Vojni muzej,Les Invalides,drugi svjetski rat
U Vojnom muzeju je prisutna jedna od naopsežnijih postava i sigurno jedna od najbogatijih svjetskih izložbi bogata eksponatima od koji su mnogi i neprocjenjive povijesne važnosti.
Charles de Gaulle,pokret otpora i Slobodna francuska
Mladi de Gaulle se odlužio za vojnu karijeru, te je četiri godine proveo u vojnoj školi Saint-Cyr. Diplomiravši 1912., pridružio se pješaštvu, a ne elitnim trupama.
Tijekom Prvog svjetskog rata, tada, satnik de Gaulle je jako ozlijeđen tijekom stravične bitke za Verdun, te je smatran mrtvim. No, na bojištu su ga našli, ali i zarobili, Nijemci. Nakon 5 neuspjelih pokušaja bijega, odveden je u Ingolstadt, gdje je upoznao ruskog poručnika Mihaila Tuhačevskog.
I nakon rata, de Gaulle je ostao u vojsci, uspješno služeći pod generalima kao što su Maxime Weygand i Philippe Pétain. Tijekom Poljsko sovjetskog-rata (1919. - 1921.), volontirao se za francusku misiju u Poljskoj, gdje je djelovao kao pješadijski instruktor u Poljskoj vojsci. Istaknuo se u operacijama oko rijeke Zbrucz, te je odlikovan najvećim poljskim vojnim odlikovanjem - medaljom Virtuti Militari.
Unaprijeđen je u zapovjednika, te mu je ponuđena daljnja karijera u Poljskoj, no odlučio se vratiti u Francusku, gdje je predavao na prestižnoj École Militaire, postavši tako protégé svog starog zapovjednika, Philippea Pétaina. Poljsko sovjetski rat je zbog svoje upotrebe tenkova i brzih menavara uvelike utjecao na de Gaullea. Uzimao je i lekcije, za vlastitu političku i vojnu karijeru, od slavnog sovjetskog maršala Józefa Piłsudskog, koji je, desetljećima prije de Gaullea, želio stvoriti federaciju europskih država (Międzymorze).
De Gaulle je, temeljeno na njegovom iskustvu iz rata u Poljskoj (koje je bilo uvelike drugačije od onog iz Prvog svjetskog rata), počeo pisati knjige i članke o reorganizaciji vojske, pogotovo u svojoj knjizi Vers l'Armée de Métier, u kojoj je predlagao osnivanje profesionalne mehanizirane vojske s posebnim oklopnim jedinicama, sličnoj onoj iz teorija koje je oprimjeravala Maginot linija.
Dok su poglede slične de Gaulleovima podržavali generali kao što su Britanac John Frederick Charles Fuller, Nijemac Heinz Guderian, Amerikanci Dwight D. Eisenhower i George S. Patton, Rus Mihail Tuhačevski i Poljak Władysław Sikorski, većinu de Gaulleovih teorija su odbili mnogi časnici, uključujući i njegovog mentora, Péteina, što je uzrokovalo slabljenje njihovih prijateljskih odnosa.
De Gaulle je pri kraju 1934. i na početku 1935. bio u kontaktu s nonkonformističkom grupom Ordre Nouveau.
Kada je izbio Drugi svjetski rat, de Gaulle je bio samo pukovnik, ponajviše što je tijekom 1920-ih i 1930-ih antagonizirao vojne vođe. Nakon njemačkog probitka kod Sedana 15. svibnja 1940., konačno je dobio zapovjedništvo nad 4. oklopnom divizijom.
Dana 17. svibnja 1940., de Gaulle je napao njemačke tenkove kod Montcorneta. Kako je napao sa samo 200 tenkova i bez zračne potpore, taj napad nije uvelike utjecao na njemačko napredovanje. Bilo je nekakvog uspjeha 28. svibnja, kada je de Gaulle prisilio njemačku pješadiju na povlačenje kod Caumonta. Ovo je bio jedan od rijetkih francuskih taktičkih uspjeha protiv Nijemaca tijekom cijele vojne kampanje. Premijer Paul Reynaud ga je postavio za izvršnog brigadnog generala (iako je znan samo kao général de Gaulle).
