Dnevnik sa putovanja

Kada kročite u Via Paolo Ferrari, ne dočekuje vas rika motora Formule 1, već tišina stare industrijske četvrti Modene. No, tada ga ugledate. Poput golemog, jarko žutog aluminijskog plašta koji je sletio iz budućnosti, krov Muzeja Enzo Ferrari (MEF) dominira horizontom. Ovo nije samo garaža za skupe igračke; ovo je svetište čovjeku koji je od prezimena stvorio religiju.

Dok Maranello slavi trkaće pobjede i Scuderia Ferrari, muzej u Modeni priča intimniju, ljudsku priču o Enzu Ferrariju — "Il Commendatoreu", ocu, inženjeru i sanjaru koji je zauvijek promijenio svijet automobilizma.

Arhitektonski dijalog: Prošlost i budućnost

Kompleks muzeja pravo je remek-djelo kontrasta. S jedne strane stoji skromna ciglena kuća iz 19. stoljeća — rodno mjesto Enza Ferrarija i nekadašnja radionica njegova oca Alfreda. S druge strane, grli je futuristički paviljon kojeg je dizajnirao češki arhitekt Jan Kaplický iz studija Future Systems.

Žuti krov paviljona nije slučajan odabir. To je "Giallo Modena" (modenska žuta), službena boja grada i pozadina slavnog logotipa Propetog konjića (Cavallino Rampante). Oblik krova s deset otvora za ventilaciju namjerno imitira "škrge" na poklopcu motora sportskog automobila, stvarajući vizualni dojam da zgrada "diše".

Unutar Hrama: Eksponati i "Stanari"

Ulazak u glavni paviljon je poput ulaska u katedralu brzine. Bijeli interijer bez oštrih kutova stavlja sav fokus na automobile koji izgledaju kao skulpture.

Trenutačni postav (Siječanj 2026.)

Posjetitelji u ovo vrijeme imaju priliku vidjeti dvije iznimne izložbe. Do sredine veljače 2026. traje izložba "Supercars", koja prikazuje evoluciju Ferrarijevih najekskluzivnijih modela. Zvijezda postava je novi Ferrari F80, predstavljen krajem 2024., okružen svojim slavnim precima poput GTO-a, F40 i LaFerrarija.

Druga aktualna poslastica je proslava 20. obljetnice XX Programa (prosinac 2025. – ožujak 2026.), koja izlaže ekstremne modele poput FXX-K Evo, namijenjene isključivo za stazu i najvjernije klijente.

Muzej Motora

U restauriranoj očevoj radionici (ciglena zgrada) nalazi se Muzej Ferrarijevih motora. Ovdje "stanuju" mehanička srca koja su pokretala povijest — od eksperimentalnih motora do V12 zvijeri.

Posebnu pažnju plijeni Ferrari 125 S, prvi automobil koji je ikada nosio Enzovo ime 1947. godine.

Mistika, intrigre i priče o "Il Commendatorea"

Muzej ne bježi od mitologije koja okružuje Enza Ferrarija.

Snijeg i Rođenje: Jedna od prvih priča koju ćete čuti je ona o Enzovu rođenju. Rođen je 18. veljače 1898., ali je strašna snježna oluja u Modeni spriječila njegovog oca da dođe do matičnog ureda. Zbog toga je Enzo službeno prijavljen tek dva dana kasnije, 20. veljače — činjenica koja je cijeli život stvarala malu zbrku oko njegovog rođendana.

Očeva Radionica: Upravo je u toj ciglenoj zgradi, slušajući udarce čekića o metal u očevoj ljevaonici, mladi Enzo razvio opsesiju mehanikom. Legenda kaže da je prodao tu istu rodnu kuću kako bi financirao kupnju svog prvog trkaćeg automobila, da bi se ona desetljećima kasnije vratila pod okrilje brenda kao muzej.

Zatvoreni Genij: Enzo, poznat kao "Il Commendatore" (zbog svoje čvrste ruke i sposobnosti da izvuče nemoguće iz svojih ljudi), rijetko je napuštao Modenu i Maranello. Ovdje se osjeća ta njegova prisutnost; muzej prikazuje njegov ured, njegove tamne naočale koje je nosio kao oklop protiv svijeta i tuge nakon gubitka sina Dina.

Praktični Vodič: Kako doći i što znati

Za sve ljubitelje brzine, evo ključnih informacija za posjet:

Kako doći?

Muzej se nalazi na adresi Via Paolo Ferrari 85, u neposrednoj blizini željezničkog kolodvora u Modeni.

Vlakom: Od kolodvora Modena (Stazione di Modena) muzej je udaljen svega 10-15 minuta hoda.

Shuttle Bus: Postoji namjenska autobusna linija koja povezuje željeznički kolodvor (stanica "Pensilina 4"), Muzej Enzo Ferrari u Modeni i Muzej Ferrari u Maranellu. Ovo je najbolja opcija ako planirate posjetiti oba muzeja u istom danu.

Cijene i radno vrijeme (Podaci za 2025./2026.)

Ulaznice: Cijena za odrasle iznosi oko 27 € (zimska tarifa do svibnja) ili 32 € (ljetna tarifa).

Ferrari Pass: Najisplativija opcija je kombinirana ulaznica za oba muzeja (Modena + Maranello) koja košta oko 38 € (zimi) ili 42 € (ljeti).

Radno vrijeme: Zimi (studeni-ožujak) muzej radi od 9:30 do 18:00, dok je ljeti otvoren do 19:00 sati.

Gastro kutak

U sklopu muzeja nalazi se restoran i bistro "Giallo Modena". Svakako treba probati njihovu lasagnu i tortelline, pravi razlog posjeta je atmosfera — ručate s pogledom na neke od najljepših automobila u povijesti.

Zaključak

Dok je Maranello "tvornica snova" gdje se automobili proizvode, Modena je "kolijevka" gdje je san rođen. Posjet ovom muzeju nije samo razgledavanje lima i guma; to je povijesna lekcija o strasti, tvrdoglavosti i čovjeku koji je vjerovao da ako nešto možeš sanjati, možeš to i učiniti. Za svakog ljubitelja automobila, ovo je mjesto gdje bajka postaje opipljiva stvarnost.

U srcu regije Emilia-Romagna, nedaleko od Modene u mjestu Nonantola, nalazi se Acetaia Pedroni – mjesto gdje vrijeme teče drugačije, mjereno ne satima, već desetljećima sazrijevanja u drvenim bačvama. Ova obiteljska utvrda tradicije predstavlja jedan od najstarijih i najnagrađivanijih podruma tradicionalnog balzamičnog octa na svijetu.

