U „ Taxae Viarum “ iz 1499. trg se također nazivao „ Sancto Stati “, vjerojatna skraćenica imena S. Eustachio. Podrijetlo crkve vezano je uz kršćansku legendu prema kojoj je izgrađena na kući stotnika Placida, koji je, loveći u planinama Mentorella iznad Tivolija, naišao na jelena koji je među svojim razgranatim rogovima nosio lice Otkupitelja. Potresen čudom, Placido se obratio i, kršten, uzeo ime Eustahije. Nekoliko godina kasnije, za vrijeme Hadrijanove vladavine, kriv što je bio kršćanin i što nije poštovao bogove, bio je izložen lavovima zajedno sa svojom ženom i djecom, ali životinje se, čudesno, nisu usudile dotaknuti ih, štoviše, poklonile su glave i otišle. Tada je car dao zaključati Eustahija i njegovu obitelj u gorućeg brončanog bika: umrli su na mjestu, ali kada su tijela mučenika izvučena iz strašnog instrumenta smrti, bila su netaknuta.
Crkva sv. Eustahija kasnije je izgrađena na njegovoj kući, koja je pretvorena u mjesto bogoslužja; Obnovio ju je Celestin III. oko 1195. godine, iz istog razdoblja iz kojeg datira i romanički zvonik, jedan od rijetkih sačuvanih dijelova srednjovjekovne crkve. Ovo se nalazi malo unatrag, lijevo od pročelja crkve iz osamnaestog stoljeća: prozori s prečkama na raznim katovima već su bili zatvoreni u sedamnaestom stoljeću, osim onih na gornjem katu. Zvonik je otvoren s dvostrukim prozorima s prečkama na mramornim stupovima na kojima leže kapiteli štaka. Korneli s kornelama i nazubljene cigle označavaju pojedinačne katove. Površina je izvorno bila ukrašena s 34 polikromirane zdjele, postavljene u liniji iznad prozora s prečkama na gornja tri kata. Tijekom srednjeg vijeka mnoga dobrotvorna bratstva izabrala su svetog Eustahija za svog zaštitnika i imala su vlastite kapele unutar crkve. Obnovljen je između 1650. i 1706. od strane Cesarea Corvare i Giana Battiste Continija, a zatim je u potpunosti obnovljen između 1724. i 1728. od strane Antonia Canevarija, Niccolòa Salvija i G.D. Navonea.
Pročelje ima dva reda, od kojih donji ima četiri pilastra i dva stupa s kapitelima ukrašenim jelenjim glavama koji podupiru veliki trokutasti timpanon, dok je gornji, uvučen, označen pilastrima s kompozitnim kapitelima i ima središnji prozor sa zakrivljenim okvirom i niše sa školjkama sa strane.
Završni timpanon, trokutastog oblika, s okom okruženim palminim granama i na vrhu krune, nadvišen je jelenjom glavom s križem, djelo Paola Morellija s početka osamnaestog stoljeća, eksplicitna referenca na viziju koja je preobratila Eustaha na kršćanstvo. Željezna vrata vode u trijem, gdje se čuvaju razni nadgrobni spomenici, uključujući one grofa Giovannija Girauda i Filippa Chiarinija, dvojice duhovitih Rimljana, jednog dramatičara, a drugog liječnika, pjesnika i učenjaka rimskog dijalekta.
Unutrašnjost crkve, s tlocrtom latinskog križa, sastoji se od jednog broda s tri povezane bočne kapele ukrašene slikama i arhitekturom iz osamnaestog stoljeća. U kupoli apside nalazi se štukaturni bareljef s prikazom „ Trijumfa križa “, dok se iza glavnog oltara nalazi djelo Francesca Ferdinanda, poznatog kao Imperiali, iz osamnaestog stoljeća „ Mučeništvo sv. Eustahija “. Glavni oltar, bogat polikromiranim mramorom i broncom, djelo je Nicola Salvija (1739.) i počiva na porfirnoj urni u kojoj se čuvaju tijela sv. Eustahija, njegove supruge i djece.
