Dnevnik sa putovanja

U Modeni se do katedrale ne “dođe” samo tako — do nje se dođe postupno, kroz mrežu ulica koje mirišu na kavu i topli kruh, dok se zvuk prometa razrjeđuje u šum koraka. Kada se iza ugla otvori Piazza Grande, prostor odjednom postane prozračniji, a pogled se zakači za pročelje koje djeluje istodobno strogo i svečano, kao da je izrezano iz neke starije, tvrđe vrste vremena.

Kada se magla spusti nad dolinu rijeke Po, a zvuci modernog prometa utihnu, na Piazza Grande u Modeni vrijeme kao da stane. Pred vama ne stoji samo crkva; pred vama stoji "Kamena Biblija", remek-djelo koje već gotovo tisuću godina šapuće priče o svecima, vitezovima i čudovištima. Ovo nije samo posjet Duomu; ovo je putovanje u srednjovjekovni um.

Prvi osjećaj nije spektakl nego gustoća: katedrala ne traži da joj se divite, nego da joj priđete. Na pragu se događa najtiša promjena putovanja — vanjski svijet ostane iza leđa, a unutra vas dočeka druga temperatura, druga akustika i onaj poznati miris kamena koji je preživio stoljeća.

Duomo di Modena, uz svoj vjerni toranj Ghirlandinu, nije samo UNESCO-ov spomenik. To je živi organizam od bijelog mramora koji je, prema legendi, "uskrsnuo" iz rimskih ruševina kako bi postao dom zaštitnika grada, svetog Geminijana.

Susret s Arhitektom i kiparom

Prvi dojam je zasljepljujuća bjelina. Dok prilazite glavnom pročelju, susrećete se s genijalnošću dvojice ljudi: arhitekta Lanfranca i kipara Wiligelma. Njihova imena nisu izgubljena u povijesti; uklesana su u kamen, što je za 12. stoljeće bila rijetka demonstracija ponosa.

Wiligelmovi reljefi na fasadi nisu obični ukrasi. To su stripovi srednjeg vijeka. Stanite i pogledajte priče iz Postanka — stvaranje Adama i Eve, istočni grijeh, Kain i Abel. Figure su zdepaste, ekspresivne, pune emocija; one su bile "Netflix" za nepismene mase onog vremena, učeći ih strahu i nadi. Ali, prava intriga krije se s bočne strane.

Misterij Porta della Pescheria: Kralj Arthur u Italiji?

Najveća mistika Duoma ne nalazi se na oltaru, već na sjevernom portalu, poznatom kao Porta della Pescheria (Ribarnička vrata). Ovdje se odvija prava povijesna zagonetka.

Na arhivolti iznad vrata uklesan je prizor opsade dvorca. Vitezovi jurišaju kako bi spasili damu Winlogee (Guinevere) koju je oteo Mardoc. Među vitezovima su Artus de Bretania (Kralj Arthur), Galvagin (Gawain) i Che (Kay).

Zašto je ovo pomalo šokantno?

Reljef datira iz ranog 12. stoljeća (oko 1120.-1140.), desetljećima prije nego što su legende o Kralju Arthuru zapisane u poznatim knjigama Geoffreyja od Monmoutha ili Chrétiena de Troyesa. Kako je legenda o vitezovima Okruglog stola stigla u Modenu prije nego u književnost? Povjesničari vjeruju da su je donijeli putujući francuski hodočasnici ili križari na putu prema Svetoj Zemlji, a modenski klesari su te usmene priče pretvorili u kamen prije bilo koga drugoga. To je jedan od najstarijih prikaza kralja Arthura na svijetu — pravo čudo uklesano u kamen u srcu Italije.

"Čudovišta" s krova: Metope

Dok kružite oko katedrale, podignite pogled prema krovu. Tamo vrebaju Metope — misteriozna bića koja kao da ne pripadaju kršćanskom hramu. Himere, antipodi, sirene i čudna hibridna stvorenja gledaju dolje na prolaznike.

Originali su sada u muzeju (Museo Lapidario), ali kopije na krovu i dalje vjerno prenose srednjovjekovni strah od nepoznatog svijeta izvan granica civilizacije.

Unutrašnjost: Tišina crvene cigle i zlatni Svetac

Ulazak u katedralu je prijelaz iz svjetla u mističnu polutamu. Za razliku od baroknih crkava pretrpanih zlatom, unutrašnjost Duoma je romanički stroga, od cigle i kamena, što stvara osjećaj goleme težine i vječnosti. Visoki stupovi vode pogled prema drvenom raspelu, ali prava energija vuče vas dolje — u kriptu.

Spuštate se u "šumu stupova". Kripta je niska, gusta i intimna. Ovdje, u tišini koju prekida samo šapat molitvi, leži sarkofag svetog Geminijana, biskupa iz 4. stoljeća koji je spasio Modenu od Huna skrivši grad u gustu maglu (čudo koje Modenjani i danas slave). Atmosfera u kripti je gusta, gotovo opipljiva; tu se osjeća prava težina 1600 godina povijesti. Tu se nalazi i remek-djelo Guida Mazzonija, "Madonna della Pappa", terakota grupa toliko realistična da figure izgledaju kao živi ljudi zamrznuti u vremenu.

Ghirlandina i ukradena kanta

Izlaskom na trg, pogled neizbježno bježi prema Ghirlandini, tornju visokom gotovo 90 metara koji stražari nad katedralom. Iako je simbol vjere, on čuva i jedan svjetovni, gotovo komičan trofej: Secchia Rapita (Ukradena kanta).

Ova drvena kanta, oteta iz Bologne tijekom bitke kod Zappolina 1325. godine, postala je simbol rivalstva dvaju gradova i predmet istoimene herojsko-komične poeme Alessandra Tassonija. Iako se original čuva u gradskoj vijećnici (Palazzo Comunale), a u tornju je kopija, priča o kanti savršen je podsjetnik na tvrdoglavi karakter Modenjana — spremni su ratovati za običnu drvenu kantu ako je ponos u pitanju.

Vodič za posjetitelja: Kako doživjeti Duomo

Ako planirate posjet u ovo svetište umjetnosti, evo ključnih informacija za bezbolan posjet.

Kako doći?

Duomo se nalazi u strogom centru Modene (ZTL zona - zabrana prometa).

Vlakom: Od željezničke stanice Modena do katedrale ima oko 15 minuta laganog hoda avenijom Viale Crispi pa kroz Via Emilia.

Autom: Parkirajte na Novi Park (velika podzemna garaža na rubu centra). Odatle je 10 minuta hoda do Piazze Grande.

Radno vrijeme i ulaznice

Katedrala: Otvorena svakodnevno (obično 7:00–19:00), ulaz u samu crkvu je besplatan. Imajte na umu pauzu za ručak (12:30–15:30) kada je posjet ponekad ograničen zbog čišćenja ili mise.

Ghirlandina i Musei del Duomo: Za penjanje na toranj i posjet muzejima (gdje su originalne Metope) potrebna je ulaznica. Preporučuje se UNESCO kombinirana karta (cca 6-10 €) koja uključuje toranj, muzeje i Gradsku vijećnicu. Rezervacija za toranj je obavezna vikendom!

Savjet plus:
Najbolje vrijeme za posjet je rano ujutro, kada sunce udara u bijeli mramor fasade, ili u sumrak, kada ulične svjetiljke bacaju duge sjene na "kralja Arthura" i njegove vitezove. Nakon posjeta, sjednite u jedan od kafića na Piazza Grande, naručite gnocco fritto i čašu Lambrusca, i promatrajte prolaznike u sjeni stoljetnog diva.

Modena nije samo Ferrari i balzamični ocat; ona je dom jedne od najljepših "kamenih knjiga" na svijetu, koja strpljivo čeka da pročitate njene stranice.

U Maranellu, nekoliko koraka od Ferrarijevih tvorničkih vrata, muzej djeluje kao pažljivo režirana pozornica na kojoj se “mit” Cavallina Rampantea pretvara u konkretne automobile, trofeje i priče ljudi koji su ih vozili i gradili.

Ulazak u Maranello

Muzej Ferrari Maranello nalazi se na adresi Via Alfredo Dino Ferrari 43, 41053 Maranello (MO).Sama lokacija je dio “Ferrari zemlje”: u neposrednoj blizini su povijesna tvornička vrata, a doživljaj grada često se čita kao produžetak muzejske priče.

Uz muzej se veže i uređena pješačka “Strada della Storia” (“Staza povijesti”), crvena šetnica koja spaja muzej s centrom mjesta i usput pripovijeda desetljeća zajedničke povijesti Ferrarija i Maranella putem informativnih ploča.

Ako se u Maranello dođe s očekivanjem “samo izložbe automobila”, prva lekcija je da je ovo zapravo izložba identiteta: brenda, grada i utrkivanja kao kulture. U tome je i dio mistike — osjećaj da se iza svake karoserije krije cijeli svijet odluka, rizika i natjecateljske tvrdoglavosti koja se ne vidi na fotografijama.

Povijest i “mit”

Plan o muzeju Ferrarijeve povijesti počeo se oblikovati tijekom 1980-ih, a Enzo Ferrari je bio osobno uključen u taj projekt, iako mu je zdravlje slabjelo. Enzo Ferrari preminuo je u ljeto 1988. u dobi od 90 godina, kada je “Galleria Ferrari” još bila plan na papiru, no muzej je ipak otvoren 18. veljače 1990., na njegov rođendan. Upravljanje muzejem 1995. prelazi s Općine Maranello na kompaniju, a “Galleria” s vremenom mijenja ime u Museo Ferrari, uz širenje prostora i zbirke.