Povijest ispisana kroz šest generacija

Priča o obitelji Pedroni započinje još 1862. godine s Giuseppeom Pedronijem, koji je postavio temelje onoga što će postati globalni simbol kvalitete. Kroz više od 150 godina, svaka je generacija ostavila svoj neizbrisiv trag, čuvajući tajne recepture i tehnike koje su se prenosile s koljena na koljeno. Danas se njihovo nasljeđe ogleda u tisućama bačvi koje ispunjavaju potkrovlja imanja, stvarajući mirisnu auru koja opija svakog posjetitelja već na samom ulazu.

Mistika procesa i „Baterije“ koje dišu

Proizvodnja Tradicionalnog balzamičnog octa iz Modene (DOP) proces je koji graniči s alkemijom i strogo je reguliran pravilima starim stoljećima. Ocat se dobiva isključivo od kuhanog mošta grožđa sorti Trebbiano i Lambrusco, bez ikakvih dodataka, koji zatim godinama isparava i koncentrira se u nizovima bačvi različitih veličina, poznatim kao "baterije".

Element procesa opis i značaj

Sirovine koriste se isključivo lokalne sorte grožđa uzgojene na vlastitim posjedima obitelji Pedroni .

Bačve Svaka bačva u nizu izrađena je od drugog drveta (hrast, kesten, dud, trešnja, jasen) kako bi ocat upio različite arome .
Vrijeme Najmlađi tradicionalni ocat odležava minimalno 12 godina, dok onaj s oznakom "Extra Vecchio" spava više od 25 godina .

Doživljaj posjeta i obiteljske intrige

Posjet imanju Pedroni nije tek obična turistička tura, već uranjanje u svijet intriga i obiteljskog ponosa. Među najpoznatijim "eksponatima" su legendarne bačve nazvane po članovima obitelji, poput bačve "Italo", nazvane po ocu sadašnjeg vlasnika, koja čuva ocat star više od pola stoljeća.

Legende kažu da se najbolje bačve nikada ne prodaju, već ostaju kao miraz kćerima ili nasljeđe sinovima, što održava mistiku "tekućeg zlata" unutar obiteljskih zidina.

Turističke informacije i put do Nonantole

Za sve ljubitelje gastronomije koji žele doživjeti ovaj autentični kutak Italije, Acetaia Pedroni nudi vođene obilaske i degustacije.

Kako doći: Imanje se nalazi u Via Risaia 2, Rubbiara di Nonantola, otprilike 15 minuta vožnje od centra Modene. Najlakše je doći automobilom ili organiziranim poludnevnim izletima iz Modene ili Bologne.

Što očekivati: Obilazak uključuje posjet povijesnim potkrovljima (acetaia), obiteljskom muzeju i degustaciju octa uz vrhunski parmezan i domaća vina.

Rezervacije: Zbog velike popularnosti i očuvanja intimne atmosfere, preporučuje se rezervacija termina unaprijed putem njihove službene stranice ili turističkih platformi.

Restoran: U sklopu imanja nalazi se i njihova "Osteria di Rubbiara", gdje se poslužuju tradicionalna jela začinjena njihovim čuvenim octom, što upotpunjuje cjelokupni gastronomski doživljaj.

U Ristorante Montana ulazi se kao u trattoriju, a izlazi kao iz malog, živog muzeja Ferrarija—s okusom Maranella u ustima i šumom staze u mislima. Restoran je smješten u Fiorano Modenese, tik uz Ferrari svijet, i godinama je postao gastronomska postaja za lokalce, putnike i ljude iz motorsporta.

Dolazak u Montanu

Ristorante Montana nalazi se na adresi Via XX Settembre 3, 41042 Fiorano Modenese (MO), Italija. Put do njega u praksi znači “pratiti Maranello”: čim se približi Ferrari tvornici i Fiorano test stazi.

Montana je doslovno preko ceste od testnog kruga—na mjestu gdje se, barem u mašti, mirisi ragua miješaju s mirisom zagrijanih kočnica. Nalazi se u neposrednoj blizini atrakcija poput Museo Ferrari i Circuito di Fiorano, što posjet čini prirodnim nastavkom dana provedenog u automobilskom hramu.

Povijest i aura

Montana je otvorena 1967. kao restoran i hotel, pri čemu je hotel kasnije zatvoren, a restoran nastavio rasti u statusu .Obitelj Paolucci preuzela Montanu 1985., čuvajući “dušu mjesta” i oslanjajući se na tradiciju kuće .

U središtu priče je “Mamma Rossella”, koju Taste Bologna opisuje kao čuvaricu obiteljskih recepata i tradicionalne modenske kuhinje, s naglaskom na strpljenje i ručni rad (tortellini na ruke, ragu koji se krčka satima) .

Gastronomija: Modena na tanjuru

Montana se predstavlja kao slavlje modenskog identiteta, s predjelima koji često uključuju lokalne suhomesnate proizvode i sireve, uz sezonske specijalitete .

Tjestenina je “zvijezda”, a spominju se tortellini (u juhi ili s bogatijim umacima), tagliatelle al ragu te gramigna sa kobasicom—jelo rustikalne, domaće utjehe .

Za glavna jela preporuka je pečen teletinu, govedina s ružmarinom i pečena rebarca, dok se za desert preporučuje tiramisu, zuppa inglese i dolce mattone, uz napomenu da se ponuda mijenja sezonski i da vrijedi pitati za jela koja nisu na tiskanom meniju .

Eksponati, “mali muzej” i priče

Interijer je kao spoj obiteljske kuće i svojevrsne “Ferrari dvorane slavnih”, s fotografijama s potpisima, kacigama i memorabilijama iz desetljeća motosporta.

Zidovi i prostor “obučeni” u trkaća odijela, kacige, dijelove automobila, fotografije i autograme, te da je lokacija povezana s ljudima iz Ferrarija—od inženjera do “legendi i ljudi iz paddocka”. U Restoran su tradicionalno kroz godine dolazili Ferrari F1 vozači poput Michaela Schumachera, Kimija Räikkönena i Sebastiana Vettela, uz ideju da se ponekad “nikad ne zna” tko sjedi za susjednim stolom .

Praktične turističke informacije

Restoran nudi ručak i večeru (među tipovima obroka su lunch i dinner) te da su istaknute značajke poput rezervacija, parkinga, pristupa za invalidska kolica, posluživanja za stolom i posluživanja alkohola.

