S obzirom na raskoš bazilike svetog Petra,koju smo posjetili dan prije, nenametljiva Sikstinska kapela doima se samo kao njezin skromni pratilac. Dio je programa posjete Vatikanskim Muzejima.
U odnosu na dotjeranu sedru bazilike, jednolično ruho kapele nadoknađuje eksterijer od opeke, a što se tiče veličine, cijela kapela mogla bi biti progutana u samo jednom krilu poprečne lađe bazilike sv. Petra.
Službeni ulaz je s druge strane od ulaza u dvoranu zvanu Regia,u kojoj papa,između ostalih,održava javne konzistorije veleposlanika i državnih poglavara pa smo tako i mi ušli u poprilično velikom i zbijenom redu ljudima. Na samom ulasku je označeno da je strogo zabranjeno snimanje i fotografiranje i to se na žalost i strogo sankcionira, a u današnje doba tehnike formatira se kartica fotoaparata ili mobitela. To je nešto što svakao treba imati na umu prilikom ulaska u Sisktinsku kapelu. Meni nisu dozvolili ni sa akreditacijom Svete stolice za papine audijencij.
Pa nema puno fotografija a i dakako iz razumljivih razloga.Jednom kada uđete u Sistinu sve će vam i biti jasno zašto ako ne prije.
Građevinar Sistine se prema Vassarijevim zapisima zvao Giovannino del Dolci,a radio je slijedeći nacrte Firentinca pod imenom Baccio Pontelli. Prostor je najpoznatiji po znatnom doprinosu pape Julija II., koji je, protiv svoje volje, zaposlio Michelangela da oslika strop i Paula III. Farnesea, koji je nagovorio Michelangela, koji se još uvijek opirao, da naslika Posljednji sud. Ipak, Sikstinska kapela pruža i druge, suptilnije poruke kardinalima tijekom kritičnih trenutaka u povijesti Crkve.
Za gradnju kapele koja se može pohvaliti debelim zidovima, visokim prozorima i obrambenim dodacima, papa Siksto IV. unajmio je arhitekta s vojnim iskustvom. Građevina, koja je dovršena 1477. i dobila ime kako rekoh po papi Sikstu, imala je samo jedan ulaz, zbog čega je bila dobro zatvorena poput utvrde. Prostor je bio namijenjen za molitvu i propovijedanje, a od 1492. i za izbor novoga pape. U tome se krije i tajna kapele: eksterijer može biti robustan i jednostavan, no interijer, kroz slavnu umjetnost i inspirativnu glazbu, prenosi duh prisutan samo u renesansi
Sandro Botticelli “Suđenje Mojsiju”, Foto: Wikimedia commons
Kako bi uljepšao kapelu, Siksto je okupio „tim iz snova“ koji su činili umjetnici iz Firence – Botticelli, Perugino i Ghirlandaio (koji je postao Michelangelov učitelj). Ovi slikarski velikani bočne su zidove srednje lađe crkve ukrasili paralelnim pričama o Mojsiju i Isusu Kristu. Kada Mojsije pobjegne u pustinju, Isus se povuče na 40 dana; kada Mojsije daje 10 Božjih zapovjedi, Krist održi govor na gori. Baš poput polifonih harmonija zbora Sikstinske kapele, ove freske mogu se pohvaliti zapanjujuće šarolikom paletom boja; svjetlucaju zlatnim lišćem i hipnotiziraju dragocjenim plavim kamenjem. Prostrani pejzaži odvode misli u daleke zemlje, a novosagrađena bolnica Svetoga Duha vraća promatrača u Sikstov Rim. Ukrašene portretima, slike su istinski dokaz o identitetima slavnih renesansnih osoba.
Dva najznačajnija umjetnička djela obraćaju se direktno kardinalima na konklavama; Peruginova Predaja ključeva i Botticellijeva Kažnjavanje Koraha. Na tim dvama panelima ova dva renesansna suparnika, koristeći potpuno različite stilove, poslali su konklavama jednu od najmoćnijih poruka: potrebu za jedinstvom. Perugino prikazuje ogroman trg popločen veličanstvenim kamenom.
U prvom planu je Krist koji daje ključeve sv. Petru, a tri monumentalne građevine smještene iza Krista uokviruju vidokrug. S druge strane, Botticelli pripovijeda tragediju Korahove obitelji koja je osporila Mojsijevu odluku da preda vlast svojem bratu Aronu. Dok Peruginovi apostoli mirno poziraju, Botticellijevi likovi izgledaju kao da su nošeni vjetrom, uhvaćeni su u metežu rasprava.
