Archive for rujna 2017

Home Archive for rujna 2017

U Parku prirode Kopački rit treći nam je rujanski vikend za posjetitelje i domaćine bio u rimskome duhu relativno nove priredbe pod nazivom "Spirit of Imperium Romanum".

Legionari iz Mađarske, a članovi udruge za očuvanje tradicije "Savaria Legio" iz Szombathelya ( latinski Savaria-današni Szombathely), izgradili su i postavili rimski tabor i dva dana su živjeli u Kopačkom ritu, tj. u Baranjskom mjestu Kopačevu.

Udruga je osnovana u ljeto 1998. godine s ciljem predstavljanja najstarijih naselja u Mađarskoj, pa tako i rimske Savariae.

Da bi postigli svoj cilj, izabrali su vrlo poseban način, postali su rimski vojnici.

Te su tako počeli svakodnevno oživljavati slavu Rimskih legija a nama su na kratko dočarali,objasnili i demonstrirali na vrlo osebujan način ustroj i samo funkcioniranje Rimske legije.

Podsjetimo se povjest nam kazuje da je Rimska vojska bila naziv za organiziranu skupinu vojnih jedinica koje su u vrijeme antičkog Rima služile Kraljevstvu, Republici i kasnije Rimskom carstvu.

U okviru carstva Rimska vojska je imala oko 180 000 vojnika i bila je najbolje organizirana vojna sila tadašnjeg svijeta.

Vrhunac po broju vojnika dostignut je nakon građanskog rata između Oktavijana i Marka Antonija kada je u 70 legija bilo oko 300 000 vojnika.

Najveća vojna jedinica u okviru Rimske vojske bila je legija (latinski: Legio) i potpuno popunjena brojila je 5120 vojnika. Cezareve legije bile su brojčano manje i brojale su po 4000 vojnika.

Legija je nosila ime ili po rednom broju, ili po svome osnivaču.

U galskom ratu je bila čuvena Cezareva deseta legija. Svaka se legija sastojala od 10 kohorti (Cohors), a kohorta od tri manipula (Manipulus).

Još manja jedinica je bila centurija (Centuria). Mi smo pratili i gledali prezentaciju jedne centurije.

Ono što je centurija bila u pješadiji, to je bila turma (Turma), odnosno eskadron u konjici. Turma se sastojala od 30 konjanika. Još manja jedinica u konjici je bila dekurija (Decuria).

Glavni rod Rimske vojske su bile pješačka jedinica (peditatus) i konjica (equitatus).

Vojsku je pratila i komora (impedimenta), a bilo je i pomoćnih jedinica (auxilia). Pored operativne vojske u vojsci je bilo i zanatlija (fabri).

Na čelu Rimske vojske i mornarice nalazio se vrhovni imperator.

Ovaj naziv su kasnije nosili i rimski carevi. Nešto niži rang od imperatora bio je vojvoda (Dux), koji je upravljao vojskom ili dijelom vojske.

Viši časnici su bili: Legati Militum i Tribuni Militum. Ovih drugih, tj. vojnih tribuna bilo je po šest u svakoj legiji.

Niži časnici su se zvali centurioni (Centurio) i njihovo je zvanje odgovaralo današnjim nižim časnicima ili podčasnicima.Upravo smo mi gledali demonstraciju zapovjedanja jednog centuriona nad svojom jedinicom.

Zapovjednik konjice je nosio naziv Praefectus Equitum, a flote Praefectus Classis.

Glavno oružje rimske vojske je bilo: kratki mač gladijus, koplje pilum, strijela sagitta i štit u obliku pravokutnika ili kruga scutum.

Rimljani su uz lako oružje poznavali i bojne sprave za izbacivanje strijela i kopalja - catapulta i ballista. Upotrebljavali su i praćke (funda i tormentum).

Vojna oprema rimske vojske je uključivala šljem dok su na sebi su imali kaput bez rukava (tunica) i kabanicu (sagulum) kao i kratke hlačice (bracae).

Na prsima su imali oklope i štitnike (thorax i lorica) od kože i metala. Na nogama su im bile čizme (caliga). Pored toga, svaki vojnik nosi sa sobom i hranu za izvjesno vrijeme kao i druge potrebne stvari.