Dana 6. lipnja, Paul Reynaud ga je postavio za dotajnika državne obrane i rata, te ga je postavio kao glavnog za koordinaciju s Ujedinjenom Kraljevstvom. Kao mlađi član vlade, neuspješno se protivio kapitulaciji, te se zalagao da se vlada preseli u Sjevernu Afriku, te da Francuska svoj rat vodi najbolje što može iz svojih kolonija. Služio je kao koordinator s britanskom vladom, a u jutro 16. lipnja je u Londonu, zajedno s britanskim premijerom Churchillom, predložio političku uniju između Francuske i Britanije. Taj projekt bi, tijekom rata, spojio Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo u jednu državu, s jednom vladom i jednom vojskom. To je bio zadnjeminutni pokušaja da se ojača volja onih članova francuske vlade koji su podržavali daljnju borbu protiv Trećeg Reicha.
Avionom se vratio natrag u Bordeaux (privremeno središte vlade), no odmah je saznao da je njegov mentor Philippe Pétain postao premijer u namjeri da pokrene suradnju s Nijemcima i prekine bitku.
Tog dana, de Gaulle je donio najvažniju odluku u svom životu, ali i u modernoj francuskoj povijesti: odbio je prihvatiti kapitulaciju Francuske i pobuniti se protiv legalne (no u njegovim očima nelegitimne) vlade koju je vodio Pétain, te nestaviti borbu protiv Hitlerove Njemačke. U jutro 17. lipnja, sa 100.000 franaka u džepu (koje mu je dao Reynaud), de Gaulle je iz Bordeauxa avionom pobjedao u London, za dlaku izbjegavši njemačke avione. De Gaulle je odbio kapitulaciju Francuske i stvorio novu vladu koja će se boriti protiv Trećeg Reicha, znanu kao Vladu Slobodne Francuske.
Slobodna Francuska
Dana 18. lipnja, de Gaulle se pripremio da se obrati francuskom narodu putem BBC-jeva radija, u Londonu. Britanski kabinet je pokušao zaustaviti razgovor, no odobrio ga je Churchill. De Gaulleov Apel od 18. lipnja je bio emitiran u cijeloj Francuskoj, no čuo ga je jako malen broj ljudi. Čak i Francuzi nisu toliko znali o de Gaulleu u to doba, pa im je njihov govor, u najmanju ruku, djelovao kihotičan. Fraza "Francuska je izgubila bitku, ali ne i rat", koja se pojavila po posterima diljem Britanije, je često krivo asocirana s govorom na radiju, no te riječi ipak skupljaju duh de Gaulleove pozicije. De Gaulle je bio aktivan član Pokreta otpora protiv njemačke okupacije, te je izjavio: "Vatra francuskog otpora ne smije se ugasiti". No de Gaulle je mislio na oružani otpor, no kada su mnogi francuski vojnici objavili da nemaju sredstava za daljnje ratovanje, većina Francuza okrenula se na moralni otpor, na de Gaulleovo razočaranje.
De Gaulleov govor od 22. lipnja možete čuti u Muzeju kao i ostale audio isječke drugih njegovih povijesnih govora, također možete vidjeti i pune tekstove drugih govora i reprodukcije postera.Jako malo ljudi je čulo taj govor jer je BBC slabo slušan u Francuskoj, a većina onih koji su htjeli slušati bili su u izgnanstvu. No, odlomci govora su tiskani u francuskim novinama u neokupiranom, južnom, dijelu Francuske, a sam govor je nekoliko dana za redom repriziran na BBC-u, dok je de Gaulle održao još nekoliko govora tijekom sljedećih noći.
Meni je svakako najzanimjiviji govor mnoštvu okupljenom na place de l'Hôtel-de-Ville prilikom oslobođenja Pariza 1944.godine sa balkona gradske vjećnice ,čuvenog Hôtel de Ville.
Ubrzo, među svim kaosom u Francuskoj, vijest da je jedan francuski general u Londonu i da odatle širi želju za nastavkom rata i borbom protiv fašističke okupacije, brzo se proširila. Taj govor je i do danas jedan od najpoznatijih govora u francuskoj povijesti.
