Nalazi se na brdu Carmel en Gracia (Barcelona je cijela brežuljkasta i brdovita, što lijepo izgleda na razglednicama, no za pješačenje je ubitačno). On line ulaznice možete kupiti na linku:
Zamišljen je zapravo kao kompleks vrtova ispresijecanih (ili povezanih) različitim građevinama (kuće, otkriveni platoi, natkriveni platoi...).
Gaudi ga je konstruirao i gradio od 1900. – 1914. (samo jedna napomena za one koji su dovoljno ambiciozni da pokušaju ovako srediti okoliš svoje vikendice; nije baš jednostavno napraviti bajkovit vrt, a financije ne treba ni spominjati,pa dozvole,privole ovo ono), a danas je pod zaštitom UNESCO-a kao dio svjetske baštine. O Gaudiju više na linku O Gaudiju
Gaudi je u početku trebao urediti okoliš kuće koja Eusebiu Güellu nije donosila dobit i koji ju je na ovaj način htio učiniti ekonomski isplativom.
Neuređeno zemljište oko kuće bilo je kamenito, s rijetkom vegetacijom i tek nekoliko stabala. Prednost terena bila je udaljenost od tvornica i čist zrak te predivan pogled.
Güell je uz park namjeravao i na 60 trokutastih parcela sagraditi luksuzne kuće koje bi potom prodao.
No, i interes kupaca je potpuno izostao, pa su izgrađene svega dvije kuće i uspio je prodati samo jednu., a drugu je ponudio samome Gaudiu koji je za kupnju potrošio svoju ušteđevinu i tu smjestio svoju obitelj 1906. godine.
Zanimljivo je da je u jednoj od njih živio 20 godina Gaudi a da je nije ni projektirao i u toj kući svoj dom danas ima muzej posvećen upravo njemu (www.casamuseugaudi.org). La Torre Rosa .
Gaudi je današnji park projektirao kao privatni vrt, a kasnije je prostor pretvoren u javni park (ili vrt, različiti izvori navode i jedno i drugo ime).
Radovi na parku su zaustavljeni 1914. godine, kada je zapravo Gaudi sve svoje napore usmjerio na gradnju Sagrada Familije. Posjed je naposljetku prodan gradskim vlastima i 1926. godine otvoren kao javni park, što je ostao sve do danas.
Dio parka je slobodan za razgled, a za dio koji obuhvaća Gaudijeve zgrade potrebna je ulaznica.
S obzirom da se radi o ograničenom prostoru, u park se svakog sata propuštaju samo brojčano strogo određene skupine posjetilja.
Naplaćuje se i ulaznica za posjet Gaudievoj kući La Torre Rosa u kojoj se može razgledati pokućstvo koje je dizajnirao Gaudi.
Inače, za one koji žele posjetiti ovu kuću i Sagradu, daje se ulaznice s popustom (korisna informacija za one koji planiraju uskoro krenuti)...
Također savjet, ukoliko želite izbjeći gužve i čekanja u redu, kupite ulaznice putem interneta za određeno vrijeme tijekom dana.
Mi smo ušli u park sa Barcelona press karticom bez problema i imali smo i što vidjeti.No o tome ću opširnije poslije.
Sve u parku Güell odiše mirom koji se očekuje od parkova. Zgrade koje stoje s obje strane ulaza svojim nadrealnim krovovima i tornjićima koji odišu dahom fantastike savršeno najavljuju ono što vas očekuje unutra.
Dio parka koji najviše zaokuplja pozornost posjetitelja velika terasa (djelimično natkrivena) koju okružuje kamena klupa u obliku morskog vala. Ako se uspnete do platoa iznad stubišta, odakle se pruža veličanstven pogled na park i velik dio grada, dočekat će vas zmijolika klupa, često zvana najduljom klupom na svijetu.
Ako je suditi po Guinnessovoj knjizi rekorda, to ipak nije točno, iako bi titulu najdulje među klupama u parkovima vjerojatno i dalje odnijela s lakoćom. Gledajući je, lako biste pomislili da se radi o još jednom genijalnom Gaudijevom djelu, ali ovoga puta zasluge pripadaju njegovom suradniku Josepu Jujolu, s kojim je radio i na brojnim drugim poznatim djelima, poput Case Mila.
Dizajnirajući krivulju klupe, Gaudi se poslužio otiskom stražnjice koji je goli radnik ostavio nakon što je sjeo u neosušenu glinu (hm, nisam pronašla podatak je li Gaudi tražio radnika određene veličine delikatnog dijela tijela...).
Radi se o doista neobičnom mjestu, pa biste pri ulasku mogli pomisliti da ste došli na snimanje nekakve zanimljive bajke. Tako će vas već na ulazu dočekati dvije kuće čiji oblik neodoljivo podsjeća na ilustracije iz popularnih slikovnica. Nakon njih slijedi velebno dvostrano stubište, na čijem se vrhu nalazi Hipostilna dvorana, prostor izvorno namijenjen tržnici, u kojem se nalazi čak 86 dorskih stupova.
Strop natkrivenog dijela terase je posebno zanimljiv zbog ukrasa od lomljene keramike i dijelova staklenih boca (ovako nešto bih voljela imati u stanu). Pojedini stropni ukrasi su zaštićeni mrežom zbog golubova; oni nezaštićeni su iskorišteni za gniježđenje...
A među živopisnim stupovima možete guštati u etno glazbi i zvucima akustične gitare... Tu vlada posebna atmosfera puna mira i sreće...
Gaudi je u park ukomponirao mnogobrojne motive katalonskog nacionalizma i religijskog misticizma kao i elemente drevne poezije. Izvorno, posjetitelje parka dočekivalie su dvije mehaničke gazele u prirodnoj veličini (u srednjovjekovnoj poeziji one su simbol mladosti i ljubavi), ali tijekom rata im se gubi svaki trag.
Puteve i ceste po parku također je projektirao Gaudi i to na način da svojim diskretnim oblikom prate padine brda i provlače se ispod arkada. Za njihovu konstrukciju korišteno je kamenje iz neposrednog okoliša da bi se što bolje uklopile ne narušavajući izgled prirode.
Putevi djelimično prolaze ispod arkada i ako malo prolutate tamo, možete guštati u boleru... Svojim opsesivnim uzimanjem motiva iz prirode i oponašanjem živog svijeta kamenim strukturama, Gaudi je postigao da njegove građevine djeluju kao sastavni dio okoliša. Promatrajući mnogobrojne nastambe tijekom svojih putovanja (od onih prapovijesnih zemunica pa do ultramodernih nebodera ), primijetio sam da građevine čistih linija i ravnih ploha uglavnom djeluju kao šaka u oko, dok se većina kompliciranih nadrealnih i pomalo kičastih zgrada prilično dobro stopi sa prirodnim okolišem i postane nerazdvojni dio njega.
Naravno, ovo se ne odnosi na hiperosvijetljene šarene fasade poput onih sa bliještećih razglednica Las Vegasa; vrišteća svjetla se ne uklapaju nigdje...
Na stubištu se nalazi Zmajeva/Gušterova fontana. Kao i sve kod Gaudija, pomalo je neobična, pa je tako skulptura zmaja obložena tisućama šarenih komadića keramike i čini vrlo zanimljiv mozaik.