Za označavanje pokreta, napada ili povlačenja imali su više bojnih truba: tuba, cornu, lituus, classicum, a za izmjenu straže korištena je bucina.

U bojne znakove spadali su: orao (aquila) i zastava (vexillum). Aquila je predstavljao lik orla, nasađen na visoku motku, a vexillum je bio komad crvena ili bijela platna, u formi zastave.

Njih su nosili orlonoše (Aquiliferi) i zastavnici (Signiferi).

Legija se pred borbu postavljala u tri bojna reda (acies). U prvom redu su bile četiri, a u druga dva po tri kohorte. Treći bojni red je obično predstavljao rezervu. Sa strana su bila krila (cornua) i tu su se nalazile konjica i pomoćne grupe.

Kod kretanja vojske postojale su tri vrste marša: obični (Iter iustum), ubrzani (Iter magnum) i brzi (Iter maximum). U toku običnog marša vojska je prelazila između 25—30 kilometara na dan.

Kod napada na gradove vojska se služila pokretljivim drvenim kulama na katove(Turres tabulatae), koje su bile na kotačima, zatim ovnovima (Arietes). To su bile debele drvene grede, koje su visile na lancima, a čiji je prednji dio od metala imao figuru ovna. Tom se gredom udaralo o zidove i nastojalo provaliti bedem. Na bedeme se jurišalo i pod štitovima, gdje je više vojnika stupalo u obliku kornjače (Testudo), a upotrebljavali su se i srpovi (falces) za razvaljivanje zidova.

Srpovi su služili i za kidanje konopa kojim su bili vezani jarboli.

Kada se vojska trebala odmoriti ili neko vrijeme zadržati na nekom mjestu, podizan je logor (castrum). On je imao četvrtast oblik sa vratima na sve četiri strane.

One su se zvale: porta praetoria, — porta decumana — porta principalis dextra — i porta principalis sinistra. Svoje logore, utvrde i gradove rimska vojska je opasavala bedemima (moenia) i jarkom (fossae), šancem (aggeres i valla) i ogradama (pinnae-loricae).

U sredini se nalazio imperatorov šator (praetorium), dok je ostali prostor bio raspoređen na vojne jedinice između kojih su bili prolazi. Logor su čuvale straže (vigiliae), po čemu se kod Rimljana i noćno vrijeme dijelilo na četiri vigilije, a dnevno na satove.

Kako rekoh kratko su nam dočarali,objasnili i demonstrirali i to zasigurno na vrlo osebujan način ustroj i samo funkcioniranje Rimske legije.

A ponajviše na temelju mnogih današnjih arheoloških spoznaja o prvoj svjetskoj profesionalnoj vojsci, replikama autentične odjeće i opreme vojnika te svakako najzanimljivije replikama autentičnih oružija.

Svime time su nam audio i vizualno dočarali kretanja,formacije i samu bitku kako su vodili Rimski legionari.

Svakako za naglasiti da je jedna od zanimljivosti bila što smo zapravo sve to mogli sami vidjeti osjetiti pa tako na trenutak se vratiti u povijest i predočiti si kako je to bilo Rimskome legionaru na ovim našim Panonskim prostorima.
Gdje su nam Rimljani ostavili i više nego veliki i bogati trag svoga utjecaja.
A što svakako trebamo ozbiljnije i više koristiti za obogaćivanje turističke ponude.

The Spanish Grand Prix has called Barcelona’s Circuit de Catalunya home ever since it was completed back in 1991, but this is not the first track that Formula 1 has raced on in the Catalan capital.

Wind the clock back to 1969 and F1 was racing around Montjuïc mountain, right in the centre of Barcelona.

https://www.topcashback.com/ref/danieltaslidzic

The Spanish Grand Prix was held four times on Circuit Montjuïc, in 1969, ’71, ’73 and ’75 before the event moved to Jarama full-time.

It is most distinguished for both the fatal crash that led to its departure from the F1 calendar and for holding the only F1 race to date in which a female driver scored World Championship points.

Montjuic Park lies to the south west of Barcelona’s city centre on top of a 180m high hill overlooking the harbour.

In 1913 the park was selected to host a world fair but it took until 1929 before the event finally went ahead. The park is dominated by the magnificent Palau Nacional – its domed architecture having been inspired by St. Peter’s Basilica in Rome.