U Londonu je de Gaulle osnovao i vodio pokret Slobodne Francuske. Dok je SAD i dalje priznavao Vichyevsku Francusku, Churchill se priklonio de Gaulleu, i jedno vrijeme zadržao odnose s Vichyevsom Francuskom, no na koncu je ipak priznao Slobodnu Francusku.
Dana 4. srpnja 1940., vojni sud u Toulouseu je osudio de Gaullea in absentia na 4 godine zatvora. Na drugom suđenju vojnog suda, održanom 2. kolovoza 1940., de Gaulle je osuđen na smrt zbog izdaje.
U razgovorima sa SAD-om i Ujedinjenom Kraljevstvom, de Gaulle je svaki put zahtijevao potpunu slobodu planiranja i napadanja u Francusku korist, tako da je stalno bio na granici da mu Saveznici ukinu suradnju. De Gaulle je razvio veliku sumnju, pogotovo prema Britancima, jer je mislio da žele ukrasti francuske kolonije na Levantu. Clementine Churchill, koja se divila de Gaulleu, jednom ga je upozorila: "Generale, ne smijete mrziti svoje prijatelje više nego što mrzite svoje neprijatelje". De Gaulle je poznato odgovorio: "Francuska nema prijatelja, samo interesa".
Situacija je unatoč svemu bila poprilično kompleksna, a de Gaulleovo nepovjernje prema namjerama Britanije i Amerike prema Francuskoj je bilo paralelno s nepovjerenjem američkog političkog vrha prema Slobodnoj Francuskoj, koje je rezultiralo time da taj isti vrh nije duže vrijeme priznao de Gaullea i SF kao predstavnike Francuske, nego Vichyevsku Francusku.
Churchill je često krivo citiran kako je za suradnju s de Gaulleom rekao: "Od svih križeva što sam nosio tijekom rata, najteži je onaj Lorraineski" (time govoreći o simbolu Slobodne Francuske). Tu rečenicu je zapravo rekao general-bojnik Edward Spears.
Tijekom jedne od tih burnih situacija, Churchill je citiran kako je rekao, na franglaisu: "Si vous ne co-operatez, je vous obliterai!".
Radeći s Pokretom otpora i saveznicima u francuskim kolonijama u Africi, nakon anglo-američke invazije Sjeverne Afrike 1942., de Gaulle je svoje središte u svibnju 1943. premjestio u Alžir. Postao je prvi vođa (ispred manje samostalnog Girauda i kandidata kojeg je preferirao SAD) i jedini predsjednik Komiteta nacionalnog oslobođenja.
Nakon oslobođenja Francuske, koje je uslijedilo nakon Operacije Overlord, de Gaulle je brzo uspostavio autoritet Slobdne Francuske i izbjegao Svazeničku vojni vladu. Iz Alžira (tada francuske kolonije) odletio je u Pariz par dana prije oslobođenja, i provozao se gradom u pratnji Savezničkih časnika. De Gaulle je održao poznati govor u kojem je emfazirao ulogu Francuza u oslobođenju njihove države.
Postao je predsjednik Privremene vlade Francuske Republike od rujna 1944. Dok je bio na toj poziciji poslao je CEFEO da uspostavi suverenitet u Francuskoj Indokini 1945. Za zapovjednike u Francuskoj Indokini postavio je Georgesa Thierryja d'Argenlieua i Philippea Leclerc de Hauteclocquea.
De Gaulle je 20. siječnja 1946. podnio ostavku, žaleći se na sukobe između političkih stranaka i na ustav Četvrte Republike, za koji je mislio da previše ovlasti daje Parlamentu. Njegovi nasljednici su redom bili: Félix Gouin (SFIO), Georges Bidault (MRP) i na kraju Léon Blum (SFIO).
Paralelno sa Vladom Slobodne Francuske u Londonu i poslije Alžiru u samoj Francuskoj je djelovao pokret otpora na čelu sa legendarnim Jeanon Moulinon jedanim od velikih heroja Francuskog pokreta otpora.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata general Charles de Gaulle zadužio ga je za ujedninjenje svih pokreta otpora protiv njemačke okupacije u Francuskoj.