Oba slikara oslanjaju se na drevnu umjetnost, ali Peruginovi pobjedonosni lukovi ostaju čisti i netaknuti u njegovoj Predaji ključeva, dok se Botticellijev Konstantinov luk, simbol vjerske slobode teško stečene 313. godine, urušava. Samo Perugino uključuje kršćansku strukturu, građevinu koja se sastoji od osam strana, a simbolizira obnovu i novi početak.
Budući da su smještene na zidovima koji okružuju ulaz u dvoranu u kojoj se odvija glasovanje, ove dvije slike koje su naslikali suparnici naučeni surađivati za potrebe Crkve, opominju kardinale da stoje iza odluke donesene u toj sobi.
Zamislite Michelangelovu veliku žalost i razočaranje kada je dobio zadatak slikati preko djela ovih dvaju majstora. Ipak, neustrašiv, kakav je bio, zasjenio ih je svojom revolucionarnom umjetnošću.
U četiri godine Michelangelo je oslikao 111,5 metara kvadratnih stropa pričama o Postanku koje su predstavljale savršen ikonografski dodatak radovima podno njih. Kada ih je otkrio, 31. listopada 1512., njegovi suvremenici bili su zapanjeni i oduševljeni njegovim postignućem i mogućnošću „čitanja“ priče s 20,7 metara.
Izbjegavajući paletu različitih boja i raskošnu dekoraciju svojih učitelja, Michelangelo se oslanjao na vježbe kiparstva kako bi izradio figure koje se čine isklesanim od kamena kako bi dao poticaj svojoj priči. Bog Otac prikazan je kao dinamična sila energije koja, u konačnici, prilikom stvaranja čovjeka, predaje svoju božansku iskru Adamu, uzdižući ga iznad svih stvorenja. Iako nakon najviše točke stvaranja slijedi iskušenje Adama i Eve, Prvi čovjekov grijeh, priča o poplavi i na kraju priča o Noi koja prelazi u tragičnu parodiju Adamova buđenja, prikaz pripovijesti ne završava u tami.
Počevši od tog mračnog prizora, Michelangelova paleta se mijenja u blistave nijanse kojima su oslikani proroci, proročice i Kristovi preci koji usmjeravaju gledateljeve oči natrag na oltar. Ondje je Jona, smješten u najzahtjevnijem položaju od svih figura na stropu – izgleda kao da s neba pada na oltar. Najčišći simbol Kristove smrti i uskrsnuća, donosi Stari zavjet u stvarnost liturgije. Nevidljivi početci i završetci ocrtavaju kapelu i predstavljaju početak i kraj Biblije.
Dvadeset i dvije godine kasnije, u žaru razdoblja reformacije, 1533.godine Michelangelo se vratio na poziv pape Klementa VII. u kapelu kako bi naslikao Posljednji sud i oslikao kapelu do kraja.Michelangelo se latio posla slikanja Poslijednjeg suda,čiji je sadržaj možda bio odjek na događaj vezan uz pustošanje Rima(Sacco di roma,1527.godine).
Ipak umjetnik nije stavio ruke na svoj rad do 1535.godine,kada ga je prisilio sam papa Pavao III.Sam slikarski rad trajao je od 1536.godine do 1541.godine.To impozantno djelo pokriva cijeli svod a radi se o 2000 četvornih metra oslikana zida i to treba stvarno vidjeti i doživjeti,a pri čemu je na freski naslikana 391figura. Ona opominje kardinale prilikom glasovanja za novoga papu. Kovitlanje tijela usmjerava pažnju s nedavno uskrslog, preko duša kojima pomažu sveci, anđeli ili krunica, sve do herojskog postrojavanja izabranih. Veličanstveni Krist sjedi u srcu ovoga djela, okrenute glave, dok se Marija priljubila uz Njegovu ranu na boku i nastavlja privlačiti duše svojem Sinu.
Ikonografski plan na bočnim zidovima izradio je sam papa Siksto IV. ili neki od njegovih teologa ne zna se zapravo sa sigurnošću točno podatak. Ali zna se točno određena ideja:Krist zakonodavac i svećenik,sa središnjom freskom Isusove predaje ključeva sv.Petru.tako i danas možemo zastati i promatrati paralele przora Staroga zavijeta s jedne i Novoga zavijeta sa druge strane.