This was completed in 1929 before becoming an Art museum in 1934.

During the same period, the Olympic Stadium was constructed with the intention of hosting the 1936 Olympics but Barcelona lost out to Berlin in the selection process and the facilities would not be used until the 1992 Barcelona Olympics.

The track itself was made up of city streets and cobbled pavements which followed the contours of the hill and circulated the Palau.

The opening half of the lap was a steep downhill section which included hairpins whereas the second part of the lap was fast, sweeping bends which challenged the drivers in the same manner as Spa’s flat-out corners.

From 1933-36, the Penya Rhin Grand Prix was held on what became the Montjuic circuit with winners including Achille Varzi, Luigi Fagioli and Tazio Nuvolari.

It would be another thirty years before a racing engine coughed into life in this majestic wonderland.

The Montjuic circuit welcomed a very different racing animal back in 1966 when the ‘Real Automovile Club de Catuluna’ reopened the track to International Formula Two races.

The pre-war track had given way to modern technology and the roads had been resurfaced for the sensitive modern machinery. Steel barriers were installed around the entire perimeter of the track to keep errant cars out of the numerous trees and buildings that surrounded the track.

New directives on safety meant that installation of these barriers was considered as a true advancement in safety as these were only starting to be introduced in F1.

Sadly, in many ways, this presented a bitter irony when you realise why Montjuic was finally declared unsafe merely nine years later.

4th May 1969 – Montjuic hosted its first F1 race and it gave fore-warning of the nightmare that would end its tenure of Grand Prix racing when both Graham Hill and his team-mate Jochen Rindt crashed out due to failures of their respective rear wings..

18th April 1971 – Montjuic hosted the Spanish GP again. It was the race that witnessed the introduction of the slick tyre and also marked the first ever win by a Tyrrell chassis.

29th April 1973 – the race was dominated by the JPS Lotus team. Ronnie Peterson took pole position by 0.7 seconds and dominated the race until his gearbox broke 19 laps from the end. His team-mate Emerson Fittipaldi took over the lead but a slowly deflating tyre made his last laps an education in concentration.

1975 -The teams arrived in Barcelona for the 1975 Spanish Grand Prix to find the barriers in a woeful state. The original fitment of the barriers had been genuinely considered as pioneering but by 1975 they were in poor condition after their fitment and dismantling over the previous six years. Some bolts were only finger tight, others were smaller than the bolt holes and many of the support posts could be moved easily by hand.

In recent years the drivers had witnessed the deaths of Peter Revson, Francois Cevert and Helmuth Koinigg in which poorly assembled guard rails had been the main contributing factor to their deaths. Many drivers, with the Grand Prix Drivers Association supporting them, refused to drive.

The spectators had little sympathy for the drivers and in an era of change spreading through the sport, even the journalists were displeased by developments.

Circuit officials promised that there would be overnight repairs and the drivers agreed to inspect the barriers the next day. Tyrrell’s designer – Derek Gardner – calculated that it would take 1,600 men eight hours to complete the repairs whilst watching a handful working on the barriers overnight.

On Saturday James Hunt commented that the work that had been done was only cosmetic and team members went round the track repairing the barrier themselves.

The CSI, the FIA of the day, declared the circuit complied to F1 race standards

Around 4pm the organisers gave the drivers an ultimatum, either honour the contract to race or the Spanish police would impound all teams equipment. The drivers made their way to the cars and prepared for final practice.

Emerson Fittipaldi honoured his contract by running three laps – the quickest of which was 2’10:2 as opposed to pole man Niki Lauda on 1’23:4 and departed the circuit. Everyone else took to the circuit and qualified for the race.

The lack of running on this most challenging of tracks contributed to a number of accidents and at the start the Ferraris running into the first hairpin were swiped out of the race by Mario Andretti nudging the rear of Lauda and spinning him into Clay Regazzoni. Hunt emerged in the lead followed by Andretti and John Watson, but Hunt slid into a barrier after hitting oil on the seventh lap, Watson stopped with vibrations and Andretti’s rear suspension collapsed on lap 16.

Rolf Stommelen now led in his Embassy Hill with Carlos Pace close behind. On lap 26, Montjuic was consigned to the memories and history books. Just after the start line as Stommelen approached the left hander his rear wing came off.