Svoju karijeru započeo je u upravi prefekture, gdje je postigao zavidne rezultate. 1926. godine bio je izabran za najmlađeg francuskog potprefekta, a 11 godina kasnije za najmlađeg prefekta u Francuskoj. Obavljajući ovu funkciju, u lipnju 1940. za vrijeme njemačke okupacije, nacisti od njega traže da potpiše izjavu u kojoj stoji da je skupina senegalskih vojnika, pripadnika francuske vojske, počinila teška kaznena djela. Svjestan nevinost optuženih, Jean Moulin odbija potpisati dokument. Nakon toga uslijedio je zatvor, Višijska vlada odriješila ga je dužnosti te se on uključe Pokretu otpora.
Krajem 1941. u Londonu se pridružio Slobodnim francuskim snagama pod zapovjedništvom Charlesa de Gaullea.
U britanskom glavnom gradu general de Gaulle mu je 1942. delegirao organiziranje podzemne grupe otpora sastavljene od raznih političkih stavova. Pod njegovim okriljem, pokret otpora razvio se u ujedinjenu vojnu strukturu s ozbiljnim bojnim potencijalom. 27. svibnja 1943. osniva se Nacionalno vijeće otpora (CNR) čiji je prvi predsjednik Moulin.
Međutim, njegovom djelovanju kraj je došao na kobnom sastanku u kući u Caluire u jugoistočnom predgrađu Lyona 21. lipnja 1943., kada je sazvan hitan sastanak zbog uhićenja jednog od viših časnika pokreta. Tog dana pao je u ruke Klausa Barbiea šefa Lyonskog gestapa koji ga je ispitivao i mučio. Preminuo je na putu za Njemačku, dana 8. srpnja 1943.
1964. godine De Gaulle ga je panteonizirao kao simbol Pokreta otpora, slobodne Francuske i osobnosti koja je predstavljala i samog De Gaullea.
Pisac André Malraux održao je povijenu eulogiju prilikom prijenosa pepela Jeana Moulina u pariški Panthéon, gdje su pokopane druge velike ličnosti Francuske povjesti.
Charles de Gaulle,pokret otpora i Slobodna francuska
Mladi de Gaulle se odlužio za vojnu karijeru, te je četiri godine proveo u vojnoj školi Saint-Cyr. Diplomiravši 1912., pridružio se pješaštvu, a ne elitnim trupama.
Tijekom Prvog svjetskog rata, tada, satnik de Gaulle je jako ozlijeđen tijekom stravične bitke za Verdun, te je smatran mrtvim. No, na bojištu su ga našli, ali i zarobili, Nijemci. Nakon 5 neuspjelih pokušaja bijega, odveden je u Ingolstadt, gdje je upoznao ruskog poručnika Mihaila Tuhačevskog.
I nakon rata, de Gaulle je ostao u vojsci, uspješno služeći pod generalima kao što su Maxime Weygand i Philippe Pétain. Tijekom Poljsko sovjetskog-rata (1919. - 1921.), volontirao se za francusku misiju u Poljskoj, gdje je djelovao kao pješadijski instruktor u Poljskoj vojsci. Istaknuo se u operacijama oko rijeke Zbrucz, te je odlikovan najvećim poljskim vojnim odlikovanjem - medaljom Virtuti Militari.
Unaprijeđen je u zapovjednika, te mu je ponuđena daljnja karijera u Poljskoj, no odlučio se vratiti u Francusku, gdje je predavao na prestižnoj École Militaire, postavši tako protégé svog starog zapovjednika, Philippea Pétaina. Poljsko sovjetski rat je zbog svoje upotrebe tenkova i brzih menavara uvelike utjecao na de Gaullea. Uzimao je i lekcije, za vlastitu političku i vojnu karijeru, od slavnog sovjetskog maršala Józefa Piłsudskog, koji je, desetljećima prije de Gaullea, želio stvoriti federaciju europskih država (Międzymorze).
