Sasvim slučajno i ne toliko planirano a šetajući predivnom Budimskom trvđavom došli smo do Vojnog muzeja relativno novoga a sa zanimljivim postavama.
Reakcije na događaje iz 1848 godine,
Mađarska kroz veliki rat, misli se na prvi svijetski rat , te na kraju a ni malo zanimljivo poslije Trianonskog mirovnog ugovora i tijekom drugog svjetskog rata sve do Revolicije u Mađarskoj 1958.
Na samom ulasku u Muzej je stalna postava na temu Reakcija na događaje iz godine 1848..
Dio priče vam donosim u nastavku.
Kao što znamo godina 1849. donijela je potpunu pobjedu konzervativnim snagama u Austriji, iako tek nakon velikih napora i ne bez strane pomoći. Vojska koju je vodio Radetzky brzo je pokorila Sardiniju. Kada je kralj Karlo Albert nagovijestio primirje, njegove su trupe doživjele konačan poraz u vojnom pohodu kod Mortare i Novare, koji je trajao samo jedanaest dana, a nakon kapitulacije Venecije, godine 1849., slomljen je i zadnji otpor u talijanskim predjelima Austrije.
Mnogo je teža situacija bila u Ugarskoj. Revolucionarna je vojska svojim uspjesima omogućila Kossuthu da proglasi republiku. Tek je uz rusku oružanu potporu, revolucionarnoj vojsci nanesen konačan poraz (kapitulacija kod Vilagosa), a ustanak je ugušen u kolovozu godine 1849. Strogi je sud donio odluke o mnogim smrtnim presudama, dotadašnji je ustav ukinut, a vojska i policija međusobno su podijelile upravu nad zemljom, koja je izgubila sva prava svojeg, nekada posebnog položaja.
Tako je prebrođena još jedna državna kriza. Sada se moglo posvetiti hitnim zadaćama unutrašnje politike.
Već je u ožujku 1849. raspušten Državni sabor (Reichstag) u Kromerižu. Veliko je dostignuće ovog sabora razrađeni ustavni nacrt, koji se ozbiljno odnosio prema problemima centralizma i federalizma i koji je trebao zadovoljiti sve nacionalnosti. Držali su se demokratskoga principa: car je trebao imati tek pravo odgodnog veta za odluke Državnog sabora.
Vlada je izradila jedan protunacrt ustava koji je bio zamišljen centralistički za cijelu monarhiju i koji je predviđao apsolutno pravo veta za vladara, kao i pravo vlade na naredbe u slučaju nužde (članak 14). Prije no što su zastupnici ovaj ustav službeno mogli prihvatiti, Državni je sabor raspušten. Ovaj je vladin ustavni nacrt, carskim manifestom, postao poznat kao »oktroirani ustav«, koji je, međutim, ostao samo na papiru, jer Državni sabor više nije sazivan. Uslijedio je povratak apsolutizmu. Autoritativno vođena jedinstvena država bila je cilj vodećega državnika, kneza Felixa Schwarzenberga.
Ali ovaj se neoapsolutizam bitno razlikovao od predrevolucionarnog režima. Radilo se mnogo i energično. Tako su pokrenute različite reforme u unutrašnjoj upravi. Izvršena je podjela na političke i sudske okruge, organizirana je žandarmerija za poboljšanje sigurnosnih uvjeta u zemlji, poduzete su mjere za uvođenje općeg poreza na zemlju i dohodak, kao i za uklanjanje još uvijek postojeće carinske međe između Austrije i Ugarske.
Čak se ni sposobni ministar financija Bruck nije znao nositi s financijskim poteškoćama. Među nedvojbeno najvažnije reforme ovog režima, ubraja se reorganizacija i obnova obrazovnog sustava, koju je proveo ministar školstva Thun-Hohenstein. Uglavnom se odnosila na gimnazije, stručne i visoke škole.
Trudili su se i oko bliže suradnje s Katoličkom crkvom. Uklonjene su razne jozefinističke mjere. »Placetum regium« je pao, a s njim i kontrola vladara nad crkvenim proglasima. Povećala se biskupska disciplinska vlast i crkveni utjecaj na škole. Naposljetku je godine 1855. sklopljen sporazum, konkordat, s Crkvom, gdje su joj priznata posebna prava u ženidbenu zakonodavstvu i školstvu. Pregovore s Rimom vodio je bečki nadbiskup, kardinal Rauscher. U liberalnim je krugovima konkordat odbijen. Nakon Schwarzenbergove je smrti (godine 1852.), Alexandar barun od Bacha, postao ministar unutarnjih poslova, koji je – oslanjajući se na Crkvu, vojsku i činovništvo – nastavio provoditi apsolutistički sustav.
Vanjska politika ovog desetljeća baš i nije bila uspješna. Počele su se pojavljivati suprotnosti između Rusije i Austrije. Dosadašnja povezanost ovih dviju država počela je slabiti zbog njihovih obostranih interesa na Balkanu, koji su ih učinili konkurentima. Kada su zapadne sile, Engleska i Francuska, podržale turski otpor prema ruskim osvajačkim planovima (Carigrad!), u kojima se nazirala opasnost za Dardanele, tada je Austrija sebe htjela vidjeti u ulozi posrednika.
Rusija se, međutim, nadala potpori vlastita stajališta, pa ju je njezin izostanak ozlovoljio. Sve je ovo dovelo do ofenzivnog rata zapadnih sila i Turaka protiv Rusije (Krimski rat, 1853.-1856.). Zapadne su sile svoje trupe iskrcale na Krimu, a jedna je austrijska vojska, na kraju zauzevši dunavske kneževine (Moldaviju i Vlašku), sa svoje strane suzbijala ruske snage. Austrija je posredovala i u pregovorima koji su prethodili sklapanju mira, podržavajući ultimativne zahtjeve zapadnih sila. U Rusiji su stav Austrije u vezi s njezinom oružanom potporom protiv Ugarske smatrali vrlo neobičnim, a povjerenje Zapada, Monarhija ipak nije uspjela zadobiti, što se vrlo jasno pokazalo u pariškim mirovnim pregovorima koji su završili Krimski rat. Stanovito je značenje imalo i to da je Rusija, novostvorenoj, još uvijek o Porti ovisnoj kneževini (od godine 1881.: kraljevstvo) Rumunjskoj, morala vratiti južni dio Besarabije, čime je izgubila svoj udio na donjodunavskom području.
Možda bi za Austriju i postojala mogućnost stjecanja dunavske kneževine da zapadne sile na to teritorijalno proširenje nisu kao uvjet dodale odricanje od lombardijsko-venecijanskoga kraljevstva, na što se Austrija ipak nije mogla odlučiti. Nijedna se država ne želi odreći visokokultiviranih područja, pa, čak ako je politički stav njezina stanovništva neprijateljski, da bi u zamjenu za ta područja dobila osiromašene i iscrpljene krajeve. No, osim toga, neprijateljski bi stav Rusije aneksijom tih kneževina bio samo pojačan.
Kako je i sporazum s Pruskom bio pomućen, tako je suradnja, koja je započela suglasnošću između triju konzervativnih monarhija, Austrije, Pruske i Rusije, privedena kraju. Balkanski je problem, međutim, bio povodom za buduće nepremostive suprotnosti između Austrije i njezina, sada opasnog susjeda na istoku.
Napoleon III. još je na Pariškom kongresu pokušao pobliže raspraviti talijansko pitanje. U tajnim se pregovorima sa sardinijskim ministrom Cavourom obvezao na ne sasvim bezinteresnu potporu ujedinjenja Italije. Ministar Cavour to je ujedinjenje i postigao, povezavši različite pravce borbi za slobodu u Italiji, i pojačavši napetosti između Sardinije i Austrije.
Austrija je bila financijski oslabljena stalnim mobilizacijama vojske i iznervirana Cavourovim ponašanjem. Stoga je godine 1859. čak objavila rat i prikazala se kao napadač. Tada je Francuska stala na stranu Sardinije. U objema je bitkama, kod Magente i Solferina, Austrija doživjela poraz (godine 1859.). Veliki broj izgubljenih ljudskih života te nedostatak pravilne njege ranjenika, potakle su Švicarca Henrija Dunanta da osnuje Crveni križ. Došlo je do primirja kod Villafranca i mira u Zürichu, po kojemu je Franjo Josip Lombardiju ustupio Napoleonu, koji ju je dalje proslijedio Sardiniji (godine 1859.). Narodna su glasovanja u Modeni i Toskani odlučila o priključenju savojskoj vladarskoj kući, koja se, međutim, u korist Francuske, morala odreći svoje zemlje porijekla i Nizze. Činilo se tek pitanjem vremena kada će Venecija podijeliti sudbinu Lombardije, osobito nakon što su se »Kraljevina obiju Sicilija« i dijelovi crkvene države podredili vlasti savojske vladarske kuće, koja je izabrala Firenzu za privremeni glavni grad kraljevstva Italije.
Od Solferina do Königgrätza (Kraljičin Gradac)
Poraz kod Solferina za austrijsku je unutrašnju politiku imao neizbježne posljedice. Nju je vodio poljski grof Agenor Goluchowsky (Stariji), koji je bio prijateljski nastrojen prema Slavenima, čime je izazvao sumnjičavost onih Austrijanaca kojima je njemački bio materinski jezik. Sve je upućivalo na zaoštravanje sukoba između raznih nacija. Mađarima su, koji su u Elizabeti, carevoj supruzi, dobili zagovornicu, ususret počeli izlaziti ukidanjem određenih kaznenih sankcija iz godine 1849., što baš i nije bilo uspješno. Stoga se tada odlučio prihvatiti konstitucionalni ustav, koji je odavno bio potreban i koji su željeli svi narodi unutar Monarhije.
Dana 20. listopada 1860. vlada je obznanila Listopadsku diplomu. Ona je predviđala jedno Državno vijeće, koje je trebalo obuhvaćati i zemlje pod krunom Sv. Stjepana, i u koje je, za neka pitanja, trebalo biti uključeno zakonodavstvo. Za pitanja iz javnog života nadležni su bili zemaljski sabori, s nerazmjerno dalekosežnim ovlastima. U tom se pogledu ovdje radilo o pretežno federalističkome ustavnom nacrtu.
Upravo tome su se opirali Mađari i njemački liberali, koji su srušili ovaj ustav. Time je bila zapečaćena i sudbina Goluchowskog. Novi ustav – Veljačkog patenta – godine 1861., bio je nešto više centralistički koncipiran.
Austrijskim je zemaljskim saborima preostala tek nekolicina funkcija, te su čak pojednostavljeni i njihovi statuti. Iako se ugarsko predstavništvo predviđalo tek za »vanjsko« Državno vijeće, a dualizam između Austrije i Ugarske jasno dolazio do izražaja, ojačala je mađarska oporba pod vodstvom političara Ferenza Deaka. Demokratski je karakter ustavne reforme bio ograničen: izabrani su članovi zemaljskih sabora birali i raspoređivali zastupnike Državnog vijeća. Česi i Poljaci Veljačkim patentom osjećali su se zakinuti u pogledu prava koja su potvrđena Nijemcima i Mađarima. Posebno su se Mađari počeli udaljavati od Državnoga vijeća. I car je u vezi s nasljednikom Goluchowskog, Schmerlingom, Mađarima mrskog kao njemačkog liberala, zastupao mišljenje da je samo on glavna prepreka za izmirenje. Osim toga, njegova je stranka zastupala anticrkvenu politiku koja se posebno trudila u borbi protiv konkordata, što je Franji Josipu bilo vrlo mrsko. Stoga je car godine 1865. mjesto predsjednika vlade povjerio namjesniku u Češkoj grofu Richardu Belcrediju. On više nije sazivao Državno vijeće, kojim je tada većinskim dijelom vladala jedna manjina, već je državu vodio apsolutistički. Uvođenje »konstitucije« propalo je zbog nacionalnog pitanja.
U međuvremenu su u njemačkoj saveznoj politici donesene mnoge bitne odluke. Grof Rechberg, čovjek koji je od godine 1859. bio odgovoran za austrijsku vanjsku politiku, u okviru se svojih mogućnosti trudio stvoriti sporazumnu politiku s Pruskom, no od godine 1862., nasuprot njemu našao se Otto von Bismarck, ambiciozan državnik pruske vanjske politike, koji je od samoga početka ciljao na ukidanje stanja labilne ravnoteže u Njemačkom savezu, prema potrebi i oružanom silom, a sve to u korist Pruske.
Inicijativom cara Franje Josipa godine 1863. održan je vladarski kongres u Frankfurtu. Austrija je pokušala provesti saveznu reformu na svoj način, a to je značilo obnavljanjem carske časti. Bismarck je pruskoga kralja uspio zadržati samo pod prijetnjom ostavke, što je austrijski plan odmah osudilo na propast. Taj je reformni prijedlog vladara (direktorij sastavljen od petorice pod austrijskim predsjedanjem, savezni sud i savezno vijeće) doduše, velikom većinom prihvaćen, no bez Pruske, novi savezni sporazumi nisu bili mogući.
Bismarck je odgovorio protuprijedlogom. On je zahtijevao njemačko narodno zastupstvo, koje bi proizašlo iz izravnih izbora, što političkim i nacionalnim problemima rastrojenoj Austriji nikako nije moglo biti prihvatljivo. Ovaj je korak učinjen da bi se onemogućilo ostvarivanje austrijskoga plana, koji bi inače spriječio prusku, toliko željenu hegemoniju u Njemačkom savezu. Pritom je u njemačkome javnome mnijenju prevladavalo prijateljsko raspoloženje prema Austriji.