1.Mojsijev put - Isusovo krštenje;
2.Iz Mojsijeva života(ubojstvo Egipćanina;bijeg iz Egipta;odabrana Jitrovih kćeri;gorući grom;povratak s narodom iz Egipta)-Kušnja u pustinji;
3.Prijelaz preko Crvenog mora -Poziv prvih apostola;
4.Davanje ploča Zakona-Govor na gori;
5.Kažnjavanje Kora,Datana i Abirona-Predaja ključeva;
6.Mojsijeva oporuka-Posljednja večera;
7.Rasprava o Mojsijevu grobu-Uskrsnuće.
Što se samoga svoda tiče,poslije napuštanja prve zamisli o dvanest apostola,Michelangelo je odlučio prikazati povijest spasenja prije Mojsija,vežući se na idejnu cijelinu.Iz toga je niknula zaokruženost:stvaranje svijeta i Noina povijest do Mojsija,Mojsije i konačno Krist.
Tu su ključne i Sibile kao glasnice milosti poganima te proroci kao Božji glas Izraelu. Prikazi su postavljeni slijedećim redom:razdvajanje tame i svijetla;stvaranje zvijezda;dioba vode i kopna;stvaranje Adama;stvaranje Eve;istočni grijeh;opći potop;pijanstvo Noe;Judita i Holoferno.
Poslijednji sud je životno djelo umjetnika u njegovoj zreloj dobi.Freska je ostvarena u 450 dana,kada je Michelangelo imao šezdeset godina. Izvori za nadaknuće kreću se od Sveog pisma(Ezekijevo viđenje) preko poslijedice Dies irae,do Danteove Božanstvene komedije.
Podsjetimo se bilo je to vrijeme reformacije u Crkvi i sigurno je da je prepoznatljivo obilježena tim pečatom. U dvije lunete nalaze se simbolli Kristove muke koje nose anđeli.U sredini je Krist sudac(prikaz nije baš tradicionalan a nadahnut je glavom Apolona s Brlvedera i tijelom Herkulova torza,o kojemu sam pričao u tekstu o dvorani Muza. Blažena Djevica Marija okreće glavu u znak pobožnosti i smilovanja. U njihovu podnožju nalazimo neke zaštitnike grada Rima ili svece koje su Rimljani osobito štovali.svLovro,sv.Bartol,navodno u liku toga sveca neki vide autoportret samoga slikara,sv.Petar,Adam i Eva,zagrljaj pomirenja Ezava i Jakoba.
U središtu su anđeli sa trubom,a svakako na najzanimljiviji način protuprotestantski duh pokazuje spašavanje pomoću krunice. Premda je nadahnut Danteovim djelom pokazuje i nekakve razlike.
Minos je primjerice jednako tako iz Danteovog djela,ovdje prikazan u liku Papina ceremonijara Blaž iz Cesne,koji je kritizirao Michelangelovo djelo.Karont,za razliku od Božanske komedije,gura ljude sa barke,umjesto da iz vozi preko rijeke Stiks.
Najnovija obnova freske iznijela je na vidjelo izvorne Michelangelove boje koje djeluju veoma živo,tako da su se mnogi iznenadili snažno izraženim plavetnilom.
Zanimljivost je i to što su Moćna gola tijela koja godinama izazivaju toliku pomutnju da su neka od njih bila pokrivena oslikanim zastorima. A tu su kako bi nas podsjetila da je kruna raja nagrada koju dobivaju rajski sportaši, a čovjek kojeg su izabrali kardinali, njihov je duhovni trener.
Sveti papa Ivan Pavao II. koji je nadgledao čišćenje kapele i naredio micanje mnogih zastora, za stalan dom konklava izabrao je baš Sikstinsku kapelu. U toj su sobi kardinali shvatili da nisu samo ogoljeni ispred Božjih očiju, već, zahvaljujući Michelangelu, suočeni s pravom ulogom pape: spašavanjem duša.
Nakon završetka obilaska Sikstinske kapele htijeli smo skratiti put i izaći na Trg sv.Petra prema bazilici no taj put je bio iz sigurnosnih razloga zatvoren pa smo se uputili prema drugome izlazu i prema zbirci umjetnina zvanoj Biblioteka Apostolica. A o tome u slijedećem tekstu.