Oltar je nadvišen baldahinom s jelenima, golubicama, kerubinima i palmama, autora Ferdinanda Fuge (1746.). Do 1570. godine crkva je bila idealan aneks Sveučilišta Sapienza : ovdje su se slavile zakletve za dobar napredak studija i proglašavali doktorati studenata.
Na pročelju crkve, blizu ugla Piazza di S. Eustachio i Via di S. Eustachio , nalazi se spomen-ploča o iznimnoj poplavi Tibera koja glasi: „ AN (NO) SAL (UTIS) M VD TIBERIS SERENO AERE AD HOC — SIG (NUM) CREVIT NON (IS) DECEMB (I) R (IS) ALEX (ANDRI) VI P (ONTIFICIS) M (AXIMI) AN (NO) III“ ili „U Godini spasenja 1495., za vedrog dana, Tiber je dosegao ovaj znak — u nonama u prosincu (5. prosinca) treće godine Aleksandra VI., Pontifex Maximusa“.
Zgrada koja gleda na Piazza di S. Eustachio, na uglu s Via della Palombella, vrlo je karakteristična: to je Palazzetto di Tizio di Spoleto, Meštar komore kardinala Alessandra Farnesea, koji datira iz ranog šesnaestog stoljeća. Kuća, na dva kata s vijencem ukrašenim štukaturama, protobaroknim prozorima s arhitravima, festonima i volutama, ima pročelje s prekrasnim freskama Taddea i Federica Zuccarija, još uvijek jasno vidljivim i u izvrsnom stanju, također zahvaljujući nedavnoj restauraciji; Kao kruna svega, tu je i korbelni vijenac s bogato ukrašenom trakom. U središtu pročelja jasno je vidljiv veliki grb Pija IV. Medicija, što nam omogućuje da radove datiramo između 1559. i 1565. godine. Na kraju, želimo istaknuti da se na ovom trgu održavao sajam Bogojavljenja do 1870. godine, kada je kasnije premješten na Piazzu Navona : cijeli Rim hrlio je na mali trg s trubama i kravljim zvonima kako bi se veselio.
Konačno, u ogranku Piazza di S. Eustachio prema Via degli Staderari ,možemo se diviti velikom bazenu iz rimskog carskog doba u egipatskom granitu iz Asuana, posebno zanimljiv i zbog svoje veličine i zbog profinjenosti oblika. Otkrivena je 1985. godine tijekom iskapanja provedenih u dvorištu „della Palma“, smještenom između palača Madama i Carpegna , praktički iza trijema koji spaja dvije zgrade, a pripadala je kompleksu „ Terme Neroniane “. U vrijeme otkrića, bazen je bio sveden na 8 fragmenata, od kojih su neki težili nekoliko tona, a složeni restauratorski radovi, povjereni tehničarima Ministarstva javnih radova, pod nadzorom Arheološkog nadzorništva Rima, zahtijevali su upotrebu posebnih čeličnih klinova i sintetičkih smola. Ukupna težina bazena, koji ima promjer od 5,30 metara, iznosi približno 25 tona, dok baza, izrađena od nule od bloka kararskog mramora, teži 8,5 tona. Fontanu, prenesenu na ovu lokaciju i postavljenu u središte bazena za prikupljanje vode iz središnjeg mlaza, Senat je donirao gradu Rimu 22. prosinca 1987., povodom 40. obljetnice proglašenja Republikanskog ustava, na što podsjeća ploča na kojoj piše: „ STARIČKI RIMSKI BAZEN, PRONAĐEN I RESTAURIRAN, SENAT REPUBLIKE GA PONUĐUJE GRAĐANIMA PO POVODU 40. OBLJETNICE USTAVNE POVELJE I U ČAST ENRICA DE NICOLE, PRIVREMENOG DRŽAVNOG ŠEFA GIUSEPPEA SARAGATA, UMBERTA TERRACCINIJA, PREDSJEDNIKA USTAVOTVARNE SKUPŠTINE, ALCIDEA DE GASPERIJA, PREDSJEDNIKA VIJEĆA 27. PROSINCA 1947. – 27. PROSINCA 1987.“.