Taj mozaik je najpopularniji motiv parka je Zmaj, ali bez obzira na ime, meni je izgledao kao daždevnjak ili neki sličan gušter... Inače, ulični štandovi i suvenirnice nude umanjenu kopiju u obliku magneta, figurica, privjesaka, sličica, naljepnica...
Uistinu je neizbježan motiv turističke ponude Barcelone...
Provjera dostupnosti i kupovina on line karata :
Nakon što smo došli u Barcelonu odmah smo i više nego sretni preko Katalunjskog trga krenuli ostaviti stope i nabijati žuljeve na šetalištu Gracia gdje se nalaze dvije kuće koje je projektirao originalni arhitekt Gaudi. Provjera slobodnih termina i on line ulaznice :
Posjetili smo mi nju i dan poslije ipak treba vidjeti i danju, kada sam išao do Turističke zajednice Barcelona po papirologiju.Barcelona Turisme , visitbarcelona.com .
Kuća se nalazi službeno u poprečnoj ulici Provença, 261-265, No, prije nego započnem priču i razgledavanje kuća, pogledali smo dok smo šetali nekoliko zanimljivih detalja sa šetališta koje obiluje interesantnim arhitektonskim rješenjima; Vrlo inspirativno za one koji namjeravaju početi s gradnjom vlastitog doma... i same arhitekte dakako. A rezime iz kataloga Turističke zajednice Barcelona bih bio. Casa Mila, poznatija kao La Pedrera što na katalonskom znači Kamenolom, građena je tijekom 1906. – 1910. godine, a službeno je otvorena 1912. Projektirana i sazidana za bračni par Rosario Segimon i Pere Mila, a gradnju je financirala udovica Rosario novcem prvog muža koji je bio bogati povratnik iz Amerike. Inače, Katalonci povratnike koji su se obogatili u Americi nazivaju Indiano. Njen drugi muž Pere Mila bio je građevinar kojega su kritizirali zbog razmetljivog načina života i ismijavali zbog ljubavi prema novcu i bogatstvu. Njegovi sugrađani su se pitali da li više voli bankovni račun Pokojnog Guardiole ili njegovu udovicu. Zanimljivo je svakako reći da se prilikom gradnje, Gaudiev projekt nije u potpunosti ispoštovao, jer se lokalna vlast bunila zbog nekih detalja. Rezultat taga nezadovoljstva vladajućih bila je novčana kazna za bračni par zbog nepoštivanja građevinskih zakona, rušenje dijelova koji su nadvisivali standardnu visinu gradskih građevina, a također je odbijena instalacija goleme skulpture na krov. Gaudi je taj kip opisao kao «Djevicu» (zbog poznate religioznosti arhitekta, pretpostavljam da se ovdje misli na Mariju), ali njegov biograf Gijs van Hensbergenemlje, tvrdi da je skulptura trebala predstavljati iskonsku boginju Zemlje, Geju. Odmah sam povukao poveznicu kako je to u civiliziranom svijetu gdje vladajući brinu o izgledu urbane sredine i to kada još? Početkom onoga tamo stoljeća. Ova zgrada je po mnogima najpotpunije Gaudíjevo djelo kao i njegovog koncepta prirodne arhitekture.
Ona predstavlja kamenu planinu napravljenu ljudskom rukom s brojnim nepravilnim prozorima koji izgledaju kao otvori špilja i balkonima od kojih svaki ima unikatnu ogradu od kovanog željeza. Gaudí, kao usamljeni i introvertiran katolik, na ovoj je zgradi uspio ostvariti najznačajniju odliku art nouveaua – krajnju vitalnost. Njegova zgrada nije ni u kom slučaju statičan geometrijski prostor, ona nema nijednog pravog kuta, nego predstavlja prostor koji se stalno ponovno rađa i širi. Tlocrt prizemlja pokazuje osobitu organizaciju prostora oko unutarnjeg dvorišta. Između prostorija nepravilnog zakrivljenog plana prolazi uzak, krivudav hodnik neočekivanih usmjerenja. Stanovi se protežu od fasade do fasade obilazeći dvorišta, a vijugavi hodnik povezuje izolirane udaljene prostorije.
Tlocrt je oblikovan u nepravilnome konkavno-konveksnom ritmu koji se ponavlja i na fasadi.
Fasada je ostvarena u serijama valova koji prate kretanje cijele zgrade. S druge strane, sam Gaudí je rekao: "kutovi će jednog dana nestati i materijal će se manifestirati u zvjezdanim oblinama: sunce će prodirati sa sve četiri strane i bit će to slika raja … a moja palača će više zračiti od samoga svjetla". Mekano oblikovanje i pokrenutost daju volumenu skulpturalni karakter, a upotrebom različitih materijala (željezo, fajansa) koji su ornamentalno obrađeni, i različitih boja, stvoreni su slikarski efekti. Gaudí je namjesto krova zgrade ostvario potpunu umjetničku slobodu mašte u oblikovanju terase s vrtovima oko velikog dvorišta koje je ispunjeno zakrabuljenim mističnim čudovištima (unikatni dimnjaci).
U ovom apstraktnom ambijentu Gaudí je ostvario sve odlike nadrealizma koji će se kao umjetnički pravac pojaviti tek dvadesetak godina kasnije.
Početkom osamdesetih prošloga stoljeća, kuća je bila u jadnom stanju, zapuštena i obojana dosadnom smeđom bojom, a unutrašnji zidovi su izgubili živopisne boje koje su prekrivene ili izblijedjele, žalostan izgled originalne ljepotice. Tijekom osamdesetih je renovirana i tom prilikom su zidovima vraćene izvorne boje i sjaj. Na prvom katu se povremeno održavaju izložbe za koje je ulaz slobodan, a tu se može vidjeti i mali dio interijera. Za stan na drugom katu i posjet terasi na krovu se plaća ulaznica, a treći, četvrti i peti kat nisu otvoreni za javnost. Treba dodati da je Casa Mila dio svjetske baštine i pod zaštitom je UNESCO-a, a smatra se pretečom nekih poznatih građevina sličnog BIOMORFNOG izgleda (Einsteinov toranj u Potsdamu, Guggenheimov muzej u New Yorku, Disneyeva koncertna dvorana u Los Angelesu...). Casa Mila je korištena i kao kulisa u nekim filmovima i romanima. Tako je Michelangelo Antonioni snimao svoj «Zanimanje: reporter» na njenom krovu, a spominju je Trudi Aleksej i Eoin Colfer u svojim knjigama «Mezuzah u Madoninom stopalu» i «Artemis Fowl i izgubljena kolonija» (nisam čitao ove knjige i ne znam da li postoji prijevod na hrvatskom; ovo sam pročitao u katalogu turističke kao malu zanimljivost vezanu uz kuću Mila).
Svakako treba posjetiti La Pedreru jer je posebna na svoj način onaj Gaudijev način.
Spomenik Kolumbu (Colon, po španjolskom imenu Kolumba - Cristóbal Colón) je stup visok oko 60 metara na vrhu kojeg stoji pomorac prsta uperenog prema pučini. Navodno postoji lift kojim se može doći do vrha, ali to sam prekasno saznao i nismo imala prilike uživati u spektakularnom pogledu...
No i bilo je realno malo vremena. No iskreno nisam shvatio baš kako bih se to popeli na toliko uski Colon.
Prošli smo pored njega nakon posjete Pomorskom muzeju jer se nalazi odmah na trgu pored njega.