Pitanje Schleswig-Holsteina dovelo je do zadnjega zajedničkoga djelovanja u okviru Njemačkog saveza, ali je i dalo povod odlučujućem raskidu. Danska je prekršila Londonski sporazum iz godine 1852., tako što nije poštivala poseban položaj vojvodina i što je potpuno prisvojila Schleswig. Pruska i Austrija ujedinile su se za borbu protiv Danske. Austrijske su trupe pobijedile kod Overseea i Veilea, a austrijsko-pruski odred ratnih brodova pod vodstvom se Tegetthoffa uspješno suprotstavio danskoj floti. U Bečkom je miru Danska morala ustupiti Schleswig i Holstein. Pruska bi najradije obje vojvodine bila uzela pod svoju upravu da učvrsti svoj položaj na Sjevernom moru i Baltiku. Austrija nije smjela dopustiti jačanje pruske moći, pa je stoga došlo do podjele administracije: Holstein je trebao biti pod upravom Austrije, a Schleswig pod upravom Pruske (Konvencija u Gasteinu, kolovoz godine 1865.).
Kada su se u proljeće godine 1866., suprotnosti ponovno zaoštrile, Austrija je htjela da Njemački savez odluči o pitanju Schleswig-Holsteina. Tada je Pruska sklopila savez s Italijom, uperen protiv Austrije, čime je prekršena povelja o Saveznom ugovoru. I Bismarck je podnio zahtjev za saveznom reformom, tako što je tražio isključenje Austrije iz Njemačkog saveza.
Kada je glasovanje Saveznog vijeća, s devet naspram šest glasova, zaključilo mobilizaciju za borbu protiv Pruske, a zatraženu od Austrije, pruski je poslanik savezni ustav proglasio nepostojećim i rat je počeo.
Na austrijskoj su se strani borili Bavarska, Baden, Württemberg, Hannover, Saksonija i Hessel-Kassel, dok su uz Prusku bili hanzeatski gradovi, sjevernonjemačke državice i Italija.
Od samoga je početka bilo jasno da će odluka biti donesena na ratnom poprištu na sjeveru, iako su se upravo ovdje morali boriti protiv bolje naoružanoga protivnika (pruska je pješadija tada već bila naoružana ostragušama, koje su se punile odostraga i čija je brzina ispaljivanja bila bitno veća od one kod austrijskih sprednjača). Zapovjednik austrijske vojske ovdje je bio Ludwig von Benedek, koji je pravo poznavanje terena pokazao tek na talijanskome ratnom poprištu.
Dok su na južnom bojištu borbe za Austriju protjecale povoljno, – naime, Talijani su potučeni kod Custozze – na sjeveru je 3. srpnja 1866. došlo do presudnog poraza Austrije i Saksonaca kod Königgrätza. Dana 22. srpnja sklopljeno je primirje, 6. kolovoza mirovni dogovor u Nikolsburgu, a 22. kolovoza mir u Pragu. Sjajna pobjeda Tegetthoffa, 20. srpnja, ispred dalmatinskog otoka Visa, nad nadmoćnom talijanskom flotom, za ishod je rata bila bez važnosti. Austrija se odrekla Venecije u korist Napoleona, koji ju je predao Italiji.
Saksonija je, na zahtijevanje Austrije, ostala teritorijalno netaknuta. Suprotno namjerama svojega kralja, Bismarck je proveo odricanje Pruske od teritorijalnih odstupanja habsburške države. Dobitak Hannovera, Kurhessena, Nassaua, Frankfurta i, naravno, Schleswig-Holsteina, zapravo je značio odštetu za prethodni potez. Austrija se složila s ovim aneksijama i sa stvaranjem Sjevernonjemačkog saveza, koji je Pruska sklopila s još postojećim sjevernonjemačkim državicama. Ustanovljena je samostalnost Južne Njemačke.
Lakerhäuser, 13. listopada 1866., Österreichische Bibliothek br. 22, str. 80., »Ausgewählte Briefe A. Stifters« (»Odabrana pisma A. Stiftera«), izdavač Moriz Enzinger, 1947., str. 271. »… Teška su vremena, međutim, bila zavladala Austrijom i Njemačkom. Mene je to vrijeme obuzelo na neizreciv način. Bio sam toliko veseo i jak, kakav već godinama nisam bio, i jedna me redovna i draga mi djelatnost usrećivala u mojoj šumi. U besmislenost rata, kakav je predstojao, uopće nisam vjerovao, sve dok on nije započeo.
Zatim nisam ni u snu vjerovao u mogućnost takva izlaza. Tako mi je protekao sretni mjesec lipanj. Dana 7. srpnja, nakon bitke kod Königgrätza, pošao sam svojoj supruzi u Linz. Više nisam mogao izdržati nemir i zbunjenost koja je vladala, pa sam pobjegao na svoj Berg Kirchschlag, gdje nisam čitao novine i gdje mi nitko nije smio pričati o ratu. Sve me to umirilo.
Početkom sam kolovoza ponovno pošao u Linz, a 9. kolovoza odavde sam krenuo u Lakerhäuser, kako bih nastavio prethodno prekinuti boravak. Ponovno sam počeo raditi. Dana 15. kolovoza, kada se užasno vrijeme toga ljeta počelo vedriti, pridružila mi se i moja supruga. I tako smo mi još uvijek tu. Strašne su posljedice rata sa sobom donijele i pošast dizenterije, pa sam strepio za Tebe i još pokojega prijatelja. Napiši mi bar nekoliko redaka, kako ste svi vi i kako uopće stoje stvari s ovom bolešću u Budimpešti i, ako ti je poznato, u Beču. Imam ovdje vrlo mršave »Linzer Zeitung«, a one ne kažu ništa o tome, a druge novine, posebice one manje, svojeg mira radi, uopće ne čitam. Ako se kolera, od koje je u Linzu bilo tek nekoliko oboljelih, i tamo proširi, tad tamo neću niti ići, već ću ostati ovdje, dok i tamo ne prođe. Zato sam i naručio zimske prozore za svoj mali ljetni stan. Moje je vrijeme, usuđujem se reći, podijeljeno na rad i zabrinutost.«
Borba za prevlast u Njemačkoj u smislu je malonjemačke ideologije bila završena. Bila je to ovdje i u Italiji pobjeda zamisli o nacionalnoj državi. Utoliko je godina 1866. značila početak jednoga novoga političkog razvitka. Za Austriju je ovakav ishod značio gubitak prestiža, koji će teško nadoknaditi, jer je sa sobom nosio i unutrašnjopolitičke posljedice. Nadnacionalna je misao, koju je najprije mogla predstavljati narodna država, bila ugrožena kroz zamisao o nacionalnoj državi, koja je čak i opstanak Austrije mogla učiniti upitnim. Njemački je dio Monarhije, zbivanjima godine 1866., oslabljen, pa su stoga brojno jači Slaveni i radikalni Mađari to htjeli iskoristiti. Tada je rješavanje mađarskog pitanja postao glavnim problemom austrijske politike.
Austrijsko-mađarska nagodba
Ustavni su eksperimenti, provođeni od godine 1859., propali zbog suprotnosti između predstavnika raznih naroda. Obećavajući su pregovori s Ugarskom prekinuti ratom godine 1866. U pripremi je bilo dualističko riješenje.
Početkom godine 1867. u Austriji su nastupile promjene u sastavu vlade. Federalistički usmjeren ministar Belcredi dao je ostavku, a na njegovo je mjesto došao Ferdinand von Beust. On je spretno vodio pregovore s Mađarima, među kojima su se isticali Ferenc Deak i grof Julius Andrassy, koji se upravo bio vratio iz pariške emigracije. Obojica su, – za razliku od Kossutha i njegovih pristaša – shvatila da se mađarski zahtjev za vlašću nad svim zemljama krune Sv. Stjepana može ostvariti samo unutar Habsburške Monarhije. Pregovori su doveli do sporazuma, s kojim se, usprkos mnogim prigovorima Slavena, složio i sam car. Deak je svojim utjecajem uspio pridobiti sigurnu većinu za »nagodbu« u ugarskome Državnom saboru. Taj je sporazum označivao ugovor Ugarske sa svojim kraljem, a ne s Austrijom. Tek su potkraj godine 1867. ovu nagodbu sa zakonima koji odgovaraju novom austrijskom ustavu prihvatile obje vladarske kuće austrijskoga carskog dijela, a potvrdio ju je i car.
Nagodba je predviđala podjelu Monarhije na dva dijela, tj. dvojnu monarhiju (dualizam).
U zapadnom je dijelu Carstva predvodio njemački element (»Zisleithanien«), a u istočnom mađarski. Austrija i Ugarska bile su ujedinjene ličnošću vladara. Vladar je bio austrijski car i apostolski kralj Ugarske.
I vanjsku politiku i vojsku i ministarstvo rata, kao i zajednička financijska pitanja vodila je jedna država – Austro-Ugarska Monarhija, preko triju zajedničkih carskih i kraljevskih (c. k.) ministarstava (»Carska ministarstva«), koja su bila odgovorna delegacijama, tj. odborima obaju sabora. Trgovačka, carinska i pitanja valute usklađena su u nagodbenim pregovorima koji su se održavali svakih deset godina.
Inače su ta dva dijela Carstva bile konstitucionalne monarhije sa zasebnim saborima, predsjednicima vlade i vlastitim zakonima. Ime Austrije u službenoj se uporabi spominjalo samo kao dio potpunog naslova i titule monarha.
Nagodba je trebala donijeti rješenje unutrašnjopolitičkih problema u Austriji, a došlo je do još većih nacionalnih napetosti. Osobito su Slaveni bili ogorčeni. Njihov je vođa Palacky govorio: »Dan kada je proglašen dualizam, istodobno je i rođendan panslavizma u njegovu najmanje poželjnom obliku.« No, i razne su se nacije u Ugarskoj osjećale prikraćene u odnosu na Mađare. Zbog tendencije da se stvori mađarska narodna država, nastajale su napetosti i suprotnosti koje su imale nemile posljedice. Kasnija su vremena stoga inicijatore ove nagodbe, koja je, doduše, donijela privremeno rješenje, ali je umjesto trajnog pomirenja izazvala nacionalne borbe kojima je počela propast Habsburškog Carstva, prozvala »krvnicima monarhije«.
Era liberalizma
U prosincu godine 1867., austrijski je dio Carstva dobio svoj novi ustav. Taj je ustav bio izraz prevladavajućega liberalnog duha, koji je, uz ostalo, utvrdio »temeljna prava« državljanina (pravna jednakost, sloboda vjere i savijesti, nepovredivost vlasništva i drugo). Među tim pravima treba posebno istaknuti članak 19. (kasnije 21.) s uvodnom formulacijom: »Svi su narodi ove države ravnopravni, i svaki narod ima nepovredivo pravo na očuvanje i njegovanje svoje nacionalnosti i jezika«. Ovaj članak i njegovo tumačenje bili su vrlo važni za nacionalna prava u Austriji.
Od godine 1868. do 1870., knez Karlo (»Carlos«) Auersperg bio je predsjednik austrijske vlade. Otpor liberala prema konkordatu najbolje se pokazao u zakonodavstvu; odnosio se na veze između Crkve i države. Tako je 14. svibnja 1869. proglašen »Državni zakon o narodnim školama«, čime je stvorena obvezna interkonfesionalna osmogodišnja osnovna škola. No, takva je škola isto tako predviđala moralno-vjerski odgoj djece i zadržavanje obvezne vjerske nastave. Carev je odnos prema politici vlade uvijek bio lojalan, iako nije bio oduševljen anticrkvenim stavom liberala te je to i pokazivao rezerviranim držanjem naspram Auersperga.
Njegovo je »građansko ministarstvo« bilo ugroženo i osobnim nesuglasicama između vodećih političara u Monarhiji. Osobito su se u mišljenjima razilazili ministar vanjskih poslova Beust i Auersperg. Tako je Beust, donekle, na svoju ruku, nakon nagodbe s Ugarskom pokušao isposlovati i nagodbu s Češkom. No, potcijenio je upornost češkog vodstva, koje je tražilo čistu personalnu uniju s Austrijom, pa čak, ovisno o okolnostima i pravo na izbor nehabsburškoga kralja. I drugi su slavenski narodi postavljali svoje zahtjeve. Poljaci su uspjeli poljski učiniti službenim jezikom u svojoj zemlji te su ustanovili poseban položaj za Galiciju.
Vrijeme nakon godine 1866. u vanjskopolitičkom je smislu bilo u znaku nastojanja Napoleona III. da zatomi rastući pruski utjecaj u Europi i učvrsti položaj Francuske. Također se trudio oko stvaranja saveza s Austrijom, koji isprva nije uspio zbog suzdržanog Beustova stava.
Francuska su se nadanja zauvijek raspršila kada je u Austriju pristigla vijest o tragičnoj smrti cara Maksimilijana od Meksika, koju je javnost s pravom većinom pripisala Napoleonovoj krivnji.
Nadvojvoda je Maksimilijan, ljubazni i nadareni mlađi brat Franje Josipa, kao vicekralj u Lombardiji slijedio politiku pomirenja. Od godine 1859. živio je povučeno u dvorcu Miramare kod Trsta. Ovdje je godine 1863. primio ponudu meksičke carske krune preko jedne konzervativno-crkvene stranke koja se uz francusku pomoć trudila nametnuti svojim liberalnim protivnicima.
U svibnju 1864., Maksimilijan dolazi u Meksiko, gdje, međutim, nije mogao ustrajati, nakon što je Napoleon III. povukao francuske trupe pod dojmom prijetećega stava Sjedinjenih Država. Maksimilijanove su vlastite snage uskoro potučene, njegovo je zadnje utočište, utvrda Queretaro, palo zbog izdaje, a on sam strijeljan je 19. lipnja 1867., pod smrtnom presudom ratnog suda, zajedno s još dva generala. Maksimilijanova je častoljubiva supruga, belgijska princeza Charlotte, uzaludno pokušavala dozvati pomoć u Europi, no slomila se još prije smrti svojega supruga. Umrla je u visokoj starosti, potpuno pomračena uma, godine 1927.