U odnosu na dotjeranu sedru bazilike, jednolično ruho kapele nadoknađuje eksterijer od opeke, a što se tiče veličine, cijela kapela mogla bi biti progutana u samo jednom krilu poprečne lađe bazilike sv. Petra.
Službeni ulaz je s druge strane od ulaza u dvoranu zvanu Regia,u kojoj papa,između ostalih,održava javne konzistorije veleposlanika i državnih poglavara pa smo tako i mi ušli u poprilično velikom i zbijenom redu ljudima. Na samom ulasku je označeno da je strogo zabranjeno snimanje i fotografiranje i to se na žalost i strogo sankcionira, a u današnje doba tehnike formatira se kartica fotoaparata ili mobitela. To je nešto što svakao treba imati na umu prilikom ulaska u Sisktinsku kapelu. Meni nisu dozvolili ni sa akreditacijom Svete stolice za papine audijencij.
Pa nema puno fotografija a i dakako iz razumljivih razloga.Jednom kada uđete u Sistinu sve će vam i biti jasno zašto ako ne prije.
Građevinar Sistine se prema Vassarijevim zapisima zvao Giovannino del Dolci,a radio je slijedeći nacrte Firentinca pod imenom Baccio Pontelli. Prostor je najpoznatiji po znatnom doprinosu pape Julija II., koji je, protiv svoje volje, zaposlio Michelangela da oslika strop i Paula III. Farnesea, koji je nagovorio Michelangela, koji se još uvijek opirao, da naslika Posljednji sud. Ipak, Sikstinska kapela pruža i druge, suptilnije poruke kardinalima tijekom kritičnih trenutaka u povijesti Crkve.
Za gradnju kapele koja se može pohvaliti debelim zidovima, visokim prozorima i obrambenim dodacima, papa Siksto IV. unajmio je arhitekta s vojnim iskustvom. Građevina, koja je dovršena 1477. i dobila ime kako rekoh po papi Sikstu, imala je samo jedan ulaz, zbog čega je bila dobro zatvorena poput utvrde. Prostor je bio namijenjen za molitvu i propovijedanje, a od 1492. i za izbor novoga pape. U tome se krije i tajna kapele: eksterijer može biti robustan i jednostavan, no interijer, kroz slavnu umjetnost i inspirativnu glazbu, prenosi duh prisutan samo u renesansi
Sandro Botticelli “Suđenje Mojsiju”, Foto: Wikimedia commons
Kako bi uljepšao kapelu, Siksto je okupio „tim iz snova“ koji su činili umjetnici iz Firence – Botticelli, Perugino i Ghirlandaio (koji je postao Michelangelov učitelj). Ovi slikarski velikani bočne su zidove srednje lađe crkve ukrasili paralelnim pričama o Mojsiju i Isusu Kristu. Kada Mojsije pobjegne u pustinju, Isus se povuče na 40 dana; kada Mojsije daje 10 Božjih zapovjedi, Krist održi govor na gori. Baš poput polifonih harmonija zbora Sikstinske kapele, ove freske mogu se pohvaliti zapanjujuće šarolikom paletom boja; svjetlucaju zlatnim lišćem i hipnotiziraju dragocjenim plavim kamenjem. Prostrani pejzaži odvode misli u daleke zemlje, a novosagrađena bolnica Svetoga Duha vraća promatrača u Sikstov Rim. Ukrašene portretima, slike su istinski dokaz o identitetima slavnih renesansnih osoba.
Dva najznačajnija umjetnička djela obraćaju se direktno kardinalima na konklavama; Peruginova Predaja ključeva i Botticellijeva Kažnjavanje Koraha. Na tim dvama panelima ova dva renesansna suparnika, koristeći potpuno različite stilove, poslali su konklavama jednu od najmoćnijih poruka: potrebu za jedinstvom. Perugino prikazuje ogroman trg popločen veličanstvenim kamenom.
U prvom planu je Krist koji daje ključeve sv. Petru, a tri monumentalne građevine smještene iza Krista uokviruju vidokrug. S druge strane, Botticelli pripovijeda tragediju Korahove obitelji koja je osporila Mojsijevu odluku da preda vlast svojem bratu Aronu. Dok Peruginovi apostoli mirno poziraju, Botticellijevi likovi izgledaju kao da su nošeni vjetrom, uhvaćeni su u metežu rasprava.