De Gaulle je, temeljeno na njegovom iskustvu iz rata u Poljskoj (koje je bilo uvelike drugačije od onog iz Prvog svjetskog rata), počeo pisati knjige i članke o reorganizaciji vojske, pogotovo u svojoj knjizi Vers l'Armée de Métier, u kojoj je predlagao osnivanje profesionalne mehanizirane vojske s posebnim oklopnim jedinicama, sličnoj onoj iz teorija koje je oprimjeravala Maginot linija.
Dok su poglede slične de Gaulleovima podržavali generali kao što su Britanac John Frederick Charles Fuller, Nijemac Heinz Guderian, Amerikanci Dwight D. Eisenhower i George S. Patton, Rus Mihail Tuhačevski i Poljak Władysław Sikorski, većinu de Gaulleovih teorija su odbili mnogi časnici, uključujući i njegovog mentora, Péteina, što je uzrokovalo slabljenje njihovih prijateljskih odnosa.
De Gaulle je pri kraju 1934. i na početku 1935. bio u kontaktu s nonkonformističkom grupom Ordre Nouveau.
Kada je izbio Drugi svjetski rat, de Gaulle je bio samo pukovnik, ponajviše što je tijekom 1920-ih i 1930-ih antagonizirao vojne vođe. Nakon njemačkog probitka kod Sedana 15. svibnja 1940., konačno je dobio zapovjedništvo nad 4. oklopnom divizijom.
Dana 17. svibnja 1940., de Gaulle je napao njemačke tenkove kod Montcorneta. Kako je napao sa samo 200 tenkova i bez zračne potpore, taj napad nije uvelike utjecao na njemačko napredovanje. Bilo je nekakvog uspjeha 28. svibnja, kada je de Gaulle prisilio njemačku pješadiju na povlačenje kod Caumonta. Ovo je bio jedan od rijetkih francuskih taktičkih uspjeha protiv Nijemaca tijekom cijele vojne kampanje. Premijer Paul Reynaud ga je postavio za izvršnog brigadnog generala (iako je znan samo kao général de Gaulle).
Dana 6. lipnja, Paul Reynaud ga je postavio za dotajnika državne obrane i rata, te ga je postavio kao glavnog za koordinaciju s Ujedinjenom Kraljevstvom. Kao mlađi član vlade, neuspješno se protivio kapitulaciji, te se zalagao da se vlada preseli u Sjevernu Afriku, te da Francuska svoj rat vodi najbolje što može iz svojih kolonija. Služio je kao koordinator s britanskom vladom, a u jutro 16. lipnja je u Londonu, zajedno s britanskim premijerom Churchillom, predložio političku uniju između Francuske i Britanije. Taj projekt bi, tijekom rata, spojio Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo u jednu državu, s jednom vladom i jednom vojskom. To je bio zadnjeminutni pokušaja da se ojača volja onih članova francuske vlade koji su podržavali daljnju borbu protiv Trećeg Reicha.
Avionom se vratio natrag u Bordeaux (privremeno središte vlade), no odmah je saznao da je njegov mentor Philippe Pétain postao premijer u namjeri da pokrene suradnju s Nijemcima i prekine bitku.
Tog dana, de Gaulle je donio najvažniju odluku u svom životu, ali i u modernoj francuskoj povijesti: odbio je prihvatiti kapitulaciju Francuske i pobuniti se protiv legalne (no u njegovim očima nelegitimne) vlade koju je vodio Pétain, te nestaviti borbu protiv Hitlerove Njemačke. U jutro 17. lipnja, sa 100.000 franaka u džepu (koje mu je dao Reynaud), de Gaulle je iz Bordeauxa avionom pobjedao u London, za dlaku izbjegavši njemačke avione. De Gaulle je odbio kapitulaciju Francuske i stvorio novu vladu koja će se boriti protiv Trećeg Reicha, znanu kao Vladu Slobodne Francuske.