The car snapped sharply to the left into the barrier and rebounded across the track in mid-air. Due to the crest of the hill the car vaulted the barrier on the other side of the road killing five spectators and injuring a further ten. Stommelen survived although he had broken both legs, his wrist and two ribs.

The barrier had stood up to the impact; it had been the Hill mechanics who had ensured this section of barrier was in good order. Rolf was slumped in the wreckage, staring straight ahead, and his car had come to rest on a spectator. The race continued for another four laps and it took at least ten minutes for an ambulance to reach the scene.

Jochen Mass overtook Jacky Ickx for the win and was awarded his only victory simply because he had been leading at the time of the stoppage. Pace had crashed in avoidance of Stommelen.

And so ended the racing at Montjuic. Its inherent dangers proved less of a problem than the shameful coercion of the organisers and teams forcing the drivers into their cars because commerce and politics over-ruled safety.

Last month, I travelled to Barcelona and was able to walk around the streets of the classic Circuit Montjuïc and see what it looks like today.

I began at the Palau Nacional and cut through the serene parkland to reach the site of the 1992 Summer Olympic Village, the highest part of the old circuit.

I knew that the old track comprised of normal roads but it took a while to realise that I was actually in the right place.

Parked cars lined the twisting road on either side and made it difficult to tell where I was.
The pit buildings had long been demolished, yet the road that ran alongside it still followed pretty much the same path as what it used to.

Instead of F1 cars roaring up the pit-straight, tourists flock to see the 1992 Olympic Village while cars and coaches border the pavements on each side of the road.

Instead of Emerson Fittipaldi’s black and gold Lotus 72, black and yellow taxis now corner around the hairpin at El Angulo de Miramar (Turn 1).

Rosaleda (Turn 2) is just as steep as it used to be and that same lamppost is still there, near the apex.

The area around Teatro Griego (Turn 4) has barely changed in almost half a century.
The main differences being that the small trees aren’t very small anymore and that bollards have replaced the barriers.

The buildings around Vias (Turn 5) haven’t changed a bit, although the lack of a grandstands these days make it impossible to get that angle.

The drivers would blast past the beautiful Palau Nacional and begin the climb back up the mountain.

They would then have to negotiate the fast left-right bends at La Pergola and Pueblo Espanol (Turns 7 & 8)…

Before taking the roundabout at Avenguda de l’estadi and roaring up to the start/finish line once again.

Circuit Montjuic is the personification of the phrase “The more things change, the more they stay the same”, because although it appears that the area hasn’t altered much since the 60’s, it’s the fine details that have.

That, coupled with the work that was completed for the Olympic Games, make parts of the area unrecognisable today and nobody would ever guess that there was once a Grand Prix track here.

The thing that struck me most, however, was how difficult it was to find information on the circuit in general.

There was no memorial to the five who were killed in 1975.

The Memorial of the race was hidden from the public.

In addition, I couldn’t find any archive images of Turns 6 to 11, it’s as if they never existed.

It is truly a disservice to the circuit that it has become so lost to time and to Formula 1 history.

Znam,znam većini kada se kaže Monserrat misli vam polete na opernu divu Montserrat Caballé koja sa Freddie Mercuryem izvodi onu pjesmu Barcelona, podno Čarobnih fontana Carlosa Buigasa u Barceloni...

Mi smo zapravo neplanski završili tamo.Nakon Teroristčkog napada na Rambili u Barceloni zbog općeg stanja u gradu odlučili smo ostati sa grupom i promijeniti plan obilazaka koji smo imali.
Taj dan je bio plan Montserrat i Camp Nou sa grupom. No istini na volju za nas sa Istoka Hrvatske navikli 91-92 na svakodnevnu kišu granata i nebrojeni broj općih opasnosti to i nije bio šok.Svakako neugodno iskustvo je.

Ali zato i pored Terorizma, napada,opasnosti kada imate za vodiča gospođu Dubravku i vozače Sašu i Željka kao mi,sigurno je jedno, ne može se dogoditi nikakav problem, držali su sve pod kontorolom i nismo ni osjetili problem.Svakako pohvala i preporuka.