Ovdje nastaje i jedna od “intriga” koje posjetitelj osjeti bez ijedne senzacionalne rečenice: muzej stalno raste, ali nikad ne djeluje dovršeno, kao da svjesno imitira Ferrarijevu logiku stalnog razvoja. To je ujedno i dobar ključ za čitanje postava: nije cilj samo čuvati prošlost, nego stalno pokazivati kako se prošlost koristi za oblikovanje budućih modela i utrkivanja.

Dvorane, eksponati, priče

Službeni narativ muzeja strukturiran je kao putovanje kroz Ferrarijeve korijene i kroz njegove najpoznatije i najuspješnije F1 automobile, legendarne sportske prototipove i GT modele te cestovne automobile koji su postavljali mjerila industriji.

Postav uključuje stalnu izložbu i privremenu tematsku izložbu, pa se muzej “rotira” i ima smisla vratiti se čak i ako je već posjećen ranije. U praksi to znači da isti prostor može iz godine u godinu naglašavati različite motive: jednu sezonu dominira tehnologija i aerodinamika, drugu vozačke epohe, treću dizajn i “gran turismo” kultura.

Nekoliko točaka na kojima se posjetitelji najčešće zadržavaju:

Trofejna soba (Trophy Room) opisuje se kao “srce” muzeja i prostor u kojem su izloženi pehari koje je Scuderia Ferrari osvajala kroz svoju trkaću povijest.

“Amfiteatar” F1 automobila dočekuje posjetitelje kombinacijom suvremenih i povijesnih jednosjeda, stvarajući osjećaj vremenske linije koja se čita bez riječi.

Muzej ističe i multimediju te iskustvene elemente poput video sadržaja, F1 simulatora i “pit wall”/pit-stop doživljaja.

Poseban sloj doživljaja je činjenica da se ovdje “poznati stanari” ne misle samo kao ljudi: to su i automobili koji su u kolektivnoj memoriji dobili status likova. Muzej namjerno vodi kroz cestovne modele, prototipove i F1 strojeve kao kroz galeriju osobnosti — svaki s vlastitim razlozima nastanka, estetikom i kontekstom utrkivanja.

Tajna tvornice i Fiorano

Jedan od najtraženijih dodataka posjetu je Panoramic Tour: panoramska vožnja shuttle autobusom koja obuhvaća Fiorano stazu i tvornički kompleks. Ferrari navodi da se na toj stazi provode testiranja svih natjecateljskih i cestovnih automobila još od 1972., što vožnji daje težinu “živog laboratorija”, a ne turističke kulise. Pravila su stroga: posjetitelji ne smiju izlaziti iz autobusa te su fotografiranje i snimanje zabranjeni tijekom ture.

Shuttle za panoramsku turu polazi s trga/platoa ispred Ferrari muzeja u Maranellu. U priči vodiča naglašava se i arhitektura “Ferrari citadele”, uz navod da su pojedine zgrade projektirali arhitekti poput Renza Piana, Massimiliana Fuksasa i Jeana Nouvela, te da je e-building inauguriran 2024. godine. Spominje se i povijesni dio tvornice koji je pažljivo očuvan, uključujući tvornički ulaz koji datira iz 1947.

Kako doći i korisne informacije

Za dolazak je najvažnije zapamtiti: muzej je na Via Alfredo Dino Ferrari 43 u Maranellu, a logistika je dobro pripremljena za dnevni izlet (auto, vlak + shuttle, ili organizirane ture).

Vlak + shuttle (praktično iz Modene):

Također postoji redovna shuttle autobusna linija između Ferrari muzeja u Modeni i Maranellu, koja staje i na željezničkoj stanici Modena.

Ferrari također navodi popuste za putnike Trenitalia Tper regionalnih vlakova (uz predočenje karte na blagajni muzeja), uključujući posebne cijene za pojedinačnu ulaznicu i za kombiniranu ulaznicu za oba muzeja.

Autom i parking:

U Maranellu je rezerviran parking (P4) u Via Fornace za posjetitelje muzeja uz naplatu.

Nasuprot ulaza je i gradski parking s oko 50 mjesta (uz naplatu po satu u određenim terminima), a dodatno ima i druge parkirne opcije u okolici, uključujući dolazak pješice “Strada della Storia Ferrari” iz parkinga Via Claudia 234 (oko 300 metara).

Radno vrijeme (sezonski):

Muzej je otvoren svih sedam dana u tjednu i zatvoren je samo 25. prosinca i 1. siječnja.

Navedeni raspored po sezonama uključuje, među ostalim, lipanj/srpanj/kolovoz 9:00–19:00, rujan/listopad 9:30–19:00 te studeni–ožujak 9:30–18:00.

Ulaznice i pravila korištenja:

Službeno stoji da se pojedinačne ili kombinirane jednodnevne ulaznice koriste na datum odabran pri kupnji, dok vlasnici “open” ulaznica ne moraju rezervirati termin.

Ako se uzme kombinirana ulaznica Modena + Maranello, oba muzeja moraju se posjetiti unutar 48 sati.

Pristupačnost i sadržaji na licu mjesta:

Muzej je u potpunosti pristupačan osobama s invaliditetom te da su dostupna i sklopiva invalidska kolica, uz dodatne sadržaje poput prostora za previjanje beba i nadziranog odlaganja dječjih kolica.

Na posjedu muzeja postoji stalak za bicikle, a unutar muzeja je shop s velikim izborom službenih Ferrari proizvoda.

Na oko 500 metara od muzeja nalazi
Motorsport Maranello store preko puta povijesnih tvorničkih vrata, s Ferrari-brendiranim proizvodima koji svakako preporučujemo posjetit i ljubaznog Lorenza.

Zamislite mjesto gdje roboti poslužuju čokoladne pločice, gdje u zoološkom vrtu možete pogledati svoju večeru u oči prije nego što je pojedete, i gdje neuspjeli eksperimenti ne završavaju u smeću, već na groblju s vlastitim nadgrobnim spomenicima. Dobrodošli u Zotter Schokolade, mjesto koje nije samo tvornica, već filozofski manifest ispisan kakaovcem.

Ovo nije priča o običnoj mliječnoj čokoladi. Ovo je priča o Josefu Zotteru, čovjeku koji je bankrotirao, vratio se jači i odlučio da čokolada može imati okus ribe, krvi, cigara ili tamjana – i da će ljudi stajati u redovima da je kušaju.

Povijest: Od bankrota do svjetske slave

Priča počinje 1987. godine kada su Josef i Ulrike Zotter otvorili malu slastičarnicu u Grazu. Josef, po struci kuhar i slastičar, brzo je postao poznat po svojim nekonvencionalnim kreacijama, poput torte od konoplje. No, ambicija je imala cijenu. Do 1996. godine, posao se toliko proširio da je obitelj bankrotirala.

„Bio je to najbolji trenutak mog života,” izjavio je kasnije Zotter. „Kad izgubiš sve, više se ničega ne bojiš.” Vratio se u roditeljsku staju u selu Bergl kraj Riegersburga i 1999. otvorio tvornicu posvećenu isključivo čokoladi. Odlučio je raditi sve drugačije: nema masovne proizvodnje, nema kemije, samo 100% organski i Fair Trade sastojci, te potpuna kontrola procesa „od zrna do pločice” (Bean-to-Bar).

Danas je Zotter jedina tvrtka u Europi koja proizvodi čokoladu polazeći od zrna kakaa isključivo organske i poštene trgovine, a Josef je jedini Austrijanac uvršten među najbolje čokolatijere svijeta prema prestižnom testiranju Georga Bernardinija.

Posjet tvornici: „Schoko-Laden-Theater”

Posjet Zotteru nije klasična tura gdje gledate radnike kroz staklo. To je interaktivna degustacijska ekspedicija. Na ulazu dobivate keramičku žlicu – vaše najvažnije oružje za idućih 90 minuta.

Tura prolazi kroz staklene hodnike iznad proizvodnog pogona, a putem nailazite na više od 30 stanica za degustaciju:

Fontane sirove čokolade: Ovdje kušate 100% kakao masu – gorko iskustvo koje vas uči cijeniti šećer.

Running Chocolate: Poput sushi trake, ali umjesto ribe vrte se stotine vrsta čokolada koje hvatate u letu.

Labooko: Stanica gdje možete usporediti čokolade napravljene od kakaa iz različitih zemalja (npr. Peru protiv Madagaskara).

Mistikom obavijeno „Groblje ideja”

Jedan od najintrigantnijih dijelova imanja, koji savršeno oslikava Zotterov crni humor, jest „Ideenfriedhof” (Groblje ideja) smješteno u Edible Zoo vrtu.

Ovdje, među pravim nadgrobnim spomenicima, počivaju okusi koji su bili previše čudni čak i za Zotterove standarde ili ih publika jednostavno nije prihvatila. Svaki spomenik nosi ime čokolade i datum njene „smrti”.

Poznati „pokojnici”: Ovdje leži čokolada „Pink Coconut & Fish Marshmallow” (ružičasti kokos i riblji sljez) te „Cigara i Konjak”.

Legenda o Krvavoj čokoladi: Najveću kontroverzu izazvala je čokolada s pravom svinjskom krvi. Iako je bila higijenski ispravna i povijesno utemeljena (krvavice su dio austrijske tradicije), javnost je bila zgrožena. Zotter ju je morao „pokopati”, ali legenda o njoj i dalje privlači tisuće znatiželjnika.

Umjetnost i Andreas H. Gratze

Zotter čokolade ne bi bile to što jesu bez svog vizualnog identiteta. Za to je zaslužan Andreas H. Gratze, umjetnik koji je Zotterov prijatelj i art direktor. On je omote čokolada pretvorio u mala umjetnička djela. Svaka od 500 vrsta čokolade ima jedinstvenu ilustraciju koja često nosi skrivene poruke ili društvenu kritiku.