O samom Colonu nisam uspio pronaći više podataka (čak nema puno ni u vodiču Turističke zajednice a koji je i više nego opširan, Barcelona Turisme , visitbarcelona.com ).
Ali zato sam o Kolumbovom životu pronašao dovoljno za omanji roman.
Pa da se podsjetimo što nam povijest kazuje o Kolumbu.
Slika i fotografija dakako nema pa će ih ilustracije zamijeniti.
Kolumbo je rođen u Genovi 1451. (točan datum se ne zna).
U mladosti je navodno učio tkalački zanat kod svog oca, ali se kasnije odlučio za život trgovačkog pomorca. Sredinom sedamdesetih godina 16. stoljeća zaplovio je na svom prvom trgovačkom putovanju na otok Khios.
1476. godine plovi u engleskom pomorskom konvoju, a po legendi su flotu napali gusari blizu portugalske obale. Kolumbov brod se potopio, ali je on sam uspio doplivati do obale i spasiti se.
Tako je dospio u Lisabon i tu ostao živjeti. A između ostalog i stoga što je njegov brat u Lisabonu radio kao kartograf.
U Portugalu se i vjenčao 1479. kćerkom guverneta otoka Porto Santo. Kao jedino dijete iz tog braka rodio se Diego Kolumbo 1480.
Da bi se shvatilo Kolumba, potrebno je reći nešto i o vremenu u kojem je živio, jer je upravo takvo vrijeme uvelike odredilo i njegov život.
Svakako treba reći da je 15. stoljeće bilo stoljeće velikih promjena koje su utjecale na europsko društvo, a najveći utjecaj su imali mnogobrojni i sve žešći sukobi kršćana i muslimana.Koji su zapravo ne izravno ali uzročno doveli zapravo do otkrivanja novoga svijeta.
Jedan od tih sukoba je rezultirao padom Carigrada pod vlast Osmanskog carstva što je uzrokovalo prekid trgovine između Europe i istoka.
Još uvijek se moglo posredno trgovati u Aleksandriji i u Egiptu, ali europski vlastodršci su težili direktnim trgovačkim putevima zbog velikog profita koji bi time ostvarili.
Zbog toga se pojavila potreba da se pronađe put do Azije koji bi zaobilazio Carigrad.
Portugalci su bili prvi koji su počeli tražiti taj put, a uskoro su i ostale nacije počele financirati različite ekspedicije s istim ciljem.
Dakle, Kolumbo je rođen i živio u vremenu punom uzbudljivih istraživanja i novih otkrića.
Prilikom svojih putovanja prikupljao je različite informacije, te je na temelju njih i proučavanja postojećih zemljopisnih karti, došao do zaključka da je Zemlja 25 % manja nego što se tada vjerovalo, te da se sastoji uglavnom od čvrstog tla.
Oslanjajući se na te pogrešne pretpostavke, zaključio je kako se do Azije može brže stići plovećina zapad.
Svoju je teoriju 1484. izložio portugalskom kralju Ivanu II moleći ga da novčano podupre njegovo putovanje na zapad preko Atlanskog oceana. Njegov je prijedlog odbacilo Kraljevsko pomorsko povjerenstvo zbog njegovih pogrešnih proračuna.
Kratko poslije tog neuspjeha preselio se u Španjolsku gdje je njegov plan podržalo nekoliko uglednih osoba i to mu je omogućilo prijem kod Kastiljske kraljice Isabelle 1486. godine.
I u Španjolskoj je Kraljevsko pomorsko povjerenstvo odbacilo njegov plan.
Nije se obeshrabrio te je nastavio tragati za financijerima i u travnju 1492. njegova upornost bila je nagrađena.
Kralj Kastilje Ferdinand V i kraljica Isabella složili su se da sponzoriraju ekspediciju.
Ugovor koji su potpisali jamčio je da će Kolumbo postati potkralj svih područja koje otkrije.
Druge nagrade uključivale su nasljednu plemićku titulu i jednu desetinu svih plemenitih metala pronađenih unutar područja pod njegovom jurisdikcijom.
Malo se pripremajući pred put i proučavajući Kolumba pronašao sam i pomalo čudan podatak kako su židovi financirali njegovu ekspediciju koja je rezultirala otkrićem Amerike, a zauzvrat su prvi dobili detaljan izvještaj o putovanju i otkrićima (nikad prije nisam čuo ni pročitao igdje nešto slično pa ne vjerujem previše,no Internet prostranstva su puna raznih informacija koje samo treba znati dobro isfiltrirati).
No ajmo mi natrag na Kolumba koji je tada udovac a dolaskom u Španjolsku i prije kretanja preko oceana, susreće Beatriz Enriquez koja je postala njegova ljubavnica i s kojom je dobio drugog sina, Ferdinanda.
Ekspediciju su činila tri broda. Brod Santa María (bio je jedno vrijeme usidren u barcelonskoj luci na ali ove godine nažalost nije pa ga nismo vidjeli,mada nam je bila namjera), dugačkog 30 m koji je bio pod njegovim zapovjedništvom, te od dvije male karavele, svaka od 15 metara (Pinta i Nina).
Njima su zapovijedali Martín Alonzo Pinzón i njegov brat Vicente Yánez Pinzón.
Flota je isplovila iz luke Palos 3. kolovoza 1492. s posadom od 90 ljudi,mahom zatvorenika i kriminalaca.
Tri dana kasnije jarbol karavele Pinta bio je oštećen u nevremenu i to je natjeralo flotu da se zaustavi na Kanarskim otocima dok jarbol ne bude popravljen.
Tako su 9. rujna tri su broda opet zaplovila prema zapadu.
Kolumbo je ovaj smjer plovidbe držao sve do 7. listopada kada je, na prijedlog Martína Pinzóna, okrenuo na jugozapad.
U međuvremenu je iskusna posada ogovarala stranog zapovjednika, ismijavala ga jer nije uspio pronaći svoj put, što je potrajalo sve dok nisu naišli na prve znakove kopna. 12. listopada, prije zore ugledali su kopno, a u rano jutro ekspedicija se iskrcala na otok Guanahaní u bahamskom arhipelagu.
Prije susreta s gostoljubivim domorocima Kolumbo je proglasio da otok na koji su stupili pripada Španjolskoj te ga je preimenovao u San Salvador (Sveti spasitelj) - danas otok Wotling u sklopu države Salvador.
U nekoliko narednih tjedana Kolumbo se iskrcao na još nekoliko okolnih otoka, uključujući Kubu, koju je nazvao Juana u čast španjolske princeze, te na otok koji je nazvao Espańola (kasnije krivo nazvanu Hispaniola, a danas Dominikanska republika i Haiti).
Bitno je naglasiti da su cijelo to vrijeme Kolumbo kao i posada vjerovali da se nalaze u vodama Azije.
U siječnju 1493. brodovi Pinta i Nina (Santa Maria je u međuvremenu doživjela brodolom) pod Kolumbovim zapovjedništvom zaplovili su prema Španjolskoj.
Nakon što je oluja skrenula brod sa smjera plovidbe ka Azorima i potom ka Lisabonu, Kolumbo je konačno pristao u Palos u ožujku 1493.
Španjolski kralj i kraljica oduševljeno su ga dočekali i potvrdili časti zajamčene ugovorom.