Tada je Napoleon III. pokušao pridobiti Austriju i Italiju za stvaranje trojnog saveza, no taj je plan propao zbog talijanskih teritorijalnih zahtjeva. Budući da je Francuska bila upoznata s antipruskim stavom vodećih ličnosti u Austriji, ona je i nakon izbijanja njemačkofrancuskog rata godine 1870. vjerovala u intervenciju austro-ugarske vlade u korist Francuske. Međutim, Car Franjo Josip odlučio se za jednostavnu (»nenaoružanu«) neutralnost.
Stvaranje novoga Njemačkog Carstva (godine 1871.) raspršilo je i zadnju nadu Austrije za ponovnim uspostavljanjem svoje hegemonije u Njemačkoj. Vlada se pomirila s tom činjenicom, ali se zato u političkom razmišljanju dijela stanovništva zaoštrio svojevrstan razdor.
Biti »velikonjemački« orijentiran značilo je do godine 1866. zastupati političku hegemoniju Austrije u njemačkomu prostoru, a sada su austrijski velikonijemci kao stranka njemačkih nacionalista postali političke pristaše često tako nekritički veličane malonjemačkopruske države. Oni su htjeli Austriju pripojiti toj novoj Njemačkoj. Uglavnom su bili anticrkveno i antisemitski nastrojeni, te su težili njemačkoj hegemoniji u austrijskom dijelu Carstva.
Jedna bi nadnacionalna »velikoaustrijska« ideja za ovu višenacionalnu državu bila više nego potrebna, no njezinu su se ostvarenju suprotstavili dualizam i sve manji osjećaj zajedništva kod naroda u austro-ugarskoj državi, koji su sve više bili prijemljivi za nacionalistička strujanja. Politički se interes sada počeo buditi u širokim slojevima stanovništva, iako je cenzusno izborno pravo, još uvijek mnogima uskraćivalo pravo glasovanja.
Nastajale su političke stranke. Osim već spomenutih Njemačkih nacionalista, postojali su i Konzervativci koji su se borili i protiv Njemačkih nacionalista i protiv Liberala. Iz te je stranke, nakon godine 1875., iznikao Karlo od Vogelsanga, čovjek novih ideja. Htio je provesti socijalnu reformu s naglaskom na staleška stajališta. Njegova je glavna politička zadaća bilo održanje srednjega staleža. Konzervativci su u tim krugovima, kao i na agrarnim područjima, imali mnoge pristaše.
No, kod radnika spomenute stranke uopće nisu imale uspjeha, jer su se oni svojom većinom priključili novoj stranci Socijaldemokrata. Radnički je pokret isprva bio više pod utjecajem Ferdinanda Lassallea i njegovih ideja marksisitičke ideologije. Svojim je rascjepom u »umjerene« i »radikalne« pripadnike bitno oslabljen. Pitanja izborne reforme srušila su Auerspergovo ministarstvo (godine 1870.). Uslijedilo je ukidanje konkordata, što je bilo djelo liberala, čija je politička važnost tada već počela padati.
Godine 1871. grof Hohenwart preuzeo je vladu. Bio je konzervativac i prijateljski nastrojen prema Slavenima. No, vodeći čovjek koji je razrađivao Hohenwartove dalekosežne planove bio je ministar trgovine i poljoprivrede Albert Schäffle. Njegovo su djelo »Temeljni članci« (»Fundamental-artikel«), koji su težili izjednačenju Češke s Ugarskom i federalističkome prestrukturiranju austrijskog dijela Carstva. Ubrzo zatim i druge su carske zemlje, odnosno nacionalnosti, zahtijevale ista prava. Ugarska je objavila da je ugrožen dualizam, a Hohenwartov je plan i kod njemačkoga stanovništva izazvao neprijateljski odjek. Sve ovo toliko je ozlovoljilo cara da je odbacio spomenute »Temeljne članke«, na koje su Česi bili, sasvim sigurno, računali. Hohenwartov je kabinet dao ostavku, a njemačko-slavenske suprotnosti još su se više pojačale.
Predstavniku njemačkih liberala knezu Adolfu Auerspergu povjereno je stvaranje vlade. Jedno od prvih postignuća te vlade bila je provedba novoga izbornog zakona, koji je odredio da Državni sabor više neće biti biran preko Zemaljskih sabora, već izravnim izborima četiriju kurija: veleposjedničke i gradske, te vijećnice trgovačkih komora i seoskih općina (što je oko 6 % stanovništva). Prilikom izglasavanja zakona nedostajali su Česi. Novi su izbori, godine 1873., za liberale protekli bez uspjeha, ali su doista ojačali federalističke krugove.
Razlog je tome najvjerojatnije veliki bankovni stečaj 9. svibnja 1873., koji je sa sobom povukao i mnoga industrijska poduzeća u kojima su udio imali političari liberali. Austrougarska je vanjska politika pod vodstvom Beustova nasljednika, grofa Juliusa Andrássyja, napravila odlučan zaokret i započela suradnju s Njemačkim Carstvom.
Bili su i u doticaju s Rusijom i Italijom, no Andrássy se pribojavao nadmoćnog utjecaja Rusije na Balkanu pa je stoga pojačao diplomatsku suradnju s Bismarckom.
U turskim su balkanskim pokrajinama s kršćanskim stanovništvom, posebice u Bugarskoj, godine 1876. počeli izbijati ustanci. Srbi su napali Turke, ali su potučeni. Godine 1877. Rusija je, kao zaštitnica pravoslavnih kršćana na Balkanu, Porti objavila rat, koji je nakon tvrdokornoga turskog otpora, uz pomoć ustanika, završio pobjedom ruske vojske.
Austrija se zajedno s Njemačkom i Engleskom odlučila suprotstaviti ruskom planu, koji se odrazio mirovnim odredbama u San Stefanu (ožujak 1878.) i koji je predviđao gotovo potpunu podjelu turskoga europskog dijela. Njemačka je sazvala europsku konferenciju u Berlinu, na kojoj je trebalo biti odlučeno o novomu teritorijalnom poretku na Balkanu.
Rusija se složila s tim kako bi spriječila prijeteći rat. Na Berlinskom je kongresu (u lipnju 1878.), među ostalim, donesena za Austriju vrlo bitna odluka o Bosni i Hercegovini. Obje su pokrajine došle pod austrijsku upravu. Ova je okupacija zahtijevala veliku vojnu mobilizaciju kako bi se slomio otpor muslimanskih četa. Priključenje je željela samo katolička hrvatska manjina (oko 25 %), dok su muslimani bili za nastavak turske vlasti, a pravoslavci za priključenje Srbiji. Srbija i Crna Gora nisu bile oduševljene okupacijom Bosne i Hercegovine.
Izvrsnoj je austrijskoj upravi već ubrzo pošlo za rukom da većinu stanovništva na okupiranom području pomiri s novom vlašću, koja je ovoj zemlji najprije omogućila snažan razvoj privrednih snaga, a zatim stvorila i dobro organizirano školstvo i zdravstvo.
Savezna politika – Vlada grofa Eduarda Ta a f f e a
Okupacija Bosne i Hercegovine sa sobom je donijela zaokret u unutrašnjoj politici. Liberali su u tom dobitku vidjeli samo jačanje slavenskog elementa u Monarhiji te su se tome suprotstavljali, čime je njihov ugled pao u nekim slojevima stanovništva, ali i u dvorskim i u vladinim krugovima. S Taaffeovim je ministarstvom započelo novo razdoblje austrijske unutrašnje politike. Vlada se oslanjala na konzervativce, kao i na Čehe i Poljake, s kojima se takva koalicija pokazala prilično trajnom. Trebala se održati petnaest godina.
Nasuprot austrijskoj unutrašnjoj politici, koja je bila ipak više prijateljski nastrojena prema Slavenima, vanjska je politika bila njemački orijentirana. Vladao je strah od panslavenskih ruskih nastojanja, pa je stoga 7. listopada godine 1879. sklopljen savez s Njemačkom, koji je predviđao međusobnu pomoć u slučaju ruskog napada na jednog od saveznika. U slučaju napada neke treće sile obvezali su se na dobronamjernu neutralnost.
U međuvremenu je Italija, zbog francuskog zauzimanja Tunisa, postala francuskim neprijateljem. Stoga se i trudila oko primitka u dvojni savez. Trojni savez sklopljen je u svibnju 1882., a Italiji je osigurao potporu obaju saveznika u slučaju francuskog napada. Italija je iz toga saveza izvukla najveću korist; bila je, naime, prilikom ruskog napada na Austriju obvezana samo na neutralnost. Stanovništvo i vladini krugovi bili su nepovjerljivi prema talijanskom savezniku, čija je država nastala na austrijski trošak i na koju se s pravom posumnjalo da želi prisvojiti južni Tirol i jadransku obalu. Godine 1883., ovom se trojnom savezu, u slučaju rata s Rusijom, priključila i Rumunjska.
U austrijskoj su se unutrašnjoj politici, u Taaffeovoj eri, počeli nagoviještati razni sudbonosni zaokreti. Grof Eduard Taaffe bio je sposoban političar. Tako je određenim priznanjima postigao ponovno uključenje Čeha u sabor, no, usprkos svojoj pomirljivoj taktici, nije mogao spriječiti proširenje borbi među nacionalnostima u Češkoj, nastalih zbog neispunjivih zahtjeva stranke Mladih Čeha, koja se širila velikom brzinom. Suprotnosti su rasle i među drugim nacijama unutar monarhije.
Taaffe je najuspješniji bio sa svojom socijalnom politikom. Regulirao je seljačko nasljedno pravo i stvorio ograničen, ali ipak djelotvoran zakonik o zaštiti radnika (osiguranje u slučaju nesreće, zdravstveno osiguranje, obrtna inspekcija, ograničeno radno vrijeme). Većina se radničkih nada, naravno, nije ispunila, što je kao posljedicu imalo mnoge radničke nemire.
Svojedobnu je podjelu radničkog pokreta na radikale i umjerene prevladao godine 1888. Viktor Adler, najznačajniji vođa socijaldemokrata. Ta je stranka nastojala proširiti izborno pravo i na najsiromašnije slojeve stanovništva, kako bi i ovi svojim pristašama donijeli priznanje u Narodnoj skupštini.
Još je godine 1882. Taaffe postigao sniženje imovinskog ograničenja (najmanji porezni iznos za one s biračkim pravom) s deset na pet forinti i time mnogim seljacima i malograđanima osigurao izborno pravo (»Fünfgul-denmänner«, petforintaši). Godine 1893. socijaldemokrati su priređivali manifestacije za izborno pravo, a Taaffe je Državnom vijeću iznio zakonski prijedlog da se u okviru kurijalnoga izbornoga prava, unutar gradskih i seoskih kurija, izborno pravo proširi na sve državljane. Taaffeov se plan nije probio, a time je pala i njegova vlada, koja je okarakterizirana nazivom »Fortwursteln« (tavoraonica). Ipak je Taaffe uspio ostvariti neke naume i održati se dugo u službi. Njegovi nasljednici nisu posjedovali ovu sposobnost.
U vrijeme Taaffeove vlade austrijski prijestolonasljednik Rudolf čini samoubojstvo. On je osobno bio privržen liberalima i Mađarima, bio je nastrojen antiruski, ali i protiv prečvrste veze s Njemačkom.
Prijestolonasljednikom je tada postao carev nećak, proslavenski i konzervativno-katolički nastrojen nadvojvoda Franjo Ferdinand von Habsburg-Este. Radi postizanja unutrašnjopolitičkog zadovoljstva u Monarhiji privremeno mu se potrebnim učinio trijalizam, umjesto dualizma. On je za Južne Slavene predviđao ista prava kao za Mađare. U vanjskoj politici u dobrom je odnosu s Rusijom vidio rješenje mnogih političkih problema Monarhije.
Politička kriza i borbe među nacionalnostima (1894.-1914.)
a) Političke stranke
U tih zadnjih dvadeset mirnih godina, poklonjenih Monarhiji, još su se zaoštrila nastojanja raznih stranaka i nacionalnosti.
Njemački su nacionalisti u Georgu Schönereru našli radikalnog vođu, čiji je neskriveni konačni cilj bilo priključenje alpskih i sudetskih zemalja Njemačkom Carstvu. U svojem idolu Bismarcku, međutim, nisu naišli na uzajamnu ljubav, jer je on u sastavu Dunavske Monarhije vidio nužnu pretpostavku za sigurnost Njemačke. Ta je Njemačka nacionalistička stranka bila izrazito antisemitska, a već ubrzo i anticrkveno orijentirana. U vrijeme prelaska stoljeća nastao je pokret »Los–von–Rom« (»Bez Rima«), kojem nije bio suđen bitniji uspjeh.
Nasljedstvo konzervativaca preuzela je nova Kršćansko-socijalna stranka. Ona je okupljala antiliberalne snage s kršćanskom orijentacijom. Dr. Karl Lueger postao je njezin najznačajniji vođa. On je prije svega znao pridobiti malo građanstvo i obrtnički srednji stalež u Beču. Iako je iskreno prisegnuo austrijskoj državnoj misli, trebalo je proći vremena da pobijedi sumnju konzervativnih krugova, pa čak i cara. U socijalnopolitičkom pogledu preuzeo je program Vogelsanga. U razdoblju od godine 1897. do 1910., on je kao bečki gradonačelnik razvio vrlo aktivnu i značajnu djelatnost. Plinare i električne centrale zajedno su s tramvajima preuzele općine, sagrađen je i drugi vodovod za opskrbu pitkom vodom (prvi je vodovod bio djelo liberalne općinske uprave) i unapređivano je gradsko zdravstvo. U gradu Beču tada je vladala živa znanstvena djelatnost.
Socijaldemokratska stranka, koju je ujedinio Viktor Adler, sastojala se većinom od radnika iz donjoaustrijskih, štajerskih i češko-moravskih industrijskih okruga. U javnosti se izrazito počela isticati još u godišnjim svibanjskim svečanostima, koje se održavaju od godine 1890. S obzirom na poimanje svijeta, od Lassalleovih su teza prešli na Marxove. Stranka je načelno imala međunarodno usmjerenje, iako je u sebi samoj također osjetila borbe među nacionalnostima. No, i ovdje su se bavili mogućim rješenjima.