U sklopu imanja nalazi se i „Umjetnički park” (Art Park), gdje su postavljene instalacije, skulpture i neobični objekti poput „Hranilice za ljude”, koji propituju naš odnos prema hrani i konzumerizmu.

„Essbarer Tiergarten”: Poznati stanari

Nakon šećernog šoka u tvornici, posjetitelji izlaze u „Jestivi zoološki vrt” (Essbarer Tiergarten). Koncept je brutalan, ali iskren: „Pogledaj hrani u oči”.

Stanari ovog vrta nisu obične životinje, već stare i rijetke pasmine koje Zotter uzgaja, pazi i mazi – sve dok ne završe u restoranu ili u čokoladi (kao čvarci u čokoladi, što je stvarni proizvod!).

Među „poznatim stanarima” su:

Mađarske vitoroge ovce (Raca)

Štajerske kokoši

Mangalica svinje (čupave svinje)

Highland goveda dugodlake dlake

Ovdje nema licemjerja industrijske proizvodnje hrane. Sve je transparentno, organski i održivo, jer tvornica proizvodi vlastitu energiju.

Turističke informacije za posjetitelje iz Hrvatske (2025.)

S obzirom na to da dolazite iz Belog Manastira, putovanje do Riegersburga je relativno jednostavno i idealno za jednodnevni ili dvodnevni izlet.

Kako doći?

Najbrža i najlogičnija ruta za vas vodi kroz Mađarsku:

Beli Manastir -> Mohač (Mohács) -> Pečuh (Pécs)

Dalje prema Nagykanizsi i slovenskoj granici (Lendava).

Kroz Sloveniju (Murska Sobota) ulazite u Austriju kod prijelaza Bad Radkersburg ili Spielfeld, te vozite lokalnim cestama do Riegersburga.

Udaljenost: Oko 300-320 km.Vrijeme vožnje: Oko 3,5 do 4 sata.

Alternativa: Autocestom preko Osijeka, Zagreba i Maribora (dulje i skuplje zbog cestarina).

Cijene ulaznica (Ažurirano za sezonu 2025.)

Cijene su podložne manjim promjenama, ali okvirno za 2025. godinu iznose:

Odrasli: cca 21,90 €
Mladi (11-17 godina): cca 17,90 €
Djeca (6-10 godina): cca 13,90 €
Djeca do 5 godina: cca 7,90 € (ili besplatno za najmlađe do 3 g.)
Napomena: Ulaznica uključuje degustaciju svega u tvornici i ulaz u ZOO.

Važni savjeti:

Rezervacija je obavezna! Ne možete samo doći i kupiti kartu, pogotovo vikendom. Rezervirajte termin online putem njihove web stranice.

Odjeća: Obucite se slojevito. U tvornici je toplo, ali u ZOO vrtu ste na otvorenom.

Jezik: Audio vodiči su dostupni na hrvatskom ili slovenskom jeziku, što iskustvo čini potpuno razumljivim.

Dodatna atrakcija: Dvorac Riegersburg

Samo par kilometara dalje nalazi se velebni dvorac Riegersburg na vrhu vulkanske stijene. Dvorac je poznat po svojoj mračnoj povijesti i Muzeju vještica, posvećenom progonima vještica u Štajerskoj u 17. stoljeću. Kombinacija slatke čokolade i mističnih priča o vješticama čini ovaj izlet nezaboravnim.

Zaključak:
Zotter nije samo tvornica, to je zabavni park za gurmane s ekološkom savješću. Tamo ćete naučiti da čokolada nije samo slatkiš, već medij kroz koji se može ispričati priča o svijetu, nepravdi, umjetnosti i užitku. I da, vjerojatno ćete pojesti više čokolade u dva sata nego u cijeloj prethodnoj godini.

Kada zakoračite s užurbane Herrengasse, glavne žile kucavice Graza, kroz teška drvena vrata na broju 16, svijet boja i zvukova iznenada nestaje. Zamjenjuje ga miris – težak, metalni miris hladnog željeza, starog drveta i specijalnog ulja za konzerviranje. Dobrodošli u Landeszeughaus, Štajersku oružanu, mjesto gdje 32.000 duša od čelika stoji u tišini, čekajući bitku koja je završila prije četiri stotine godina.

Ovo nije muzej u klasičnom smislu riječi, s interaktivnim ekranima i toplim hodnicima. Ovo je vremenska kapsula. Doslovno.

Povijesni bedem kršćanstva

Da bismo razumjeli Landeszeughaus, moramo se vratiti u 17. stoljeće. Beli Manastir i Baranja tada su bili duboko u teritoriju Osmanskog Carstva, a Graz je bio "posljednja crta obrane". Štajerska je bila granica, bedem kršćanstva. Strah od turskih provala bio je svakodnevica, a potreba za brzim naoružavanjem tisuća ljudi imperativ.

Zdanje je između 1642. i 1647. godine podigao tirolski arhitekt Antonio Solar. Njegova svrha nije bila izložbena – to je bilo čisto funkcionalno skladište. Ovdje se u roku od nekoliko sati moglo opremiti 5.000 vojnika. Činjenica da danas hodamo istim tim podovima i gledamo isto to oružje na istim policama, pravo je čudo koje dugujemo jednoj carici.

Kada je Marija Terezija u 18. stoljeću centralizirala vojsku i odlučila povući svo oružje u Beč, štajerski su staleži poslali dirljivu molbu: dopustite nam da zadržimo ovaj arsenal kao "spomenik povijesti naše pokrajine i hrabrosti naših predaka". Carica je pristala, i tako je Landeszeughaus preživio netaknut – jedini takav na svijetu.
Šetnja kroz četiri kata čelika

Posjet počinje u prizemlju, gdje dominiraju topovi i teška artiljerija. Ovdje možete vidjeti mortare i falkonete, ali i ogromne puške bedemke koje su se koristile za obranu zidina.

Penjući se škripavim drvenim stepenicama na prvi kat, ulazite u šumu pješačkog oružja. Tisuće mušketa, arkebuza i pištolja složene su u nepregledne nizove. Za nekoga tko se bavi optikom i preciznošću, detalji na mehanizmima za paljenje (kremenjače i fitiljače) su fascinantni. Ovdje se vidi prijelaz s ručnog rada na masovnu proizvodnju – ovo je bila "serijska proizvodnja" 17. stoljeća.

Drugi i treći kat su ono što posjetitelji najviše pamte – oklopi. Ne jedan ili dva, već tisuće njih.

Obični vojnici: Većina oklopa je jednostavna, crna ili grubo polirana, namijenjena plaćenicima (Landsknechtima).

Konjaništvo: Posebno su impresivni oklopi za konje. Vidjeti metalnu zaštitu za glavu i vrat konja uživo daje zastrašujuću sliku o tome kako je izgledao juriš teške konjice.

Poznati "stanari" i umjetnici u metalu

Iako oružana nema "stanare" u smislu ljudi koji su tu živjeli, ona je dom djelima vrhunskih majstora oklopara (Plattner) koji su bili stvarni umjetnici tog doba.

Konrad Richter iz Augsburga i Michael Witz iz Innsbrucka neki su od majstora čija su djela ovdje izložena.

Parade i prestiž: Među tisućama "običnih" oklopa, ističe se nekoliko remek-djela. Najpoznatiji je konjanički oklop nadvojvode Karla II., kao i bogato ukrašeni paradni oklopi s gravurama i pozlatom, koji su služili više za status nego za borbu.

Rogati "Pokladni" oklop: Jedan od najčudnijih eksponata je vizir u obliku grotesknog ljudskog lica s brkovima ili rogovima, koji se vjerojatno koristio za ceremonijalne svrhe ili turnire, tzv. Schembart viziri.

Misterij slikara i "Nepoznatog viteza"

Često dolazi do zabune oko "slikara" u Landeszeughausu. Sama oružana iznutra nema freske – ona je surova i drvena. Međutim, zgrada se naslanja na Landhaus (sjedište pokrajinskog parlamenta), čije je dvorište remek-djelo renesanse, a fasada obližnje zgrade (Herrengasse 3) poznata je kao "Gemaltes Haus" (Oslikana kuća), prekrivena freskama grčkih bogova Johanna Mayera. To je vjerojatno vizualna veza koju posjetitelji pamte.

No, oružana ima svoju mistiku.

Legenda o Nepoznatom vitezu (Der unbekannte Ritter): Postoji stara priča, koju je nedavno oživio i umjetnik Nasan Tur u sklopu izložbe, o vitezu koji noću hoda gradom i štiti nevine. Ta priča savršeno odgovara atmosferi – kada stojite sami među 32.000 praznih oklopa, lako je zamisliti da jedan od njih nije sasvim prazan. Tišina na gornjim katovima je toliko duboka da čujete vlastito disanje.

Turistički vodič: Kako doći i što trebate znati (2025.)

Za Vas, koji dolazite iz Belog Manastira kao mi 😀, putovanje je relativno jednostavno i može se obaviti automobilom.

Putovanje:
Ruta: Beli Manastir -> Osijek -> Zagreb -> Krapina -> Maribor -> Graz.
Trajanje: Oko 4 do 4,5 sata vožnje. Ceste su izvrsne (autocesta gotovo cijelim putem).

Alternativa preko Mađarske: Beli Manastir -> Mohač -> Pečuh -> Velika Kaniža (Nagykanizsa) -> Graz. Ova ruta može biti zanimljiva ako želite izbjeći slovensku vinjetu, ali je vremenski slična ili malo duža zbog magistralnih cesta kroz Mađarsku.

Ulaznice i radno vrijeme (Stanje 2025.):

Lokacija: Herrengasse 16, strogi centar Graza (pješačka zona). Parkirajte u nekoj od garaža (npr. Pfauengarten) jer autima nije dozvoljen pristup ispred same zgrade.