Odmah nakon dolaska Kolumbo je počeo planirati slijedeće putovanje sa 17 brodova i oko 1500 ljudi. Isplovili su iz Španjolske 1493. godine i tijekom tog putovanja otkrio je niz antilskih otoka (Dominica, Guadeloupe, Santa Cruz, Jamajka...).
Kada je pristao u Dominikanskoj republici, utemeljio je grad Isabella (danas napušten) koji je time postao prvo naselje Europljanja u Novome svijetu.
Odlazeći na istraživačko putovanje u ljeto 1494. godine, pristao je na obalu Kube gdje je zaključio da je to dio azijskog kontinenta.
Kada se vratio u Isabellu 29. rujna 1494. naišao je na nelsogu koja se razvila među kolonistima jer se dio njih želio vratiti u Španjolsku. Jedan od najvećih problema s kojima se Kolumbo susretao bili su domoroci koji su u početku bili otvoreno prijateljski ali su kasnije postali izrazito ratoborni zbog brutalnosti Europljana.
U okviru tih sukoba Kolumbo je u ožujku 1495. porazio velik broj domorodaca te zarobljene prevezao u Španjolsku s namjerom da ih proda kao robove.
Kraljica Isabella tome se usprotivila i preživjeli domoroci su vraćeni u Novi svijet.
U listopadu 1495. Kraljevsko istražiteljsko povjerenstvo pristiglo je u Isabellu, zbog učestalih kritika na Kolumbov račun. Do tada je Kolumbo već utemeljio novi grad nazvan Santo Domingo i otplovio prema Španjolskoj imenujući svog brata Bartolomeja zapovjednikom mjesta.
Kasnije će se Kolumbo vratiti u Španjolsku gdje će mu kraljevski par obećati novčanu potporu za novu flotu. No, kako je zanos za neisplativim poduhvatima iščezao prošlo je skoro osam godina dok Kolumbo nije opet zaplovio ka Novom svijetu. Ovaj put s osam brodova.
Na svoje treće putovanje preko Atlantika krenuop je 30. svibnja 1498., a 31. srpnja se iskrcao na Trinidad kojeg je tako prozvao po Svetom Trojstvu. Potom je plovio uz kopno današnje Venezuele uplovivši u zaljev Paria. U svom je dnevniku tada zapisao da je otkrio Novi svijet, dosad nepoznat Europljanima. Ploveći dalje otkrio je još nekoliko otoka, uključujući otok Margarita, a potom je pravac plovidbe usmjerio ka Espańoli.
U Santo Domingo je stigao 31. kolovoza gdje pola kolonije bilo u ratu protiv njegova brata. Kolumbo je smirio pobunjenike i posvetio se pokrštavanju domorodaca.
U međuvremenu, njegovi neprijatelji u Španjolskoj uvjerili su kraljevski par kako je Espańoli potreban novi guverner. U svibnju 1499. Kolumbo je smijenjen s mjesta guvernera, a novi je guverner postao Francisco de Bobadilla koji je u Novi svijet stigao u kolovozu 1500. te je odmah dao uhititi, okovati u lance i poslati za Španjolsku Kolumba i Bartolomeja.
Prije dolaska pred kraljicu htjeli su skinuti lance Kolumbu ali je on ustrajavo na tome da ih nosi dok ih sama kraljica ne ukloni.
Kraljevski se par ispričao braći, nagradio ih ali je odbio vratiti Kolumba u službu.
Ipak Kolumbo se uspio izboriti za kraljevsku potporu za njegovo četvrto putovanje u potrazi za zapadnim putem do Azije. Na raspolaganje su mu stavljene samo četiri poluraspadnute karavele i zabranjeno mu je zaustaviti se u Espańoli. Ekspedicija je isplovila iz luke u Cádizu u svibnju 1502. Nakon 21 dana plovidbe brodovi su očajnički trebali popravak.
Kolumbo se usidrio ispred Santo Dominga, ali mu nije dano dopuštenje da uplovi u luku unatoč orkanu koji se približavao.
Kolumbov brod je u oluji zadobio velika oštećenja te je morao biti popravljan. Nakon potpunog popravka broda zaplovio je ka vodama Hondurasa, i potom plovio duž južne obale Srednje Amerike narednih šest mjeseci u potrazi za prolazom.
U siječnju 1503. pristao je u Panami i tamo utemljio naselje, ali pobuna posade i problemi s domorocima natjerali su ga da napusti naselje.
Ekspedicija, koja se svela na dvije karavele, zaplovila je ka Espańoli, ali su se trošni brodovi potopili u blizini Jamajke 23. lipnja 1503.
Stoga je Kolumbo poslao dio svojih ljudi u Espańolu kako bi potražili pomoć. Pomoć je napokon stigla sa skoro godinu dana zakašnjena.
Prema Španjolskoj je zaplovio 23. lipnja 1504. uplovljavajući u Sanlúcar de Barrameda 7. studenog iste godine. Nakon toga više nikada nije zaplovio.
Umro je u Valladolidu 20. svibnja 1506. godine. Posljednji mjeseci njegova života bili su obilježni bolešću i pokušajima da mu se vrati oduzet ugled i sve njegove privilegije.
Zanimljivost oko Kolumba je svakako i njegovo seljenje tj.njegovih ostataa koji su kasnije premješteni u Sevillu, a potom u Santo Domingo da bi poslije bili prenešeni u Havanu, te 1899. vraćeni u Sevillu.
Postoji mišljenje da kosti koji su premještene iz Santa Dominga nisu njegove već da su one i dan danas tamo.
2004 je objavljena fotografija kutije koja sadrži ostatke Kristofora Kolumba s ugraviranim tekstom na starom španjolskom "Ovdje počivaju kosti Kristofora Kolumba, prvog admirala i pronalazača Novog Svijeta".
Posmrtni ostaci oca i sina, kao i brata glasovitog pomorca, Diega Kolumba koji su iskopani u Santiponceu, nedaleko Seville, preneseni su na sveučilište u Granadi, gdje će se ispitivati kako bi se potvrdilo da truplo koje se čuva u katedrali u Sevilli doista pripada Kristoforu Kolumbu.
Nadam se da nisam sa ovim postom bio naporan ali to je najmanje što se može o Kolumbu pisati i reći.
Slijedeće je na redu bio Aquarij u Barceloni,no malo smo promjenili planove i završili na tržnici La Bocheria te u Disney shopu,što će biti možda i presudno u pa možda i izbjegavanju terorističkog napada na La Rambli.No o tome ću poslije.
Els Quatre Gats ( "The Four Cats") is a café in Barcelona, Catalonia, Spain that famously became a popular meeting place for famous artists throughout the modernist period in Catalonia. The café opened on June 12, 1897 in the famous Casa Martí, and served as a hostel, bar and cabaret until it eventually became a central meeting point for Barcelona’s most prominent modernist figures, such as Pablo Picasso and Ramon Casas I Carbó. The bar closed due to financial difficulties in June 1903, but was reopened and eventually restored to its original condition in 1989. www.airbnb.com.au/c/danielt182
This story starts in Paris at the end of the 19th century.
Pere Romeu worked as an entertainments presenter and waiter in the cabaret Le Chat Noir.
Seduced by this environment, he decided to create a similar restaurant in Barcelona.
It had to be like a tavern: cheap food and piano music.
Some friends backed him up financially, among other, Ramon Casas and Santiago Rusiñol.