Prestrukturiranje države prema federalističkim načelima i nacionalnim upravnim područjima, činilo se nužnim.
Politički zainteresiran i organizatorski nadaren sedlarski pomoćnik Leopold Kunschak započeo je godine 1892. s održavanjem skupova kršćanskih radnika. Oni su se politički priključili kršćansko-socijalnoj stranci.
b) Unutrašnjopolitički krugovi
Nakon prijelaznih ministarstava koja su kratko trajala, godine 1895. namjesnik je Galicije grof Kasimir Badeni preuzeo vodstvo nad vladom. To je bila »vlada s čvrstom rukom«, kakvu je car želio. Započeo je dobro tako što je za sebe pridobio stranku Mladih Čeha, i to ukidanjem opsadnoga stanja u Pragu, koje je izbilo nakon teških izgreda.
Njegova je izborna reforma (godine 1896.) naišla na odobravanje. Četiri su biračke kurije dopunjene petom, u kojoj su svi muški državljani (iznad 24. godine života) imali izborno pravo.
Nakon ovoga uspjeha Badeni je odredbom o jezicima htio napraviti pomak u pitanju nacionalnosti. Prva je odredba zahtijevala dvojezično uredovanje svih civilnih službi u Bohemiji, a druga je od svih službenika tražila savršeno prisvajanje obaju zemaljskih jezika u iduće tri godine. Analogne su odredbe bile izdane za Moravsku. Odredbe su se, naravno, prije svega odnosile na njemačko činovništvo, koje vrlo često nije poznavalo drugi zemaljski jezik. Reakcija je na te odredbe bila vrlo burna, izbile su velike ulične demonstracije u Beču i u drugim gradovima, te užasni prizori u Državnom vijeću. Kada su se nemiri još više pogoršali, car je naredio zatvaranje sabora i Badenijevo otpuštanje.
Nakon tih je dogadaja Državno vijeće bilo nesposobno za rad, pa se vladalo s pomoću prava na naredbe u slučaju nužde (članak 14.), i pokušavalo nesretnoj jezičnoj svađi doskočiti pregovorima s razumnim izlaganjima. No, ništa nije pomoglo; borba se ponovno proširila na ulicu. Nacionalne su se strasti već toliko uskovitlale da se sporazum činio nemogućim.
Stajalište pojedinih grupa naroda nije bilo okarakterizirano samo stranačko-političkim već i regionalnim razlikama. Nijemci iz sudetskih zemalja težili su nacionalno jasno odijeljenim upravnim općinama. Štajerci, Koruščani i Tirolci htjeli su zadržati jedinstvo svojih zemalja.
Velški su pak Tirolci željeli svoju autonomiju unutar Tirola, isto kao i Talijani unutar Gorice- Gradiške, dok su se Trst i Istra htjeli držati svojih povijesno utemeljenih povlastica. Poljaci su zahtijevali prevlast u Galiciji, gdje su htjeli u pokornosti držati Rusine i stvarati svoja prava kao manjine u Šleskoj. Intenzitet ovih sukoba također je bio vrlo različit; u Češkoj jači nego u Moravskoj i u Šleskoj, te razmjerno slab u višejezičnoj Bukovini.
Najčešće su nacionalističke skupine bile i antisemitski nastrojene, što nije ostalo bez učinka na držanje Židova. Bečki je pisac i urednik Theodor Herzl, oživio nacionalno-židovski, cionistički pokret, s kojim je pristaše našao tek kod manjine svojih istovjernika. Austrijski su se Židovi većinom držali asimilacijske ideje.
Koerberovo je ministarstvo pokušalo podupiranjem privrednih interesa skrenuti pažnju s nacionalnih borbi. Jedan je sveobuhvatni privredni plan bio usmjeren na energičnu gradnju prometnih veza (gradnja željezničkih pruga i kanala), za što je bio predviđen veliki kapital. No, ono čemu se Koerber nadao, nije se dogodilo. Pitanja privrede i kulture nisu mogla, nailazeći na ma kako velik interes, gurnuti u pozadinu politička i nacionalna pitanja. Ernest von Koerber, koji je s najboljim namjerama i »bez velikih strasti« želio ispuniti svoju zadaću, ubrzo je dobio protivnike u Česima, Poljacima, pa i Nijemcima. No, na najveći je otpor naišao kod Mađara. Uvrijeđen i ispunjen pesimizmom prema budućnosti, ovaj je sposobni čovjek dao ostavku potkraj godine 1904.
Borbi između nacionalnosti, međutim, nije bilo samo u austrijskom dijelu Carstva.
Mađarska politika prema nacionalnostima postajala je sve bezobzirnija i značila je teško opterećenje za unutrašnji ustroj Monarhije. Ugarska je sustavno pokušavala većinu manjina, a osobito onaj sloj sa sve boljim socijalnim položajem, otuđiti od njihovih nacionalnosti. Da ne bi ozlovoljili Mađare, u Beču su preko ovih postupaka prešutno prelazili, što se poslije pokazalo kobnom pogreškom. Ozbiljna bi veza s Hrvatima, koji su prema Mađarima bili ne baš prijeteljski nastrojeni, ali ipak donekle zaštićeni svojim posebnim položajem u odnosu na tendenciju mađarizacije, možda bila povoljna za onemogućavanje ostvarivanja mađarskih
nastojanja.
Mađarska Stranka nezavisnosti, izrazito radikalnoga profila, godine 1905. pobjeđuje na izborima i postavlja neumjerena zahtijevanja. Vojna je vlada vladajućim krugovima htjela oduzeti vlast, što je izazvalo izražavanje istih želja i u Austriji. Nakon što su, carevim držanjem, koji se od izdavanja.
Općeg izbornog prava nadao jačanju konfesionalnih i socijalističkih masovnih stranaka, a time i slabljenju građansko-nacionalističkih grupa i jenjavanju konflikta među nacionalnostima, svladani otpori različitih grupa, kraj godine 1906. donio je taj toliko priželjkivani izborni zakon, u eri baruna od Becka. U svibnju 1907. prvi je put prema općem, ravnopravnom, izravnom i tajnom izbornom pravu, izabran parlament.
Prvi su izbori donijeli očekivani prodor masovnih stranaka. Kršćansko-socijalna stranka dobila je 96 mandata, socijaldemokrati 87, Njemački je nacionalni savez imao 90 zastupnika, a Schönererova je stranka brojila tek tri mandata.
Godine 1905. nacionalna je sporazumna politika postigla manji uspjeh. »Moravska nagodba«, zaključena između Nijemaca i Čeha u zemlji, predviđala je izbor zemaljskog sabora prema nacionalnim kurijama. Slična je nacionalna nagodba uspjela godine 1910. četverojezičnoj Bukovini.
O nastojanju da postigne, po mogućnosti što pravednije rješenje, u konfliktu među nacionalnostima svjedoči tada vrlo cijenjeno djelo erdeljskog Rumunja Aurela Popovicija »Die vereinigten Staaten von Großösterreich« (»Ujedinjene države Velike Austrije«), (godine 1906.), u kojem je predloženo 15 nacionalnih državnih jedinica za 11 nacionalnosti u Monarhiji.
c) Politika prema Balkanu
Nakon gubitka svojeg položaja u Njemačkoj i Italiji, čini se da je Balkan ostao jedino područje gdje je Austrija mogla provoditi aktivnu vanjsku politiku. Okupacija Bosne i Hercegovine trebala je biti polazno točka za to. Glavni su problem bili odnosi sa Srbijom, koji nisu bili povoljni, jer je plan za stvaranje velikosrpskog carstva predviđao i područja obje okupirane zemlje i jer su se Srbi osjećali prevareni od strane Austrije. Prevlast jedne rusofilske radikalne stranke u političkom životu Srbije povećala je napetost između Monarhije i susjedne balkanske države. Ovaj se kritični razvoj događaja opasno zaoštrio »svinjarskim ratom« godine I906. Srbija je bila upućena na izvoz stoke u Austriju, koji su mađarski vlastelini doživljavali kao konkurenciju. Nastala je neka vrsta privrednog rata između Monarhije, koja je zatvorila svoje tržište, i Srbije, što je usplamtjelo mržnju srpskih seljaka protiv Austro-Ugarske.
Dodatnu je napetost stvarala planirana gradnja željezničke pruge do Soluna, od koje je ionako bila sagrađena tek pruga od Beča do Aspanga. Rusija je u ovome projektu vidjela upletanje u vlastite planove na Balkanu.
Promjena ustavnopravnog položaja Bosne i Hercegovine već je godine 1908. mogla dovesti do rata. Austrijski je ministar vanjskih poslova Aehrenthal okupaciju htio predstaviti kao aneksiju, kako bi obje zemlje mogao pripojiti Austriji.
Izuzetno bitnu ulogu pritom su imali planovi mladoturskih revolucionara, koji su nakon pada sultana Abdul Hamida, nakanili uvesti parlamentarni sustav i provesti izbore, a sve to i u Bosni i Hercegovini, koja je još uvijek bila formalno podređena sultanovoj vrhovnoj vlasti. Bilo je nemoguće da Austrija dopusti takvo što.
Iznenađujuće brzo je provedena aneksija. U Rusiji i Srbiji zazvonio je ratni alarm, Turska je protestirala, a i druge su države time bile razljućene. No, Aehrenthalu je, usprkos lošem odjeku, uspjelo izbjeći širenje ratnih zbivanja. Tako su Turci dobili novčanu odštetu. Budući da se Rusija još nije uspjela oporaviti od rata s Japanom i od revolucije, da je Njemačka sekundirala Monarhiji, a Francuska se, iako ruski saveznik, nije uključila, Srbija se, iako najviše eksponirana, morala povući. Tako je sačuvan mir.
Jačanje austrijske pozicije na Balkanu imalo je, međutim, negativne posljedice na talijanskog trojnog saveznika. Kao »kompenzaciju« mogla je tražiti ili neki austrijski predio ili blokiranje Jadrana učvršćivanjem u Albaniji. Stoga je sklopljen ugovor s ruskom vladom, koji se osobito odnosio na balkanska pitanja i koji je svjesno htio spriječiti svako širenje Habsburškog Carstva, dok su se međusobno, u vlastitim ekspanzionističkim planovima, koji su se izravno odnosili na morske tjesnace i Tripolis, obvezali na potporu. Osim toga su se kao još jedno opterećenje, nesmetanim djelovanjem, pojavili iredentisti, koji su težili pripojenju Italiji, onih austrijskih predjela čije je stanovništvo govorilo talijanskim jezikom.
Nepovjerenje u tog savezničkog partnera u Austriji se pojačalo, pa se vrhovni zapovjednik Conrad von Hötzendorf bavio mišlju o ratu protiv Italije, za što, međutim, kod ministra vanjskih poslova Aehrenthala nije naišao na odobravanje.
Unutrašnja je politika, ove zadnje godine prije izbijanja Prvoga svjetskog rata, bila obilježena izmjenjivanjem opstrukcije i ozbiljnoga rada u Carevinskom vijeću. Uvijek su se iznova vodili pregovori oko njemačko-češke nagodbe, pa se katkad činilo da se sporazum zaista priželjkuje. Od početka godine 1914. vladao je ministar Stürgkh, ali je nakon obnovljena protivljenja zbog članka 14., to činio bez Carevinskog vijeća. Mađarska je pod ministrom Tiszom provodila čvrstu politiku mađarizacije, na štetu time pogođenih naroda i vodećih ljudi austrijskog dijela Carstva.
U rujnu godine 1911., pod potpuno ništavnim izgovorom, Italija započinje rat protiv Turske kako bi osvojila Tripolis i Cirenaiku. Taj je rat dao povod za savez balkanskih država i za izbijanje Prvoga balkanskog rata (godine 1912.), u kojem su Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka potukle Turke. Austriji je tada pošlo za rukom da provede stvaranje albanske nacionalne države, koja je Srbiji trebala zatvoriti put na more. U Drugom je balkanskom ratu (gođine 1913.), kojeg je Srbija u savezu s Rumunjskom i Grčkom vodila protiv Bugarske, Austrija pokušala intervenirati u korist Bugarske, čime je, medutim, razbjesnila svojega savezničkog partnera, Rumunjsku.
Tok i ishod obaju balkanskih ratova nanovo su pogoršali političku i vojnu poziciju Austrije. Široki su se slojevi stanovništva nadali da će se energični prijestolonasljednik Franjo Ferdinand u vanjskoj politici uspjeti pomiriti s Rusijom i time uvesti mir na Balkanu, a u unutrašnjoj politici provesti federativno preuređenje Monarhije s obzirom na sve nacionalnosti u Austriji. Srpski su krugovi u prijestolonasljedniku Franji Ferdinandu vidjeli neprijatelja vlastitih velikosrpskih planova.
Austrijska su se nadanja u budućnost, a uz to i mir u cijeloj Europi, raspršili, kada su 28. lipnja 1914., u Sarajevu mladi bosanski atentatori srpske nacionalnosti ubili prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu, koji su zbog prisustvovanja vojnim vježbama (manevrima) boravili u Bosni.
Taj pucanj je de facto pokrenuo vihor zbivanja koji će dovesti do Prvog svjetskog rata a koje je bio vojni sukob između država članica Antante (Ujedinjenoga Kraljevstva, Francuske i Ruskoga Carstva) i njihovih saveznika (Srbije, Crne Gore, Rumunjske, Grčke, Japana, Sjedinjenih Američkih Država i niza manjih zemalja) s jedne strane te dviju država članica Trojnoga Saveza (Njemačkog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije) i njihovih saveznika (Osmanskog Carstva i Bugarske), koje su pak s druge strane tvorile Centralne sile. Italija je bila članica Trojnoga Saveza, ali se 3. kolovoza 1914. proglasila neutralnom da bi kasnije pristupila Antanti. U ratu je sudjelovalo 36 država od ukupno njih 54, a rat se vodio na teritoriju 14 država. U njemu je sudjelovalo približno 70 milijuna ljudi, od kojih je oko 10 milijuna poginulo, a 21 milijun bilo ranjeno, te uništene goleme količine materijalnih dobara. S obzirom na to da je Prvi svjetski rat bio pozicijski ili rovovski rat, većina poginulih i ranjenih bili su vojnici.