Cijena: Odrasli cca 12 €, grupe cca 11 €. Postoji i "Joanneum 24h" karta (cca 18 €) koja vrijedi za sve muzeje (uključujući Kunsthaus i Schloss Eggenberg), što se jako isplati.

Važno upozorenje za sezonu:

Travanj – Listopad: Otvoreno svakodnevno, možete razgledavati samostalno.

Studeni – Ožujak: Posjet je moguć samo uz vođenu turu (obično u 11:00 i 14:00 na njemačkom, 12:30 na engleskom). Provjerite točno vrijeme prije polaska jer zimi nema grijanja i unutra je jednako hladno kao i vani.

Savjet za posjet:
Kao ljubitelju tehnologije, obratite pažnju na "inženjering" oklopa na 3. katu. Način na koji su metalne ploče artikulirane da omoguće pokretljivost zglobova je preteča moderne robotike. Također, nemojte propustiti pogledati kroz prozore na zadnjem katu – pruža se jedinstven pogled na krovove Graza koji se nisu mijenjali stoljećima.

Landeszeughaus nije samo muzej oružja; to je spomenik ljudskom strahu, ali i genijalnosti obrta. Mjesto gdje povijest ne piše u knjigama, već visi na zidovima u tonama hladnog čelika.

Ako ste gledali film "Ponoć u Parizu" Woodyja Allena, znate za ono mjesto. One kamene stepenice na boku stare crkve gdje Owen Wilson, pomalo izgubljen i pripit, čeka da otkuca ponoć kako bi ga misteriozni Peugeot prebacio u 1920-e. Te stepenice nisu filmski set; one su stvarni, opipljivi dio jedne od najfascinantnijih, a često nepravedno zanemarenih pariških crkava — Église Saint-Étienne-du-Mont.

Dok turisti u hordama opsjedaju susjedni Panthéon, divovski mauzolej francuske nacije, samo stotinjak metara dalje stoji ovaj arhitektonski dragulj koji je preživio revolucije, ratove i urbanističke "čistke", čuvajući u sebi srce i dušu Pariza — doslovno i metaforički.

Osvajanja i bitke: Kako je crkva preživjela apokalipsu

Kada se traži priča o osvajanjima i bitkama, Saint-Étienne-du-Mont je jako zanimljiva za istu jer nije utvrda koja se osvajala topovima, već duhovno bojište koje je preživjelo najgoru vrstu opsade — onu ideološku.

Prava "bitka" za ovo mjesto počela je davne 451. godine, ne oružjem, već molitvom. Tada je Sveta Geneviève (Genoveva), zaštitnica Pariza, svojim molitvama navodno odvratila Atilu i njegove Hune od spaljivanja grada. Brdo na kojem crkva stoji nosi njezino ime (Montagne Sainte-Geneviève) i stoljećima je bilo mjesto hodočašća kraljeva.

No, najkrvavija "bitka" za ovu crkvu odigrala se tijekom Francuske revolucije 1793. godine. Revolucionari, u svom zanosu da izbrišu stari poredak, nisu samo napali kler, već su doslovno "uhitili" kosti Svete Geneviève. U bizarnom sudskom procesu, njezini su posmrtni ostaci optuženi za sudjelovanje u "širenju zabluda", osuđeni i javno spaljeni na Place de Grève, a pepeo bačen u Seinu.

No "ajde" redom:

6. – 12. Stoljeće: Počeci na "Svetom Brdu"

Sve počinje u 6. stoljeću, kada franački kralj Klodvig I. (Clovis) na vrhu brda gradi baziliku posvećenu Svetim Apostolima, gdje će kasnije biti pokopana Sveta Geneviève (512. godine).

1222. godina: Kako je opatija rasla, postala je prenapučena. Redovnici odlučuju sagraditi zasebnu, manju crkvu uz samu opatiju kako bi služila "običnom puku" i slugama opatije. Ta crkva posvećena je Svetom Stjepanu (Saint Étienne).

15. – 16. Stoljeće: Arhitektonski procvat

Stara crkva postaje pretijesna, pa 1492. godine (iste godine kada Kolumbo plovi za Ameriku) redovnici doniraju dio svog zemljišta za gradnju nove, veće crkve.

1492. – 1500.: Gradi se zvonik i apsida.

1530. – 1545.: Nastaje čuveni jubé (letner), kamena pregrada koja je danas jedinstvena u Parizu. Dok su druge crkve rušile svoje letnere tijekom protureformacije kako bi vjernici bolje vidjeli oltar, Saint-Étienne ga zadržava – legenda kaže da je bio previše lijep (i previše koristan za iznajmljivanje mjesta bogatašima) da bi ga srušili.

1580-ih: Dovršavaju se svodovi lađe i transepta.

17. Stoljeće: Posveta i "Jansenistička utvrda"

1610. – 1622.: Kraljica Margot (Margareta od Valoisa) donira novac za izgradnju veličanstvene zapadne fasade, koja je asimetrična mješavina gotike i renesanse.

1626. godina: Crkva je napokon dovršena i svečano posvećena.

Doba Pascala: Crkva postaje duhovni dom obitelji Pascal. Blaise Pascal, veliki matematičar i filozof, ovdje je pokopan 1662. godine. On je bio povezan s pokretom jansenizma (stroži oblik katoličanstva), a crkva je bila tiho središte te intelektualne struje.

18. Stoljeće: Revolucionarni teror

Francuska revolucija donosi najmračnije dane za crkvu.

1791. godina: Crkva se zatvara za katolički obred i pretvara u "Hram sinovske pobožnosti" (Temple de la Piété Filiale).

1793. godina: Revolucionari provaljuju u susjednu opatiju, uzimaju relikvijar Svete Geneviève, tope zlato, a njezine kosti javno spaljuju na trgu Place de Grève. Pepeo bacaju u Seinu.

1801. – 1807.: Napoleonov konkordat vraća crkvu katolicima. No, velika susjedna opatija je toliko oštećena da se ruši (kako bi se probila ulica Rue Clovis), ostavljajući Saint-Étienne-du-Mont kao samostalnu građevinu. Jedini ostatak opatije je zvonik Tour Clovis, koji je danas dio gimnazije Henri IV.

19. Stoljeće: Krv na oltaru i obnova

3. siječnja 1857. – Atentat u crkvi: Ovo je jedan od najšokantnijih događaja u povijesti crkve. Pariški nadbiskup Monseigneur Sibour došao je otvoriti devetnicu Svetoj Geneviève. Dok je procesija prolazila crkvom, izopćeni svećenik Jean-Louis Verger izbo ga je nožem nasmrt usred prepune crkve, vičući "Dolje boginje!" (misleći na dogmu o Bezgrešnom začeću).

1860-e: Crkvu restaurira slavni arhitekt Victor Baltard (tvorac pariških tržnica Les Halles), koji joj vraća stari sjaj i uređuje kapelu katehizma.

20. i 21. Stoljeće: Pape i Filmske zvijezde

22. kolovoza 1997.: Papa Ivan Pavao II. posjetio je crkvu tijekom Svjetskog dana mladih i tamo služio misu. Izvještaji kažu da je vrućina bila "nesnosna", ali je Papa ostao do kraja.

2011. godina: Woody Allen snima Ponoć u Parizu, pretvarajući bočne stepenice crkve u globalnu turističku atrakciju.

Danas crkva stoji kao tihi pobjednik – preživjela je ono što moćna opatija pokraj nje nije, čuvajući u svojoj kripti i vitrajima memoriju grada koja seže 1500 godina u prošlost.

Ono što danas vidite u crkvi Saint-Étienne-du-Mont je "ratni plijen" koji su vjernici uspjeli spasiti. Dok je golema susjedna opatija srušena (kako bi se napravila ulica Rue Clovis) ili pretvorena u sekularni Panthéon, ova "manja" župna crkva je preživjela, iako je kratko vrijeme bila pretvorena u "Hram sinovske pobožnosti". Danas se u njoj čuva jedini preostali fragment groba Svete Geneviève i relikvija prsta, spašena iz revolucionarne lomače.

Arhitektonsko čudo: Jedini pariški 'Jubé'

Uđete li unutra, dočekat će vas prizor koji ne postoji nigdje drugdje u Parizu. Pred vama stoji jubé (letner) — veličanstvena kamena pregrada koja odvaja vjernike od oltara.

U srednjem vijeku svaka je crkva imala jubé, no oni su masovno uklanjani kako bi se "otvorio" pogled prema oltaru tijekom protureformacije. Saint-Étienne-du-Mont je jedina crkva u Parizu koja je zadržala svoj jubé, remek-djelo renesansne klesarske vještine. Izgleda poput čipke od kamena, s dvostrukim spiralnim stubištem koje kao da lebdi u zraku, prkoseći gravitaciji. Legenda kaže da su ga župljani odbili srušiti jer su iznajmljivali mjesta na njemu bogatim obiteljima tijekom misa — jedan od rijetkih slučajeva gdje je pohlepa spasila umjetnost.

Eksponati, mistika i intrige

Osim arhitekture, crkva je prava riznica priča i umjetnina:

Zalogaj za oči - Vitraji: U hodniku koji se zove Galerie des Charniers (Galerija kosturnice – da, nekad su tu bile masovne grobnice) nalaze se jedinstveni vitraji iz 16. i 17. stoljeća. Prikazi su neobično životni i detaljni, poput "Mističnog tijeska" (gdje Kristova krv postaje vino) ili Noine arke, pružajući uvid u tadašnje poimanje vjere i straha.