Svakako se preporučuje rezervacija unaprijed, mjesto je ajo popularno kod lokalaca, turista i ljudi iz Ferrari svijeta . Za dolazak je najjednostavnije u navigaciju upisati “Via XX Settembre 3, Fiorano Modenese”, a posjet smisleno spojiti s obilaskom Museo Ferrari i okoline, jer Montana se stavlja u isti dnevni plan s Ferrarijevim lokacijama.

U Palazzo Ducale di Modena ulazi se kao u pozornicu moći: iza pročelja koje dominira Piazzom Roma krije se rezidencija estenskog dvora, danas sjedište talijanske Vojne akademije, dostupna posjetiteljima uglavnom kroz organizirane obilaske.

Dolazak na Piazza Roma

Adresa palače je Piazza Roma 15, 41121 Modena, i već sam trg djeluje kao „predvorje” jer fasada zauzima čitavu jednu stranu piazze i nameće ritam grada.

Palazzo je građen kao reprezentativna rezidencija Este dvora: projekt se veže uz rimskog arhitekta Bartolomea Avanzinija, a gradnja kreće od 1634. nadalje (u nekim izvorima i od 1635.).

Prije ove barokne kulise na istom je mjestu postojala starija utvrda/castello, podignuta još 1291. za Obizza d’Este, što objašnjava zašto palača i danas u sebi nosi „tvrđavski” osjećaj kontrole prostora.

Šetnja kroz palaču

U obilasku se najprije otvara Cortile d’Onore, dvorište koje Visit Modena opisuje kao remek-djelo barokne arhitekture, a upravo taj prijelaz iz buke trga u mjerenu tišinu dvorišta postavlja ton cijele posjete.

Dvorište časti (Cortile d'Onore) dočekuje posjetitelje kao udarac tišine nakon buke trga. Ovaj barokni kvadrat s kolonadama, koji Visit Modena opisuje kao remek-djelo arhitekture, funkcionira kao psihološki prijelaz: vanjski svijet ostaje iza tebe, a ispred se otvara scena kontrolirane elegancije. Bartolomeo Avanzini, arhitekt koji je projektirao palaču od 1634. (neki izvori navode 1635.), nije gradio za udobnost — gradio je za impresiju. Linije dvorišta su čiste, ritmične, gotovo militantne u svojoj preciznosti, što danas ima dodatnu ironiju jer zgrada zaista služi kao sjedište Vojne akademije.

Ruta vođenog obilaska tipično uključuje Scalone d’Onore, Loggiato i sale Appartamento di Stato, te muzejsku dionicu Vojne akademije s prostorijama poput Galleria della Memoria, Sala dei Comandanti, Camera d’Oro i „Tempio della Gloria”.

Scalone d'Onore,svečano stubište, nije samo komunikacija između katova — to je ritual uspinjanja. Svaki korak nosi se bogatstvom kamena i proporcionalnošću koja te prisiljava da usporis, da osjetiš težinu ceremonije koju su Este htjeli nametnuti svojim gostima. Ovdje nije bilo mjesta za žurbu: sve je bilo osmišljeno da posjetitelj stigne gore već impresioniran, već svjestan da ulazi u prostor elite.

U središnjoj dvorani (Sala d’Onore) povijest se čita i sa stropa: zabilježeno je da je 1696. Marcantonio Franceschini dobio narudžbu za oslikavanje stropa povodom vjenčanja Rinalda d’Este i princeze Charlotte Felicity od Brunswicka.

Sala d'Onore: Strop koji priča priču dinastije

U Sala d'Onore pogled automatski ide gore. Freske Marcantonia Franceschinija, naručene 1696. za proslavu vjenčanja Rinalda d'Este i princeze Charlotte Felicity od Brunswicka, pretvaraju strop u dinastičku pripovijest.

Ovo nije dekoracija — ovo je propaganda u pigmentu, vizualni manifest kontinuiteta estenskog roda. Freske stvaraju iluziju da se nebo otvara iznad tebe, da svjedočiš nebeskoj legitimaciji zemaljske vlasti. Stojati ispod njih znači biti mali, biti smrtan, biti samo trenutni posjetitelj u prostoru koji slavi vječnost dinastije.

Appartamento di Stato: Nizanje moći

Vođeni obilasci tipično uključuju Appartamento di Stato, niz reprezentativnih dvorana koje funkcioniraju kao postupni rast intenziteta. Svaka soba je teža od prethodne: više zlata, bogatiji tkanine, kompleksnija ikonografija. Camera d'Oro (Zlatna soba) je kulminacija — prostor u kojem je svaka površina tretirana kao prilika za demonstraciju bogatstva.

Nije to vulgarnost: to je precizno kalibrirana poruka: "Imamo resurse koje vi ne možete ni zamisliti." Posjetiteljsko iskustvo ovdje oscilira između fascinacije i blage klaustrofobije — lijepo je, ali te gutaju.

Galleria della Memoria i Sala dei Comandanti: Vojni sloj

Kako je palača danas sjedište Accademia Militare, dio obilaska uključuje i muzejske prostore Akademije: Galleria della Memoria i Sala dei Comandanti. Ovdje se barokna raskošnost susreće s institucionalnom ozbiljnošću 19. i 20. stoljeća.

Portreti, uniforme, zapisi — sve to dodaje dodatni narativni sloj: palača nije samo muzej estenskog sjaja, već i živi prostor vojne edukacije. To stvara čudnu napetost u iskustvu: hodaš kroz prostorije gdje su vojvode plesali i intrigirali, ali znaš da kroz iste hodnike danas marširaju kadeti. Povijest se ne piše samo prošlim vremenom — ona se još uvijek događa ovdje.

Tempio della Gloria: Sakralizacija institucije

"Hram slave" (Tempio della Gloria) je možda najupečatljivija fuzija funkcija: prostor koji tretira vojnu instituciju gotovo kao religijsku kategoriju. Arhitektonski, to je mala kapela ili memorijalna dvorana unutar palače, gdje se slavi tradicija i žrtva.

Za posjetitelja, to je trenutak kad shvatiš da palača nije samo povijesni artefakt — ona je aktivni simbol, mjesto gdje se identitet neprekidno obnavlja kroz ritual i ceremoniju.