Els Quatre Gats opened on June 12th 1897 in the Montsió Street in a building designed by the architect Puig i Cadafalch. It drew attention because it was unusual, refined and artistic details combined with objects could be seen as characteristic of a traditional hostel. It was a little more than an «imitation of Le Chat noir» as Rubén Darío, one of the first distinguished visitors, said; otherwise it would not have become a legendary place.
Everyone that came to Barcelona visited the place; the long list would be endless.
As we have have done.
They expected a different thing, not just a good food. As Rusiñol said, what was essential was «the food of the spirit». This was also the intention of Pere Romeu, who sat with his customers and presided over social gatherings in which «the world was fixed». Shows of Chinese shadows and of marionettes were also made and, to announce them, Ramon Casas painted posters following the fashion of the time.
In 1899, at age 17, Picasso started to frequent the place and carried out his first exhibition in the big room. Also he made the poster that was used as a title page of the menu of the house.
Musicians like Isaac Albéniz and his friends Enric Granados and Lluís Millet also visited the 4 Gats, as well as architects like Gaudí and draughtsmen like Ricard Opisso. The streets of Barcelona came off impregnated with the Bohemia that they left and the aroma of those that changed impressions about the future of their time can still be breathed today.
Those first years, the most luminous and expressive, have come off retained on the tables and are now hanged on the walls.
They are all there: Picasso, Casas, Opisso, Nonell, Rusiñol…; they certify what happened during those years in which the artistic feeling of Barcelona and that of a place full of inspiration vibrated. But Pere Romeu was an idealist and not a businessman. It seems that if anybody did not have money to pay, Pere Romeu did not take the charge into account nor should the guest wash the dishes. Moreover, those that paid did it at a much reduced price.
Keeping this every day there was less income and more debts accumulated.
In June 1903, he closed the brewery that he had opened with so much enthusiasm in 1897.
The closing left everyone from Barcelona surprised. Pere Romeu dedicated himself to other activities like motoring, but he continued being poor until his death in 1908, from tuberculosis. His friend, Santiago Rusiñol wrote: «that picturesque place, full of dreams, which frightened the artisan; those pictures on the walls that the girls of the house could not go to see because they liked them too much; that smoke of pipes that made the parishioners of the house drunk of ideas; friend, who you deserve you it, sleep in peace. You had only made the good, and you do not have sorrow of leaving! Yes, we will miss you, and in you we will miss a period in the one that the fantasy made us live».
Afterwards, the premises became the headquarters of the house of the artistic circle of Sant Lluc, until 1936, when the Spanish Civil War changed everything. Many years had to pass before Els Quatre Gats went out of its lethargy and its path started again. At the end of the 70s, three gastronomic businessmen: Pere Moto, Ricard Alsina and Ana Verdaguer, got associated, with new proposals for the cultural environment of Barcelona, for opening its doors again. In 1989 the employer Josep Mª Ferré, with renewed enthusiasm, started to manage the restaurant and the «Casa Martí», where it is placed, was restored in 1991 within the framework of the campaign «Barcelona posa’t guapa». At present, personalities of all areas.
Malo ću vam pobliže pokušati približiti Barcelonu kao drevni mediteranskom gradu s bogatom pomorskom prošlošću. I naš nedavni dvosatni posjet Pomorskom muzeju i njegove zbirke kao svjedočenje o nasljeđu višestoljetne aktivnosti pomoraca. O samom Muzeju nisam uspio pronaći puno podataka (čak nema puno ni u vodiču Turističke zajednice a koji je i više nego opširan, Barcelona Turisme , visitbarcelona.com ). Svakako najzanimljivijie nam je bilo pogledati i obići repliku galije Juan Austrijski, u prirodnoj veličini (katalonska galera), koja je sudjelovala u pobjedonosnoj Bitci kod Lepanta 1571. godine. Kao i posebnu izložbu o slavnom Titanicu no o tome ću u odvojenom nastavku.
Barcelona
Malo o Barceloni za početak. Barcelona je pomorska luka i glavni grad autonomne provincije Katalonije unutar Španjolske. Smještena je na sjevernoistočnom dijelu zemlje, 150 km južno od granice s Francuskom.
To je španjolska glavna luka i važno trgovačko središte. Grad je smješten na blagoj padini okrenutoj jugoistočno prema Mediteranu i pruža se prema plodnoj dolini između rijeke Llobregat i suhog korita rijeke Besòs.
Zbog okruženosti brdima (na jugu brežuljak Monjuich, a na sjeverozapadu Tibidabo) Barcelona ima blagu klimu i minimalnu onečišćenost zraka. Ekonomske aktivnosti temelje se na industriji (automobilska, kemijska, tekstilna), pomorstvu i turizmu. Više od stotine redovitih brodskih linija povezuje grad s drugim svjetskim lukama. U starom vijeku Barcelona je pripadala Hispaniji criterior. Tijekom Drugoga punskog rata osvojili su je Rimljani i postaje Colonia Iulia Faventia Augusta Pija.
U kasnoj antici prevlast u regiji preuzimaju Goti, a 713. godine Barcelona pripada Arapima.
Već u 10. stoljeću imala je veliku trgovačku važnost. U daljnjem razvoju tijekom stoljeća sve više postaje najživlji europski trgovački grad i bila je poveznica s Orijentom i Mediteranom.
U 17. stoljeću prisilno je priključena španjolskoj kraljevini. Od 1809. do 1814. nalazila se pod francuskom okupacijom. Građanski ratovi u prvoj polovici 19. stoljeća privremeno su ometali razvoj grada, koji se nakon toga ponovno brzo izdignuo do zamjetne razine. Okosnicu staroga grada čini Rambla, serija prostranih, trorednih ulica koje vode sjeverno do trgovačkog središta Plaza de Cataluňa i južno do Paseo Máritimo, prema moru. Prema sjeveru je novi grad, nazvan Ensanche, što u prijevodu znači - proširenje. Najstariji dio grada sagrađen je na brdu Mount Taber, a neki dijelovi rimskih zidina još se vide. Preciozna gotička zdanja koja su sačuvana do danas, uključujući katedralu (sagrađenu između 1289. i do kasnoga 15. stoljeća) i baziliku iz šestog stoljeća, te crkvu Santa Maria del Mar, čine povijesnu arhitektonsku baštinu zamjetne vrijednosti. Kraljevske i biskupske palače čuvaju arhive grada i aragonske krune. Važniji su spomenici Barcelone šezdeset metara visok stup podignut u čast Kristoforu Kolumbu i nedovršena Katedrala Svete Obitelji (Sagrada Familia), rad priznatoga katalonskog arhitekta Antonija Gaudija, kojoj je gradnja počela 1882. godine. Iako još nije dovršena, dominira prostorom svojim visokim spiralnim vrhovima. Jezik kojim se govori je katalonski, i ima dugu književnu tradiciju duboko urezanu u političku, socijalnu i kulturnu povijest katalonskoga prostora. Sveučilište u Barceloni osnovano je 1450. godine. U njegovu sklopu poznata je Sveučilišna knjižnica s više tisuća naslova relevantnih za sve grane kulture, znanosti i umjetnosti. Važniji su muzeji Muzej katalonske umjetnosti, Muzej moderne umjetnosti, Muzej Picasso i Pomorski muzej. Ovim ću se osvrtom ograničiti na opis našega dvosatnoga boravka u Pomorskom muzeju, jednomu od najljepših svjetskih pomorskih muzeja na svijetu.
