ratu i stala na stranu Fašista.
Unatoč različitoj ideologiji, derbi je oduvijek bio puno važniji navijačima Espanyola nego Barcelone, pogotovo zbog razlike u njihovim ciljevima. Posljednjih godina rivalstvo nije više toliko politički motivirano budući je sam klub Espanyol preveo svoje službeno ime i himnu sa španjolskog na katalonski jezik.
Premda se radi o lokalnom derbiju koji se igrao najviše puta u povijesti La Lige, također se radi i o totalno neuravnoteženom susretu u kojem uglavnom pobjeđuje Barcelona.
U gotovo 70 godina La Lige, Espanyol je tek tri puta završio sezonu na boljoj poziciji od Barcelone, a jedino katalonsko finale španjolskog kupa odigrano je 1957. godine. Dobila ga je dakako Barcelona.
Espanyolu može biti utjeha da još uvijek drži najveću pobjedu u derbiju (6:0 iz 1951. godine). Espanyol je također pobijedio Barcelonu rezultatom 1:2 u sezoni 2008./09. i tako postao prvi klub koji je pobijedio Barcu na njezinom stadionu Camp Nou u sezoni u kojoj je osvojila trostruku krunu.
Grb
Originalni grb kluba bio je u obliku dijamantnog četverokuta na čijem se vrhu nalazika Aragonova kruna i palica kralja Jamesa obavijeni s dvije grane - jednom sa stabla lovora, a drugom s palminog drveta.
Godine 1910. klub je organizirao natjecanje među svojim članovima za dizajn novog grba. Pobjednik je bio Carles Comamala koji je u to vrijeme i igrao za klub. Comamalin prijedlog postao je grb kojeg igrači nose i danas, s nekim manjim izmjenama. Grb se sastoji od križa svetog Georgea u gornjem desnom uglu pored kojeg se nalazi katalonska zastava te službene boje kluba na dnu.
Dresovi s plavom i crvenom bojom prvi put su nošeni u utakmici protiv Hispanije 1900. godine.
Postoji nekoliko različitih teorija o dizajnu Barceloninih dresova s plavom i crvenom bojom.
Sin prvog predsjednika, Arthur Witty, tvrdio je da je ideja o bojama kluba potekla od njegovog oca. Drugo objašnjenje, prema autoru Toniju Strubellu, bilo je da su boje uzete iz prve Robespierreove republike. Učestalo mišljenje u samoj Kataloniji prevladava da je boje izabrao sam Joan Gamper na temelju njegovog ranije osnovanog kluba - Basela.
Zanimljivo uz Barcelonu je i to da od svog osnivanja nikad nije nosila korporativne sponzore na svojim dresovima.
Zanimljivo uz Barcelonu je i to da od svog osnivanja nikad nije nosila korporativne sponzore na svojim dresovima.
Dana 14. srpnja 2006. godine klub je objavio da je potpisao petogodišnji ugovor s UNICEF-om koji je uključivao stavljanje UNICEF-ovog loga na dresove. Prema Ugovoru, klub je obvezan donirati milijun i pol Eura svake godine UNICEF-u (0,7% njegovog uobičajenog prihoda) kroz svoju organizaciju FC Barcelona Foundation.
FC Barcelona Foundation je posebno tijelo osnovano 1994. godine na prijedlog tadašnjeg predsjednika ekonomsko-statutarnog povjerenstva Jaimea Gila-Aluje. Ideja je bila da se osnuje organizacija koja će privlačiti financijska sponzorstva kako bi se podržavala neprofitna športska tvrtka.
Barcelona je odustala od svog pravila da ne nosi korporativne sponzore na dresovima prije početka sezone 2011./12. kada je potpisala petogodišnji ugovor u vrijednosti od 150 milijuna Eura s Qatar Foundation.
Barcelona je odustala od svog pravila da ne nosi korporativne sponzore na dresovima prije početka sezone 2011./12. kada je potpisala petogodišnji ugovor u vrijednosti od 150 milijuna Eura s Qatar Foundation.
Svakako priča o velikoj Barceloni tu ne staje ,ona traje i danas i trajati će još poduže.
Osobito je zanimljiva u ovim turbulentnim politički nestabilnim vremenima u Kataloniji kojih smo svakodnevno svjedoci.
Već i sami slogan FC Barcelone, "više od kluba", govori nam da je to sportski klub koji predstavlja zemlju Kataloniju i jedan je od njenih "najboljih ambasadora".
Za 53 posto Katalonaca FC Barcelona predstavlja ideju Katalonije, za 21 posto ona je nogometni tim, a za 17 posto grad Barcelona.