Loggiato: Pogled i kontrola

Loggia, arkadni hodnik, nudi trenutak predaha i vizualni okvir za vrtove i okolinu. Ovdje se arhitektura čita kao tehnologija pogleda: Este su željeli vidjeti, ali i biti viđeni. Loggia je bila scena na kojoj se prikazuješ gradu, ali i punkt iz kojeg nadgledaš što se događa oko tebe. Za današnjeg posjetitelja, to je trenutak kontemplacije — stajaš na mjestu gdje je vlast nekad stajala i gledala prema van, i pitaš se što su mislili dok su gledali isti horizon.

Sjene povijesti i intrige

Ova palača je više od lijepog okvira: više od dva stoljeća bila je dom estenskog dvora, a zatim je preuzela ulogu vojnog središta — danas je u njoj sjedište Accademia Militare.

Njezina „mračnija” povijesna linija provlači se kroz 20. stoljeće: Palača je nakon dva svjetska rata pretrpjela oštećenja i pljačke/spoliazioni, te da je 8. prosinca 1947. predsjednik Enrico De Nicola vratio Palazzo Ducale Vojnoj akademiji.

Ako se traži mistika koja nije izmišljena nego dokumentirana kao hladna činjenica, postoje i zapisi da je nakon 8. rujna 1943. zgrada istodobno služila kao sjedište njemačkog zapovjedništva i fašističkih struktura — što cijelom mjestu daje dodatni sloj napetosti, čak i kad danas djeluje mirno i svečano.

Turističke informacije

Palazzo Ducale nije „slobodno otvoren” muzej: ulazak je moguć samo kroz vođene obilaske uz rezervaciju, ture su dostupne samo vikendom i organizirane preko turističkog informativnog ureda (IAT/Modenatur).

Za planiranje budžeta: cijena od 10 € po osobi, a opis vođenog obilaska često ističe trajanje oko jednog sata i obilazak i muzejskih dionica Akademije i reprezentativnih dvorana (Appartamento di Stato).

U Modeni se do katedrale ne “dođe” samo tako — do nje se dođe postupno, kroz mrežu ulica koje mirišu na kavu i topli kruh, dok se zvuk prometa razrjeđuje u šum koraka. Kada se iza ugla otvori Piazza Grande, prostor odjednom postane prozračniji, a pogled se zakači za pročelje koje djeluje istodobno strogo i svečano, kao da je izrezano iz neke starije, tvrđe vrste vremena.

Kada se magla spusti nad dolinu rijeke Po, a zvuci modernog prometa utihnu, na Piazza Grande u Modeni vrijeme kao da stane. Pred vama ne stoji samo crkva; pred vama stoji "Kamena Biblija", remek-djelo koje već gotovo tisuću godina šapuće priče o svecima, vitezovima i čudovištima. Ovo nije samo posjet Duomu; ovo je putovanje u srednjovjekovni um.

Prvi osjećaj nije spektakl nego gustoća: katedrala ne traži da joj se divite, nego da joj priđete. Na pragu se događa najtiša promjena putovanja — vanjski svijet ostane iza leđa, a unutra vas dočeka druga temperatura, druga akustika i onaj poznati miris kamena koji je preživio stoljeća.

Duomo di Modena, uz svoj vjerni toranj Ghirlandinu, nije samo UNESCO-ov spomenik. To je živi organizam od bijelog mramora koji je, prema legendi, "uskrsnuo" iz rimskih ruševina kako bi postao dom zaštitnika grada, svetog Geminijana.

Susret s Arhitektom i kiparom

Prvi dojam je zasljepljujuća bjelina. Dok prilazite glavnom pročelju, susrećete se s genijalnošću dvojice ljudi: arhitekta Lanfranca i kipara Wiligelma. Njihova imena nisu izgubljena u povijesti; uklesana su u kamen, što je za 12. stoljeće bila rijetka demonstracija ponosa.

Wiligelmovi reljefi na fasadi nisu obični ukrasi. To su stripovi srednjeg vijeka. Stanite i pogledajte priče iz Postanka — stvaranje Adama i Eve, istočni grijeh, Kain i Abel. Figure su zdepaste, ekspresivne, pune emocija; one su bile "Netflix" za nepismene mase onog vremena, učeći ih strahu i nadi. Ali, prava intriga krije se s bočne strane.

Misterij Porta della Pescheria: Kralj Arthur u Italiji?

Najveća mistika Duoma ne nalazi se na oltaru, već na sjevernom portalu, poznatom kao Porta della Pescheria (Ribarnička vrata). Ovdje se odvija prava povijesna zagonetka.

Na arhivolti iznad vrata uklesan je prizor opsade dvorca. Vitezovi jurišaju kako bi spasili damu Winlogee (Guinevere) koju je oteo Mardoc. Među vitezovima su Artus de Bretania (Kralj Arthur), Galvagin (Gawain) i Che (Kay).

Zašto je ovo pomalo šokantno?

Reljef datira iz ranog 12. stoljeća (oko 1120.-1140.), desetljećima prije nego što su legende o Kralju Arthuru zapisane u poznatim knjigama Geoffreyja od Monmoutha ili Chrétiena de Troyesa. Kako je legenda o vitezovima Okruglog stola stigla u Modenu prije nego u književnost? Povjesničari vjeruju da su je donijeli putujući francuski hodočasnici ili križari na putu prema Svetoj Zemlji, a modenski klesari su te usmene priče pretvorili u kamen prije bilo koga drugoga. To je jedan od najstarijih prikaza kralja Arthura na svijetu — pravo čudo uklesano u kamen u srcu Italije.

"Čudovišta" s krova: Metope

Dok kružite oko katedrale, podignite pogled prema krovu. Tamo vrebaju Metope — misteriozna bića koja kao da ne pripadaju kršćanskom hramu. Himere, antipodi, sirene i čudna hibridna stvorenja gledaju dolje na prolaznike.

Originali su sada u muzeju (Museo Lapidario), ali kopije na krovu i dalje vjerno prenose srednjovjekovni strah od nepoznatog svijeta izvan granica civilizacije.

Unutrašnjost: Tišina crvene cigle i zlatni Svetac

Ulazak u katedralu je prijelaz iz svjetla u mističnu polutamu. Za razliku od baroknih crkava pretrpanih zlatom, unutrašnjost Duoma je romanički stroga, od cigle i kamena, što stvara osjećaj goleme težine i vječnosti. Visoki stupovi vode pogled prema drvenom raspelu, ali prava energija vuče vas dolje — u kriptu.