Maritime Museum Pomorski muzej smješten je u prostoru nazvanome Drassanes Reals, bivšemu brodogradilištu katalonsko- -aragonske monarhije, sagrađenomu između 1283. i 1328. u gotičkom slogu. Utemeljenje Pomorskog muzeja posljedica je osnivanja Junta de Patronat de ľInstitut Nàutic de la Mediterrània (Odbor Uprave Mediteranskog nautičkog instituta) iz 1929., koji već 1931. inicira utemeljenje Pomorskog muzeja i specijalizirane knjižnice.
Međutim, prostor gotičkoga zdanja kraljevskog brodogradilišta, koji je bila zauzela vojska, a u kojemu je trebao djelovati muzej, morao se za stalno isprazniti 1935. godine. Izbijanjem Građanskoga rata, osnivanje je Muzeja pospješeno.
U kolovozu 1936. nakon raspuštanja Junta de Patronat de ľINM, skrb o osnivanju Pomorskog muzeja preuzeo je Generalitat de Catalunya pa je službeno otvoren već 23. listopada 1936. Međutim, inauguracija je uslijedila tek 18. siječnja 1941. kad je Museu Marítim de Barcelona započeo djelovati, pod upravom Diputació de Barcelona. Od tada, a to je više od 75 godina, ovaj muzej promovira pomorsku kulturu, čuvajući znatnu skupinu zbirka koje ju oslikavaju i olakšavaju razumjeti okolnosti nastanka i samu prirodu nacionalne pomorske povijesti. Svakako srce ovoga muzeja čine zbirke replika srednjovjekovnih plovila, nautičkih instrumenata, zavjetnih slika, pomorskih slika, drvenih likova s brodskih pramaca i pomorskih karata. Između ostaloga tu su replike kraljevske galije Juan Austrijski i Magellanova broda Santa Marìa de la Victoria, kojim je on prvi put oplovio svijet (1519.-1522.), te škune Santa Eulàlia iz 1918. godine. Ostale su replike različitih vrsta: brodograđevni modeli, modeli s pola trupa, modeli replika brodova za potrebe izobrazbe u nautičkim školama, zavjetni darovi i modeli brodova rađeni u vlastitoj muzejskoj radionici. Vrlo velika preciznost nacrta i mukotrpan način proizvodnje čini te modele povijesno i umjetnički vrlo vrijednima.
Posebno treba istaknuti model iz 18-og stoljeća, ratnoga broda s 80 topova. Taj je model sagrađen u Havani oko 1740. i služio je za konstrukciju 8 ratnih brodova s topovima za Španjolsku kraljevsku Armadu između 1749. i 1798. godine. Većina modela predstavlja jedrenjake građene tijekom 19. stoljeća u brodogradilištima na katalonskoj obali. Modeli brodova iz nautičkih škola upotrebljavaju se u izobrazbi jedrenja i manevriranja. Takvi modeli imaju specifične karakteristike, kao što je činjenica da im je trup ravna dna. K tome njihovi jarboli i križevi vrlo su točni u tehničkom pogledu radi obrazovnih ciljeva. Ti modeli dolaze iz najprestižnijih nautičkih škola na katalonskoj obali: Escola de Nàutica Barcelona (utemeljena 1769.), zatim Arenys de Mar, Vilassar de Mar, Matarò el Masnou. Većina ih je ustanovljena tijekom 18. stoljeća kao posljedica širenja prekomorske plovidbe zbog razgranate trgovine s Amerikom. Tu su najvažniji jedrenjaci 18-og i 19-og stoljeća kojima su se koristili i trgovci i Armada, uključujući ratne brodove, fregate, korvete, brikove itd. Ima i modela brodarskih kompanija napravljenih tijekom konstrukcije pripadajućeg broda ili odmah nakon nje. Glavna im je svrha predstaviti brodove brodarskih kompanija poradi njihove promocije. Replike proizvedene u vlastitoj muzejskoj radionici rezultat su intenzivnoga povijesnog istraživanja i timskog rada muzejskih djelatnika sa striktno tehničkim kriterijima. Od velike je važnosti uz već spomenuto kraljevska galija Juan Austrijski, zatim replike triju Kolumbovih brodova i model grčkog broda Kyrenia, sagrađen skupa s Texan Institutom nautičke arheologije, koji se bavi spašavanjem podrtina iz mediteranskih voda. Od znatne važnosti su arheološko brodograđevni modeli poput katalonskog broda iz 15. stoljeća (izveden na temelju modela broda Coco Matarò) i modeli srednjovjekovnih brodova Culip VI. i Sorres X., oba reprodukcije temeljene na iskopinama s katalonske obale (prvi na Cap de Creus, a drugi na Llobregat delti), no ipak je riječ o hipotetičkim rekonstrukcijama odnosnih plovila. Replika kraljevske galije Juan Austrijski Prije opisa replike kraljevske galije koja, onako precizno izvedena, neprijeporno ostavlja snažan dojam, prisjetimo se povijesti ove vrste plovila koja se uz energiju vjetra za plovidbu koristila i veslima. Još su Egipćani, Krećani i Feničani, pa i drugi drevni narodi, gradili takve brodove i koristili se njima za rat i za trgovinu. Egipćani su imali tzv. biremu (dva reda veslača), a Grci su razvili triremu (tri reda veslača).
Više je tehnika korišteno da bi se dobile što bolje karakteristike tog plovila u ratne svrhe. U rimsko doba počele su se razlikovati ratne od trgovačkih galija. I vikinški brodovi bile su zapravo galije s do 10 vesala i četvrtastim jedrom, a bile su sposobne nositi 50 do 60 ljudi. Bizant, Venecija, Genova i druge srednjovjekovne pomorske sile gradile su različite vrste galija. U 13. stoljeću talijanske galije trgovale su s Flandrijom i Engleskom, i plovile su sjeverozapadnom obalom Afrike.
Zabilježeno je da su 1291. dvije genovske galije izgubljene tražile rutu do Indije oko zapadnoafričke obale. Pojava latinskoga jedra i kormila učinili su galiju plovilom nepraktičnim za trgovinu, ali zbog manevra s pomoću vesala zadržala je važnost tijekom 16. stoljeća, a posebno u Bitki kod Lepanta. Posljednja značajna uloga galije bila je prijevoz osuđenika tijekom 18. stoljeća.
Središnjim prostorom ovoga muzeja dominira baš replika kraljevske galije Juan Austrijski.
A sagrađena je u radionicama Muzeja da bi se obilježilo četvrto stoljeće Bitke kod Lepanta. Brod je plovio pod zastavom Svete lige ( koja je uključivala Španjolsku, Republiku Veneciju, Papinsku državu i Maltu; one su pobijedile tursku mornaricu kod Lepanta 7. listopada 1571.).
Galija je duga 60 m i široka 6,2 m, ima 59 vesala, a posadu čini i 236 veslača, koji se izmjenjuju u veslanju. Opremljena je s 2 jarbola - glavnim jarbolom visine od 22 m i prednjim od 15 m te latinskim jedrima površine od 691 m. 2 Na samoj replici postavljeni su zasloni u boji na kojima se može pratiti desetminutna trodimenzionalna audio- vizualna prezentacija načina veslanja. Neodjeveni veslači vezani su lancima za klupe po četvorica. Smatra se da su to većinom bili turski robovi, zatvorenici, ali neki od njih i dragovoljci.