Reakcije na događaje iz 1848 godine,
Mađarska kroz veliki rat, misli se na prvi svijetski rat , te na kraju a ni malo zanimljivo poslije Trianonskog mirovnog ugovora i tijekom drugog svjetskog rata sve do Revolicije u Mađarskoj 1958.
Na samom ulasku u Muzej je stalna postava na temu Reakcija na događaje iz godine 1848..
Dio priče vam donosim u nastavku.
Mnogo je teža situacija bila u Ugarskoj. Revolucionarna je vojska svojim uspjesima omogućila Kossuthu da proglasi republiku. Tek je uz rusku oružanu potporu, revolucionarnoj vojsci nanesen konačan poraz (kapitulacija kod Vilagosa), a ustanak je ugušen u kolovozu godine 1849. Strogi je sud donio odluke o mnogim smrtnim presudama, dotadašnji je ustav ukinut, a vojska i policija međusobno su podijelile upravu nad zemljom, koja je izgubila sva prava svojeg, nekada posebnog položaja.
Tako je prebrođena još jedna državna kriza. Sada se moglo posvetiti hitnim zadaćama unutrašnje politike.
Već je u ožujku 1849. raspušten Državni sabor (Reichstag) u Kromerižu. Veliko je dostignuće ovog sabora razrađeni ustavni nacrt, koji se ozbiljno odnosio prema problemima centralizma i federalizma i koji je trebao zadovoljiti sve nacionalnosti. Držali su se demokratskoga principa: car je trebao imati tek pravo odgodnog veta za odluke Državnog sabora.
Vlada je izradila jedan protunacrt ustava koji je bio zamišljen centralistički za cijelu monarhiju i koji je predviđao apsolutno pravo veta za vladara, kao i pravo vlade na naredbe u slučaju nužde (članak 14). Prije no što su zastupnici ovaj ustav službeno mogli prihvatiti, Državni je sabor raspušten. Ovaj je vladin ustavni nacrt, carskim manifestom, postao poznat kao »oktroirani ustav«, koji je, međutim, ostao samo na papiru, jer Državni sabor više nije sazivan. Uslijedio je povratak apsolutizmu. Autoritativno vođena jedinstvena država bila je cilj vodećega državnika, kneza Felixa Schwarzenberga.
Ali ovaj se neoapsolutizam bitno razlikovao od predrevolucionarnog režima. Radilo se mnogo i energično. Tako su pokrenute različite reforme u unutrašnjoj upravi. Izvršena je podjela na političke i sudske okruge, organizirana je žandarmerija za poboljšanje sigurnosnih uvjeta u zemlji, poduzete su mjere za uvođenje općeg poreza na zemlju i dohodak, kao i za uklanjanje još uvijek postojeće carinske međe između Austrije i Ugarske.
Čak se ni sposobni ministar financija Bruck nije znao nositi s financijskim poteškoćama. Među nedvojbeno najvažnije reforme ovog režima, ubraja se reorganizacija i obnova obrazovnog sustava, koju je proveo ministar školstva Thun-Hohenstein. Uglavnom se odnosila na gimnazije, stručne i visoke škole.
Trudili su se i oko bliže suradnje s Katoličkom crkvom. Uklonjene su razne jozefinističke mjere. »Placetum regium« je pao, a s njim i kontrola vladara nad crkvenim proglasima. Povećala se biskupska disciplinska vlast i crkveni utjecaj na škole. Naposljetku je godine 1855. sklopljen sporazum, konkordat, s Crkvom, gdje su joj priznata posebna prava u ženidbenu zakonodavstvu i školstvu. Pregovore s Rimom vodio je bečki nadbiskup, kardinal Rauscher. U liberalnim je krugovima konkordat odbijen. Nakon Schwarzenbergove je smrti (godine 1852.), Alexandar barun od Bacha, postao ministar unutarnjih poslova, koji je – oslanjajući se na Crkvu, vojsku i činovništvo – nastavio provoditi apsolutistički sustav.
Vanjska politika ovog desetljeća baš i nije bila uspješna. Počele su se pojavljivati suprotnosti između Rusije i Austrije. Dosadašnja povezanost ovih dviju država počela je slabiti zbog njihovih obostranih interesa na Balkanu, koji su ih učinili konkurentima. Kada su zapadne sile, Engleska i Francuska, podržale turski otpor prema ruskim osvajačkim planovima (Carigrad!), u kojima se nazirala opasnost za Dardanele, tada je Austrija sebe htjela vidjeti u ulozi posrednika.
Rusija se, međutim, nadala potpori vlastita stajališta, pa ju je njezin izostanak ozlovoljio. Sve je ovo dovelo do ofenzivnog rata zapadnih sila i Turaka protiv Rusije (Krimski rat, 1853.-1856.). Zapadne su sile svoje trupe iskrcale na Krimu, a jedna je austrijska vojska, na kraju zauzevši dunavske kneževine (Moldaviju i Vlašku), sa svoje strane suzbijala ruske snage. Austrija je posredovala i u pregovorima koji su prethodili sklapanju mira, podržavajući ultimativne zahtjeve zapadnih sila. U Rusiji su stav Austrije u vezi s njezinom oružanom potporom protiv Ugarske smatrali vrlo neobičnim, a povjerenje Zapada, Monarhija ipak nije uspjela zadobiti, što se vrlo jasno pokazalo u pariškim mirovnim pregovorima koji su završili Krimski rat. Stanovito je značenje imalo i to da je Rusija, novostvorenoj, još uvijek o Porti ovisnoj kneževini (od godine 1881.: kraljevstvo) Rumunjskoj, morala vratiti južni dio Besarabije, čime je izgubila svoj udio na donjodunavskom području.
Možda bi za Austriju i postojala mogućnost stjecanja dunavske kneževine da zapadne sile na to teritorijalno proširenje nisu kao uvjet dodale odricanje od lombardijsko-venecijanskoga kraljevstva, na što se Austrija ipak nije mogla odlučiti. Nijedna se država ne želi odreći visokokultiviranih područja, pa, čak ako je politički stav njezina stanovništva neprijateljski, da bi u zamjenu za ta područja dobila osiromašene i iscrpljene krajeve. No, osim toga, neprijateljski bi stav Rusije aneksijom tih kneževina bio samo pojačan.
Kako je i sporazum s Pruskom bio pomućen, tako je suradnja, koja je započela suglasnošću između triju konzervativnih monarhija, Austrije, Pruske i Rusije, privedena kraju. Balkanski je problem, međutim, bio povodom za buduće nepremostive suprotnosti između Austrije i njezina, sada opasnog susjeda na istoku.
Napoleon III. još je na Pariškom kongresu pokušao pobliže raspraviti talijansko pitanje. U tajnim se pregovorima sa sardinijskim ministrom Cavourom obvezao na ne sasvim bezinteresnu potporu ujedinjenja Italije. Ministar Cavour to je ujedinjenje i postigao, povezavši različite pravce borbi za slobodu u Italiji, i pojačavši napetosti između Sardinije i Austrije.
Austrija je bila financijski oslabljena stalnim mobilizacijama vojske i iznervirana Cavourovim ponašanjem. Stoga je godine 1859. čak objavila rat i prikazala se kao napadač. Tada je Francuska stala na stranu Sardinije. U objema je bitkama, kod Magente i Solferina, Austrija doživjela poraz (godine 1859.). Veliki broj izgubljenih ljudskih života te nedostatak pravilne njege ranjenika, potakle su Švicarca Henrija Dunanta da osnuje Crveni križ. Došlo je do primirja kod Villafranca i mira u Zürichu, po kojemu je Franjo Josip Lombardiju ustupio Napoleonu, koji ju je dalje proslijedio Sardiniji (godine 1859.). Narodna su glasovanja u Modeni i Toskani odlučila o priključenju savojskoj vladarskoj kući, koja se, međutim, u korist Francuske, morala odreći svoje zemlje porijekla i Nizze. Činilo se tek pitanjem vremena kada će Venecija podijeliti sudbinu Lombardije, osobito nakon što su se »Kraljevina obiju Sicilija« i dijelovi crkvene države podredili vlasti savojske vladarske kuće, koja je izabrala Firenzu za privremeni glavni grad kraljevstva Italije.
Od Solferina do Königgrätza (Kraljičin Gradac)
Poraz kod Solferina za austrijsku je unutrašnju politiku imao neizbježne posljedice. Nju je vodio poljski grof Agenor Goluchowsky (Stariji), koji je bio prijateljski nastrojen prema Slavenima, čime je izazvao sumnjičavost onih Austrijanaca kojima je njemački bio materinski jezik. Sve je upućivalo na zaoštravanje sukoba između raznih nacija. Mađarima su, koji su u Elizabeti, carevoj supruzi, dobili zagovornicu, ususret počeli izlaziti ukidanjem određenih kaznenih sankcija iz godine 1849., što baš i nije bilo uspješno. Stoga se tada odlučio prihvatiti konstitucionalni ustav, koji je odavno bio potreban i koji su željeli svi narodi unutar Monarhije.
Dana 20. listopada 1860. vlada je obznanila Listopadsku diplomu. Ona je predviđala jedno Državno vijeće, koje je trebalo obuhvaćati i zemlje pod krunom Sv. Stjepana, i u koje je, za neka pitanja, trebalo biti uključeno zakonodavstvo. Za pitanja iz javnog života nadležni su bili zemaljski sabori, s nerazmjerno dalekosežnim ovlastima. U tom se pogledu ovdje radilo o pretežno federalističkome ustavnom nacrtu.
Upravo tome su se opirali Mađari i njemački liberali, koji su srušili ovaj ustav. Time je bila zapečaćena i sudbina Goluchowskog. Novi ustav – Veljačkog patenta – godine 1861., bio je nešto više centralistički koncipiran.
Austrijskim je zemaljskim saborima preostala tek nekolicina funkcija, te su čak pojednostavljeni i njihovi statuti. Iako se ugarsko predstavništvo predviđalo tek za »vanjsko« Državno vijeće, a dualizam između Austrije i Ugarske jasno dolazio do izražaja, ojačala je mađarska oporba pod vodstvom političara Ferenza Deaka. Demokratski je karakter ustavne reforme bio ograničen: izabrani su članovi zemaljskih sabora birali i raspoređivali zastupnike Državnog vijeća. Česi i Poljaci Veljačkim patentom osjećali su se zakinuti u pogledu prava koja su potvrđena Nijemcima i Mađarima. Posebno su se Mađari počeli udaljavati od Državnoga vijeća. I car je u vezi s nasljednikom Goluchowskog, Schmerlingom, Mađarima mrskog kao njemačkog liberala, zastupao mišljenje da je samo on glavna prepreka za izmirenje. Osim toga, njegova je stranka zastupala anticrkvenu politiku koja se posebno trudila u borbi protiv konkordata, što je Franji Josipu bilo vrlo mrsko. Stoga je car godine 1865. mjesto predsjednika vlade povjerio namjesniku u Češkoj grofu Richardu Belcrediju. On više nije sazivao Državno vijeće, kojim je tada većinskim dijelom vladala jedna manjina, već je državu vodio apsolutistički. Uvođenje »konstitucije« propalo je zbog nacionalnog pitanja.
U međuvremenu su u njemačkoj saveznoj politici donesene mnoge bitne odluke. Grof Rechberg, čovjek koji je od godine 1859. bio odgovoran za austrijsku vanjsku politiku, u okviru se svojih mogućnosti trudio stvoriti sporazumnu politiku s Pruskom, no od godine 1862., nasuprot njemu našao se Otto von Bismarck, ambiciozan državnik pruske vanjske politike, koji je od samoga početka ciljao na ukidanje stanja labilne ravnoteže u Njemačkom savezu, prema potrebi i oružanom silom, a sve to u korist Pruske.
Inicijativom cara Franje Josipa godine 1863. održan je vladarski kongres u Frankfurtu. Austrija je pokušala provesti saveznu reformu na svoj način, a to je značilo obnavljanjem carske časti. Bismarck je pruskoga kralja uspio zadržati samo pod prijetnjom ostavke, što je austrijski plan odmah osudilo na propast. Taj je reformni prijedlog vladara (direktorij sastavljen od petorice pod austrijskim predsjedanjem, savezni sud i savezno vijeće) doduše, velikom većinom prihvaćen, no bez Pruske, novi savezni sporazumi nisu bili mogući.
Bismarck je odgovorio protuprijedlogom. On je zahtijevao njemačko narodno zastupstvo, koje bi proizašlo iz izravnih izbora, što političkim i nacionalnim problemima rastrojenoj Austriji nikako nije moglo biti prihvatljivo. Ovaj je korak učinjen da bi se onemogućilo ostvarivanje austrijskoga plana, koji bi inače spriječio prusku, toliko željenu hegemoniju u Njemačkom savezu. Pritom je u njemačkome javnome mnijenju prevladavalo prijateljsko raspoloženje prema Austriji.
Pitanje Schleswig-Holsteina dovelo je do zadnjega zajedničkoga djelovanja u okviru Njemačkog saveza, ali je i dalo povod odlučujućem raskidu. Danska je prekršila Londonski sporazum iz godine 1852., tako što nije poštivala poseban položaj vojvodina i što je potpuno prisvojila Schleswig. Pruska i Austrija ujedinile su se za borbu protiv Danske. Austrijske su trupe pobijedile kod Overseea i Veilea, a austrijsko-pruski odred ratnih brodova pod vodstvom se Tegetthoffa uspješno suprotstavio danskoj floti. U Bečkom je miru Danska morala ustupiti Schleswig i Holstein. Pruska bi najradije obje vojvodine bila uzela pod svoju upravu da učvrsti svoj položaj na Sjevernom moru i Baltiku. Austrija nije smjela dopustiti jačanje pruske moći, pa je stoga došlo do podjele administracije: Holstein je trebao biti pod upravom Austrije, a Schleswig pod upravom Pruske (Konvencija u Gasteinu, kolovoz godine 1865.).