Spuštate se u "šumu stupova". Kripta je niska, gusta i intimna. Ovdje, u tišini koju prekida samo šapat molitvi, leži sarkofag svetog Geminijana, biskupa iz 4. stoljeća koji je spasio Modenu od Huna skrivši grad u gustu maglu (čudo koje Modenjani i danas slave). Atmosfera u kripti je gusta, gotovo opipljiva; tu se osjeća prava težina 1600 godina povijesti. Tu se nalazi i remek-djelo Guida Mazzonija, "Madonna della Pappa", terakota grupa toliko realistična da figure izgledaju kao živi ljudi zamrznuti u vremenu.

Ghirlandina i ukradena kanta

Izlaskom na trg, pogled neizbježno bježi prema Ghirlandini, tornju visokom gotovo 90 metara koji stražari nad katedralom. Iako je simbol vjere, on čuva i jedan svjetovni, gotovo komičan trofej: Secchia Rapita (Ukradena kanta).

Ova drvena kanta, oteta iz Bologne tijekom bitke kod Zappolina 1325. godine, postala je simbol rivalstva dvaju gradova i predmet istoimene herojsko-komične poeme Alessandra Tassonija. Iako se original čuva u gradskoj vijećnici (Palazzo Comunale), a u tornju je kopija, priča o kanti savršen je podsjetnik na tvrdoglavi karakter Modenjana — spremni su ratovati za običnu drvenu kantu ako je ponos u pitanju.

Vodič za posjetitelja: Kako doživjeti Duomo

Ako planirate posjet u ovo svetište umjetnosti, evo ključnih informacija za bezbolan posjet.

Kako doći?

Duomo se nalazi u strogom centru Modene (ZTL zona - zabrana prometa).

Vlakom: Od željezničke stanice Modena do katedrale ima oko 15 minuta laganog hoda avenijom Viale Crispi pa kroz Via Emilia.

Autom: Parkirajte na Novi Park (velika podzemna garaža na rubu centra). Odatle je 10 minuta hoda do Piazze Grande.

Radno vrijeme i ulaznice

Katedrala: Otvorena svakodnevno (obično 7:00–19:00), ulaz u samu crkvu je besplatan. Imajte na umu pauzu za ručak (12:30–15:30) kada je posjet ponekad ograničen zbog čišćenja ili mise.

Ghirlandina i Musei del Duomo: Za penjanje na toranj i posjet muzejima (gdje su originalne Metope) potrebna je ulaznica. Preporučuje se UNESCO kombinirana karta (cca 6-10 €) koja uključuje toranj, muzeje i Gradsku vijećnicu. Rezervacija za toranj je obavezna vikendom!

Savjet plus:
Najbolje vrijeme za posjet je rano ujutro, kada sunce udara u bijeli mramor fasade, ili u sumrak, kada ulične svjetiljke bacaju duge sjene na "kralja Arthura" i njegove vitezove. Nakon posjeta, sjednite u jedan od kafića na Piazza Grande, naručite gnocco fritto i čašu Lambrusca, i promatrajte prolaznike u sjeni stoljetnog diva.

Modena nije samo Ferrari i balzamični ocat; ona je dom jedne od najljepših "kamenih knjiga" na svijetu, koja strpljivo čeka da pročitate njene stranice.

U Maranellu, nekoliko koraka od Ferrarijevih tvorničkih vrata, muzej djeluje kao pažljivo režirana pozornica na kojoj se “mit” Cavallina Rampantea pretvara u konkretne automobile, trofeje i priče ljudi koji su ih vozili i gradili.

Ulazak u Maranello

Muzej Ferrari Maranello nalazi se na adresi Via Alfredo Dino Ferrari 43, 41053 Maranello (MO).Sama lokacija je dio “Ferrari zemlje”: u neposrednoj blizini su povijesna tvornička vrata, a doživljaj grada često se čita kao produžetak muzejske priče.

Uz muzej se veže i uređena pješačka “Strada della Storia” (“Staza povijesti”), crvena šetnica koja spaja muzej s centrom mjesta i usput pripovijeda desetljeća zajedničke povijesti Ferrarija i Maranella putem informativnih ploča.

Ako se u Maranello dođe s očekivanjem “samo izložbe automobila”, prva lekcija je da je ovo zapravo izložba identiteta: brenda, grada i utrkivanja kao kulture. U tome je i dio mistike — osjećaj da se iza svake karoserije krije cijeli svijet odluka, rizika i natjecateljske tvrdoglavosti koja se ne vidi na fotografijama.

Povijest i “mit”

Plan o muzeju Ferrarijeve povijesti počeo se oblikovati tijekom 1980-ih, a Enzo Ferrari je bio osobno uključen u taj projekt, iako mu je zdravlje slabjelo. Enzo Ferrari preminuo je u ljeto 1988. u dobi od 90 godina, kada je “Galleria Ferrari” još bila plan na papiru, no muzej je ipak otvoren 18. veljače 1990., na njegov rođendan. Upravljanje muzejem 1995. prelazi s Općine Maranello na kompaniju, a “Galleria” s vremenom mijenja ime u Museo Ferrari, uz širenje prostora i zbirke.

Ovdje nastaje i jedna od “intriga” koje posjetitelj osjeti bez ijedne senzacionalne rečenice: muzej stalno raste, ali nikad ne djeluje dovršeno, kao da svjesno imitira Ferrarijevu logiku stalnog razvoja. To je ujedno i dobar ključ za čitanje postava: nije cilj samo čuvati prošlost, nego stalno pokazivati kako se prošlost koristi za oblikovanje budućih modela i utrkivanja.

Dvorane, eksponati, priče

Službeni narativ muzeja strukturiran je kao putovanje kroz Ferrarijeve korijene i kroz njegove najpoznatije i najuspješnije F1 automobile, legendarne sportske prototipove i GT modele te cestovne automobile koji su postavljali mjerila industriji.

Postav uključuje stalnu izložbu i privremenu tematsku izložbu, pa se muzej “rotira” i ima smisla vratiti se čak i ako je već posjećen ranije. U praksi to znači da isti prostor može iz godine u godinu naglašavati različite motive: jednu sezonu dominira tehnologija i aerodinamika, drugu vozačke epohe, treću dizajn i “gran turismo” kultura.

Nekoliko točaka na kojima se posjetitelji najčešće zadržavaju:

Trofejna soba (Trophy Room) opisuje se kao “srce” muzeja i prostor u kojem su izloženi pehari koje je Scuderia Ferrari osvajala kroz svoju trkaću povijest.

“Amfiteatar” F1 automobila dočekuje posjetitelje kombinacijom suvremenih i povijesnih jednosjeda, stvarajući osjećaj vremenske linije koja se čita bez riječi.