Za Montserrat kažu da su planine kao od plastelina, priroda od koje zastaje dah i dječaci koji pjevaju kao anđeli.

Tako se najčešće opisuje Park prirode Montserrat među čijim se klisurama smjestio benediktinski samostan s katedralom koja je posvećena Djevici od Montserrata.

On line ulaznicu možete kupiti na liknu :

https://www.tiqets.com/en/barcelona-c66342/montserrat-experience-skip-the-line-p974580?partner=dnevniksaputovanja+

U samostanu živi 70 redovnika. Ondje je i čuvena glazbena škola za dječake, njih 50 koji pjevaju u crkvenom zboru,nisu Bečki ali pjevaju jako lijepo.

A Montserrat je zapravo kamenita planina, koja se nalazi nekih pedesetak kilometara sjeveroistočno od Barcelone.

To je svakako najpoznatija planina u Kataloniji (Cataluny), i više nego ponos svih Katalonaca.
Na Montserratu, čudesno lijepoj planini, nalazi se najpopularnije Svetište sa Crnom Gospom, jedinom u svijetu, Manastir Benedicto de Montserrat.

E sada i danas nepoznanica Crne Gospe pitanje je koje postavljaju i svećenici modernog doba.

No izgleda da odviše »preplanula« crna boja ne potječe od plamena uporne svijeće, nego zasigurno ponire u dubinu vremena i srž religijskoga »dugog trajanja«, prefiguraciju (pra)starih božica.
O svetištima Crne Gospe i njezinu štovanju, mitološkim korijenima i religioznoj simbolici napisano je puno toga pa čitajte jer ima literature.No možda bih samo mogli reći da takvi kipovi imaju uobičajene crte lica razvidno karakteristične za pripadnike bijele rase, tako da negroidne osobine izostaju, ali su materijal i boja kipa crne boje. Latentnost simbolike crne boje možda je razlog manifestacije crnine/crnosti u tom smislu koja se očituje u boji »kože«. Manifestum non eget probatione – »Očevidna stvar ne treba dokaza«, kao što je slučaj i s očevidnošću u postojanosti vjere. Možda će netko (u šali) reći da je kip potamnio zbog sjaja i vrućine svijeća, postao njihova suprotnost – zagasit i hladan.
"U tome vremenu davnoga znanja kad je plamen uspijevao zamisliti mudre, metafore su pripadale mišljenju. ...U samome plamenu vrijeme počinje bdjeti. ...Mitolozi su nas naučili da čitamo drame svjetlosti u događajima neba. Ali, u ćeliji sanjača, bliski su predmeti postali mitovi univerzalnog. ...Stjenj se kvrči, stjenj crni. Plamen je obuhvaćen sjenom koja skriva svoj opijum. I plamen umire uspravljajući se."

No o tome ću zapravo poslije jer je svakako zanimljiva i pomalo mistična tema a koga to ne bih zaintrigiralo.

Vratimo se mi sada gorju Montserrata. A sve je počelo 808.godine bdijući kod stada jedne noći tri mlada pastira vidjeli su kako neliko svjetlo silazi sa neba i čulo se pjevanje sa glazbom.
Kako je to već i bivalo tada,obavijetili su o tome svoga gospodara grofa u Barceloni, Geoffry le Velu. On je sa biskupom Mauresa otišap sa pastirima do mjesta događaja.
Nakon pažljivog pretraživanja, otkrili su kip Blažene Djevice koja drži Djete Isusa u rukama.
Kip su ponjeli jedan dio puta. Na jednom mjestu kip je postao ne samo pretežak nego i nepomičan. To je bilo znak Neba da tu treba ostati i tu čašćen.
To čudo je potaklo grofa Barcelone da tamo opaticama sagradi samostan.
A kad je samostan bio gotov pozvao je časne sestre iz kraljevske opatije Las Puellas iz Barcelone.
Prva opatica samostana Gospe od Montserata bila je grofova kći Richilda . Samostan je uveden u posjed 895. Ova zajednica časnih sestara postojala je do oko godine 976, kada je grof od Barcelone, Borrell, uz suglasnost pape, doveo benediktince na Montserrat.