Oba slikara oslanjaju se na drevnu umjetnost, ali Peruginovi pobjedonosni lukovi ostaju čisti i netaknuti u njegovoj Predaji ključeva, dok se Botticellijev Konstantinov luk, simbol vjerske slobode teško stečene 313. godine, urušava. Samo Perugino uključuje kršćansku strukturu, građevinu koja se sastoji od osam strana, a simbolizira obnovu i novi početak.
Budući da su smještene na zidovima koji okružuju ulaz u dvoranu u kojoj se odvija glasovanje, ove dvije slike koje su naslikali suparnici naučeni surađivati za potrebe Crkve, opominju kardinale da stoje iza odluke donesene u toj sobi.
Zamislite Michelangelovu veliku žalost i razočaranje kada je dobio zadatak slikati preko djela ovih dvaju majstora. Ipak, neustrašiv, kakav je bio, zasjenio ih je svojom revolucionarnom umjetnošću.
U četiri godine Michelangelo je oslikao 111,5 metara kvadratnih stropa pričama o Postanku koje su predstavljale savršen ikonografski dodatak radovima podno njih. Kada ih je otkrio, 31. listopada 1512., njegovi suvremenici bili su zapanjeni i oduševljeni njegovim postignućem i mogućnošću „čitanja“ priče s 20,7 metara.
Izbjegavajući paletu različitih boja i raskošnu dekoraciju svojih učitelja, Michelangelo se oslanjao na vježbe kiparstva kako bi izradio figure koje se čine isklesanim od kamena kako bi dao poticaj svojoj priči. Bog Otac prikazan je kao dinamična sila energije koja, u konačnici, prilikom stvaranja čovjeka, predaje svoju božansku iskru Adamu, uzdižući ga iznad svih stvorenja. Iako nakon najviše točke stvaranja slijedi iskušenje Adama i Eve, Prvi čovjekov grijeh, priča o poplavi i na kraju priča o Noi koja prelazi u tragičnu parodiju Adamova buđenja, prikaz pripovijesti ne završava u tami.
Počevši od tog mračnog prizora, Michelangelova paleta se mijenja u blistave nijanse kojima su oslikani proroci, proročice i Kristovi preci koji usmjeravaju gledateljeve oči natrag na oltar. Ondje je Jona, smješten u najzahtjevnijem položaju od svih figura na stropu – izgleda kao da s neba pada na oltar. Najčišći simbol Kristove smrti i uskrsnuća, donosi Stari zavjet u stvarnost liturgije. Nevidljivi početci i završetci ocrtavaju kapelu i predstavljaju početak i kraj Biblije.
Dvadeset i dvije godine kasnije, u žaru razdoblja reformacije, 1533.godine Michelangelo se vratio na poziv pape Klementa VII. u kapelu kako bi naslikao Posljednji sud i oslikao kapelu do kraja.Michelangelo se latio posla slikanja Poslijednjeg suda,čiji je sadržaj možda bio odjek na događaj vezan uz pustošanje Rima(Sacco di roma,1527.godine).
Ipak umjetnik nije stavio ruke na svoj rad do 1535.godine,kada ga je prisilio sam papa Pavao III.Sam slikarski rad trajao je od 1536.godine do 1541.godine.To impozantno djelo pokriva cijeli svod a radi se o 2000 četvornih metra oslikana zida i to treba stvarno vidjeti i doživjeti,a pri čemu je na freski naslikana 391figura. Ona opominje kardinale prilikom glasovanja za novoga papu. Kovitlanje tijela usmjerava pažnju s nedavno uskrslog, preko duša kojima pomažu sveci, anđeli ili krunica, sve do herojskog postrojavanja izabranih. Veličanstveni Krist sjedi u srcu ovoga djela, okrenute glave, dok se Marija priljubila uz Njegovu ranu na boku i nastavlja privlačiti duše svojem Sinu.
Ikonografski plan na bočnim zidovima izradio je sam papa Siksto IV. ili neki od njegovih teologa ne zna se zapravo sa sigurnošću točno podatak. Ali zna se točno određena ideja:Krist zakonodavac i svećenik,sa središnjom freskom Isusove predaje ključeva sv.Petru.tako i danas možemo zastati i promatrati paralele przora Staroga zavijeta s jedne i Novoga zavijeta sa druge strane.