Muzej ističe i multimediju te iskustvene elemente poput video sadržaja, F1 simulatora i “pit wall”/pit-stop doživljaja.

Poseban sloj doživljaja je činjenica da se ovdje “poznati stanari” ne misle samo kao ljudi: to su i automobili koji su u kolektivnoj memoriji dobili status likova. Muzej namjerno vodi kroz cestovne modele, prototipove i F1 strojeve kao kroz galeriju osobnosti — svaki s vlastitim razlozima nastanka, estetikom i kontekstom utrkivanja.

Tajna tvornice i Fiorano

Jedan od najtraženijih dodataka posjetu je Panoramic Tour: panoramska vožnja shuttle autobusom koja obuhvaća Fiorano stazu i tvornički kompleks. Ferrari navodi da se na toj stazi provode testiranja svih natjecateljskih i cestovnih automobila još od 1972., što vožnji daje težinu “živog laboratorija”, a ne turističke kulise. Pravila su stroga: posjetitelji ne smiju izlaziti iz autobusa te su fotografiranje i snimanje zabranjeni tijekom ture.

Shuttle za panoramsku turu polazi s trga/platoa ispred Ferrari muzeja u Maranellu. U priči vodiča naglašava se i arhitektura “Ferrari citadele”, uz navod da su pojedine zgrade projektirali arhitekti poput Renza Piana, Massimiliana Fuksasa i Jeana Nouvela, te da je e-building inauguriran 2024. godine. Spominje se i povijesni dio tvornice koji je pažljivo očuvan, uključujući tvornički ulaz koji datira iz 1947.

Kako doći i korisne informacije

Za dolazak je najvažnije zapamtiti: muzej je na Via Alfredo Dino Ferrari 43 u Maranellu, a logistika je dobro pripremljena za dnevni izlet (auto, vlak + shuttle, ili organizirane ture).

Vlak + shuttle (praktično iz Modene):

Također postoji redovna shuttle autobusna linija između Ferrari muzeja u Modeni i Maranellu, koja staje i na željezničkoj stanici Modena.

Ferrari također navodi popuste za putnike Trenitalia Tper regionalnih vlakova (uz predočenje karte na blagajni muzeja), uključujući posebne cijene za pojedinačnu ulaznicu i za kombiniranu ulaznicu za oba muzeja.

Autom i parking:

U Maranellu je rezerviran parking (P4) u Via Fornace za posjetitelje muzeja uz naplatu.

Nasuprot ulaza je i gradski parking s oko 50 mjesta (uz naplatu po satu u određenim terminima), a dodatno ima i druge parkirne opcije u okolici, uključujući dolazak pješice “Strada della Storia Ferrari” iz parkinga Via Claudia 234 (oko 300 metara).

Radno vrijeme (sezonski):

Muzej je otvoren svih sedam dana u tjednu i zatvoren je samo 25. prosinca i 1. siječnja.

Navedeni raspored po sezonama uključuje, među ostalim, lipanj/srpanj/kolovoz 9:00–19:00, rujan/listopad 9:30–19:00 te studeni–ožujak 9:30–18:00.

Ulaznice i pravila korištenja:

Službeno stoji da se pojedinačne ili kombinirane jednodnevne ulaznice koriste na datum odabran pri kupnji, dok vlasnici “open” ulaznica ne moraju rezervirati termin.

Ako se uzme kombinirana ulaznica Modena + Maranello, oba muzeja moraju se posjetiti unutar 48 sati.

Pristupačnost i sadržaji na licu mjesta:

Muzej je u potpunosti pristupačan osobama s invaliditetom te da su dostupna i sklopiva invalidska kolica, uz dodatne sadržaje poput prostora za previjanje beba i nadziranog odlaganja dječjih kolica.

Na posjedu muzeja postoji stalak za bicikle, a unutar muzeja je shop s velikim izborom službenih Ferrari proizvoda.

Na oko 500 metara od muzeja nalazi
Motorsport Maranello store preko puta povijesnih tvorničkih vrata, s Ferrari-brendiranim proizvodima koji svakako preporučujemo posjetit i ljubaznog Lorenza.

Zamislite mjesto gdje roboti poslužuju čokoladne pločice, gdje u zoološkom vrtu možete pogledati svoju večeru u oči prije nego što je pojedete, i gdje neuspjeli eksperimenti ne završavaju u smeću, već na groblju s vlastitim nadgrobnim spomenicima. Dobrodošli u Zotter Schokolade, mjesto koje nije samo tvornica, već filozofski manifest ispisan kakaovcem.

Ovo nije priča o običnoj mliječnoj čokoladi. Ovo je priča o Josefu Zotteru, čovjeku koji je bankrotirao, vratio se jači i odlučio da čokolada može imati okus ribe, krvi, cigara ili tamjana – i da će ljudi stajati u redovima da je kušaju.

Povijest: Od bankrota do svjetske slave

Priča počinje 1987. godine kada su Josef i Ulrike Zotter otvorili malu slastičarnicu u Grazu. Josef, po struci kuhar i slastičar, brzo je postao poznat po svojim nekonvencionalnim kreacijama, poput torte od konoplje. No, ambicija je imala cijenu. Do 1996. godine, posao se toliko proširio da je obitelj bankrotirala.

„Bio je to najbolji trenutak mog života,” izjavio je kasnije Zotter. „Kad izgubiš sve, više se ničega ne bojiš.” Vratio se u roditeljsku staju u selu Bergl kraj Riegersburga i 1999. otvorio tvornicu posvećenu isključivo čokoladi. Odlučio je raditi sve drugačije: nema masovne proizvodnje, nema kemije, samo 100% organski i Fair Trade sastojci, te potpuna kontrola procesa „od zrna do pločice” (Bean-to-Bar).

Danas je Zotter jedina tvrtka u Europi koja proizvodi čokoladu polazeći od zrna kakaa isključivo organske i poštene trgovine, a Josef je jedini Austrijanac uvršten među najbolje čokolatijere svijeta prema prestižnom testiranju Georga Bernardinija.

Posjet tvornici: „Schoko-Laden-Theater”

Posjet Zotteru nije klasična tura gdje gledate radnike kroz staklo. To je interaktivna degustacijska ekspedicija. Na ulazu dobivate keramičku žlicu – vaše najvažnije oružje za idućih 90 minuta.

Tura prolazi kroz staklene hodnike iznad proizvodnog pogona, a putem nailazite na više od 30 stanica za degustaciju:

Fontane sirove čokolade: Ovdje kušate 100% kakao masu – gorko iskustvo koje vas uči cijeniti šećer.