Posebnu dojmljivost na posjetitelje ostavlja vanjska umjetnička dekoracija galije, rad najpriznatijih umjetnika Sevilje toga doba.
Juan de Mallara, humanist i konzul španjolskog dvora, bio je odgovoran za dizajn i dekoraciju, izbor tema i ikonografiju. Ostavio je detaljnu dokumentaciju, na temelju koje je bilo moguće reproducirati te elemente na replici. Različiti uresi na krmi kulminacija su ukupnoga dekorativnog rada. Skulpture i slike na oplati replike izradili su Juan Bautista Vázquez i Benvenuto Tortello, a prikazuju mitološke figure i scene katoličke simbolike: Vjeru, Nadu i Milosrđe. Na ovomu mjestu i uz ovaj eksponat zanimljivo je svakako spomenuti da su veze naših hrvatskih pomoraca i slavne španjolske Armade bile vrlo čvrste.
Naime, povijest nam kazuje da su u Bitki kod Lepanta sudjelovali i Hrvati,i to na strani udruženih kršćanskih snaga protiv Otomanskog Carstva radi dobivanja prevlasti nad Ciprom, tadašnjim venecijanskim otokom, pa i cijelim Mediteranom.
Snage sultana Selima II. prodrle su na Cipar 1570., nakon čega su Venecijanci formirali alijansu s papom Pijom V. i Filipom II. Španjolskim.
Filip je poslao polubrata Don Juana Austrijskog da bude zapovjednikom udruženih snaga.
Dok su se saveznici skupljali kod Messine (Sicilija), Turci su zauzeli Nikoziju, zaposjeli Famagustu i ušli u Jadransko more, a glavnina se flote usidrila u zaljevu Patras pored Lepanta (danas Navpaktos, Grčka). Sveta liga s više od 200 brodova isplovila je put Krfa 15. rujna.
Dana 7. listopada ona napada otomansku flotu, kojom su zapovijedali Ali Paša Muhammad Saulak (guverner Aleksandrije) i Uluj Ali (zapovjednik Alžira).
Nakon četverosatne bitke saveznici su pobijedili zarobivši 117 galija i tisuće ljudi.
Iako od male praktične važnosti, jer je Venecija na kraju prepustila Cipar Turcima 1573., bitka je imala velik utjecaj na podizanje morala u kršćanskoj Europi i na odnos pomorskih snaga na Mediteranu. Odjeke je našla ta blistava pobjeda u djelima slikarskih majstora Tiziana, Tintoretta i Veronezea. Jedna od zasigurno nama manje poznatih zanimljivosti je da je 2005./06., na inicijativu entuzijasta iz veleposlanstva Grčke u Hrvatskoj i hrvatskog veleposlanika u Grčkoj, postavljena je spomen-ploča u Navpaktosu Hrvatima izginulima u bitki, gdje je sudjelovalo osam komunalnih galija s: Hvara, Cresa, Krka i Raba, Zadra, Šibenika, Trogira i Kotora.
Tu je bila i jedna galija iz Kopra. Istrani su sudjelovali u posadama španjolskih galija jer su tad bili pod vlašću španjolskih Habsburgovaca.
Od 15 tisuća poginulih na strani Svete lige najmanje su 3 tisuće bili hrvatski vojnici i mornari. I Dubrovnik je također sudjelovao u bitkci, ali se to ne ističe zbog deklarirane neutralnosti i dobrih veza s Turcima, koje su bile od koristi kršćanskoj Europi.
Više od 20 dubrovačkih transportnih brodova bilo je na raspolaganju; uvjet je bio da Španjolci objave kako su ih zaplijenili u španjolskim lukama. Hrvati su dakle i ovdije kao i kroz cijelu svoju posvijest opet hrabro, junački i spremno prihvatili sudjelovanje u tom znamenitom okršaju. Svakako je i za napomenuti da se kod nas na Hvaru čuva Zvir-pulena s hvarsko-viške galije koja je preživjela bitku, a u Trogiru pijetao–pulena koju su Trogirani donijeli kao trofej iz te bitke. I slavni Španjolac, književnik Miguel de Cervantes Saavedra, autor Don Quijotea, otac modernoga romana, tada dvadesetogodišnjak, bio je sudionikom te bitke, bio je ranjen i izgubio je ruku. U spomen na bitku koja je zaustavila širenje Otomanskog Carstva u Europu, od tada se u cijelom kršćanskom svijetu na Mediteranu 7. listopada slavi Kraljica Svete Krunice ili Gospa od Ružarija. Da je saveznička flota bila pobijeđena, više ne bi bilo flote koja bi se mogla suprotstaviti Turskoj, a tijek bi povijesti za nas bio zasigurno drukčiji. Zbirka navigacijskih instrumenata Drugu važnu muzejsku zbirku čine navigacijski instrumenti iz svih razdoblja plovidbe. Oni su služili za izračunavanje zemljopisne širine (cross-staff i kvadranti), a temeljeni su na refleksiji svjetla i s pomoću njih su se određivale visine nebeskih tijela (oktanti i sekstanti).
U zbirku su uključena i različita sredstva za izračunavanja vremena, kao pomorski kronometar, kojim se određivala točna longituda, i druge sprave za opservaciju, kao što su stakla za velike udaljenosti ili instrumenti za mjerenje morske dubine (dubinomjer). Ova se zbirka uglavnom sastoji od predmeta proizvedenih u 18., 19. i 20. stoljeću, uglavnom iz starih nautičkih škola, ali su neki i iz zbirka potomaka katalonskih mornara i pomoraca, koji su ih donirali muzeju. Zbirka zavjetnih darova Muzej ima vrijednu zbirku pomoračkih zavjetnih slika.
Čini je velik broj rukom rađenih malih slika koje prikazuju razlog nastajanja (nezgode na brodu, brodolome itd.) i nose ime svetaca kojima su posvećene.
Uz slike su i brodski modeli, često ugrubo napravljeni, ali koji pokazuju da su ih oblikovali obrtnici uz poznavanje relevantnog broda i pomorskoga svijeta. Preuzeti su iz kapelica smještenih uzduž katalonske obale i nazvani su po različitim svecima vrlo štovanih u zajednicama koje su bile uključene u pomorske aktivnosti. Većina muzejskih izložaka nastala je za vrijeme Španjolskoga građanskog rata, kad je Servei de Patrimoni (Služba zaštite kulturnog nasljeđa) Generalitat de Catalunya obavio važnu promidžbu zaštite i prosljeđivanje predmeta u institucije kulture koje su u stanju jamčiti njihovo očuvanje i konzervaciju.