Kada su se u proljeće godine 1866., suprotnosti ponovno zaoštrile, Austrija je htjela da Njemački savez odluči o pitanju Schleswig-Holsteina. Tada je Pruska sklopila savez s Italijom, uperen protiv Austrije, čime je prekršena povelja o Saveznom ugovoru. I Bismarck je podnio zahtjev za saveznom reformom, tako što je tražio isključenje Austrije iz Njemačkog saveza.
Kada je glasovanje Saveznog vijeća, s devet naspram šest glasova, zaključilo mobilizaciju za borbu protiv Pruske, a zatraženu od Austrije, pruski je poslanik savezni ustav proglasio nepostojećim i rat je počeo.
Na austrijskoj su se strani borili Bavarska, Baden, Württemberg, Hannover, Saksonija i Hessel-Kassel, dok su uz Prusku bili hanzeatski gradovi, sjevernonjemačke državice i Italija.
Od samoga je početka bilo jasno da će odluka biti donesena na ratnom poprištu na sjeveru, iako su se upravo ovdje morali boriti protiv bolje naoružanoga protivnika (pruska je pješadija tada već bila naoružana ostragušama, koje su se punile odostraga i čija je brzina ispaljivanja bila bitno veća od one kod austrijskih sprednjača). Zapovjednik austrijske vojske ovdje je bio Ludwig von Benedek, koji je pravo poznavanje terena pokazao tek na talijanskome ratnom poprištu.
Dok su na južnom bojištu borbe za Austriju protjecale povoljno, – naime, Talijani su potučeni kod Custozze – na sjeveru je 3. srpnja 1866. došlo do presudnog poraza Austrije i Saksonaca kod Königgrätza. Dana 22. srpnja sklopljeno je primirje, 6. kolovoza mirovni dogovor u Nikolsburgu, a 22. kolovoza mir u Pragu. Sjajna pobjeda Tegetthoffa, 20. srpnja, ispred dalmatinskog otoka Visa, nad nadmoćnom talijanskom flotom, za ishod je rata bila bez važnosti. Austrija se odrekla Venecije u korist Napoleona, koji ju je predao Italiji.
Saksonija je, na zahtijevanje Austrije, ostala teritorijalno netaknuta. Suprotno namjerama svojega kralja, Bismarck je proveo odricanje Pruske od teritorijalnih odstupanja habsburške države. Dobitak Hannovera, Kurhessena, Nassaua, Frankfurta i, naravno, Schleswig-Holsteina, zapravo je značio odštetu za prethodni potez. Austrija se složila s ovim aneksijama i sa stvaranjem Sjevernonjemačkog saveza, koji je Pruska sklopila s još postojećim sjevernonjemačkim državicama. Ustanovljena je samostalnost Južne Njemačke.
Lakerhäuser, 13. listopada 1866., Österreichische Bibliothek br. 22, str. 80., »Ausgewählte Briefe A. Stifters« (»Odabrana pisma A. Stiftera«), izdavač Moriz Enzinger, 1947., str. 271. »… Teška su vremena, međutim, bila zavladala Austrijom i Njemačkom. Mene je to vrijeme obuzelo na neizreciv način. Bio sam toliko veseo i jak, kakav već godinama nisam bio, i jedna me redovna i draga mi djelatnost usrećivala u mojoj šumi. U besmislenost rata, kakav je predstojao, uopće nisam vjerovao, sve dok on nije započeo.
Zatim nisam ni u snu vjerovao u mogućnost takva izlaza. Tako mi je protekao sretni mjesec lipanj. Dana 7. srpnja, nakon bitke kod Königgrätza, pošao sam svojoj supruzi u Linz. Više nisam mogao izdržati nemir i zbunjenost koja je vladala, pa sam pobjegao na svoj Berg Kirchschlag, gdje nisam čitao novine i gdje mi nitko nije smio pričati o ratu. Sve me to umirilo.
Početkom sam kolovoza ponovno pošao u Linz, a 9. kolovoza odavde sam krenuo u Lakerhäuser, kako bih nastavio prethodno prekinuti boravak. Ponovno sam počeo raditi. Dana 15. kolovoza, kada se užasno vrijeme toga ljeta počelo vedriti, pridružila mi se i moja supruga. I tako smo mi još uvijek tu. Strašne su posljedice rata sa sobom donijele i pošast dizenterije, pa sam strepio za Tebe i još pokojega prijatelja. Napiši mi bar nekoliko redaka, kako ste svi vi i kako uopće stoje stvari s ovom bolešću u Budimpešti i, ako ti je poznato, u Beču. Imam ovdje vrlo mršave »Linzer Zeitung«, a one ne kažu ništa o tome, a druge novine, posebice one manje, svojeg mira radi, uopće ne čitam. Ako se kolera, od koje je u Linzu bilo tek nekoliko oboljelih, i tamo proširi, tad tamo neću niti ići, već ću ostati ovdje, dok i tamo ne prođe. Zato sam i naručio zimske prozore za svoj mali ljetni stan. Moje je vrijeme, usuđujem se reći, podijeljeno na rad i zabrinutost.«
Borba za prevlast u Njemačkoj u smislu je malonjemačke ideologije bila završena. Bila je to ovdje i u Italiji pobjeda zamisli o nacionalnoj državi. Utoliko je godina 1866. značila početak jednoga novoga političkog razvitka. Za Austriju je ovakav ishod značio gubitak prestiža, koji će teško nadoknaditi, jer je sa sobom nosio i unutrašnjopolitičke posljedice. Nadnacionalna je misao, koju je najprije mogla predstavljati narodna država, bila ugrožena kroz zamisao o nacionalnoj državi, koja je čak i opstanak Austrije mogla učiniti upitnim. Njemački je dio Monarhije, zbivanjima godine 1866., oslabljen, pa su stoga brojno jači Slaveni i radikalni Mađari to htjeli iskoristiti. Tada je rješavanje mađarskog pitanja postao glavnim problemom austrijske politike.
Austrijsko-mađarska nagodba
Ustavni su eksperimenti, provođeni od godine 1859., propali zbog suprotnosti između predstavnika raznih naroda. Obećavajući su pregovori s Ugarskom prekinuti ratom godine 1866. U pripremi je bilo dualističko riješenje.
Početkom godine 1867. u Austriji su nastupile promjene u sastavu vlade. Federalistički usmjeren ministar Belcredi dao je ostavku, a na njegovo je mjesto došao Ferdinand von Beust. On je spretno vodio pregovore s Mađarima, među kojima su se isticali Ferenc Deak i grof Julius Andrassy, koji se upravo bio vratio iz pariške emigracije. Obojica su, – za razliku od Kossutha i njegovih pristaša – shvatila da se mađarski zahtjev za vlašću nad svim zemljama krune Sv. Stjepana može ostvariti samo unutar Habsburške Monarhije. Pregovori su doveli do sporazuma, s kojim se, usprkos mnogim prigovorima Slavena, složio i sam car. Deak je svojim utjecajem uspio pridobiti sigurnu većinu za »nagodbu« u ugarskome Državnom saboru. Taj je sporazum označivao ugovor Ugarske sa svojim kraljem, a ne s Austrijom. Tek su potkraj godine 1867. ovu nagodbu sa zakonima koji odgovaraju novom austrijskom ustavu prihvatile obje vladarske kuće austrijskoga carskog dijela, a potvrdio ju je i car.
Nagodba je predviđala podjelu Monarhije na dva dijela, tj. dvojnu monarhiju (dualizam).
U zapadnom je dijelu Carstva predvodio njemački element (»Zisleithanien«), a u istočnom mađarski. Austrija i Ugarska bile su ujedinjene ličnošću vladara. Vladar je bio austrijski car i apostolski kralj Ugarske.
I vanjsku politiku i vojsku i ministarstvo rata, kao i zajednička financijska pitanja vodila je jedna država – Austro-Ugarska Monarhija, preko triju zajedničkih carskih i kraljevskih (c. k.) ministarstava (»Carska ministarstva«), koja su bila odgovorna delegacijama, tj. odborima obaju sabora. Trgovačka, carinska i pitanja valute usklađena su u nagodbenim pregovorima koji su se održavali svakih deset godina.
Inače su ta dva dijela Carstva bile konstitucionalne monarhije sa zasebnim saborima, predsjednicima vlade i vlastitim zakonima. Ime Austrije u službenoj se uporabi spominjalo samo kao dio potpunog naslova i titule monarha.
Nagodba je trebala donijeti rješenje unutrašnjopolitičkih problema u Austriji, a došlo je do još većih nacionalnih napetosti. Osobito su Slaveni bili ogorčeni. Njihov je vođa Palacky govorio: »Dan kada je proglašen dualizam, istodobno je i rođendan panslavizma u njegovu najmanje poželjnom obliku.« No, i razne su se nacije u Ugarskoj osjećale prikraćene u odnosu na Mađare. Zbog tendencije da se stvori mađarska narodna država, nastajale su napetosti i suprotnosti koje su imale nemile posljedice. Kasnija su vremena stoga inicijatore ove nagodbe, koja je, doduše, donijela privremeno rješenje, ali je umjesto trajnog pomirenja izazvala nacionalne borbe kojima je počela propast Habsburškog Carstva, prozvala »krvnicima monarhije«.
Era liberalizma
U prosincu godine 1867., austrijski je dio Carstva dobio svoj novi ustav. Taj je ustav bio izraz prevladavajućega liberalnog duha, koji je, uz ostalo, utvrdio »temeljna prava« državljanina (pravna jednakost, sloboda vjere i savijesti, nepovredivost vlasništva i drugo). Među tim pravima treba posebno istaknuti članak 19. (kasnije 21.) s uvodnom formulacijom: »Svi su narodi ove države ravnopravni, i svaki narod ima nepovredivo pravo na očuvanje i njegovanje svoje nacionalnosti i jezika«. Ovaj članak i njegovo tumačenje bili su vrlo važni za nacionalna prava u Austriji.
Od godine 1868. do 1870., knez Karlo (»Carlos«) Auersperg bio je predsjednik austrijske vlade. Otpor liberala prema konkordatu najbolje se pokazao u zakonodavstvu; odnosio se na veze između Crkve i države. Tako je 14. svibnja 1869. proglašen »Državni zakon o narodnim školama«, čime je stvorena obvezna interkonfesionalna osmogodišnja osnovna škola. No, takva je škola isto tako predviđala moralno-vjerski odgoj djece i zadržavanje obvezne vjerske nastave. Carev je odnos prema politici vlade uvijek bio lojalan, iako nije bio oduševljen anticrkvenim stavom liberala te je to i pokazivao rezerviranim držanjem naspram Auersperga.
Njegovo je »građansko ministarstvo« bilo ugroženo i osobnim nesuglasicama između vodećih političara u Monarhiji. Osobito su se u mišljenjima razilazili ministar vanjskih poslova Beust i Auersperg. Tako je Beust, donekle, na svoju ruku, nakon nagodbe s Ugarskom pokušao isposlovati i nagodbu s Češkom. No, potcijenio je upornost češkog vodstva, koje je tražilo čistu personalnu uniju s Austrijom, pa čak, ovisno o okolnostima i pravo na izbor nehabsburškoga kralja. I drugi su slavenski narodi postavljali svoje zahtjeve. Poljaci su uspjeli poljski učiniti službenim jezikom u svojoj zemlji te su ustanovili poseban položaj za Galiciju.
Vrijeme nakon godine 1866. u vanjskopolitičkom je smislu bilo u znaku nastojanja Napoleona III. da zatomi rastući pruski utjecaj u Europi i učvrsti položaj Francuske. Također se trudio oko stvaranja saveza s Austrijom, koji isprva nije uspio zbog suzdržanog Beustova stava.
Francuska su se nadanja zauvijek raspršila kada je u Austriju pristigla vijest o tragičnoj smrti cara Maksimilijana od Meksika, koju je javnost s pravom većinom pripisala Napoleonovoj krivnji.
Nadvojvoda je Maksimilijan, ljubazni i nadareni mlađi brat Franje Josipa, kao vicekralj u Lombardiji slijedio politiku pomirenja. Od godine 1859. živio je povučeno u dvorcu Miramare kod Trsta. Ovdje je godine 1863. primio ponudu meksičke carske krune preko jedne konzervativno-crkvene stranke koja se uz francusku pomoć trudila nametnuti svojim liberalnim protivnicima.
U svibnju 1864., Maksimilijan dolazi u Meksiko, gdje, međutim, nije mogao ustrajati, nakon što je Napoleon III. povukao francuske trupe pod dojmom prijetećega stava Sjedinjenih Država. Maksimilijanove su vlastite snage uskoro potučene, njegovo je zadnje utočište, utvrda Queretaro, palo zbog izdaje, a on sam strijeljan je 19. lipnja 1867., pod smrtnom presudom ratnog suda, zajedno s još dva generala. Maksimilijanova je častoljubiva supruga, belgijska princeza Charlotte, uzaludno pokušavala dozvati pomoć u Europi, no slomila se još prije smrti svojega supruga. Umrla je u visokoj starosti, potpuno pomračena uma, godine 1927.
Tada je Napoleon III. pokušao pridobiti Austriju i Italiju za stvaranje trojnog saveza, no taj je plan propao zbog talijanskih teritorijalnih zahtjeva. Budući da je Francuska bila upoznata s antipruskim stavom vodećih ličnosti u Austriji, ona je i nakon izbijanja njemačkofrancuskog rata godine 1870. vjerovala u intervenciju austro-ugarske vlade u korist Francuske. Međutim, Car Franjo Josip odlučio se za jednostavnu (»nenaoružanu«) neutralnost.