Running Chocolate: Poput sushi trake, ali umjesto ribe vrte se stotine vrsta čokolada koje hvatate u letu.

Labooko: Stanica gdje možete usporediti čokolade napravljene od kakaa iz različitih zemalja (npr. Peru protiv Madagaskara).

Mistikom obavijeno „Groblje ideja”

Jedan od najintrigantnijih dijelova imanja, koji savršeno oslikava Zotterov crni humor, jest „Ideenfriedhof” (Groblje ideja) smješteno u Edible Zoo vrtu.

Ovdje, među pravim nadgrobnim spomenicima, počivaju okusi koji su bili previše čudni čak i za Zotterove standarde ili ih publika jednostavno nije prihvatila. Svaki spomenik nosi ime čokolade i datum njene „smrti”.

Poznati „pokojnici”: Ovdje leži čokolada „Pink Coconut & Fish Marshmallow” (ružičasti kokos i riblji sljez) te „Cigara i Konjak”.

Legenda o Krvavoj čokoladi: Najveću kontroverzu izazvala je čokolada s pravom svinjskom krvi. Iako je bila higijenski ispravna i povijesno utemeljena (krvavice su dio austrijske tradicije), javnost je bila zgrožena. Zotter ju je morao „pokopati”, ali legenda o njoj i dalje privlači tisuće znatiželjnika.

Umjetnost i Andreas H. Gratze

Zotter čokolade ne bi bile to što jesu bez svog vizualnog identiteta. Za to je zaslužan Andreas H. Gratze, umjetnik koji je Zotterov prijatelj i art direktor. On je omote čokolada pretvorio u mala umjetnička djela. Svaka od 500 vrsta čokolade ima jedinstvenu ilustraciju koja često nosi skrivene poruke ili društvenu kritiku.

U sklopu imanja nalazi se i „Umjetnički park” (Art Park), gdje su postavljene instalacije, skulpture i neobični objekti poput „Hranilice za ljude”, koji propituju naš odnos prema hrani i konzumerizmu.

„Essbarer Tiergarten”: Poznati stanari

Nakon šećernog šoka u tvornici, posjetitelji izlaze u „Jestivi zoološki vrt” (Essbarer Tiergarten). Koncept je brutalan, ali iskren: „Pogledaj hrani u oči”.

Stanari ovog vrta nisu obične životinje, već stare i rijetke pasmine koje Zotter uzgaja, pazi i mazi – sve dok ne završe u restoranu ili u čokoladi (kao čvarci u čokoladi, što je stvarni proizvod!).

Među „poznatim stanarima” su:

Mađarske vitoroge ovce (Raca)

Štajerske kokoši

Mangalica svinje (čupave svinje)

Highland goveda dugodlake dlake

Ovdje nema licemjerja industrijske proizvodnje hrane. Sve je transparentno, organski i održivo, jer tvornica proizvodi vlastitu energiju.

Turističke informacije za posjetitelje iz Hrvatske (2025.)

S obzirom na to da dolazite iz Belog Manastira, putovanje do Riegersburga je relativno jednostavno i idealno za jednodnevni ili dvodnevni izlet.

Kako doći?

Najbrža i najlogičnija ruta za vas vodi kroz Mađarsku:

Beli Manastir -> Mohač (Mohács) -> Pečuh (Pécs)

Dalje prema Nagykanizsi i slovenskoj granici (Lendava).

Kroz Sloveniju (Murska Sobota) ulazite u Austriju kod prijelaza Bad Radkersburg ili Spielfeld, te vozite lokalnim cestama do Riegersburga.

Udaljenost: Oko 300-320 km.Vrijeme vožnje: Oko 3,5 do 4 sata.

Alternativa: Autocestom preko Osijeka, Zagreba i Maribora (dulje i skuplje zbog cestarina).

Cijene ulaznica (Ažurirano za sezonu 2025.)

Cijene su podložne manjim promjenama, ali okvirno za 2025. godinu iznose:

Odrasli: cca 21,90 €
Mladi (11-17 godina): cca 17,90 €
Djeca (6-10 godina): cca 13,90 €
Djeca do 5 godina: cca 7,90 € (ili besplatno za najmlađe do 3 g.)
Napomena: Ulaznica uključuje degustaciju svega u tvornici i ulaz u ZOO.

Važni savjeti:

Rezervacija je obavezna! Ne možete samo doći i kupiti kartu, pogotovo vikendom. Rezervirajte termin online putem njihove web stranice.

Odjeća: Obucite se slojevito. U tvornici je toplo, ali u ZOO vrtu ste na otvorenom.

Jezik: Audio vodiči su dostupni na hrvatskom ili slovenskom jeziku, što iskustvo čini potpuno razumljivim.

Dodatna atrakcija: Dvorac Riegersburg

Samo par kilometara dalje nalazi se velebni dvorac Riegersburg na vrhu vulkanske stijene. Dvorac je poznat po svojoj mračnoj povijesti i Muzeju vještica, posvećenom progonima vještica u Štajerskoj u 17. stoljeću. Kombinacija slatke čokolade i mističnih priča o vješticama čini ovaj izlet nezaboravnim.

Zaključak:
Zotter nije samo tvornica, to je zabavni park za gurmane s ekološkom savješću. Tamo ćete naučiti da čokolada nije samo slatkiš, već medij kroz koji se može ispričati priča o svijetu, nepravdi, umjetnosti i užitku. I da, vjerojatno ćete pojesti više čokolade u dva sata nego u cijeloj prethodnoj godini.

Kada zakoračite s užurbane Herrengasse, glavne žile kucavice Graza, kroz teška drvena vrata na broju 16, svijet boja i zvukova iznenada nestaje. Zamjenjuje ga miris – težak, metalni miris hladnog željeza, starog drveta i specijalnog ulja za konzerviranje. Dobrodošli u Landeszeughaus, Štajersku oružanu, mjesto gdje 32.000 duša od čelika stoji u tišini, čekajući bitku koja je završila prije četiri stotine godina.

Ovo nije muzej u klasičnom smislu riječi, s interaktivnim ekranima i toplim hodnicima. Ovo je vremenska kapsula. Doslovno.

Povijesni bedem kršćanstva

Da bismo razumjeli Landeszeughaus, moramo se vratiti u 17. stoljeće. Beli Manastir i Baranja tada su bili duboko u teritoriju Osmanskog Carstva, a Graz je bio "posljednja crta obrane". Štajerska je bila granica, bedem kršćanstva. Strah od turskih provala bio je svakodnevica, a potreba za brzim naoružavanjem tisuća ljudi imperativ.