Poznati stanari: Ovdje ne leže kraljevi, već geniji. Blaise Pascal, otac modernog računalstva i filozofije, te Jean Racine, veliki dramatičar, pokopani su unutar crkve. Pascalov grob često posjećuju znanstvenici i filozofi tražeći inspiraciju.

Filmska intriga: Sjeverne stepenice crkve postale su kultno mjesto nakon filma Ponoć u Parizu. Iako nema magičnog automobila, turisti tamo redovito sjede noću, nadajući se da će osjetiti barem djelić te "magije" iz 1920-ih.

Praktične informacije za posjetitelje (2025.)

Ako planirate posjet, evo što trebate znati kako biste izbjegli gužve i neugodna iznenađenja.

Kako doći?

Crkva se nalazi na Trgu svete Geneviève (Place Sainte-Geneviève), odmah iza Panthéona u 5. arondismanu.

Metro: Najbliža stanica je Cardinal Lemoine (Linija 10). Od tamo imate 5 minuta hoda uzbrdo.

RER: Stanica Luxembourg (RER B) je udaljena oko 7-8 minuta hoda kroz prekrasni Luksemburški park.

Bus: Linije 75, 84 i 89 staju u blizini (stanica Panthéon).

Radno vrijeme i ulaz:

Ulaz je besplatan (kao i u većini crkava u Francuskoj, osim bazilike Saint-Denis).

Crkva je otvorena od utorka do nedjelje, obično od 08:30 do 19:30.

Važna napomena: Ponedjeljkom je crkva zatvorena za turističke posjete (otvara se samo za posebne službe ili je potpuno zatvorena, ovisno o sezoni).

Mise se održavaju svakodnevno, ali turističko razgledavanje tada je ograničeno.

Savjet za kraj: Najbolje vrijeme za posjet je rano poslijepodne kada sunce udara kroz južne vitraje, stvarajući kaleidoskop boja na bijelom kamenu jubéa. I ne zaboravite obići crkvu izvana — njezina fasada je neobičan, asimetričan spoj gotike i renesanse koji zbunjuje arhitekte, ali oduševljava promatrače.

Za većinu turista, ona je tek veličanstvena kulisa za Instagram fotografije dok sjede na onim kultnim, nakošenim zelenim stolicama. No, za one koji znaju gledati, ova palača nije samo kamen; ona je trezor francuske povijesti, zapečaćena kutija intriga, skandala i moći koja i danas, kao sjedište francuskog Senata, diktira ritam Republike.

Ovo nije običan turistički obilazak. Ovo je ulazak u "zabranjeni grad" usred Pariza, mjesto gdje običan smrtnik rijetko kroči, osim ako nije senator, visoki diplomat ili sretnik tijekom Dana kulturne baštine.

Ulazak u "Zlatni kavez" Republike

Dok smo prolazili strogu sigurnosnu kontrolu na ulazu 15 rue de Vaugirard, atmosfera se naglo mijenja. Vreva Latinske četvrti ostaje iza teških vrata. Ovdje vlada tišina, prekidana tek odjekom koraka po mramoru.

Prvi dojam je zasljepljujući. Ovo nije hladna administrativna zgrada; ovo je dvorac građen da impresionira. Uspon uz Escalier d’Honneur (Počasno stubište) vodi nas u srce palače. Ovdje se osjeća duh Marie de' Medici, udovice Henrika IV., koja je 1615. godine naredila izgradnju ove palače jer joj je Louvre bio "previše bučan i staromodan". Htjela je komadić svoje rodne Firence u Parizu, pa je arhitekt Salomon de Brosse dizajnirao palaču po uzoru na talijansku palaču Pitti.

Dvorana koja oduzima dah: Salle des Conférences

Ako postoji jedna prostorija koja definira moć, to je Salle des Conférences (Dvorana za konferencije). Dugačka 57 metara, ova dvorana je raskošnija čak i od nekih u Versaillesu. Zidovi su prekriveni zlatom, crvenim baršunom i golemim ogledalima. Dok hodam po debelom tepihu, vodič mi šapće da je ova dvorana nekada bila "Galerija prijestolja" Napoleona III.

Ovdje se povijest ne čita, ona se osjeća. Pogled prema stropu otkriva remek-djela koja slave francusku povijest, ali ironija je opipljiva – prostorija stvorena za monarhe danas služi Republici.

Biblioteka: Gdje Dante susreće Delacroixa

Najintimniji, a možda i najljepši dio posjeta je Biblioteka. Za razliku od sterilnih modernih knjižnica, ova izgleda kao svetište znanja. Sadrži preko 450.000 svezaka, ali ono što vam zaustavlja dah nije na policama, već iznad vas.

Strop je oslikao slavni Eugène Delacroix. Njegova vizija Danteova Pakla u jednoj od kupola toliko je živa da imate osjećaj da će likovi sići među senatore. Ovdje vlada apsolutna tišina; čak i pod škripom parketa osjećate težinu zakona koji se ovdje proučavaju.

Mračna strana: Od orgija do tamnice

No, Palais du Luxembourg nije oduvijek bila mjesto dosadnih zakona. Iza ovih zidova kriju se priče od kojih bi pocrvenjeli i najslobodniji Parižani.

Skandalozna vojvotkinja:

U 18. stoljeću, palača je bila dom vojvotkinje od Berryja, kćeri regenta Filipa Orleanskog. Povijest ju pamti kao "Mesalinu Regencea". Priča se da je zatvarala vrtove za javnost kako bi organizirala razuzdane zabave koje su trajale danima, pretvarajući palaču u hram "tjelesnih užitaka". Njezina prerana smrt u ovoj palači, navodno iscrpljena životnim stilom, samo je pojačala mistiku mjesta.

Palača kao zatvor:
Tijekom Francuske revolucije, sav taj luksuz pretvoren je u zatvor. Zamislite paradoks: u istim salonima gdje su se nekada održavali balovi, sada su stotine aristokrata čekale giljotinu. Među poznatim "stanarima" bili su Danton i Camille Desmoulins, pa čak i buduća carica Josephine. Zidovi su, kažu, upili strah tih dana.

Nacistički bunker:
Možda najjeziviji dio povijesti je onaj iz Drugog svjetskog rata. Palaču je okupirao njemački Luftwaffe (ratno zrakoplovstvo). Feldmaršal Hugo Sperrle uselio se u predsjedničku rezidenciju (Petit Luxembourg) i uživao u luksuzu dok je Pariz gladovao. Ispod predivnih vrtova, nacisti su iskopali bunkere. Godinama nakon rata, radnici su u podrumima pronašli zaboravljenu bistu Hitlera i nacističke zastave, skrivene u tami temelja – podsjetnik na to kako je palača služila kao tvrđava okupatora.

Kako posjetiti Palais du Luxembourg? (Turistički vodič 2025.)

Ovo je ključni dio za svakog putnika. Palača nije muzej u klasičnom smislu – ona je radno mjesto.

1. Kako ući u samu palaču (Interijer)?

Individualni posjeti: Nažalost, unutrašnjost je zatvorena za pojedinačne turiste tijekom godine.

Jedinstvena prilika: Jedini siguran način da kao turist uđete besplatno i vidite sve (uključujući ured predsjednika Senata i vrtove Petit Luxembourga) je tijekom Dana europske baštine (Journées du Patrimoine). Oni se održavaju svake godine trećeg vikenda u rujnu.

Savjet: Dođite rano, redovi mogu biti dugi i po nekoliko sati.

Grupni posjeti: Mogući su ponedjeljkom, petkom i subotom, ali isključivo ako vas pozove francuski senator ili putem specijaliziranih agencija koje imaju pristup (rijetko i skupo).

2. Jardin du Luxembourg (Vrtovi)

Srećom, vrtovi su otvoreni za sve i besplatni.

Radno vrijeme: Otvaraju se između 7:30 i 8:15 ujutro, a zatvaraju u sumrak (zimi oko 16:30, ljeti do 21:30).

Što ne smijete propustiti u vrtu:

Fontana Medici: Najromantičniji kutak parka, dugački bazen sjenovitih platana na istočnoj strani.

Kipovi kraljica: Serija od 20 skulptura slavnih francuskih žena koje okružuju centralni parter.

Zelene stolice: Sjednite, ne košta ništa. To je pariški ritual.

3. Kako doći?

RER B: Stanica Luxembourg (izlaz je doslovno pred vratima vrta).

Metro: Linija 4 ili 10 (Stanica Odéon – 5 minuta hoda).

Autobus: Linije 21, 27, 38, 82, 84, 85, 89.

Zaključak reportaže

Dok napuštamo palaču i vraćamo se u vrevu Pariza, osvrćemo se još jednom. Palais du Luxembourg je kameleon. Bila je dom kraljica, bordel princeza, zatvor revolucionara i stožer nacista. Danas, dok senatori unutra raspravljaju o budžetu, duhovi prošlosti i dalje plešu u dvorani ogledala. Ako budete u Parizu u rujnu, nemojte propustiti priliku zaviriti iza zavjese. Ako ne, sjednite uz fontanu Medici, zatvorite oči i osluhnite – povijest je ovdje glasnija od gradske buke.

Dok se većina turista tiska u prašini Tuileriesa ili traži slobodnu zelenu stolicu u Luksemburškom parku, u 8. arondismanu, iza pozlaćenih vrata od kovanog željeza, skriva se drugačiji Pariz. Parc Monceau nije samo park; to je pozornica povijesti, „ludost“ jednog vojvode i tihi svjedok umjetničkih revolucija. Ovo nije mjesto geometrijske strogosti francuskih vrtova; ovo je mjesto iluzije, romantike i diskretnog luksuza.