Slobodna Francuska
Dana 18. lipnja, de Gaulle se pripremio da se obrati francuskom narodu putem BBC-jeva radija, u Londonu. Britanski kabinet je pokušao zaustaviti razgovor, no odobrio ga je Churchill. De Gaulleov Apel od 18. lipnja je bio emitiran u cijeloj Francuskoj, no čuo ga je jako malen broj ljudi. Čak i Francuzi nisu toliko znali o de Gaulleu u to doba, pa im je njihov govor, u najmanju ruku, djelovao kihotičan. Fraza "Francuska je izgubila bitku, ali ne i rat", koja se pojavila po posterima diljem Britanije, je često krivo asocirana s govorom na radiju, no te riječi ipak skupljaju duh de Gaulleove pozicije. De Gaulle je bio aktivan član Pokreta otpora protiv njemačke okupacije, te je izjavio: "Vatra francuskog otpora ne smije se ugasiti". No de Gaulle je mislio na oružani otpor, no kada su mnogi francuski vojnici objavili da nemaju sredstava za daljnje ratovanje, većina Francuza okrenula se na moralni otpor, na de Gaulleovo razočaranje.
De Gaulleov govor od 22. lipnja možete čuti u Muzeju kao i ostale audio isječke drugih njegovih povijesnih govora, također možete vidjeti i pune tekstove drugih govora i reprodukcije postera.Jako malo ljudi je čulo taj govor jer je BBC slabo slušan u Francuskoj, a većina onih koji su htjeli slušati bili su u izgnanstvu. No, odlomci govora su tiskani u francuskim novinama u neokupiranom, južnom, dijelu Francuske, a sam govor je nekoliko dana za redom repriziran na BBC-u, dok je de Gaulle održao još nekoliko govora tijekom sljedećih noći.
Meni je svakako najzanimjiviji govor mnoštvu okupljenom na place de l'Hôtel-de-Ville prilikom oslobođenja Pariza 1944.godine sa balkona gradske vjećnice ,čuvenog Hôtel de Ville.
Ubrzo, među svim kaosom u Francuskoj, vijest da je jedan francuski general u Londonu i da odatle širi želju za nastavkom rata i borbom protiv fašističke okupacije, brzo se proširila. Taj govor je i do danas jedan od najpoznatijih govora u francuskoj povijesti.
U Londonu je de Gaulle osnovao i vodio pokret Slobodne Francuske. Dok je SAD i dalje priznavao Vichyevsku Francusku, Churchill se priklonio de Gaulleu, i jedno vrijeme zadržao odnose s Vichyevsom Francuskom, no na koncu je ipak priznao Slobodnu Francusku.
Dana 4. srpnja 1940., vojni sud u Toulouseu je osudio de Gaullea in absentia na 4 godine zatvora. Na drugom suđenju vojnog suda, održanom 2. kolovoza 1940., de Gaulle je osuđen na smrt zbog izdaje.
U razgovorima sa SAD-om i Ujedinjenom Kraljevstvom, de Gaulle je svaki put zahtijevao potpunu slobodu planiranja i napadanja u Francusku korist, tako da je stalno bio na granici da mu Saveznici ukinu suradnju. De Gaulle je razvio veliku sumnju, pogotovo prema Britancima, jer je mislio da žele ukrasti francuske kolonije na Levantu. Clementine Churchill, koja se divila de Gaulleu, jednom ga je upozorila: "Generale, ne smijete mrziti svoje prijatelje više nego što mrzite svoje neprijatelje". De Gaulle je poznato odgovorio: "Francuska nema prijatelja, samo interesa".
Situacija je unatoč svemu bila poprilično kompleksna, a de Gaulleovo nepovjernje prema namjerama Britanije i Amerike prema Francuskoj je bilo paralelno s nepovjerenjem američkog političkog vrha prema Slobodnoj Francuskoj, koje je rezultiralo time da taj isti vrh nije duže vrijeme priznao de Gaullea i SF kao predstavnike Francuske, nego Vichyevsku Francusku.
Churchill je često krivo citiran kako je za suradnju s de Gaulleom rekao: "Od svih križeva što sam nosio tijekom rata, najteži je onaj Lorraineski" (time govoreći o simbolu Slobodne Francuske). Tu rečenicu je zapravo rekao general-bojnik Edward Spears.
Tijekom jedne od tih burnih situacija, Churchill je citiran kako je rekao, na franglaisu: "Si vous ne co-operatez, je vous obliterai!".