Stvaranje novoga Njemačkog Carstva (godine 1871.) raspršilo je i zadnju nadu Austrije za ponovnim uspostavljanjem svoje hegemonije u Njemačkoj. Vlada se pomirila s tom činjenicom, ali se zato u političkom razmišljanju dijela stanovništva zaoštrio svojevrstan razdor.
Biti »velikonjemački« orijentiran značilo je do godine 1866. zastupati političku hegemoniju Austrije u njemačkomu prostoru, a sada su austrijski velikonijemci kao stranka njemačkih nacionalista postali političke pristaše često tako nekritički veličane malonjemačkopruske države. Oni su htjeli Austriju pripojiti toj novoj Njemačkoj. Uglavnom su bili anticrkveno i antisemitski nastrojeni, te su težili njemačkoj hegemoniji u austrijskom dijelu Carstva.
Jedna bi nadnacionalna »velikoaustrijska« ideja za ovu višenacionalnu državu bila više nego potrebna, no njezinu su se ostvarenju suprotstavili dualizam i sve manji osjećaj zajedništva kod naroda u austro-ugarskoj državi, koji su sve više bili prijemljivi za nacionalistička strujanja. Politički se interes sada počeo buditi u širokim slojevima stanovništva, iako je cenzusno izborno pravo, još uvijek mnogima uskraćivalo pravo glasovanja.
Nastajale su političke stranke. Osim već spomenutih Njemačkih nacionalista, postojali su i Konzervativci koji su se borili i protiv Njemačkih nacionalista i protiv Liberala. Iz te je stranke, nakon godine 1875., iznikao Karlo od Vogelsanga, čovjek novih ideja. Htio je provesti socijalnu reformu s naglaskom na staleška stajališta. Njegova je glavna politička zadaća bilo održanje srednjega staleža. Konzervativci su u tim krugovima, kao i na agrarnim područjima, imali mnoge pristaše.
No, kod radnika spomenute stranke uopće nisu imale uspjeha, jer su se oni svojom većinom priključili novoj stranci Socijaldemokrata. Radnički je pokret isprva bio više pod utjecajem Ferdinanda Lassallea i njegovih ideja marksisitičke ideologije. Svojim je rascjepom u »umjerene« i »radikalne« pripadnike bitno oslabljen. Pitanja izborne reforme srušila su Auerspergovo ministarstvo (godine 1870.). Uslijedilo je ukidanje konkordata, što je bilo djelo liberala, čija je politička važnost tada već počela padati.
Godine 1871. grof Hohenwart preuzeo je vladu. Bio je konzervativac i prijateljski nastrojen prema Slavenima. No, vodeći čovjek koji je razrađivao Hohenwartove dalekosežne planove bio je ministar trgovine i poljoprivrede Albert Schäffle. Njegovo su djelo »Temeljni članci« (»Fundamental-artikel«), koji su težili izjednačenju Češke s Ugarskom i federalističkome prestrukturiranju austrijskog dijela Carstva. Ubrzo zatim i druge su carske zemlje, odnosno nacionalnosti, zahtijevale ista prava. Ugarska je objavila da je ugrožen dualizam, a Hohenwartov je plan i kod njemačkoga stanovništva izazvao neprijateljski odjek. Sve ovo toliko je ozlovoljilo cara da je odbacio spomenute »Temeljne članke«, na koje su Česi bili, sasvim sigurno, računali. Hohenwartov je kabinet dao ostavku, a njemačko-slavenske suprotnosti još su se više pojačale.
Predstavniku njemačkih liberala knezu Adolfu Auerspergu povjereno je stvaranje vlade. Jedno od prvih postignuća te vlade bila je provedba novoga izbornog zakona, koji je odredio da Državni sabor više neće biti biran preko Zemaljskih sabora, već izravnim izborima četiriju kurija: veleposjedničke i gradske, te vijećnice trgovačkih komora i seoskih općina (što je oko 6 % stanovništva). Prilikom izglasavanja zakona nedostajali su Česi. Novi su izbori, godine 1873., za liberale protekli bez uspjeha, ali su doista ojačali federalističke krugove.
Razlog je tome najvjerojatnije veliki bankovni stečaj 9. svibnja 1873., koji je sa sobom povukao i mnoga industrijska poduzeća u kojima su udio imali političari liberali. Austrougarska je vanjska politika pod vodstvom Beustova nasljednika, grofa Juliusa Andrássyja, napravila odlučan zaokret i započela suradnju s Njemačkim Carstvom.
Bili su i u doticaju s Rusijom i Italijom, no Andrássy se pribojavao nadmoćnog utjecaja Rusije na Balkanu pa je stoga pojačao diplomatsku suradnju s Bismarckom.
U turskim su balkanskim pokrajinama s kršćanskim stanovništvom, posebice u Bugarskoj, godine 1876. počeli izbijati ustanci. Srbi su napali Turke, ali su potučeni. Godine 1877. Rusija je, kao zaštitnica pravoslavnih kršćana na Balkanu, Porti objavila rat, koji je nakon tvrdokornoga turskog otpora, uz pomoć ustanika, završio pobjedom ruske vojske.
Austrija se zajedno s Njemačkom i Engleskom odlučila suprotstaviti ruskom planu, koji se odrazio mirovnim odredbama u San Stefanu (ožujak 1878.) i koji je predviđao gotovo potpunu podjelu turskoga europskog dijela. Njemačka je sazvala europsku konferenciju u Berlinu, na kojoj je trebalo biti odlučeno o novomu teritorijalnom poretku na Balkanu.
Rusija se složila s tim kako bi spriječila prijeteći rat. Na Berlinskom je kongresu (u lipnju 1878.), među ostalim, donesena za Austriju vrlo bitna odluka o Bosni i Hercegovini. Obje su pokrajine došle pod austrijsku upravu. Ova je okupacija zahtijevala veliku vojnu mobilizaciju kako bi se slomio otpor muslimanskih četa. Priključenje je željela samo katolička hrvatska manjina (oko 25 %), dok su muslimani bili za nastavak turske vlasti, a pravoslavci za priključenje Srbiji. Srbija i Crna Gora nisu bile oduševljene okupacijom Bosne i Hercegovine.
Izvrsnoj je austrijskoj upravi već ubrzo pošlo za rukom da većinu stanovništva na okupiranom području pomiri s novom vlašću, koja je ovoj zemlji najprije omogućila snažan razvoj privrednih snaga, a zatim stvorila i dobro organizirano školstvo i zdravstvo.
Savezna politika – Vlada grofa Eduarda Ta a f f e a
Okupacija Bosne i Hercegovine sa sobom je donijela zaokret u unutrašnjoj politici. Liberali su u tom dobitku vidjeli samo jačanje slavenskog elementa u Monarhiji te su se tome suprotstavljali, čime je njihov ugled pao u nekim slojevima stanovništva, ali i u dvorskim i u vladinim krugovima. S Taaffeovim je ministarstvom započelo novo razdoblje austrijske unutrašnje politike. Vlada se oslanjala na konzervativce, kao i na Čehe i Poljake, s kojima se takva koalicija pokazala prilično trajnom. Trebala se održati petnaest godina.
Nasuprot austrijskoj unutrašnjoj politici, koja je bila ipak više prijateljski nastrojena prema Slavenima, vanjska je politika bila njemački orijentirana. Vladao je strah od panslavenskih ruskih nastojanja, pa je stoga 7. listopada godine 1879. sklopljen savez s Njemačkom, koji je predviđao međusobnu pomoć u slučaju ruskog napada na jednog od saveznika. U slučaju napada neke treće sile obvezali su se na dobronamjernu neutralnost.
U međuvremenu je Italija, zbog francuskog zauzimanja Tunisa, postala francuskim neprijateljem. Stoga se i trudila oko primitka u dvojni savez. Trojni savez sklopljen je u svibnju 1882., a Italiji je osigurao potporu obaju saveznika u slučaju francuskog napada. Italija je iz toga saveza izvukla najveću korist; bila je, naime, prilikom ruskog napada na Austriju obvezana samo na neutralnost. Stanovništvo i vladini krugovi bili su nepovjerljivi prema talijanskom savezniku, čija je država nastala na austrijski trošak i na koju se s pravom posumnjalo da želi prisvojiti južni Tirol i jadransku obalu. Godine 1883., ovom se trojnom savezu, u slučaju rata s Rusijom, priključila i Rumunjska.
U austrijskoj su se unutrašnjoj politici, u Taaffeovoj eri, počeli nagoviještati razni sudbonosni zaokreti. Grof Eduard Taaffe bio je sposoban političar. Tako je određenim priznanjima postigao ponovno uključenje Čeha u sabor, no, usprkos svojoj pomirljivoj taktici, nije mogao spriječiti proširenje borbi među nacionalnostima u Češkoj, nastalih zbog neispunjivih zahtjeva stranke Mladih Čeha, koja se širila velikom brzinom. Suprotnosti su rasle i među drugim nacijama unutar monarhije.
Taaffe je najuspješniji bio sa svojom socijalnom politikom. Regulirao je seljačko nasljedno pravo i stvorio ograničen, ali ipak djelotvoran zakonik o zaštiti radnika (osiguranje u slučaju nesreće, zdravstveno osiguranje, obrtna inspekcija, ograničeno radno vrijeme). Većina se radničkih nada, naravno, nije ispunila, što je kao posljedicu imalo mnoge radničke nemire.
Svojedobnu je podjelu radničkog pokreta na radikale i umjerene prevladao godine 1888. Viktor Adler, najznačajniji vođa socijaldemokrata. Ta je stranka nastojala proširiti izborno pravo i na najsiromašnije slojeve stanovništva, kako bi i ovi svojim pristašama donijeli priznanje u Narodnoj skupštini.
Još je godine 1882. Taaffe postigao sniženje imovinskog ograničenja (najmanji porezni iznos za one s biračkim pravom) s deset na pet forinti i time mnogim seljacima i malograđanima osigurao izborno pravo (»Fünfgul-denmänner«, petforintaši). Godine 1893. socijaldemokrati su priređivali manifestacije za izborno pravo, a Taaffe je Državnom vijeću iznio zakonski prijedlog da se u okviru kurijalnoga izbornoga prava, unutar gradskih i seoskih kurija, izborno pravo proširi na sve državljane. Taaffeov se plan nije probio, a time je pala i njegova vlada, koja je okarakterizirana nazivom »Fortwursteln« (tavoraonica). Ipak je Taaffe uspio ostvariti neke naume i održati se dugo u službi. Njegovi nasljednici nisu posjedovali ovu sposobnost.
U vrijeme Taaffeove vlade austrijski prijestolonasljednik Rudolf čini samoubojstvo. On je osobno bio privržen liberalima i Mađarima, bio je nastrojen antiruski, ali i protiv prečvrste veze s Njemačkom.
Prijestolonasljednikom je tada postao carev nećak, proslavenski i konzervativno-katolički nastrojen nadvojvoda Franjo Ferdinand von Habsburg-Este. Radi postizanja unutrašnjopolitičkog zadovoljstva u Monarhiji privremeno mu se potrebnim učinio trijalizam, umjesto dualizma. On je za Južne Slavene predviđao ista prava kao za Mađare. U vanjskoj politici u dobrom je odnosu s Rusijom vidio rješenje mnogih političkih problema Monarhije.
Politička kriza i borbe među nacionalnostima (1894.-1914.)
a) Političke stranke
U tih zadnjih dvadeset mirnih godina, poklonjenih Monarhiji, još su se zaoštrila nastojanja raznih stranaka i nacionalnosti.
Njemački su nacionalisti u Georgu Schönereru našli radikalnog vođu, čiji je neskriveni konačni cilj bilo priključenje alpskih i sudetskih zemalja Njemačkom Carstvu. U svojem idolu Bismarcku, međutim, nisu naišli na uzajamnu ljubav, jer je on u sastavu Dunavske Monarhije vidio nužnu pretpostavku za sigurnost Njemačke. Ta je Njemačka nacionalistička stranka bila izrazito antisemitska, a već ubrzo i anticrkveno orijentirana. U vrijeme prelaska stoljeća nastao je pokret »Los–von–Rom« (»Bez Rima«), kojem nije bio suđen bitniji uspjeh.
Nasljedstvo konzervativaca preuzela je nova Kršćansko-socijalna stranka. Ona je okupljala antiliberalne snage s kršćanskom orijentacijom. Dr. Karl Lueger postao je njezin najznačajniji vođa. On je prije svega znao pridobiti malo građanstvo i obrtnički srednji stalež u Beču. Iako je iskreno prisegnuo austrijskoj državnoj misli, trebalo je proći vremena da pobijedi sumnju konzervativnih krugova, pa čak i cara. U socijalnopolitičkom pogledu preuzeo je program Vogelsanga. U razdoblju od godine 1897. do 1910., on je kao bečki gradonačelnik razvio vrlo aktivnu i značajnu djelatnost. Plinare i električne centrale zajedno su s tramvajima preuzele općine, sagrađen je i drugi vodovod za opskrbu pitkom vodom (prvi je vodovod bio djelo liberalne općinske uprave) i unapređivano je gradsko zdravstvo. U gradu Beču tada je vladala živa znanstvena djelatnost.
Socijaldemokratska stranka, koju je ujedinio Viktor Adler, sastojala se većinom od radnika iz donjoaustrijskih, štajerskih i češko-moravskih industrijskih okruga. U javnosti se izrazito počela isticati još u godišnjim svibanjskim svečanostima, koje se održavaju od godine 1890. S obzirom na poimanje svijeta, od Lassalleovih su teza prešli na Marxove. Stranka je načelno imala međunarodno usmjerenje, iako je u sebi samoj također osjetila borbe među nacionalnostima. No, i ovdje su se bavili mogućim rješenjima.
Prestrukturiranje države prema federalističkim načelima i nacionalnim upravnim područjima, činilo se nužnim.