Godine 1025. osnovan je današnji benediktinski samostan, koji je sagrađen u romaničkom stilu.
Na rang opatije uzdignuo ga je 1410. protupapa Benedikt XIII.
U 1592. je sagrađena i posvećena nova katedrala izgrađena u renesansnom stilu s elementima gotičke arhitekture.

Od 15–17. st. u benediktinskom samostana na Montserratu je glasovita škola teologije, filozofije, književnosti, slikarstva i glazbe.

U 1811. samostan je spaljen od strane Napoleonove vojske.
Papa Lav XIII je 11. Rujna 1881. Proglasio Djevicu Montserrata zaštitnicom Katalonije.

Bio je pod ruševinama do 1844. kada je započela obnova i dogradnja, što je trajalo do 1948. godine.

Zanimljivost uz Montserrat je i da je nakon oporavka od rana zadobivenih u bitci, časnik Ignacije Loyola je hodočastio Crnoj Gospi u Montserrat 25. Ožujka 1522. A poslije je postao znamo tko i što i što je osnovao,da,da Isusovce.

Svakako treba naglasiti da se ovdje nalazi i knjižnica koja ima vrlo vrijedne rukopise od kojih su neki među najstarijima na svijetu. Knjižnica ima više od 250 000 knjiga.Uz to postoje i značajne pretpovijesna i egipatska zbirka.

U samostanskom Muzeju,kojega smo dakako posjetili i brojna umjetnička djela poznatih slikara i kipara, poput El Greca, Salvadora Dalija, Pabla Picassa, Francisca de Zurbarána, Jusepea de Ribere i Caravaggia.

Samostan je od 1918. godine imao čak i vlastitu tiskaru.

Ime Montserrat nastalo je od riječi mont i serrat (zatvorena planina) što u stvari i jeste.
Samo jedan mali prostor je otvoren a sve ostalo zaokruženo prstenom visokih stijena.
Priroda je oblikovala čudesne igre monilitnog kamena a vrijedna katalonska ruka obradila.
Taj mali omedjeni prostor u visovima dnevno posjeti nekoliko tisuća turista i hodočasnika.
Na tom kamenom platou dočekuju restorani, hoteli, izletišta, muzeji i svetinje...
Čari jedinstvene planine teško je opisati riječima, nadam se da će to moći bar malo fotke.

Kad stignete do vrha vjerojatno ćete kao i mi prvo otići do trga gdje je bazilika i kip.
Sve je čisto, lijepo i uredno i gušt je prošetati se i pogledati sve što se nudi.
Za razliku od Barcelone koja i nije toliko čista.

Za posjet kipu se napravi malo veći red, ali ako baš ne žalite dirati kip možete samo ući u baziliku. Ulaz se ne naplaćuje. U blizini je i mjesto gdje se ljudi pomole i zapale svijeću.
One su od 1€ do 2€ otprilike.
Sa trga se pruža i pogled na žičaru i put kojim ste došli.

Nakon što odradite taj crkveni dio slijedi ono pravo. Posjet muzeju primjerice a možete se i kratkom vožnjom uspinjačom (koja ide svakih 20 min) prošetnja po planinskom djelu.No tamo nismo išli zbog vremena kojega nismo imali.

Iako nas je sunce fino zagrijalo gore ima vjetra pa nije tako strašno. Pogled na stijene, vrhove, podnožje, kapelicu i sl. je neprocjenjiv. Gore mogu ići i oni s kondicijom i bez nje.
Po vrhovima sam vidio i alpiniste, tako da ima za svakoga po nešto.

Mi smo se nakon obilaska Crkve i Muzeja malo odmorili u ugodnom društvu i nastavili dalje prema Barceloni i Cam Nou stadionu koji je zapravo klincima bio vrhunac posjete Barceloni i razumljivo zar ne?

Danas možete čitati i pogledati kako izgleda jedna od tri najzanimljive zgrade na Passeig de Gracia od kojih je jedna obnovljena po projektu Antonia Gaudia što se vidi po prepoznatljivom i izuzetnom izgledu koji imaju svi njegovi projekti.

Više o Gaudiju čitajte na linku o Gaudiju .

Pošto smo Casu Milu već pogledali više na Casa Mila ,pogledali smo i Park Guel

Pa počnimo sa slijedećom a to je Casa Batlló.