Povijest: "Folies de Chartres" i vojvodina vizija

Priča o parku počinje 1769. godine, kada je Phillippe d’Orléans, vojvoda od Chartresa (i rođak kralja Louisa XVI.), odlučio stvoriti vrt koji će zapanjiti posjetitelje. Za razliku od rigidnih kraljevskih vrtova tog doba, vojvoda je želio nešto divlje i egzotično. Angažirao je pisca i slikara Louisa Carrogisa Carmontellea da dizajnira "anglo-kineski" vrt.

Rezultat je bio prostor ispunjen arhitektonskim hirovima poznatim kao fabriques ili "follies" (ludosti). Izvorno, vrt je sadržavao minijaturni egipatski piramidu, nizozemsku vjetrenjaču, tatarski šator, pa čak i "začaranu pećinu". Mnogi od ovih elemenata su nestali, ali duh ekscentričnosti je ostao. Tijekom Francuske revolucije, park je nacionaliziran, a sam vojvoda giljotiniran, no njegova vizija "zemlje iluzija" preživjela je do danas. Današnji izgled park duguje i barunu Haussmannu te braći Pereire koji su sredinom 19. stoljeća urbanizirali okolinu, pretvarajući je u jednu od najskupljih četvrti Pariza.

No evo i ključnih povijesnih prekretnica koje su oblikovale njegov identitet:

1769-1778: Rođenje "Ludosti iz Chartresa" (La Folie de Chartres)

Sve počinje ambicijom vojvode od Chartresa (kasnije Philippea Égalitéa) da nadmaši sve postojeće vrtove.

Kupnja zemljišta: Godine 1769. vojvoda počinje kupovati parcele u tadašnjem selu Monceau.

Dizajn iluzija: Umjesto kraljevskog arhitekta, angažira Louisa Carrogisa Carmontellea, slikara i dramatičara, s ciljem stvaranja "vrta iznenađenja" koji će ujediniti sva vremena i mjesta. Vrt je završen 1778. i uključivao je egzotične građevine poput egipatske piramide, tatarskog šatora i nizozemske vjetrenjače.

1793: Revolucionarni teror i nacionalizacija

Francuska revolucija donosi dramatičan preokret.

Smaknuće vlasnika: Ironijom sudbine, vojvoda od Chartresa, koji je glasao za smrt svog rođaka kralja Luja XVI., i sam završava na giljotini 1793. godine.

Javno dobro: Park je konfisciran i postaje nacionalno dobro (bien national). Postaje popularno odredište za Parižane, ali polako propada zbog nedostatka održavanja.

1797: Prvi padobranski skok u povijesti

Parc Monceau upisuje se u povijest zrakoplovstva 22. listopada 1797. godine.

André-Jacques Garnerin izvodi prvi padobranski skok iz balona u povijesti čovječanstva upravo iznad ovog parka. Pred tisućama zapanjenih promatrača, skočio je s visine od oko 900 metara (po nekim izvorima 3000 stopa) i, unatoč snažnom nihanju, sigurno sletio u park, uganuvši samo gležanj.

1860-1861: Haussmannova transformacija i zlatno doba

Današnji izgled parka dugujemo Drugo carstvu i urbanističkim planovima baruna Haussmanna.

Podjela i urbanizacija: Grad Pariz kupuje zapušteni park, ali braća Pereire, moćni bankari, otkupljuju gotovo polovicu zemljišta (rubne dijelove) kako bi izgradili luksuzne privatne palače za novu buržoaziju (Rothschild, Cernuschi, Camondo). Time park postaje manji, ali ekskluzivniji – svojevrsni "privatni vrt" za najbogatije Parižane, iako otvoren za javnost.

Inženjerski redizajn: Pejzažni arhitekt Adolphe Alphand preuređuje preostali dio u engleskom stilu, dodajući vijugave staze, mostove i egzotično drveće, dok arhitekt Gabriel Davioud postavlja monumentalna pozlaćena vrata koja vidimo danas. Svečano ga otvara Napoleon III. 1861. godine.

1871: Krvava nedjelja Pariške komune

Jedan od najmračnijih trenutaka parka dogodio se tijekom "Krvavog tjedna" (La Semaine Sanglante).

Masakr komunara: Nakon pada Pariške komune u svibnju 1871., vojska iz Versaillesa zauzela je park. On je postao mjesto masovnih egzekucija – stotine zarobljenih komunara su ovdje strijeljane bez suđenja i bačene u masovne grobnice ili jamu unutar parka. Ovaj tragični događaj dugo je bio prešućivan u "uglađenoj" povijesti parka.

20. stoljeće: Muzej na otvorenom

Kroz 20. stoljeće park gubi političku oštricu i postaje kulturno svetište. Postavljaju se spomenici umjetnicima koji su u njemu tražili inspiraciju (Maupassant, Chopin, Gounod), pretvarajući ga u mjesto sjećanja na francusku kulturu Belle Époque

Šetnja kroz "Vrt iluzija": Eksponati i znamenitosti

Ulaskom u park, posjetitelj odmah primjećuje da ovo nije obična zelena površina.

Rotunda i Zlatna vrata

Glavni ulaz s Bulevara de Courcelles dominira veličanstvena Rotunda (Rotonde de Chartres). Dizajnirao ju je slavni arhitekt Claude-Nicolas Ledoux kao carinsku barijeru prije revolucije. Danas ona služi kao monumentalni ulaz u park, okružena raskošnim pozlaćenim vratima koja daju naslutiti bogatstvo susjedstva.

Naumachie: Lažna ruševina

Najfotografiraniji dio parka je La Naumachie. To je ovalni bazen okružen korintskom kolonadom koja izgleda kao antička rimska ruševina. Iako djeluje kao ostatak drevnog hrama, stupovi su zapravo preneseni iz nedovršene grobnice Henrika II. u Saint-Denisu. To je savršen primjer romantičarske težnje za melankolijom i ljepotom propadanja.

Egipatska piramida i Masonske tajne

Šetajući vijugavim stazama, naići ćete na pravu egipatsku piramidu. Iako mala, ona je predmet brojnih teorija zavjere i mistike. Vojvoda od Chartresa bio je Veliki majstor masonske lože "Grand Orient de France", a piramida se često tumači kao masonski simbol postavljen u vrtu. Legende govore da su se u parku održavali tajni masonski obredi, a piramida je služila kao dio inicijacijskog puta.
Umjetnost na otvorenom: Slikari i kipovi

Parc Monceau je bio atelje na otvorenom za impresioniste.

Claude Monet je 1876. i 1878. naslikao seriju slika upravo ovdje, hvatajući igru svjetlosti kroz krošnje drveća i prikazujući buržoaziju u šetnji.

Gustave Caillebotte, koji je živio u blizini na Rue de Miromesnil, također je ovjekovječio park, prikazujući ga kao urbanu oazu.

Danas je park dom brojnim mramornim kipovima slavnih francuskih umjetnika i pisaca, što ga čini muzejom na otvorenom. Ovdje ćete "sresti":

Frédérica Chopina (prikazanog za klavirom s muzom koja tuguje).

Guya de Maupassanta (čiji spomenik promatra prolaznike).

Skladatelja Charlesa Gounoda i druge velikane.

Susjedstvo intriga: Poznati stanari i tragične priče

Park je okružen veličanstvenim palačama (hôtels particuliers) koje imaju svoje priče.

Tragedija obitelji Camondo: Odmah uz park nalazi se Musée Nissim de Camondo. To je nekadašnja kuća bankara Moïsea de Camonda. Iako je živio u nezamislivom luksuzu s pogledom na park, njegova priča je tragična. Kuću je ostavio državi u čast svog sina poginulog u Prvom svjetskom ratu, no njegova kći i unuci su kasnije deportirani i ubijeni u Auschwitzu. Kuća je danas zamrznuta u vremenu, točno onakva kakvom ju je Moïse ostavio.

Azijsko blago: U blizini je i Musée Cernuschi, dom azijske umjetnosti, smješten u bivšoj rezidenciji Henrija Cernuschija, još jednog bogatog stanovnika koji je svoje bogatstvo trošio na umjetnine.

Turističke informacije: Kako posjetiti Parc Monceau

Za razliku od drugih pariških atrakcija, Parc Monceau je intiman i manje napučen turistima, što ga čini savršenim za bijeg od gužve.

Kako doći:

Metro: Najlakši način je linija Metro 2, stanica Monceau. Izlaz iz metroa nalazi se točno ispred glavnog ulaza (Rotunde).

Pješice: Nalazi se u 8. arondismanu, oko 15-20 minuta hoda od

Slavoluka pobjede.

Praktične informacije (stanje prosinac 2025.):

Ulaz: Besplatan za sve posjetitelje.

Radno vrijeme: Park se otvara u 7:00 ujutro. Zimi se zatvara oko 20:00 sati, dok ljeti ostaje otvoren do 22:00 sata.

Sadržaji: Park ima besplatan Wi-Fi, igrališta za djecu i klupe za odmor. Piknik je dopušten i vrlo popularan među Parižanima vikendom.

Savjet za posjet:

Najbolje vrijeme za posjet je rano ujutro kada lokalni stanovnici trče oko jezera ili u kasno poslijepodne kada sunce (ako ga ima) pada kroz krošnje stoljetnih stabala, stvarajući upravo onu atmosferu koju je Monet tako vješto prenio na platno.

Parc Monceau nije samo park; to je šetnja kroz slojeve pariške povijesti, od kraljevskih intriga i masonskih tajni do impresionističkih remek-djela i tragičnih sudbina europske aristokracije.

Postoji jedan specifičan zvuk koji definira pariško poslijepodne. To nije truba taksija na bulevaru Saint-Michel, niti zveket posuđa iz obližnjih bistroa. To je zvuk šljunka pod nogama u Luksemburškom parku (Jardin du Luxembourg).