1.Mojsijev put - Isusovo krštenje;
2.Iz Mojsijeva života(ubojstvo Egipćanina;bijeg iz Egipta;odabrana Jitrovih kćeri;gorući grom;povratak s narodom iz Egipta)-Kušnja u pustinji;
3.Prijelaz preko Crvenog mora -Poziv prvih apostola;
4.Davanje ploča Zakona-Govor na gori;
5.Kažnjavanje Kora,Datana i Abirona-Predaja ključeva;
6.Mojsijeva oporuka-Posljednja večera;
7.Rasprava o Mojsijevu grobu-Uskrsnuće.
Što se samoga svoda tiče,poslije napuštanja prve zamisli o dvanest apostola,Michelangelo je odlučio prikazati povijest spasenja prije Mojsija,vežući se na idejnu cijelinu.Iz toga je niknula zaokruženost:stvaranje svijeta i Noina povijest do Mojsija,Mojsije i konačno Krist.
Tu su ključne i Sibile kao glasnice milosti poganima te proroci kao Božji glas Izraelu. Prikazi su postavljeni slijedećim redom:razdvajanje tame i svijetla;stvaranje zvijezda;dioba vode i kopna;stvaranje Adama;stvaranje Eve;istočni grijeh;opći potop;pijanstvo Noe;Judita i Holoferno.
Poslijednji sud je životno djelo umjetnika u njegovoj zreloj dobi.Freska je ostvarena u 450 dana,kada je Michelangelo imao šezdeset godina. Izvori za nadaknuće kreću se od Sveog pisma(Ezekijevo viđenje) preko poslijedice Dies irae,do Danteove Božanstvene komedije.
Podsjetimo se bilo je to vrijeme reformacije u Crkvi i sigurno je da je prepoznatljivo obilježena tim pečatom. U dvije lunete nalaze se simbolli Kristove muke koje nose anđeli.U sredini je Krist sudac(prikaz nije baš tradicionalan a nadahnut je glavom Apolona s Brlvedera i tijelom Herkulova torza,o kojemu sam pričao u tekstu o dvorani Muza. Blažena Djevica Marija okreće glavu u znak pobožnosti i smilovanja. U njihovu podnožju nalazimo neke zaštitnike grada Rima ili svece koje su Rimljani osobito štovali.svLovro,sv.Bartol,navodno u liku toga sveca neki vide autoportret samoga slikara,sv.Petar,Adam i Eva,zagrljaj pomirenja Ezava i Jakoba.
U središtu su anđeli sa trubom,a svakako na najzanimljiviji način protuprotestantski duh pokazuje spašavanje pomoću krunice. Premda je nadahnut Danteovim djelom pokazuje i nekakve razlike.
Minos je primjerice jednako tako iz Danteovog djela,ovdje prikazan u liku Papina ceremonijara Blaž iz Cesne,koji je kritizirao Michelangelovo djelo.Karont,za razliku od Božanske komedije,gura ljude sa barke,umjesto da iz vozi preko rijeke Stiks.
Najnovija obnova freske iznijela je na vidjelo izvorne Michelangelove boje koje djeluju veoma živo,tako da su se mnogi iznenadili snažno izraženim plavetnilom.
Zanimljivost je i to što su Moćna gola tijela koja godinama izazivaju toliku pomutnju da su neka od njih bila pokrivena oslikanim zastorima. A tu su kako bi nas podsjetila da je kruna raja nagrada koju dobivaju rajski sportaši, a čovjek kojeg su izabrali kardinali, njihov je duhovni trener.
Sveti papa Ivan Pavao II. koji je nadgledao čišćenje kapele i naredio micanje mnogih zastora, za stalan dom konklava izabrao je baš Sikstinsku kapelu. U toj su sobi kardinali shvatili da nisu samo ogoljeni ispred Božjih očiju, već, zahvaljujući Michelangelu, suočeni s pravom ulogom pape: spašavanjem duša.
Nakon završetka obilaska Sikstinske kapele htijeli smo skratiti put i izaći na Trg sv.Petra prema bazilici no taj put je bio iz sigurnosnih razloga zatvoren pa smo se uputili prema drugome izlazu i prema zbirci umjetnina zvanoj Biblioteka Apostolica. A o tome u slijedećem tekstu.