A pošto smo to sve uredno i lijepo prošetali i danju ali i noći, nekako mi se čini da je Casa Batllo ljepša u noćnom okružju.

Ono ima nešto ,ono.

Pa krenimo onda mi malo o njoj.

Zgrada je građena od 1904. do 1906. godine

Casa Batlló je izgrađena 1877. godine za obitelj iz srednje klase, a tijekom 1905. – 1907. godine, Gaudi i Josep Maria Jujol napravili su projekt za njenu obnovu. Većinom ju je preuredio sam Gaudí u svom ekstremnom osobnom stilu. Što se i danas vidi. Kući je obnovio fasadu, interijer, ali i namještaj.

Salvador Dalí je nazvao njegovu fasadu: "snažan i besmislen sjaj raznobojnog mozaika koji isijava iz neobičnih vodenih oblika.

A zapravo toranj s križnim cvijetom simbolično predstavlja svetog Jurja, zaštitnika Barcelone, koji ubija zmaja (simbol kraljevske Španjolske) prikazanog krljuštima krovnog crijepa, dok su balkoni oblikovani kao lubanje njegovih žrtava, a stupovi njihove kosti.

Nalazi se u dijelu grada znanom kao "Jabuka nesklada" (katalonski: Manzana de la discordia) jer je prepuna primjera katalonske modernističke arhitekture (Art Nouveau).

Kako "manzana" znači i "jabuka", ali i "stambena četvrt", radi se zapravo i o igri riječi.

Lokalni naziv zgrade je Casa del Ossos (Kuća kostiju) i njena fasada ima u sebi nešto kostursko u balkonskim potpornjima i lukovima. One već spomenute lubanje.

Takvom izgledu doprinosi i činjenica da na cijeloj zgradi ne postoji ni jedna jedina ravna površina što je posebno naglašeno na fasadi prizemlja koja je išarana nepravilnim ovalnim prozorima u kamenu isklesanom poput vala.

Teško je dobro opisati tekući izgled, teško je i zamisliti zgradu koja djeluje kao tok rijeke; na slikama to možete vidjeti...

U Gaudievom stilu, velik dio fasade je pokriven mozaicima lomljenih keramičkih pločica (ono kao, čovjek je popločavao podove, šeprtljavo porazbijao gomilu pločica, pa da se ne baci...) koji se prelijevaju od zlatnonarančaste do plavozelenih nijansi.

Krov je zaobljen pa podsjeća na leđa zmaja ili dinosaura. Postoji teorija po kojoj zaobljeno pročelje s lijeve strane koje na vrhu završava izdignutom kupolom i križem, predstavlja mač katalonskog zaštitnika zaboden u zmajeva leđa.

Na kraju priče o fluidnoj kući, moram se osvrnuti na poteškoće prilikom fotografiranja cijele fasade zbog nemogućnosti da se odmaknem dovoljno daleko; pomogao bih svakako širokokutni objektiv koji je u Hotelu ostao, pa se morate zadovoljiti samo fotografijama mnogobrojnih detalja sa teleobjektivom...

Treba napomenuti da je ulaz 23,50 EU a za djecu 20,50 EU, puno ili malo procijenite sami.No svakako treba ju pogledati bar iz vana a unutra je neka druga priča i neki drugi doživljaj.

Pa svakak preporučam posjetu.A i prethodnu on line kupovinu karata da ne morate čekati.

Dakle, vidjeli ste barem donekle kako treba graditi, pa sad krenite u akciju stvaranja svojih bar šeststotinjak kvadrata za svakog člana obitelji. Samo da ipak pripazite uskoro je porez na sve to.

I da mali savjet, ako žbuku nabacate kuhačom, dobit ćete grbe i obline, čista apstrakcija.

A ako u sve to pozabadate dna razbijenih staklenih boca, svjetlosni efekt će biti čudesan.

Obiđite prodavaonice građevinskog materijala, pokupujte oštećene pločice za trećinu cijene i ostatke različitih boja pa lijepite, nabacujte, bez smisla i reda...

I eto vam kućica iz snova...

A možda i postane atrakcija i u vašem mjestu i vjetar u leđa turističkoj ponudi.

Naravno, javite mi kako radovi napreduju i šaljite slike obavezno..

Pretplati se na: Postovi ( Atom )

Follow

Pages

Support donation