Zdanje je između 1642. i 1647. godine podigao tirolski arhitekt Antonio Solar. Njegova svrha nije bila izložbena – to je bilo čisto funkcionalno skladište. Ovdje se u roku od nekoliko sati moglo opremiti 5.000 vojnika. Činjenica da danas hodamo istim tim podovima i gledamo isto to oružje na istim policama, pravo je čudo koje dugujemo jednoj carici.

Kada je Marija Terezija u 18. stoljeću centralizirala vojsku i odlučila povući svo oružje u Beč, štajerski su staleži poslali dirljivu molbu: dopustite nam da zadržimo ovaj arsenal kao "spomenik povijesti naše pokrajine i hrabrosti naših predaka". Carica je pristala, i tako je Landeszeughaus preživio netaknut – jedini takav na svijetu.
Šetnja kroz četiri kata čelika

Posjet počinje u prizemlju, gdje dominiraju topovi i teška artiljerija. Ovdje možete vidjeti mortare i falkonete, ali i ogromne puške bedemke koje su se koristile za obranu zidina.

Penjući se škripavim drvenim stepenicama na prvi kat, ulazite u šumu pješačkog oružja. Tisuće mušketa, arkebuza i pištolja složene su u nepregledne nizove. Za nekoga tko se bavi optikom i preciznošću, detalji na mehanizmima za paljenje (kremenjače i fitiljače) su fascinantni. Ovdje se vidi prijelaz s ručnog rada na masovnu proizvodnju – ovo je bila "serijska proizvodnja" 17. stoljeća.

Drugi i treći kat su ono što posjetitelji najviše pamte – oklopi. Ne jedan ili dva, već tisuće njih.

Obični vojnici: Većina oklopa je jednostavna, crna ili grubo polirana, namijenjena plaćenicima (Landsknechtima).

Konjaništvo: Posebno su impresivni oklopi za konje. Vidjeti metalnu zaštitu za glavu i vrat konja uživo daje zastrašujuću sliku o tome kako je izgledao juriš teške konjice.

Poznati "stanari" i umjetnici u metalu

Iako oružana nema "stanare" u smislu ljudi koji su tu živjeli, ona je dom djelima vrhunskih majstora oklopara (Plattner) koji su bili stvarni umjetnici tog doba.

Konrad Richter iz Augsburga i Michael Witz iz Innsbrucka neki su od majstora čija su djela ovdje izložena.

Parade i prestiž: Među tisućama "običnih" oklopa, ističe se nekoliko remek-djela. Najpoznatiji je konjanički oklop nadvojvode Karla II., kao i bogato ukrašeni paradni oklopi s gravurama i pozlatom, koji su služili više za status nego za borbu.

Rogati "Pokladni" oklop: Jedan od najčudnijih eksponata je vizir u obliku grotesknog ljudskog lica s brkovima ili rogovima, koji se vjerojatno koristio za ceremonijalne svrhe ili turnire, tzv. Schembart viziri.

Misterij slikara i "Nepoznatog viteza"

Često dolazi do zabune oko "slikara" u Landeszeughausu. Sama oružana iznutra nema freske – ona je surova i drvena. Međutim, zgrada se naslanja na Landhaus (sjedište pokrajinskog parlamenta), čije je dvorište remek-djelo renesanse, a fasada obližnje zgrade (Herrengasse 3) poznata je kao "Gemaltes Haus" (Oslikana kuća), prekrivena freskama grčkih bogova Johanna Mayera. To je vjerojatno vizualna veza koju posjetitelji pamte.

No, oružana ima svoju mistiku.

Legenda o Nepoznatom vitezu (Der unbekannte Ritter): Postoji stara priča, koju je nedavno oživio i umjetnik Nasan Tur u sklopu izložbe, o vitezu koji noću hoda gradom i štiti nevine. Ta priča savršeno odgovara atmosferi – kada stojite sami među 32.000 praznih oklopa, lako je zamisliti da jedan od njih nije sasvim prazan. Tišina na gornjim katovima je toliko duboka da čujete vlastito disanje.

Turistički vodič: Kako doći i što trebate znati (2025.)

Za Vas, koji dolazite iz Belog Manastira kao mi 😀, putovanje je relativno jednostavno i može se obaviti automobilom.

Putovanje:
Ruta: Beli Manastir -> Osijek -> Zagreb -> Krapina -> Maribor -> Graz.
Trajanje: Oko 4 do 4,5 sata vožnje. Ceste su izvrsne (autocesta gotovo cijelim putem).

Alternativa preko Mađarske: Beli Manastir -> Mohač -> Pečuh -> Velika Kaniža (Nagykanizsa) -> Graz. Ova ruta može biti zanimljiva ako želite izbjeći slovensku vinjetu, ali je vremenski slična ili malo duža zbog magistralnih cesta kroz Mađarsku.

Ulaznice i radno vrijeme (Stanje 2025.):

Lokacija: Herrengasse 16, strogi centar Graza (pješačka zona). Parkirajte u nekoj od garaža (npr. Pfauengarten) jer autima nije dozvoljen pristup ispred same zgrade.

Cijena: Odrasli cca 12 €, grupe cca 11 €. Postoji i "Joanneum 24h" karta (cca 18 €) koja vrijedi za sve muzeje (uključujući Kunsthaus i Schloss Eggenberg), što se jako isplati.

Važno upozorenje za sezonu:

Travanj – Listopad: Otvoreno svakodnevno, možete razgledavati samostalno.

Studeni – Ožujak: Posjet je moguć samo uz vođenu turu (obično u 11:00 i 14:00 na njemačkom, 12:30 na engleskom). Provjerite točno vrijeme prije polaska jer zimi nema grijanja i unutra je jednako hladno kao i vani.

Savjet za posjet:
Kao ljubitelju tehnologije, obratite pažnju na "inženjering" oklopa na 3. katu. Način na koji su metalne ploče artikulirane da omoguće pokretljivost zglobova je preteča moderne robotike. Također, nemojte propustiti pogledati kroz prozore na zadnjem katu – pruža se jedinstven pogled na krovove Graza koji se nisu mijenjali stoljećima.

Landeszeughaus nije samo muzej oružja; to je spomenik ljudskom strahu, ali i genijalnosti obrta. Mjesto gdje povijest ne piše u knjigama, već visi na zidovima u tonama hladnog čelika.

Pretplati se na: Komentari ( Atom )

Follow

Pages