Radeći s Pokretom otpora i saveznicima u francuskim kolonijama u Africi, nakon anglo-američke invazije Sjeverne Afrike 1942., de Gaulle je svoje središte u svibnju 1943. premjestio u Alžir. Postao je prvi vođa (ispred manje samostalnog Girauda i kandidata kojeg je preferirao SAD) i jedini predsjednik Komiteta nacionalnog oslobođenja.
Nakon oslobođenja Francuske, koje je uslijedilo nakon Operacije Overlord, de Gaulle je brzo uspostavio autoritet Slobdne Francuske i izbjegao Svazeničku vojni vladu. Iz Alžira (tada francuske kolonije) odletio je u Pariz par dana prije oslobođenja, i provozao se gradom u pratnji Savezničkih časnika. De Gaulle je održao poznati govor u kojem je emfazirao ulogu Francuza u oslobođenju njihove države.
Postao je predsjednik Privremene vlade Francuske Republike od rujna 1944. Dok je bio na toj poziciji poslao je CEFEO da uspostavi suverenitet u Francuskoj Indokini 1945. Za zapovjednike u Francuskoj Indokini postavio je Georgesa Thierryja d'Argenlieua i Philippea Leclerc de Hauteclocquea.
De Gaulle je 20. siječnja 1946. podnio ostavku, žaleći se na sukobe između političkih stranaka i na ustav Četvrte Republike, za koji je mislio da previše ovlasti daje Parlamentu. Njegovi nasljednici su redom bili: Félix Gouin (SFIO), Georges Bidault (MRP) i na kraju Léon Blum (SFIO).
Paralelno sa Vladom Slobodne Francuske u Londonu i poslije Alžiru u samoj Francuskoj je djelovao pokret otpora na čelu sa legendarnim Jeanon Moulinon jedanim od velikih heroja Francuskog pokreta otpora.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata general Charles de Gaulle zadužio ga je za ujedninjenje svih pokreta otpora protiv njemačke okupacije u Francuskoj.
Svoju karijeru započeo je u upravi prefekture, gdje je postigao zavidne rezultate. 1926. godine bio je izabran za najmlađeg francuskog potprefekta, a 11 godina kasnije za najmlađeg prefekta u Francuskoj. Obavljajući ovu funkciju, u lipnju 1940. za vrijeme njemačke okupacije, nacisti od njega traže da potpiše izjavu u kojoj stoji da je skupina senegalskih vojnika, pripadnika francuske vojske, počinila teška kaznena djela. Svjestan nevinost optuženih, Jean Moulin odbija potpisati dokument. Nakon toga uslijedio je zatvor, Višijska vlada odriješila ga je dužnosti te se on uključe Pokretu otpora.
Krajem 1941. u Londonu se pridružio Slobodnim francuskim snagama pod zapovjedništvom Charlesa de Gaullea.
U britanskom glavnom gradu general de Gaulle mu je 1942. delegirao organiziranje podzemne grupe otpora sastavljene od raznih političkih stavova. Pod njegovim okriljem, pokret otpora razvio se u ujedinjenu vojnu strukturu s ozbiljnim bojnim potencijalom. 27. svibnja 1943. osniva se Nacionalno vijeće otpora (CNR) čiji je prvi predsjednik Moulin.
Međutim, njegovom djelovanju kraj je došao na kobnom sastanku u kući u Caluire u jugoistočnom predgrađu Lyona 21. lipnja 1943., kada je sazvan hitan sastanak zbog uhićenja jednog od viših časnika pokreta. Tog dana pao je u ruke Klausa Barbiea šefa Lyonskog gestapa koji ga je ispitivao i mučio. Preminuo je na putu za Njemačku, dana 8. srpnja 1943.
1964. godine De Gaulle ga je panteonizirao kao simbol Pokreta otpora, slobodne Francuske i osobnosti koja je predstavljala i samog De Gaullea.
Pisac André Malraux održao je povijenu eulogiju prilikom prijenosa pepela Jeana Moulina u pariški Panthéon, gdje su pokopane druge velike ličnosti Francuske povjesti.