Kada prođete kroz visoka željezna vrata, gradska vreva 6. arondismana naglo utihne, zamijenjena simfonijom koja se nije mijenjala stoljećima: udarci teniskih loptica, dječji smijeh oko fontane i šuštanje vjetra kroz krošnje divljih kestena. Ovo nije samo park; ovo je dnevni boravak Pariza, mjesto gdje se isprepliću visoka politika, zaboravljena povijest i svakodnevna umjetnost življenja.

San jedne udovice: Firenca na lijevoj obali

Povijest parka je priča o nostalgiji. Godine 1612., Marie de' Medici, udovica kralja Henrika IV., osjećala se gušenom u Louvreu. Čeznula je za svojim djetinjstvom u Firenci. Naredila je izgradnju palače koja bi je podsjećala na palaču Pitti i vrtove Boboli iz njezine rodne Italije.

Danas, dok gledate u Luksemburšku palaču (koja je sada sjedište francuskog Senata), gledate u materijaliziranu tugu jedne kraljice koja je željela komadić doma u tuđini. Ironično, Marie je u svojoj palači uživala vrlo kratko prije nego što ju je vlastiti sin, Luj XIII., protjerao zbog političkih intriga – što je bio samo početak drame koja se odvijala na ovom tlu.

Povijest Luksemburškog vrta neraskidivo je vezana uz životnu dramu Marie de' Medici (Marije de' Medici), žene koja je iz ljubavi prema rodnoj Italiji i prkosa prema francuskom dvoru stvorila jedan od najljepših pariških perivoja. Njezina priča je priča o moći, nostalgiji i konačnoj izdaji.

1. Bijeg iz Louvrea (1612.)

Nakon ubojstva njezinog supruga, kralja Henrika IV. (1610.), Marie je postala regentica u ime svog maloljetnog sina, budućeg Luja XIII. Iako je vladala Francuskom, Marie se osjećala kao strankinja. Mrzila je Louvre; smatrala ga je mračnim, prljavim i opasnim srednjovjekovnim labirintom koji ju je podsjećao na smrt supruga.

Mučila ju je duboka nostalgija za sunčanom Firencom i velebnom palačom Pitti u kojoj je odrasla. Odlučila je sagraditi "svoju malu Firencu" na lijevoj obali Seine, u tadašnjem predgrađu koje je bilo mirnije i čišće.

Godine 1612. kupila je imanje vojvode Françoisa de Luxembourga (po kojem palača i vrt i danas nose ime, iako ga je ona zvala Palais Médicis) i započela svoj grandiozni projekt.

2. Arhitekti i vizija

Marie nije željela francusku arhitekturu; željela je Toskanu.

Palača: Angažirala je arhitekta Salomona de Brossea s jasnom naredbom: kopirati firentinsku palaču Pitti. Zato Luksemburška palača ima karakteristične rustikalne kamene blokove i prstenove na fasadi, stil koji je bio tipičan za talijansku renesansu, a ne za Pariz tog doba.

Vrt: Za vrtove je imala još veće ambicije. Njezina želja bila je rekreirati vrtove Boboli. Kupovala je okolna zemljišta, uključujući farme i posjede redovnika kartuzijanaca, kako bi proširila park na današnjih 23-30 hektara (iako je tada bio manji nego danas).
3. Inženjersko čudo: Fontaine Médicis

Najvažniji element vrta za Marie bila je voda, ali lijeva obala Pariza bila je suha. Kako bi ostvarila svoju viziju fontana i špilja (grotta), pozvala je stručnjaka iz Firence – Tommasa Francinija, kraljevskog inženjera za hidrauliku.

Francini je izgradio akvadukt Arcueil (obnovio je stari rimski akvadukt) samo da bi doveo vodu do Marijinog vrta. Njegovo remek-djelo, Medici fontana (tada zvana La Grotte du Luxembourg), izgrađena je 1630. godine. Dizajnirana je kao talijanska špilja (grotto) kako bi stvorila iluziju divljine i antike usred grada, što je tada bio vrhunac mode.

4. Vrtlar Jacques Boyceau

Dok je palača bila talijanska, sam dizajn partera povjeren je francuskom pejzažnom arhitektu Jacquesu Boyceauu. On je postavio temelje onoga što danas zovemo "francuski stil" (jardin à la française) – stroga simetrija, geometrijski oblici grmlja i aleje koje vode pogled prema horizontu. On je stvorio savršen okvir za Marijinu talijansku palaču.

5. "Dan nasamarenih" i progonstvo

Ironija sudbine je da Marie de' Medici gotovo uopće nije uživala u svom završenom raju.

Upravo u Luksemburškoj palači odigrala se jedna od najpoznatijih epizoda francuske povijesti – "Dan nasamarenih" (Journée des Dupes), 10. i 11. studenog 1630..

Marie je, ljubomorna na rastući utjecaj kardinala Richelieua (kojeg je sama dovela na vlast), stjerala svog sina Luja XIII. u kut, zahtijevajući da bira: "Ili on ili ja". Kralj je u palači naizgled popustio majci, i dvorjani su već slavili pad Richelieua. No, kralj je potajno otišao u Versailles, pozvao Richelieua i potvrdio mu svoju lojalnost.

Marie je izgubila sve. Godine 1631. protjerana je iz Francuske i nikada više nije vidjela svoj voljeni vrt. Umrla je u egzilu u Kölnu, u siromaštvu, dok je u njezinom "Palais Médicis" živio njezin sin Gaston d'Orléans.

Nasljeđe:
Iako Marie nije dugo uživala u njemu, vrt je ostao njezin spomenik. Iako je kasnije preuređivan (osobito u 19. stoljeću kada je barun Haussmann oduzeo dio parka za izgradnju bulevara), on je zadržao taj jedinstveni dualitet: stroga francuska geometrija uokvirena talijanskom melankolijom i kamenom palačom koja i dalje sanja o Firenci.

Šetnja kroz perivoj: Od stolica do kipova

Posjet Luksemburškom parku ima svoje rituale. Središnja točka je Grand Bassin, veliki osmerokutni bazen gdje djeca (i odrasli nostalgičari) drvenim štapovima guraju minijaturne jedrilice. To je prizor koji izgleda kao da je ispao iz impresionističke slike.

Oko bazena su razbacane legendarne "chaises vertes" (zelene stolice). Za razliku od većine parkova gdje su klupe fiksirane, ovdje stolice možete pomicati. To stvara spontane društvene krugove – ovdje par zaljubljenih približava stolice da se drže za ruke, tamo student okreće stolicu prema suncu za učenje. Ta sloboda sjedenja je simbol opuštenosti parka.

Tiha straža kraljica

Dok šetate terasama, primijetit ćete da vas promatraju. Park je dom za 106 kipova, ali najimpresivniji je niz "Kraljica Francuske i slavnih žena". Dvadeset mramornih kipova poredanih u polukrug slavi žene koje su oblikovale povijest Francuske – od same Marie de' Medici do Sainte Geneviève (zaštitnice Pariza). One stoje kao tihi čuvari povijesti koju su često pisali muškarci, podsjećajući posjetitelje na žensku snagu koja stoji iza francuskog trona.

Skrivena Sloboda

Mnogi turisti ne znaju za malu tajnu parka. Ako skrenete prema zapadnom dijelu, naići ćete na brončanu minijaturu Kipa slobode. To je jedna od originalnih studija kipara Bartholdija prije nego što je gigantska verzija poslana u New York. Parižani vole reći da je ova "Sloboda" intimnija i pristupačnija od one američke.

Mračne tajne, intrige i književne sjene

Ispod idilične površine parka kriju se slojevi mistike i mračnije povijesti.

1. Nacistički bunker ispod cvijeća

Možda najjezivija tajna parka leži duboko ispod vaših nogu. Tijekom Drugog svjetskog rata, Luksemburška palača bila je sjedište Luftwaffea (njemačkog ratnog zrakoplovstva) za zapadnu Europu. Hermann Göring osobno je boravio u palači. Nijemci su ispod vrta izgradili betonski bunker i tunele koji su služili kao sklonište od zračnih napada. Dok su gore cvjetale ruže, dolje su se kovali planovi za zračne bitke nad Britanijom. Ti su bunkeri i danas tamo, tihi podsjetnik na okupaciju.

2. Hemingwayeva glad

Slavni pisac Ernest Hemingway park je doživljavao na vrlo pragmatičan način. U svojim memoarima "Pokretni praznik" (A Moveable Feast), opisuje dane kada je bio toliko siromašan da nije imao za hranu. Šetao bi Luksemburškim parkom gurajući dječja kolica, ne radi šetnje, već da bi uhvatio goluba. Zavrnuo bi mu vratom kada nitko ne gleda i sakrio ga ispod dječje dekice kako bi obitelj imala mesa za večeru. Za njega, park nije bio mjesto odmora, već lovište za preživljavanje.

3. Najromantičnija (i najmračnija) fontana

Na istočnoj strani parka, u sjeni drveća, nalazi se Fontaine Médicis (Medici fontana). Izgrađena 1630., ona je čudo perspektive i optičke iluzije. Dugi bazen obrubljen vazama i platana drvećem vodi do skulpture kiklopa Polifema koji ljubomorno vreba zaljubljene Acisa i Galateju. Atmosfera je ovdje uvijek vlažna, mračna i intenzivno romantična – savršeno mjesto za tajne sastanke i ukradene poljupce.

Živući muzej: Pčele i zaboravljeno voće

Jardin du Luxembourg nije samo ukras; on je i poljoprivredna škola.

Tajni voćnjak (Verger): U južnom dijelu parka nalazi se voćnjak s preko 300 starih i zaboravljenih sorti jabuka i krušaka. Neke od ovih sorti uzgajali su još kartuzijanski redovnici prije nekoliko stoljeća. Ovdje se voćke uzgajaju u preciznim geometrijskim oblicima (espalier), što je rijetka vještina koja se prenosi generacijama.