Politički zainteresiran i organizatorski nadaren sedlarski pomoćnik Leopold Kunschak započeo je godine 1892. s održavanjem skupova kršćanskih radnika. Oni su se politički priključili kršćansko-socijalnoj stranci.
b) Unutrašnjopolitički krugovi
Nakon prijelaznih ministarstava koja su kratko trajala, godine 1895. namjesnik je Galicije grof Kasimir Badeni preuzeo vodstvo nad vladom. To je bila »vlada s čvrstom rukom«, kakvu je car želio. Započeo je dobro tako što je za sebe pridobio stranku Mladih Čeha, i to ukidanjem opsadnoga stanja u Pragu, koje je izbilo nakon teških izgreda.
Njegova je izborna reforma (godine 1896.) naišla na odobravanje. Četiri su biračke kurije dopunjene petom, u kojoj su svi muški državljani (iznad 24. godine života) imali izborno pravo.
Nakon ovoga uspjeha Badeni je odredbom o jezicima htio napraviti pomak u pitanju nacionalnosti. Prva je odredba zahtijevala dvojezično uredovanje svih civilnih službi u Bohemiji, a druga je od svih službenika tražila savršeno prisvajanje obaju zemaljskih jezika u iduće tri godine. Analogne su odredbe bile izdane za Moravsku. Odredbe su se, naravno, prije svega odnosile na njemačko činovništvo, koje vrlo često nije poznavalo drugi zemaljski jezik. Reakcija je na te odredbe bila vrlo burna, izbile su velike ulične demonstracije u Beču i u drugim gradovima, te užasni prizori u Državnom vijeću. Kada su se nemiri još više pogoršali, car je naredio zatvaranje sabora i Badenijevo otpuštanje.
Nakon tih je dogadaja Državno vijeće bilo nesposobno za rad, pa se vladalo s pomoću prava na naredbe u slučaju nužde (članak 14.), i pokušavalo nesretnoj jezičnoj svađi doskočiti pregovorima s razumnim izlaganjima. No, ništa nije pomoglo; borba se ponovno proširila na ulicu. Nacionalne su se strasti već toliko uskovitlale da se sporazum činio nemogućim.
Stajalište pojedinih grupa naroda nije bilo okarakterizirano samo stranačko-političkim već i regionalnim razlikama. Nijemci iz sudetskih zemalja težili su nacionalno jasno odijeljenim upravnim općinama. Štajerci, Koruščani i Tirolci htjeli su zadržati jedinstvo svojih zemalja.
Velški su pak Tirolci željeli svoju autonomiju unutar Tirola, isto kao i Talijani unutar Gorice- Gradiške, dok su se Trst i Istra htjeli držati svojih povijesno utemeljenih povlastica. Poljaci su zahtijevali prevlast u Galiciji, gdje su htjeli u pokornosti držati Rusine i stvarati svoja prava kao manjine u Šleskoj. Intenzitet ovih sukoba također je bio vrlo različit; u Češkoj jači nego u Moravskoj i u Šleskoj, te razmjerno slab u višejezičnoj Bukovini.
Najčešće su nacionalističke skupine bile i antisemitski nastrojene, što nije ostalo bez učinka na držanje Židova. Bečki je pisac i urednik Theodor Herzl, oživio nacionalno-židovski, cionistički pokret, s kojim je pristaše našao tek kod manjine svojih istovjernika. Austrijski su se Židovi većinom držali asimilacijske ideje.
Koerberovo je ministarstvo pokušalo podupiranjem privrednih interesa skrenuti pažnju s nacionalnih borbi. Jedan je sveobuhvatni privredni plan bio usmjeren na energičnu gradnju prometnih veza (gradnja željezničkih pruga i kanala), za što je bio predviđen veliki kapital. No, ono čemu se Koerber nadao, nije se dogodilo. Pitanja privrede i kulture nisu mogla, nailazeći na ma kako velik interes, gurnuti u pozadinu politička i nacionalna pitanja. Ernest von Koerber, koji je s najboljim namjerama i »bez velikih strasti« želio ispuniti svoju zadaću, ubrzo je dobio protivnike u Česima, Poljacima, pa i Nijemcima. No, na najveći je otpor naišao kod Mađara. Uvrijeđen i ispunjen pesimizmom prema budućnosti, ovaj je sposobni čovjek dao ostavku potkraj godine 1904.
Borbi između nacionalnosti, međutim, nije bilo samo u austrijskom dijelu Carstva.
Mađarska politika prema nacionalnostima postajala je sve bezobzirnija i značila je teško opterećenje za unutrašnji ustroj Monarhije. Ugarska je sustavno pokušavala većinu manjina, a osobito onaj sloj sa sve boljim socijalnim položajem, otuđiti od njihovih nacionalnosti. Da ne bi ozlovoljili Mađare, u Beču su preko ovih postupaka prešutno prelazili, što se poslije pokazalo kobnom pogreškom. Ozbiljna bi veza s Hrvatima, koji su prema Mađarima bili ne baš prijeteljski nastrojeni, ali ipak donekle zaštićeni svojim posebnim položajem u odnosu na tendenciju mađarizacije, možda bila povoljna za onemogućavanje ostvarivanja mađarskih
nastojanja.
Mađarska Stranka nezavisnosti, izrazito radikalnoga profila, godine 1905. pobjeđuje na izborima i postavlja neumjerena zahtijevanja. Vojna je vlada vladajućim krugovima htjela oduzeti vlast, što je izazvalo izražavanje istih želja i u Austriji. Nakon što su, carevim držanjem, koji se od izdavanja.
Općeg izbornog prava nadao jačanju konfesionalnih i socijalističkih masovnih stranaka, a time i slabljenju građansko-nacionalističkih grupa i jenjavanju konflikta među nacionalnostima, svladani otpori različitih grupa, kraj godine 1906. donio je taj toliko priželjkivani izborni zakon, u eri baruna od Becka. U svibnju 1907. prvi je put prema općem, ravnopravnom, izravnom i tajnom izbornom pravu, izabran parlament.
Prvi su izbori donijeli očekivani prodor masovnih stranaka. Kršćansko-socijalna stranka dobila je 96 mandata, socijaldemokrati 87, Njemački je nacionalni savez imao 90 zastupnika, a Schönererova je stranka brojila tek tri mandata.
Godine 1905. nacionalna je sporazumna politika postigla manji uspjeh. »Moravska nagodba«, zaključena između Nijemaca i Čeha u zemlji, predviđala je izbor zemaljskog sabora prema nacionalnim kurijama. Slična je nacionalna nagodba uspjela godine 1910. četverojezičnoj Bukovini.
O nastojanju da postigne, po mogućnosti što pravednije rješenje, u konfliktu među nacionalnostima svjedoči tada vrlo cijenjeno djelo erdeljskog Rumunja Aurela Popovicija »Die vereinigten Staaten von Großösterreich« (»Ujedinjene države Velike Austrije«), (godine 1906.), u kojem je predloženo 15 nacionalnih državnih jedinica za 11 nacionalnosti u Monarhiji.
Nakon gubitka svojeg položaja u Njemačkoj i Italiji, čini se da je Balkan ostao jedino područje gdje je Austrija mogla provoditi aktivnu vanjsku politiku. Okupacija Bosne i Hercegovine trebala je biti polazno točka za to. Glavni su problem bili odnosi sa Srbijom, koji nisu bili povoljni, jer je plan za stvaranje velikosrpskog carstva predviđao i područja obje okupirane zemlje i jer su se Srbi osjećali prevareni od strane Austrije. Prevlast jedne rusofilske radikalne stranke u političkom životu Srbije povećala je napetost između Monarhije i susjedne balkanske države. Ovaj se kritični razvoj događaja opasno zaoštrio »svinjarskim ratom« godine I906. Srbija je bila upućena na izvoz stoke u Austriju, koji su mađarski vlastelini doživljavali kao konkurenciju. Nastala je neka vrsta privrednog rata između Monarhije, koja je zatvorila svoje tržište, i Srbije, što je usplamtjelo mržnju srpskih seljaka protiv Austro-Ugarske.
Dodatnu je napetost stvarala planirana gradnja željezničke pruge do Soluna, od koje je ionako bila sagrađena tek pruga od Beča do Aspanga. Rusija je u ovome projektu vidjela upletanje u vlastite planove na Balkanu.Promjena ustavnopravnog položaja Bosne i Hercegovine već je godine 1908. mogla dovesti do rata. Austrijski je ministar vanjskih poslova Aehrenthal okupaciju htio predstaviti kao aneksiju, kako bi obje zemlje mogao pripojiti Austriji.
Izuzetno bitnu ulogu pritom su imali planovi mladoturskih revolucionara, koji su nakon pada sultana Abdul Hamida, nakanili uvesti parlamentarni sustav i provesti izbore, a sve to i u Bosni i Hercegovini, koja je još uvijek bila formalno podređena sultanovoj vrhovnoj vlasti. Bilo je nemoguće da Austrija dopusti takvo što.
Iznenađujuće brzo je provedena aneksija. U Rusiji i Srbiji zazvonio je ratni alarm, Turska je protestirala, a i druge su države time bile razljućene. No, Aehrenthalu je, usprkos lošem odjeku, uspjelo izbjeći širenje ratnih zbivanja. Tako su Turci dobili novčanu odštetu. Budući da se Rusija još nije uspjela oporaviti od rata s Japanom i od revolucije, da je Njemačka sekundirala Monarhiji, a Francuska se, iako ruski saveznik, nije uključila, Srbija se, iako najviše eksponirana, morala povući. Tako je sačuvan mir.
Jačanje austrijske pozicije na Balkanu imalo je, međutim, negativne posljedice na talijanskog trojnog saveznika. Kao »kompenzaciju« mogla je tražiti ili neki austrijski predio ili blokiranje Jadrana učvršćivanjem u Albaniji. Stoga je sklopljen ugovor s ruskom vladom, koji se osobito odnosio na balkanska pitanja i koji je svjesno htio spriječiti svako širenje Habsburškog Carstva, dok su se međusobno, u vlastitim ekspanzionističkim planovima, koji su se izravno odnosili na morske tjesnace i Tripolis, obvezali na potporu. Osim toga su se kao još jedno opterećenje, nesmetanim djelovanjem, pojavili iredentisti, koji su težili pripojenju Italiji, onih austrijskih predjela čije je stanovništvo govorilo talijanskim jezikom.
Nepovjerenje u tog savezničkog partnera u Austriji se pojačalo, pa se vrhovni zapovjednik Conrad von Hötzendorf bavio mišlju o ratu protiv Italije, za što, međutim, kod ministra vanjskih poslova Aehrenthala nije naišao na odobravanje.
Unutrašnja je politika, ove zadnje godine prije izbijanja Prvoga svjetskog rata, bila obilježena izmjenjivanjem opstrukcije i ozbiljnoga rada u Carevinskom vijeću. Uvijek su se iznova vodili pregovori oko njemačko-češke nagodbe, pa se katkad činilo da se sporazum zaista priželjkuje. Od početka godine 1914. vladao je ministar Stürgkh, ali je nakon obnovljena protivljenja zbog članka 14., to činio bez Carevinskog vijeća. Mađarska je pod ministrom Tiszom provodila čvrstu politiku mađarizacije, na štetu time pogođenih naroda i vodećih ljudi austrijskog dijela Carstva.
U rujnu godine 1911., pod potpuno ništavnim izgovorom, Italija započinje rat protiv Turske kako bi osvojila Tripolis i Cirenaiku. Taj je rat dao povod za savez balkanskih država i za izbijanje Prvoga balkanskog rata (godine 1912.), u kojem su Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka potukle Turke. Austriji je tada pošlo za rukom da provede stvaranje albanske nacionalne države, koja je Srbiji trebala zatvoriti put na more. U Drugom je balkanskom ratu (gođine 1913.), kojeg je Srbija u savezu s Rumunjskom i Grčkom vodila protiv Bugarske, Austrija pokušala intervenirati u korist Bugarske, čime je, medutim, razbjesnila svojega savezničkog partnera, Rumunjsku.
Tok i ishod obaju balkanskih ratova nanovo su pogoršali političku i vojnu poziciju Austrije. Široki su se slojevi stanovništva nadali da će se energični prijestolonasljednik Franjo Ferdinand u vanjskoj politici uspjeti pomiriti s Rusijom i time uvesti mir na Balkanu, a u unutrašnjoj politici provesti federativno preuređenje Monarhije s obzirom na sve nacionalnosti u Austriji. Srpski su krugovi u prijestolonasljedniku Franji Ferdinandu vidjeli neprijatelja vlastitih velikosrpskih planova.
Austrijska su se nadanja u budućnost, a uz to i mir u cijeloj Europi, raspršili, kada su 28. lipnja 1914., u Sarajevu mladi bosanski atentatori srpske nacionalnosti ubili prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu, koji su zbog prisustvovanja vojnim vježbama (manevrima) boravili u Bosni.
Taj pucanj je de facto pokrenuo vihor zbivanja koji će dovesti do Prvog svjetskog rata a koje je bio vojni sukob između država članica Antante (Ujedinjenoga Kraljevstva, Francuske i Ruskoga Carstva) i njihovih saveznika (Srbije, Crne Gore, Rumunjske, Grčke, Japana, Sjedinjenih Američkih Država i niza manjih zemalja) s jedne strane te dviju država članica Trojnoga Saveza (Njemačkog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije) i njihovih saveznika (Osmanskog Carstva i Bugarske), koje su pak s druge strane tvorile Centralne sile. Italija je bila članica Trojnoga Saveza, ali se 3. kolovoza 1914. proglasila neutralnom da bi kasnije pristupila Antanti. U ratu je sudjelovalo 36 država od ukupno njih 54, a rat se vodio na teritoriju 14 država. U njemu je sudjelovalo približno 70 milijuna ljudi, od kojih je oko 10 milijuna poginulo, a 21 milijun bilo ranjeno, te uništene goleme količine materijalnih dobara. S obzirom na to da je Prvi svjetski rat bio pozicijski ili rovovski rat, većina poginulih i ranjenih bili su vojnici.
No u nastavku ću pisati o Prvom svjetskom ratu.