Zavjetni su darovi za dokumentarnu informaciju izvori iz prve ruke o životu i radu pomoraca i ribara. Zavjetne slike i predmeti pričaju nam o velikim i malim plovilima kojih u sadašnjosti više nema, a krasila su luke mnoga stoljeća. Slikanje takvih brodova u scenama prikazanima na zavjetnim slikama ili njihovo predstavljanje u obliku modela jedina je sačuvana slika negdašnjih vremena. Muzejska zbirka slika Uprkos dogogodišnjoj pomorskoj tradiciji Španjolske, more nije bilo osnovna tema španjolskih slikara donedavno. Za razliku od anglosaksonske ili nizozemske kulture, španjolski su umjetnici time zaokupljeni tek u 19. stoljeću, ali taj žanr ni tad nije preuzeo vodeću ulogu. Uprkos tomu, priznati slikari rado su prikazivali more, pomorske aktivnosti i brodove. Kombinirajući umjetničke i dokumentarne vrijednosti naslikanih sadržaja, takve slike čine velik dio muzejske slikarske zbirke, koja uključuje radove J. Llaveriasa, R. Martì Alsine, M. Urgella, D. Baixerasa i ostalih. Muzejsku kolekciju čine i specijalizirane zbirke umjetnina, među kojima su najvažniji radovi Josepa Pinede, A. Jacobsena i F. Hernándeza Monja. Zbirka drvenih glava / pulena na brodskom pramcu Drvene glave / pulene u muzejskoj zbirci su uglavnom iz 19. stoljeća, a resile su pramce katalonskih jedrenjaka. Svi su artefakti prošli teška vremena, koja su narušila njihov fizički izgled, no sačuvani su kao dio povijesti. Jedna od najpoznatijih sačuvanih primjeraka je tzv. Negre de la Riba (crni čovjek od Ribe), figura ratnika iz domaćeg plemena koje je naseljavalo prostor Velikih jezera u Sjevernoj Americi. Pulena se upotrebljavala kao sredstvo privlačenja kupaca u pomorskoj trgovini na Ribi u predjelu Barceloneta, odakle se izvodi ime. Ostali vrijedni izlošci uključuju ninot (muška lutka), koji predstavlja učenika iz pomorske škole, a proveo je mnoge godine na pročelju taverne u Barceloni, i Blancu Auroru (Bijela Aurora), žensku figuru, zapravo lik kćeri vlasnika korvete istoga imena, a koja je plovila Mediteranom i drugim morima tijekom 19. stoljeća. Zbirka nautičke kartografije Središte te impresivne zbirke čini jedanaest nautičkih karata i atlasa koje su napravili vodeći predstavnici škole Escola Cartogràfica Mallorquina (Kartografska škola Majorce) u razdoblju između 15. i 17. stoljeća. Škola je bila središte kartografske aktivnosti pod okriljem aragonske krune, i prednjačila je u pokretu koji je dao poticaj uporabi kompasa. Podržavana od monarhije, djelatnost te škole koincidira s aragonskom i katalonskom ekspanzijom na Mediteranu. Portolani koje je napravio kartograf Gabrile de Vallseca biseri su kolekcije, datirane 1439. - jedna su od najvažnijih jedinica u muzejskoj zbirci i, neprijeporno, najznačajniji primjerci srednjovjekovne nautičke povijesti sačuvane u Španjolskoj. Zbirka je kompletirana arhivom od 2.000 tiskanih dokumenata (pomorskih karata i atlasa) iz 18., 19. i 20. stoljeća, koji opisuju obale svih dijelova svijeta. Škuna Santa Eulàlia, Santa Eulàlia Schooner Vrijedna muzejska jedinica je škuna Santa Eulàlia, s imenom zaštitnice Barcelone, a koja se slavi 12. veljače. Trenutačno je usidrena u staroj luci, otvorena svaki dan za posjetitelje osim kad odlazi na more kao ambasador muzeja, grada i države.
Riječ je o škuni s tri jarbola, a koja se pri porinuću nazivala Carmen Flores. Porinuta je u siječnju 1918. u brodogradilištu Astilleros Marí u gradu Torrevieja, Alicante. Bila je aktivna gotovo 80 godina, za koje je vrijeme prošla različite preinake i mijenjala ime.
Od 1928. do 1975. kao motorni brod plovila je pod imenom Puerto de Palma i Cala San Vicenç. Od 1975. do 2000., kad je nazvana Sayremar Uno, bila je pomoćni brod za podmorska istraživanja. Tu zadaću izvršavala je do 1997., kad ju je Muzej nabavio na aukciji. Ime Santa Eulàlia dobila je 2001. godine. Nosivost broda (maksimalno natovarenoga) iznosi 190 tona, u deplasmanu 215 tona. Bruto tonaža je 156 tona (neto 116 tona). Ukupna je duljina 34,6 m (47 m). Duljina između perpendikulara iznosi 29,3 m, maksimalna širina 8,5 m, a dubina 3,8 m. Maksimalan je gaz 4,05 m. Ukupna površina 12 jedara iznosi 526,4 m2. Visina jarbola iznad palube je 27 m. Škunu danas pokreće stroj Volvo Penta od 367 CV (291,9) kW. Na brodu je šest članova posade (kapetan i pet mornara). Škuna može primiti do 12 ljudi. Prikupivši sve vrste povijesnih i tehničkih informacija koje su pružile vrlo točnu originalnu sliku broda, restauratorski i rekonstrukcijski rad počeo je 1988., slijedeći načela očuvanja tradicije kad god je to bilo moguće. Određeni dijelovi, kao što su jarboli, križevi i opute, morali su se ponovno izraditi. Nakon opsežne rekonstrukcije, Santa Eulàlia postao je muzejski brod uključen u raznovrsne obrazovne, pedagoške i civilne aktivnosti. Druge zbirke brodova Muzej ima zbirku i originalnih trgovačkih brodova te brodova za rekreaciju većinom s katalonske obale. To su plovila kakvih danas više nema, i zato su dragocjeni svjedoci brodograđevnih tehnika, materijala i specifičnih karakteristika brodova iz prošlosti.
Kategorizirani su kao ribarski brodovi - Caro Papet, linijski brod - Madrona, šambek - Maria del Carmen, koća - Joven Ramòn itd., ili kao plovila za zabavu: katamaran 254, šalupa Toňete itd. Zbirka također uključuje i neke modernije brodove (kao što je Leteći Holandez), koji omogućuju usporedbu s brodovima iz prošlosti.
Neki su brodovi dio stalne izložbe, dok su drugi u procesu restauracije ili su pohranjeni u skladištu čekajući trenutak da budu pokazani javnosti. Slučaj peljarskog broda Ollux je jedinstven izuzetak. Iako se sad upravo restaurira, plovi kao sastavnica promidžbenih aktivnosti Muzeja skupa sa škunom Santa Eulàlia.
Vrijedne su spomena također i mnoge muzejske kolekcije oružja, novčića i medalja, maraka i skulptura, oruđa i drugih artefakata što ilustriraju specifične aspekte pomorske tradicije ovoga kraja.
I na kraju svakako treba reći da Barcelona, kao mediteranska luka i glavni grad provincije Katalonije, ima bogatu pomorsku povijest koja se može razabrati i razgledanjem sjajnih zbirka Pomorskoga muzeja, jednoga od najljepših na svijetu. Smješten je u gotičkom zdanju izgrađenomu za vrijeme katalonsko-aragonske monarhije.
Taj muzej u dragulju arhitekture čuva bisere pomorske tradicije kraja koji je pomorskom djelatnošću zadužio europsku i svjetsku povijest.
Zato pri putovanju po mediteranskim gradovima i istraživanju kulturnih, književnih, povijesnih, lingvističkih, pomorskih i umjetničkih veza među njima, treba posjetiti Barcelonu i njezin Pomorski muzej; more je nekad kao i danas snažna spona narodima Mediterana, ali i ostalim pomorskim nacijama svijeta.
,