Pčelinjak (Rucher): Od 1856. godine, park je dom pčelarske škole. Usred Pariza, milijuni pčela proizvode med koji se smatra jednim od najčišćih u Francuskoj (zbog odsutnosti pesticida u gradu). Jednom godišnje, u jesen, taj se med prodaje u Orangeriji, a redovi se protežu stotinama metara.

Vodič za posjetitelja:Kako doći do Jardin du Luxembourg?

Park se nalazi u srcu Latin Quartera (Latinske četvrti). Najbolji i najjednostavniji način dolaska je:

RER B (Vlak): Siđite na stanici Luxembourg. Izlaz iz stanice vodi vas direktno pred vrata parka na bulevaru Saint-Michel.

Metro: Stanica Odéon (linije 4 i 10) udaljena je 5-10 minuta hoda.

Korisne informacije

Ulaz: Besplatan za sve posjetitelje.

Radno vrijeme: Park se otvara oko 7:30 ili 8:15 ujutro, ali vrijeme zatvaranja ovisi o zalasku sunca. Zimi se zatvara već u 16:30, dok ljeti ostaje otvoren do 21:30. Čuvari zviždaljkama najavljuju zatvaranje – to je znak da se polako uputite prema izlazu.

Toaleti: Postoje javni toaleti (čisti i održavani) uz malu naknadu, obično blizu dječjeg igrališta.

Savjet za kraj: Ne žurite. Jardin du Luxembourg nije mjesto koje se "odradi". Kupite crêpe (palačinku) na kiosku unutar parka, povucite jednu od zelenih stolica do ruba fontane i učinite ono što Parižani rade najbolje – promatrajte svijet kako prolazi.

Zamislite da hodate užurbanom pariškom ulicom Rue Monge u Latinskoj četvrti. Okruženi ste tipičnim haussmannovskim zgradama, pekarnicama iz kojih mirišu svježi baguetti i zvukom gradskog prometa. Ništa ne odaje dojam da se samo nekoliko metara dalje, iza jedne sasvim obične fasade na kućnom broju 49, krije vremenski portal u 1. stoljeće.

Ovo nije Louvre, niti Eiffelov toranj. Ovo je Arènes de Lutèce (Arena Lutecija), najstariji i najmisteriozniji spomenik Pariza, mjesto gdje su nekada gladijatori prolijevali krv, a danas pariški umirovljenici u miru igraju pétanque (boćanje).

A mi vas vodimo u srce antičke Lutecije, otkrivajući povijest, intrige i duhove prošlosti koji još uvijek nastanjuju ove kamene tribine.

Šokantno otkriće: Kad Pariz postane Rim

Ulazak u Arene je sam po sebi čin otkrivanja tajne. Za razliku od rimskog Koloseuma koji dominira panoramom, pariška arena je "sramežljiva". Morate proći kroz sivi prolaz stambene zgrade da bi vam se pred očima otvorio golem, pješčani amfiteatar okružen zelenilom i kamenim zidinama.

Izgrađene u 1. stoljeću nove ere, Arena je mogla primiti između 15.000 i 17.000 gledatelja. Za tadašnju Luteciju, koja je brojala svega 20-ak tisuća stanovnika, ovo je bio centar društvenog života.

Ono što ovaj spomenik čini jedinstvenim u svijetu rimske arhitekture je njegova hibridna priroda. Ovo nije bio samo amfiteatar za krvave borbe gladijatora i zvijeri; bila je to i kazališna pozornica. Arhitekti antičkog Rima ovdje su spojili scenu za glumce (podijum dugačak preko 40 metara) i eliptičnu arenu za borbe.

Danju su se ovdje recitirale drame i komedije, a popodneva su bila rezervirana za urlike lavova i zveket mačeva. Danas, dok stojite u centru arene, možete vidjeti kaveze za zvijeri (carceres) – mračne niše u zidovima iz kojih su nekada izlazili lavovi i medvjedi da se suoče s osuđenicima ili gladijatorima.

Povijest uništenja i "Sveti rat" Victora Hugoa

Kako je moguće da je ovako grandiozno zdanje stoljećima bilo nevidljivo? Povijest Arènes de Lutèce je priča o preživljavanju.

Kada su u 3. stoljeću barbarske invazije zaprijetile gradu, Rimljani su u panici počeli rastavljati arenu. Njezino kamenje, nekada simbol moći, postalo je građevinski materijal za hitno podizanje obrambenih zidina oko otoka Île de la Cité. Do 12. stoljeća, arena je bila potpuno zatrpana zemljom i zaboravljena – pretvorena u groblje, a potom izbrisana iz kolektivne memorije.

Tajna je otkrivena tek 1860-ih godina tijekom velikih radova na izgradnji ulice Rue Monge. Radnici su naišli na masivne antičke zidine. No, umjesto slavlja, uslijedila je prijetnja: gradske vlasti i investitori željeli su sve srušiti kako bi izgradili tramvajsko spremište i stambene zgrade.

Tada na scenu stupa najpoznatiji "stanar" i zaštitnik ovog kvarta – Victor Hugo.

Slavni pisac, autor Jadnika, pokrenuo je žestoku medijsku kampanju. Godine 1883. napisao je svoje čuveno otvoreno pismo Gradskom vijeću Pariza:

"Nije moguće da Pariz, grad budućnosti, uništi živi dokaz da je bio grad prošlosti... Vijeće koje bi ih uništilo, uništilo bi samo sebe. Sačuvajte Arenu Luteciju. Sačuvajte ih pod svaku cijenu."

Hugoov gnjev je uspio. Arena je proglašena povijesnim spomenikom, a kasnije je restauraciju vodio ugledni dr. Jean-Louis Capitan, čije ime danas nosi prekrasni Square Capitan, park koji se naslanja na arenu.

Od gladijatora do košarkaša: Neobična priča iz 20. stoljeća

Jedna od najbizarnijih i najmanje poznatih činjenica o Arenama jest njihova funkcija u 20. stoljeću. Nakon što su otkopane, one nisu odmah postale samo muzej.

Vjerovali ili ne, 1920-ih godina ovo antičko borilište postalo je košarkaški teren! Godine 1927. ovdje je odigrana prva utakmica francuske košarkaške reprezentacije pred 4.000 gledatelja. Čak se i finale francuskog košarkaškog prvenstva održavalo na istom pijesku gdje su nekada padali rimski gladijatori, sve do 1951. godine. Zamislite zvukove tenisica i odbijanje lopte o zidove stare 1900 godina – nadrealan spoj antike i modernog sporta.

Mistika i duhovi Lutecije

Posjet Areni u sumrak donosi posebnu atmosferu. Iako nema službenih zapisa o "ukletim" pojavama specifičnim samo za arenu, lokalne legende i ljubitelji paranormalnog često ističu ovo mjesto kao točku gdje je "veo vremena" najtanji.

Zidovi "kaveza za zvijeri" i danas djeluju zlokobno. Dok djeca trče okolo, teško je oteti se dojmu jeze kada pogledate u te tamne otvore. To su bila posljednja mjesta koja su mnogi ljudi i životinje vidjeli prije smrti. Neki posjetitelji tvrde da akustika arene i dalje nosi neobične odjeke – šapat vjetra koji se odbija od kamenih tribina (cavea) ponekad zvuči kao udaljeni žamor mase.

Također, sam položaj arene, ukopane duboko ispod razine današnjih ulica, stvara osjećaj izolacije. Vi ste fizički u Parizu, ali zvučno i vizualno ste u drugoj dimenziji. To je "tišina stoljeća" koja se rijetko gdje drugdje može osjetiti u metropoli.

Vodič za posjetitelja: Kako pronaći skriveni Rim?

Za razliku od drugih pariških atrakcija, ovdje nema redova, nema ulaznica i nema gužve.

Kako doći?

Najjednostavniji način je metroom.

Metro: Linija 7 (stanica Place Monge) ili linija 10 (stanica Jussieu).

Pješice: Od stanice Place Monge krenite ulicom Rue Monge. Tražite kućni broj 49.

Ulaz u tajni svijet

Postoje tri ulaza, ali onaj kroz zgradu je najspektakularniji:

49 Rue Monge: Izgleda kao običan ulaz u haustor. Iznad vrata piše "Arènes de Lutèce". Prođite hrabro kroz hodnik i izbit ćete direktno na antičke tribine. Efekt iznenađenja je zajamčen.

Rue de Navarre: Donji ulaz koji vodi kroz park Square Capitan.

Rue des Arènes: Ulaz s gornje strane.

Turističke informacije

Cijena: Ulaz je besplatan.

Radno vrijeme: Otvoreno svaki dan od 8:00 (ili 9:00 vikendom) do zalaska sunca (zimi oko 17:30, ljeti do 20:30 ili kasnije).

Najbolje vrijeme za posjet: Proljetno ili ljetno poslijepodne. Ponesite sendvič i vino. Parižani ovo mjesto koriste kao svoj dnevni boravak. Vidjet ćete studente kako uče na kamenim klupama, djecu koja igraju nogomet na mjestu gladijatorskih borbi i starije gospode koja s kirurškom preciznošću bacaju boće.

Zaključak:
Arènes de Lutèce su podsjetnik da je Pariz puno više od romantike 19. stoljeća. To je grad dubokih, antičkih korijena. Sjediti na istom kamenu gdje je neki Rimljanin sjedio prije 1900 godina, dok oko vas teče suvremeni pariški život, iskustvo je koje se ne plaća novcem. To je trenutak čiste povijesne magije, skriven iza jednih običnih vrata u Rue Monge.

Pretplati se na: Komentari ( Atom )

Follow

Pages